"Gdje su završili šezdesetosmaši?"

"Gdje su završili šezdesetosmaši?"

Političari često postaju slavni i poznati a da o tome uopće ne sanjaju. Njihove ideje mogu imati nehotice snagu da izmijene cijeli svijet. Uostalom poznata imena, likovi i diktatori 20. stoljeća u Europi, vjerojatno nisu sanjali da ce njihov uspon biti moguć. Ionako masa pokušaja lokalnih revolucionarnih želja završava u totalnom neuspjehu o kojima nitko ništa ne zna. Zašto je to bitno? Takozvani bunt iz 68 na Zapadu počeo je prvenstveno kao studentski bunt, kao vrsta "happeninga," bez ikakvih političkih ambicija. Naknadni politički ciljevi 68osmaša više su se ostvarili zahvaljujući nesposobnosti tadašnjeg konzervativnog, građanskog i kapitalističkog sistema na Zapadu, a vrlo malo vlastitim revolucionarnim sposobnostima 68osmaša.To nije ništa novo; to je standard u politici. Konačno i u našim hrvatskim okvirima gledamo ljude i ideje koje prije 20 godina nisu uopće sanjali da će jednog dana postati osobe od političko- medijske javnosti u samostalnoj Hrvatskoj.

U hrvatskoj političkoj sceni uočavamo da se ideje i ljudi na medijsko-političkoj vlasti prvenstveno tamo nalaze radi nesposobnosti svojih protivnika, a ne radi svoje vlastite sposobnosti. Da citiram Vilfreda Pareta, sociologa koji slovi kao teoretičar kontrarevolucije: "Tko god odluči postati ovca naći ce se vuka koje ce ga pojesti." U tom smislu možemo kazati da su 68osmaši bili vuci koji su nehotice zalutali u stado ovaca, a same ovce odbile su bježati. 1968. godina je na Zapadu u znaku velikih podjela. Politiku, vojsku, administraciju i ekonomiju vode konzervativci. No kulturnu hegemoniju od 1945.g. nosi marksistička ljevica—pogotovo na univerzitetima. Pravno i ideološki Zapad je antikomunistički nastrojen jer je u strahu od realne sovjetske invazije, ali intelektualno, Zapad je potpuno prepustio školstvo i kulturnu hegemoniju marksističkim profesorima i intelektualcima. Oni postupno diktiraju duh vremena, običaja i ponašanje u svim porama društva. Stvoreno je mišljene, koje prevladava i dan danas, da je inteligencija na lijevoj strani a primitivizam na desnoj strani.

Politička Romantika

No nemaju šezdesetosmaši nikakvu dugoročnu strategiju:Prije je riječ o jednom spontanom buntu, o jednoj vrsti političke romantike koja je u Istočnoj Europi u svom real-socijalističkom izdanju tmurna, ali na to se šezdesetosmaši nimalo ne osvrću. Uostalom više ćemo naći titoista, maoista i trockista među francuskim i njemačkim studentima 1968. godine nego među hrvatskim studentima. Kulturno-politički vakuum praćen desničarskom mlitavošću, omogućuje ljevičarskim idejama šezdesetosmaša da postanu popularne i da dovedu u narednim godinama do velikih političkih promjena. Današnji apolitičan i bezideološki sistem na Zapadu direktan je nastavak na svibanj 1968.g. Uostalom to vidimo po ilustraciji jednog francuskog književnika ( F. Bernard Huyghe) , koji piše: "Socijaldemokrat kaže: "Markizo ja volim vašu stražnjicu". Na to mu tzv. kršćanski demokrat odgovara: "Stražnjicu vašu volim markizo." Znači svjedoci smo jednog jednoumlja ili tzv. "konsensusa" uz minimalne stilske i sintaktičke razlike, gdje prave političke i kulturne alternative nema, niti je smije biti. Danas tzv. ljevica i tzv. desnica dijele iste ideje; zaklinju se zajedno u slobodno tržište, hvale ultrakapitalizam u kombinaciji sa nekadašnjim kultom proleterskog internacionalizam, kojeg su prekrstili danas u kult multikulturalnog globalizma.

Netočno je kazati da su 68osmaši izdali svoje ideje. Šezdesetosmaši su iznevjerili u toliko svoje ideje u koliko su ih danas puno bolje i bezbolnije ostvarili. Nitko pametan od njih ne pjeva danas Internacionalu i ne uzvikuje slogane svojih nekadašnjih idola Tite, Castra ili Ho Ši Mina. A zašto i bi? Kako to kaže jedan talijanski pisac ( A. Del Noce) ; "Komunizam se raspao na Istoku jer se on bolje ostvario na Zapadu." Ovdje je riječ o klasičnoj inverziji teza ideje jednakosti i ekonomizma, koje danas imaju svoje plodno tlo u liberalno-globalističkom sistemu. A tko su ti šezdesetosmaši? Da li imaju ime i prezime? Jedno je sigurno. Oni su već djedovi a njihovi pomladak već drugačije razmišlja. Mladi studenti u Francuskoj ili Hrvatskoj razmišljaju danas o stalnom radnom mjestu i kako izbjeći dugogodišnju burzu rada, a ne kakao da ostvare komunističku utopiju. U tom detalju od 68 nije ostalo baš ništa. Konzumerizam i hedonizam, koje su 68osamši radikalno napadali kao buržoaske navike, završili su u još većem hedonizmu.

Doba slobodnog seksa završava danas u dobi viagre. Prvaci 68 danas imaju zavidne sinekure u medijima, u Europskoj komisiji i kabinetima i korporacijama diljem Amerike i Europe. Svoje su traperice zamijenili skupim Hugo Boss odjelima. Nekad su redom hodočastili u Moskvu, Havanu i Beograd; danas revno odlaze do svog novog "super-ega": Bruxelles, Washington i Tel Aviv.Oni su reakcionari u ekonomiju t.j. u dogmi slobodnog tržišta, ali oni su komunisti sa svojim napjevima o općoj jednakosti i sa svojim stavovima o multirasnom globalizmu. Naravno, pod uvjetom da im djeca pohađaju skupe škole bez crnaca, Arapa ili Azijata. Njihov napjev o ljudskim pravima danas je ersatz za njihove propale proleterske iluzije. Danas su ionako osiromašeni radnici u Njemačkoj i Italiji i Francuskoj pristaše i glasači ekstremno desnih stranaka koje se protive jeftinoj radnoj snazi iz Afrike i Azije. Kako izgleda 68 iz istočnoeuropske i hrvatske perspektive? 68 nije imala nikakvih odjeka u bivšoj Jugoslaviji. Ako se 68 i pojavila, tada je to bilo u malim provincijskim okvirima. Jer zašto mijenjati ono za što se čovjek bori? Velikim djelom ideje za koje su se borili šezdesetosmaši na Zapadu bile su već na vlasti u Istočnoj Europi. A te ljevičarske i komunističke ideje 68 građane Istočne Europe nisu zanimale. Oni su ih svaki dan gledali u praksi. Nigdje, niti jednom riječi, nisu 68osmaši na Zapadu kritizirali baštinu komunizma u Istočnoj Europi. Može se kazati da su ideje 68osmaša dodatno legitimirale komunističku represiju u Istočnom bloku i dodatno produljile život komunističkoj gerontokracije.Trebalo je čekati punih dvadeset godina prije nego su se te ideje počele rušiti.

Svibanj 68 bio je prva naznaka nerealne i nadrealističke političke scene, koja prevladava i danas. Dovoljno je pogledati pedigree današnjih političara i medijskih ljudi na Istoku i na Zapadu da bi se ustanovilo kako je riječ o bivšim ljevičarima i bivšim simpatizerima komunizma tj. o bivšim skojevcima, afežeovkama, komsomolcima,udbašima i udboliscima, i titoistima koju su zamijenili svoju marksističku skolastiku sa vjerovanjem u Liberalni Sveti Duh i teologiju tržišta. Na neki način 68 predstavlja scensku mimikriju prijašnje jakobinske revolucije u Francuskoj i boljševičke revolucije u Rusiji, jer su danas njeni arhitekti završili redom kao glasnogovornici kapitalizma. Ono što je ostalo od 68' samo je medijska videosfera i videopolitika. Dobar izgled, dobar "image", dobar izbor odjela mnogo je važniji novoj post-ljevičarskoj i post-komunističkoj klasi na Istoku i na Zapadu nego izbor nekih novih ideoloških načela. U današnjoj politici spektakla politika mora biti spektakularna. Politika i onako danas ovisi samo o TV tornju, a nimalo o predsjedničkoj palači. U tome leži sjaj i bijeda baštine 68. Možemo stoga kazati: Ajmo drugovi, još jedan ho ruk!

dr. Tomislav Sunić