Funchal (Madeira), lipnja 1998.

Prije neki dan našla sam u poštanskom ormariću veliku omotnicu upućenu iz Hrvatskog veleposlanstva u Lisabonu. Bila je naslovljena na moju majku koja se trenuto s tatom nalazila u Splitu. Unutra je bila pozivnica za primanje u Hrvatskom paviljonu na EXPO-98 u povodu Dana Hrvatske (7. lipnja) te za koncert u Kazalištu Camões. Osim pozivnice tu su bile i dvije jednodnevne ulaznice za izložbu. U tome sam vidjela jedinstvenu priliku da uz minimalni trošak posjetim taj "događaj godine". U zrakoplovnoj agenciji TAP uspjela sam dobiti polazno-povratnu kartu po posebnoj "EXPO-tarifi" od 23000 escudosa (oko 800 kuna).

expo 98

Sutradan su nazvali moji iz Splita i javili da jedan moj prijatelj iz Zagreba putuje sa zborom u Lisabon, te pita hoće li se netko od nas slučajno naći negdje u blizini. Bio je to razlog više da ne požalim za potrošenim novcem i vremenom.

I tako, u nedjelju, u 7 sati ujutro poletjela sam zrakoplovom TAP-a prema portugalskoj prijestolnici. Poslije malo duže od sat leta nad Atlantikom stigli smo u lisabonsku zračnu luku gdje me čekala mamina prijateljica. Pošto nisam imala prtljage, brzo smo napustile aerodrom. Odvezle smo se do centra grada. Budući da je bila nedjelja, lako smo pronašle mjesto na parkiralištu. Prošetale smo do obližnje postaje podzemne željeznice i ukrcale se u metro koji vodi do Estaçao do Oriente - novog željezničkog kolodvora napravljenog za EXPO-98. Tu je ujedno i glavni ulaz te štand za informacije, izgubljeno-nađeno, brojne suvenirnice te restorani, fast-food, kafići, fotografske radnje.

Na informacijama sam dobila dnevni program te dnevne novine Diario da EXPO'98. Uz to dali su mi i mali plan cijelog izložbenog prostora na kojem su mi pokazali gdje se točno nalazi hrvatski paviljon. Krenula sam prema južnoj zoni. Pred ulazom u hrvatski paviljon bila je poprilična gužva. Na vratima je pisalo da je zatvoreno zbog nacionalnog dana. Mnogi su posjetitelji odlazili razočarani...

Saznala sam da će uskoro biti uobičajeni ceremonijal obilježavanja nacionalnog dana na središnjem trgu. Uputila sam se u tom pravcu slijedeći mnogobrojne hrvatske predstavnike.

Hrvoje Saric

Nakon što je stigao naš Predsjednik, dr. Tuđman sa pratnjom, te svi ostali uzvanici, svečanost je mogla početi. Za vrijeme podizanja zastava, limena glazba portugalske Republikanske garde odsvirala je Lijepu našu, a zatim portugalsku himnu Herois do mar. Nakon toga uputili smo se u posebnu primaću odaju gdje je uslijedio službeni dio uz dobrodošlicu, upisivanje u knjigu utisaka, uobičajene govore te razmjenu darova. To je potrajalo nešto više od pola sata. Zatim smo ušli u portugalski paviljon gdje smo prvo pogledali multimedijalnu projekciju naslovljenu A Viagem (Putovanje). Riječ je o portugalskim pomorskim otkrićima, a naglasak je stavljen na njihov dolazak na Daleki Istok. Taj dio je jako zgodno napravljen. Naime, "oživljene" su dalekoistočne gravure i slike s paravana koje prikazuju život u tim krajevima u vrijeme dolaska Portugalaca (prikazivali su ih s velikim nosevima!). U slijedećoj prostoriji vidjeli smo film o drevnom brodu koji je pronađen u lisabonskom akvatoriju kao i arheološke nalaze s istoga. U zadnjoj prostoriji, gledali smo na tri ekrana niz upozorenja i brojčanih pokazatelja "zdravstvenog stanja" naše majčice Zemlje.

Kad su se predstavnici Hrvatske odvezli, ja sam krenula svojim putem da bih uspjela vidjeti barem djelić tog ogromnog "svijeta u malom". Prije svega odlučila sam sjesti na jednu od brojnih klupa te zaviriti u vodič i napraviti kakav-takav plan; jer, zasigurno nisam mogla vidjeti baš sve. Tako sam odmah "skinula s popisa" Oceanarij - ogromni akvarij gdje se na ulaz čeka satima, te ostale paviljone u koje se ulazi nakon dugotrajnog i zamornog čekanja.

Saric2

Najprije sam posjetila dva mala obližnja paviljona portugalskih otočnih skupina - Azora i Madeire. Namjeravala sam otići i do paviljona Prividne stvarnosti. Međutim, kad se približih, shvatim da neću uspijeti ući: pred vratima je u redu čekalo više stotina ljudi. Naprotiv, ispred Paviljona budućnosti uopće nije bilo gužve. Ušavši, nađoh se u velikoj prostoriji u kojoj su izloženi modeli zemaljske kugle na kojima možemo promatrati faze nastanka kontinenata. U obližnjoj prostoriji upravo je počinjala projekcija filma, pa sam požurila da je ne propustim. Film govori o biološkoj i geološkoj evoluciji Zemlje s naglaskom na oceane. Pošto je projekcija završila, zaputimo se stubama i hodnikom do slijedeće prostorije gdje smo pogledali trodimenzionalni laserski spektakl uz pomoć polariziranih naočala koje su nam dali na ulazu. Glavna je tema cijelog paviljona i filma: Jedna Zemlja, Jedan Ocean, Jedan Život. Cilj je osvijestiti ljude i ukazati na štetne posljedice naših nepromišljenih postupaka. Na izlazu naočale se odlažu u posebne "bačve" gdje su podvrgnute pranju da bi se mogle ponovno koristiti.

Hodnici nas dalje vode do Oceanskog opservatorija gdje su predstavljeni neki od najsuvremenijih projekata za istraživanje i iskorištavanje oceana. Slijedi putovanje u morske dubine spiralnim hodnikom dugim 200 metara. Kreće se od plaže, pa sve niže i niže, do posljednje granice na dubini od 6000 metara. Usput upoznajemo izgled i živi svijet pojedinih podmorskih zona. Dizalom se spuštamo do posljednje prostorije u kojoj se nalazi velika staklena kugla - Vodeni planet.

Nakon putovanja u budućnost, uputih se prema marini gdje sam se ukrcala u žičaru (500 esc. u jednom pravcu) koja me je odvela do sjevernog dijela izložbenog prostora. Tako sam imala priliku vidjeti sve izložbene paviljone iz ptičje perspektive. Najviše me se dojmio paviljon Utopija, jajastog oblika, nalik na svemirski brod iz kakvog SF-filma. Iskrcavši se, dakle, na sjeveru -i usprkos tome što su mi želučani sokovi bili uznemireni i nestrpljivi - odlučila sam se prvo popeti na stotinjak metara visoku kulu Vasco da Gama. To me koštalo još 500 escudosa. Gore smo se popeli jednim od tri dizala. S terase se pruža prekrasan pogled na rijeku Tejo s novim mostom koji je zbilja ogroman i ne vidi mu se kraja. Doduše, okolica van izložbenog prostora nije baš najljepša: nedovršene zgrade, gradilišta, građevni materijal...

Tudman Portugal

Nagledavši se i udahnuvši malo visinskog zraka, ponovno se ukrcah u dizalo i spustih. Moja je slijedeća stanica zasigurno bila - kiosk s hranom. Pijuckajući ostatak soka, sjela sam na klupu i odlučila ispisati par razglednica. Dobro mi je došlo malo odmora od dugotrajne šetnje. Preda mnom su se naredali paviljoni raznoraznih zemalja, a ja sam ulazila i izlazila iz njih sa željom da nađem nešto stvarno zanimljivo. No oni najzanimljiviji zahtjevaju dugotrajno čekanje u redu za koje ja nisam imala vremena, a ni volje. Pitala sam se zašto ljudi to rade, zašto im je tako primamljivo stajati u redu za nešto ako treba i satima. Valjda je to jedini način kad se radi o tisućama i desecima tisuća ljudi koji se okupe na jednom mjestu poneseni istom viješću o najatraktivnijim mjestima. Oni, naprosto, moraju to vidjeti. Moram priznati da su me paviljoni nekih zemalja razočarali, u nekima sam nešto i naučila, a nekih se uopće i ne sjećam. Svidio mi se još jedan tematski paviljon - onaj o Znanju o moru. Tu se opisuje kako je čovjek kroz povijest upoznavao, otkrivao i postupno osvajao još uvijek tajnoviti ocean.

Pomalo sam se približavala južnoj zoni. Tu sam, između ostalih, posjetila i Sloveniju, gdje sam se odmorila gledajući i slušajući žubor kristalnočiste vode rijeke Soče. Onda sam krenula prema Hrvatskoj, jer je već bio počeo prijem. Na ulazu su uzvanike dočekivali gospodin veleposlanik, dr. Žaja i supruga. Također su nam uručili i ulaznice za koncert. Pošto su po cijelom izložbenom prostoru bili postavljeni stolovi s hranom i pićem, nisam ga uspjela vidjeti u punom sjaju. U svakom slučaju lijepo je osmišljen. Dok još nije bilo puno svijeta, uhvatila sam mjesto na jedoj barskoj stolici i u trenu sam se našla u našim dalmatinskim gradovima i na otocima. Još malo sam prošetala po paviljonu i nešto pojela, a onda je postalo pretijesno i zagušljivo te sam odlučila otići do Kazališta i potražiti svog prijatelja. Glavni ulaz je bio zatvoren, a ljudi su uzalud tražili kartu više. S tog mjesta sam ugledala dolje na rijeci i našu toliko spominjanu gajetu Falkušu kako se lagano njiše na povjetarcu.

Krenula sam ka stražnjem dijelu zgrade tražeći ulaz za umjetnike. Upitala sam čuvara za članove zbora, a on mi je pokazao da se upravo vraćaju s probe i pustio me ući. Tada među brojnim pjevačima u dotjeranoj "crno-bijeloj" povorci ugledah i jedno poznato lice. Još je bilo skoro sat vremena do početka koncerta, pa smo imali vremena za prošetati uokolo i malo popričati. Vrijeme je brzo prošlo i uskoro smo se morali rastati. Uputila sam se prema ulazu i potražila svoje mjesto u parteru. Ostalo je dosta praznih sjedišta u gledalištu, a mnogi su pred vratima razočarano gledali u poruku: "rasprodano". Zajednički su nastupili zbor splitskog HNK i zbor "Ivan Goran Kovačić" iz Zagreba uz četvoricu pjevača solista. Na repertoaru je bila Hrvatska misa Borisa Papandopula. Izvedba je bila vrlo uspješna i zaslužila je dugi pljesak kojim ga je publika na kraju obdarila.

Izašavši iz Kazališta uputila sam se uz rijeku do središnjeg malog zaljeva gdje se svaku večer održava multimedijalni spektakl pod nazivom Aqua Matrix. Izgledalo mi je kao da sam se našla na snimanju nekog znanstveno-fantastičnog filma. U sredini velike metalne konstrukcije bio je napuhan bijeli balon koji je služio kao ekran za projekcije vezane uz temu cjelokupne izložbe: OCEANI - NASLJEĐE ZA BUDUĆNOST. Sve je popraćeno zvučnim i svjetlosnim efektima, a na kraju i vatrometom.

RH 98

Kad je završilo već je bila ponoć i puhao je jak i hladan vjetar. Skoro su svi paviljoni bili zatvoreni. Ipak, dosta je posjetitelja šetalo tu i tamo upijajući svježi noćni zrak ili žurilo da bi stigli na mjesta gdje još ima "događanja". Pošto sam bila umorna, uputih se prema kolodvoru da se raspitam kada vozi autobus za aerodrom. Nisam trebala dugo čekati, uskoro je naišao jedan koji prolazi pokraj zračne luke. Budući da ne poznajem Lisabon dovoljno dobro da bih procijenila kada trebam pozvoniti da bih izašla na željenoj stanici, pitala sam jednu tamnoputu gospođu srednjih godina. I tako sam se uskoro našla blizu parkirališta na kojemu su bili u tijeku radovi, kao i na tom dijelu aerodromskog kompleksa. Osim dvoje turista koji su prolazili, nigdje žive duše. Uspjela sam pronaći ulaz u zgradu. Imala sam još par sati do polaska, te sam otišla do kafića i tu se okrijepila.

Oko dva sata po ponoći uputila sam se prema mjestu za čekiranje, no tamo nije bilo nikoga osim čuvara i jedne jedine službenice. Upitala sam kada mogu obaviti check-in, a ona me s nevjericom pogleda i zatraži da joj pokažem kartu. Gotovo nije mogla vjerovati da imam rezervaciju za let u 03:35 sati.

Objasnila sam da sutradan moram biti kući i da nije bilo mjesta u ranijim letovima. Bilo je još rano za odlazak na "izlaz za ukrcaj", pa sam ostala sjediti ispruženih nogu i zatvorenih očiju. Nekako je i to vrijeme prošlo te sam otišla prema izlazu. Tu sam saznala da ću biti jedini putnik u zrakoplovu!

Cijeloj posadi bilo je strašno čudno što netko putuje u taj rani jutarnji sat. Inače, bili su jako ljubazni sa mnom. Dali su mi pokrivače i jastuke, jer je u zrakoplovu bilo prilično hladno. Sa svim tim što sam bila jedina, ispričali su mi sve rutinske informacije o sigurnosti i sl. U početku su obavijesti objavljivali u množini: "Dragi putnici..." Poslije su dijelom prešli u jedninu, ali bi se ubrzo zabunili, pa je izgledalo nekako ovako: "Poštovana putnice, približavamo se zračnoj luci Funchal. Molimo vas da privežete pojaseve, ispravite naslone sjedala i zatvorite stoliće." Vrijeme mi je prošlo relativno brzo što drijemajući, što jedući, što prisjećajući se proteklog dana i moje kratke, ali zanimljive lisabonske pustolovine na posljednjoj svjetskoj izložbi ovoga stoljeća.

Karolina Baras

Napomena: Ovaj izložbopis Karoline Baras bio je objavljen u časopisu Hrvatska obzorja br, 4 / 1998, Split.

 

Pet, 20-10-2017, 16:16:18

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0071_Kamenjak.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).