Poticanje na diskriminaciju i spoticanje o nju

Poticanje na diskriminaciju i spoticanje o nju

Posebno je u Zakonu o suzbijanju diskriminacije široko i neprecizno postavljeno pitanje “poticanja na diskriminaciju”. Poticanje je u članku 4. stavku 1. bez ikakva izuzetka izjednačeno s činjenjem. Međutim Kazneni zakon to promatra drukčije: “Tko drugoga s namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela kaznit će se kao da ga je sam počinio. (...) U slučaju nepodobnog pokušaja poticanja poticatelj se može osloboditi kazne” (čl. 37., st 1. i 3.). Iz teorije kaznenoga prava poznato je da je poticanje psihički utjecaj na počinitelja kako bi ga se navelo na donošenje odluke da počini neki prijestup. No, poticanje je kažnjivo samo ako je počinjeno s namjerom i to kad je poticatelj svjestan svojega djela i želi njegovo počinjenje (izravna namjera), odnosno kada je svjestan da djelo može biti počinjeno te na to pristaje (neizravna namjera). To se u Zakonu o suzbijanju diskriminacije ne razlikuje, a njegova nejasnoća u drugim pitanjima može prouzročiti vrlo široka tumačenja, što je sve poticaj na diskriminaciju. Posebno je to osjetljivo zbog vrlo samovoljnih mogućnosti tumačenja što je sve diskriminacija, a posebno prema onim osnovama za koje sudska praksa ne postoji, ali postoje vrlo borbene i radikalne skupine koje svaki kritički govor o vlastitom ponašanju javno proglašavaju diskriminacijom.

Hoće li se, primjerice, poticanjem na diskriminaciju smatrati i kritički osvrti na definicije rodnih identiteta (“gender” ideologiju) publicirani u časopisima i knjigama te tako potencijalno dostupni mnogim osobama od kojih neke mogu na temelju toga počiniti neku određenu diskriminatornu radnju? Hoće li poticaj na diskriminaciju biti čak i pozitivan govor o nečem čime se posredno uzrokuje nejednako promatranje koga drugoga, poput, primjerice, pozitivnoga govora o braku, koji su određene skupine već javno napadale kao diskriminaciju onih koji žive u nekim drugim oblicima zajednice? Hoće li propovijed nekoga svećenika, ili kojega drugoga vjerskoga službenika koji govori o nekim neprimjerenim ponašanjima, biti poticaj na diskriminaciju, jer članovi zajednice te poruke mogu (a po nauku te zajednice i trebaju!) uključiti u svoje vlastito svakodnevno životno ponašanje? No, sada time mogu zaraditi optužbu poradi diskriminacije onih čije ponašanje ne podupiru! Naime, u čl. 9. “crkva” (ispravno bi bilo vjerske zajednice) i “druge javne ili privatne organizacije” slobodne su samo pri zapošljavanju i primanju u članstvo tražiti poštivanje svojih uvjerenja.

Međutim, to se isključivanje ne odnosi i na sve druge oblike javnoga djelovanja, posebno se ne odnosi na javno naučavanje svojih uvjerenja, a to je temeljno poslanje vjerskih zajednica (a ne “zapošljavanje i primanje u članstvo”). Gotovo sve vjerske zajednice imaju poslanje javno se obraćati svima (“urbi et orbi”), što se prema ovom Zakonu može tumačiti kao poticanje na diskriminaciju ako bi se u takvom javnom istupu prozivalo kakvo neprimjereno (grješno) ponašanje ili čak javno hvalilo neko određeno moralno i herojsko djelo. U Hrvatskoj je nedavno dio medija napao jednoga biskupa samo zato što je pohvalio herojsko držanje ubijene djevojke prigodom pokušaja silovanja. Biskup je postao diskriminator onih djevojaka koje se, da spase život, ne bi opirale silovanju. Iako to biskup nigdje nije rekao, očito postoje oni koji su bolje od njega dokučili njegovu “pogrešnu predodžbu”.

Hrvatsko odgovorno društvo
Ivica Relković, predsjednik