Suzbijanje segregacije u hrvatskom društvu – što je to!?

Suzbijanje segregacije u hrvatskom društvu – što je to!?

Zakon o suzbijanju diskriminacije toliko odskače od ambijenta hrvatskoga društva da je odlučio suzbijati čak i ono čega jednostavno nema. Odlučio je suzbijati čak i segregaciju. A segregacija je “prisilno i sustavno razdvajanje osoba” po svim osnovama nabrojanim u prvom članku (čl. 4.). Segregacija (lat. segregare – razlučiti, rastaviti) je razdvajanje ljudi na osnovi određenih kriterija kojima se krše temeljna prava i slobode. Prisilna i sustavna segregacija kao pravni oblik razdvajanja ljudi nepoznata je u suvremenom hrvatskom društvu i kulturi. Takvu segregaciju prate kaznene mjere prekršitelja, a provode je državne institucije. Nepoznato je da se u dosadašnjoj sudskoj praksi u Republici Hrvatskoj ijedan predmet odnosio na segregaciju. Čak ni u vrijeme Domovinskog rata nije bilo takve “pravne segregacije”.

Sasvim je drugo pitanje ratno neprijateljstvo i njime uvjetovano nepovjerenje, koje se i danas može doživjeti u određenim prilikama. No to nije sustavna i prisilna, pravno regulirana, segregacija. Posebni školski programi za određene manjine ne samo da se ne mogu tako promatrati, nego su potpuno suprotnih predznaka, to jest ispunjavanje prava na vlastiti jezik, kulturu, itd. Sasvim je drugo pitanje je li to dobro ili loše riješeno, no to sa segregacijom nema nikakve veze. Budući da Zakon sva područja promatra jedinstveno i kada je riječ o javnim tijelima, pravnim i fizičkim osobama, pitamo se gdje je segregacija koju provode pravne i fizičke osobe? Imaju li hrvatske tvrtke posebne poslovne prostore za Hrvate, a posebne za manjine? Kako segregaciju organiziraju i provode fizičke osobe? Jeste li vidjeli nekog pojedinca koji sustavno i prisilno razdvaja ljude na svojem imanju? Ima li u Hrvatskoj možda takvih bogataša koji u kući drže poslugu u uvjetima koji se mogu smatrati segregacijom, kao što to čine mnogi pojedinci u uzornim zapadnim državama?

Ili se možda muške i ženske garderobe u hrvatskim školama žele “prodati” pod “segregaciju”, kako bi se ubuduće zabranilo takvo “diskriminatorno” razdvajanje dječaka i djevojčica? Budući da je sve to smiješno kada je riječ o pravnim i fizičkim osobama, očito je da se pod segregacijom misli na sustavno i prisilno razdvajanje u državnoj režiji. Ponavljam stoga pitanje gdje to hrvatska država svojim makar i “naizgled neutralnim odredbama, kriterijima i praksom”, ako ne otvorenim zakonskim propisima, provodi segregaciju? I to tako snažno i sveprisutno da je čak treba i suzbijati, a ne tek u ekscesnim situacijama samo spriječiti, odnosno nekoga od protuzakonitog razdvajanja zaštititi.

Tko je to pokušao hrvatskomu društvu i hrvatskomu narodu (kao većini) podmetnuti segregaciju kao stigmu? Jesmo li uopće svjesni toga podmetanja koje je trebalo ući u Zakon tako da bude svima bjelodano jasno da je hrvatski narod zapravo rasistički nastrojen te da se taj njegov poriv treba zakonski suzbijati? Hrvatski su sabornici trebali dići ruke za zakon kojim bi priznali kako u Hrvatskoj postoji segregacija koju kao pošast treba suzbijati! I sada se predlagatelj ljuti što smo saborske zastupnike na to upozorili! Prema svemu se vidi se da je Zakon pisao netko tko nema ponosa ni odgovornosti prema vlastitoj državi. Netko tko je potpuno ravnodušan prema lažnom samooptuživanju na državnoj razini. Nažalost, nije riječ samo o jednom članku nego o filozofiji i duhu cijeloga Zakona.

Hrvatsko odgovorno društvo
Ivica Relković, predsjednik