U mojoj gđi. Pilinger ima nešto jako čvrsto i stalno nazočno: njena domovina i njene misli koje su stalno upućene tamo gdje se je rodila, zemlji iz koje je morala pobjeći kako bi spasila svoj i sinovljev život, zemlji za kojom čezne...

Danas sam imala težak dan. Suze su mi stalno u očima i suprug mi govori neka se radije primim pera i napišem što mi je na srcu. Od suza, koliko god su važne, nema puno koristi. On je u pravu. Danas sam bila u bolnici kod moje prijateljice, koju poznam već od početka Domovinskog rata. Gđa. Mira Pilinger, moja prijateljica, opet je u bolnici, no to nije čudo - 96 godina joj je "tek", vršnjakinja je prečasnog vlč. Gjurana, bila je njegova župljanka kad je došao u Toronto.

Vlč. Gjuran je otišao u vječnost, a za njim će, čini mi se, uskoro i ona, jer zaista nije dobro. U zadnjih 6 mjeseci imala je dva loma ruku, više ne može hodati, po svemu sudeći polako zaboravlja ili malo miješa događaje iz prošlosti, no mene svaki puta prepozna i razveseli mi se. Teško mi je reći vam da sam jedina (osim njenog sina, koji je uz nju svakodnovno) koja ju posjećuje, no to nije ni čudno, jer njene godine su visoke, njeni prijatelji su, nažalost, već u vječnosti. Mnogi drugi su možda preslabi za vožnje automobilom na dulje staze (a u Kanadi ništa nije blizu, vožnja automobilom nam je jako potrebna) tako samo ja dolazim i moram vam reći, to mi je jako teško. Nije mi teško nju posjećivati, ona je posebna osoba, već me je koji puta sram.

Pilinger

Srce me boli za nju, jer puno je učinila za hrvatsku zajednicu u Torontu, bila je članica "Katarine Zrinjske", ženske udruge iz pedesetih godina, koja se je brinula za došljake, djecu, starce... Radila je i za vrijeme Domovinskog rata, bila je svugdje. Sada, kad je zaista ostarila, onemoćala, osamljena je, jako je osamljena zaista. Iako probavam često dolaziti k njoj, ima tjedana da ne stižem i tada me je sram, jer ona stvarno zaslužuje bolje. No, svatko zna svoje.

Pred nekoliko dana sam pročitala jedan članak u nekim hrvatskim novinama o tome kako mi, iseljenici, samo DomovinaOva stara gospođa, koja u zadnjim trenutcima svog života tako jasno i duboko sanja svoju domovinu, zemlju koja joj je uvijek nedostajala, o kojoj uvijek govori "kako je lijepa naša domovina!", za koju zna da je nažalost nikad više neće vidjeti - samo je jedna od onih koji umiru daleko od Hrvatske, s Hrvatskom, "mojom domovinom" u srcu.pišemo i samo govorimo o povratku, i to su samo riječi, prazne riječi. Kad sam čitala taj članak, srce me je boljelo, jer to je tako daleko od istine. Danas stojim pokraj gđe. Pilinger, koja me pita nekoliko puta, gotovo istim riječima:" I kad idete u domovinu....?" Ja odgovaram, "krajem mjeseca", i ona odmah dodaje, "kako bih ja rado pošla u moju domovinu!!!!" Čežnja u glasu je tako uvijek očita, a ona vrlo rijetko govori o Hrvatskoj drugim riječima osim "moja domovina" stalno, stalno - "najradije bih tamo otišla, ostavila svoje kosti tamo".

Moja gđa. Pilinger ima malo staračke zaboravljivosti, malo Alzheimera, no nešto u njoj je jako čvrsto i stalno nazočno: njena domovina i njene misli koje su stalno upućene tamo gdje se je rodila, zemlji iz koje je morala pobjeći kako bi spasila svoj i sinovljev život, zemlji koju stalno vidi ispred očiju. U jednom sam trenutku otvorila svoj facebook, sjetivši se da imam novi postav pjesme "Veselo, veselo Zagorci" i pokazala sam joj to, otvorivši i glazbu i slike. Ta draga žena se je s prvim taktovima pjesme potpuno promijenila: žalosno, nesretno lice se je nasmijalo, nogama je polako davala takt, bila je sretna. Ne znam koliko mi je puta zahvalila nakon toga na toj maloj, premaloj gesti dara hrvatske glazbe i ljepote krajolika Zagorja, na sitnoj gesti, koja joj je donijela toliko zadovoljstva i sreće.

Malo je tada došla k sebi i poželjela malo razgovarati o Hrvatskoj, "mojoj domovini" - kako sama stalno govori. Još jednom mi je probala ispričati dio svog života kad je bježala, rekavši mi "kako su joj probali dušu ubiti nakon 2. svjetskog rata i morala sam bježati da spasim i sina i sebe". "Znam", govorim sama sebi," znam, draga moja...baš kao i mnogim drugima.... Mnogi više nikad nisu zapjevali, pa su tako naše mnoge drage narodne pjesme nestale. Prestala je dugo pjevati moja sestrična Vlasta, koja je preživjela Bleiburg. Prestala je pjevati jedna baka, koja je uspjela preživjeti užas Zrina. Našla je utočište u selu Drenju, u Slavoniji, ali nikada više nije zapjevala. I njoj su uspjeli dušu ubiti, baš kao i Vama, draga moja!"

Nisam joj to mogla reći, iako sam duboko svjesna teške boli u njenom slabom, izmučenom srcu, pa sam joj rekla samo: "Gđo. Pilinger, Vama nitko ne može ubiti Vašu dušu, jer u Vama je uvijek živa duša, prepuna ljubavi prema "Vašoj domovini", kako Vi govorite. Odmarajte se, duša je samo malo umorna, doći će k sebi." Polako se je smirivala, konačno se je umorna glava stare dame, koja nikad nije zaboravila "svoju domovinu", naslonila na jastuk i zaklopila oči na nekoliko trenutaka. Obrisala sam suze, ali bila sam sretna da sam imala tu našu lijepu novu pjesmu "Veselo, veselo Zagorci" na svom telefonu, pjesmu koja joj je dala toliko sreće i konačno, smiren san.
I molim vas, neka mi nitko od vas u "njenoj domovini" i "mojoj domovini" ne govori o našim ispraznim riječima ljubavi i čežnje za Hrvatskom. Tu i tamo to je istina, no treba biti pokraj tih naših starih, koji odlaze u vječnost i vidjeti njihovu bol za "svojom domovinom". Ova stara gospođa, koja u zadnjim trenutcima svog života tako jasno i duboko sanja svoju domovinu, zemlju koja joj je uvijek nedostajala, o kojoj uvijek govori "kako je lijepa naša domovina!", za koju zna da je nažalost nikad više neće vidjeti - samo je jedna od onih koji umiru daleko od Hrvatske, s Hrvatskom, "mojom domovinom" u srcu.

Valentina Krčmar

Sri, 22-11-2017, 10:24:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0060_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).