Diskriminacija slobode

Članak 8. Zakona o suzbijanju diskriminacije određuje područje njegove primjene, kao i subjekte koje obvezuje. Tako stoji: “Ovaj Zakon primjenjuje se na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, tijela s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima...” (slijedi nabrajanje područja počevši od “rada i radnih uvjeta”, “obrazovanja, znanosti i športa”, “socijalne sigurnosti”, “zdravstvene zaštite, pravosuđa i uprave”, “stanovanja”, “javnog informiranja i medija”, “pristupa dobrima i uslugama te pružanju istih”, “članstvu i djelovanju u sindikatima, organizacijama civilnog društva, političkim strankama ili bilo kojim drugim organizacijama”, pa sve do “sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu”).

Budući da je u tekstu istaknuto “osobito u područjima”, znači da se Zakon primjenjuje i u svim drugim područjima života. Budući da je diskriminacija zabranjena “u svim pojavnim oblicima” (usp. čl. 9.), da je pri tome zabranjena sukladno najšire tumačenim osnovama, da se primjenjuje u svim područjima života i da obvezuje sve subjekte (od države do fizičke osobe), očito je da se predlagatelj Zakona odlučio umiješati u sve pore života svih ljudi. Prostor za osobni izbor, osobno diskrecijsko pravo odlučivanja u različitim prilikama i svako drugo “biranje” prema vlastitom nagnuću koje nije u skladu s “jednakim postupanjem”, predlagatelj Zakona nije predvidio. Sasvim je razumljivo da država treba urediti svoje javno područje (tu mislimo i na tijela lokalne uprave i samouprave) na takav način da se u njima ne provodi diskriminacija, odnosno da se zakonom opravdano nejednako postupanje jasno postavi i ograniči. No, prenijeti jednu opću i maksimalističku ideju i na sve pravne, pa čak i sve fizičke osobe, jednostavno je diskriminacija slobode! To ne samo da je utopija, nego je i opasno miješanje u privatnost i pravo pojedinca da određene odluke nikomu ne treba obrazlagati!

Nasuprot miješanju u područje privatnosti, predlagatelj je tim člankom naznačio niz područja u kojima je u potpunosti zakonom regulirano svako bitno postupanje. Ako u području rada, obrazovanja, socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite itd. ima diskriminatornih činidba, tada je za zaštitu građana mnogo djelotvornije da se one isključe unutar zakona koji jasno pokriva to područje, nego da se trpaju u zakon o svemu i ničemu. Uostalom, ako praktično za sva “osobita” područja već postoje zakoni, sugerira li predlagatelj da su oni diskriminatorni, pa im treba ovakav “zakon tutor” da ih dovede u red? Već sami zakoni za sva posebna (“osobita”) područja trebaju isključiti diskriminaciju na područjima koja uređuju, pa je besmisleno sve to ponavljati u nekom nad-zakonu. To bi bila potvrda da se država nije u stanju ponašati po vlastitim zakonima, nego joj treba još dodatni “zakon-šiba” koji će je natjerati da poštuje svoje vlastite zakone! To je ispod razine ozbiljne države.

Budući da se ovaj nastavak poklopio s Danom hrvatske državnosti, pozivamo hrvatske političare da bez straha pokažu malo više državnoga i domoljubnoga ponosa i prestanu vlastitu državu promatrati kao alkemijski pokus u kojem pretvaranje kamenja u zlato najčešće završi obijanjem kamena o glavu!

Hrvatsko odgovorno društvo
Ivica Relković, predsjednik