Ono što odvaja Ivanu Crnić od mnogih državnih službenika, koji dolaze među nas u Kanadu njena je iskrena želja upoznati ovaj narod među koji je poslana živjeti i raditi i koji je predstavljala četiri godine
Razmišljam ovih dana kako nisam baš fer prema nekim ljudima dok su kraj mene. Uzmem ih zdravo za gotovo i često ne vidim njihovu pravu vrijednost dok sam s njima i shvatim puno kasnije, kad tih ljudi više nema kraj mene, koliko su mi značili. Eto, ovih dana napustila je Kanadu djelatnica Hrvatskog konzulata, gđa. Ivana Crnić, vrativši se nakon četiri godine natrag u Lijepu našu na novu dužnost. Gđa. Crnić je ostavila iza sebe puno dobrog, mnogo prijateljstava, no možda ni ona sama nije svjesna koliko je nama značilo njeno djelovanje u našoj zajednici - a posebno meni. Možda ona nije ni svjesna da je iza nje ostao njen neizbrisiv trag, koji će nas - ali i vas u Hrvatskoj, iako toga nećete biti svjesni - podsjećati na nju.
Mi, kanadski Hrvati Toronta i okolice sretni smo što trenutno imamo osoblje u Hrvatskom konzulatu, koje je zaista zainteresirano za sve nas i to dokazuju stalno. Kad razgovaramo o našem Hrvatskom konzulatu u Mississaugi, koji puta čujem prigovore, koji su nekad na mjestu, no često nisu. Službenici Konzulata imaju pravila i zakone po kojima rade, samo toliko radnih sati u danu, puno premalo službenika - a nas u Mississaugi i Torontu i okolici ima zaista velik broj i svatko ima neke zahtjeve, svatko od nas dobro "zna" kako bi se to trebalo načiniti - jedino, djelatinici Konzulata znaju što mogu ili ne mogu. Tako čujem prigovore uglavnom, i rijetko pohvale. Zaista se vrlo rijetko sjetimo tih službenika s lijepom rječi ili pohvalom za dobro obavljen posao. I u ime mnogih željela bih se zahvaliti djelatnicima Hrvatskog konzulata u Mississaugi za svakodnevni dobar i zaista naporan rad.
Gđa. Ivana Crnić se vratila natrag u Hrvatsku i moram vam reći, nedostajati će nam. Imala sam sreću - i to CrnićGđa. Crnić, naša Ivana - kako smo je mnogi zvali - učinila je puno više od običnih poznanstava i toplih osmjeha. Zahvaljujući gđi. Crnić priče o ljudima naše zajednice krenule su na stranice raznih novina, od Večernjaka do stranica HKV-a. Kontaktirala me je pred godinu i više, govoreći mi kako bi trebalo pisati o ljudima naše zajednice i moram vam reći, to pisanje je i mene promijenilo.naglašavam - imala sam sreću poznavati gđu. Crnić bliže, ne samo u zajednici, već i na jednom poslu koji mi je bio hitan. Gđa. Crnić je odmah razumjela situaciju, načinila sve što je mogla kako bi se stvari sredile što bolje i brže. Tako da sam dobila tražene dokumente u rekordnom roku. Nemam dovoljno riječi hvale gđi. Crnić, koja mi je pomogla u trenutku kad mi je bilo jako hitno.
No, ono što odvaja Ivanu Crnić od mnogih državnih službenika, koji dolaze među nas u Kanadu bila je njena iskrena želja upoznati ovaj narod među koji je poslana živjeti i raditi i kojeg je predstavljala četiri godine. Promatrala sam je često - a ona nije to niti znala - u razgovoru s mnogima, koje uopće nije poznavala, ali svakom je prišla s otvorenim osmjehom i ispruženom rukom prijateljstva. Gđa. Crnić je vrlo brzo postala dijelom nas koji živimo u Kanadi. Ta njena želja za upoznavanjem nas koji smo napustili Hrvatsku i sada živimo ovdje u Kanadi dovela ju je na mnoga mjesta, večere, sastanke zajednice, predstavljanja knjiga... Bila je svugdje iako ima obitelj.
No, gđa. Crnić, naša Ivana - kako smo je mnogi zvali - učinila je puno više od običnih poznanstava i toplih osmjeha. Zahvaljujući gđi. Crnić priče o ljudima naše zajednice krenule su na stranice raznih novina, od Večernjaka do stranica HKV-a. Kontaktirala me je pred godinu i više, govoreći mi kako bi trebalo pisati o ljudima naše zajednice i moram vam reći, to pisanje je i mene promijenilo. Ne mislim da sam više ona ista osoba sa kojom je gđa. Crnić razgovarala na međimurskoj zabavi kad mi je govorila o ljudskim sudbinama raznih oko nas o kojima bi trebalo malo više znati. Zamislila sam se tada nad sudbinama mnogih, razgovarala s njima i čula teške priče, a neke od njih su otišle na internetske stranice. Tada su mnogi shvatili kako nisu osamljeni, kako teške sudbine prate mnoge koji su uspjeli izbjeći najteže situacije i u stanju su ipak malo govoriti o sebi, ali i o onima kojih više nema, a sada ih pronalazimo po rupama, rudnicima, rovovima....
Teško mi je bilo i danas mi je teško razgovarati s ljudima u čijim su očima stalne suze! Neki mi, pak, govore kako su toliko suza isplakali da su se suze zasušile, no ostali su strašni snovi! Baš zahvaljujući gđi. Crnić - našoj Ivani - kojoj ću biti zahvalna do kraja svog života, jer mi je otvorila strane života ljudi o kojima sam malo znala - promijenila sam se, ali mislim da su se i mnogi oko mene promijenili, jer rekli su svoju priču nekome, povjerili su se nekome... Tako sam slušala o majci, koja je ostala sama s kćerkom, nikada se više nije udavala - jer uvijek je čekala svog supruga, koji se nikad nije vratio. Uvijek me srce boli kad gledam jednu mlađu ženu, koja je sa svojom majkom išla preko slovenskih planina gazeći snijeg do koljena i na kraju je dobila meningitis i još i danas trpi od raznih bolesti! Nikad ne mogu zaboraviti priču moje prijateljice koja je dala svome sinu sredstva za spavanje kako ne bi nešto krivo progovorio i cijelo se vrijeme tresla od straha da li će on preživjeti tu količinu sredstva za spavanje.
Prilaze mi ljudi često i pričaju svoje životne priče, koje su zaista teške. Eto, pred neki dan sam razgovarala sa ženom, koja je do svoje 22 godine toliko puno strašnog prošla da sam se upravo grčila dok sam to slušala, a o tome bi trebala napisati nešto u bližoj budućnosti. Kako to napisati - pitanje je - jer ona mi je govorila i o tati, mami, baki, sebi, svome suprugu - i ne znaš kome je bilo gore ili teže. Na sreću svi su se uspjeli dočepati Kanade nekako, našli su nekakav mir, no snovi i sjećanja su i dalje teški.
Eto, da nije bilo gđe. Crnić, sve te priče ostale bi nezapisane, a kako je nužno zapisati točnu povijest života raznih ljudi, posebno ovih, koji su se uspjeli spasiti i nastaniti u Kanadi, ali nikad Hrvatsku nisu zaboravili! Nemam riječi kojima bih mogla zahvaliti gđi. Ivani Crnić, koja nam je dala ne samo svoje srce, već i želju da podijeli s nama našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Prihvatila nas je onakove kakvi jesmo, a naša zajednica je uglavnom dobra. Ponosna sam na svakog iz naše zajednice, jer su živjeli najbolje što su mogli, učinili najbolje u datoj situaciji, i rezultat su dobri ljudi na koje možete računati. Nismo mi anđeli, to vam slobodno mogu reći, ali kad pomislite kroz što su mnogi prošli - a to možete pročitati u mojim pričama o ljudima ove zajednice - dobro je da su često i normalni.
Gđa. Crnić odlazi na neko novo radno mjesto. Nama će naša Ivana nedostajati jako, zaista... No, Ivana ostaje u našim srcima i samo zahvaljujući njoj mnogi će čitati o ljudima naše zajednice, a neće znati da nije bilo Ivane Crnić mnoge priče bi ostale nezapisane. Hvala Vam, Ivana, što ste mene promijenili! Hvala Vam Ivana, na Vašoj iskrenoj zainteresiranosti za našu kanadsko-hrvatsku zajednicu. Duboko se nadam da ste i Vi osjetili koliko ste nama značili. Sve najbolje, draga Ivana, na Vašem budućem poslu!
Valentina Krčmar (Toronto, Kanada)