Istina o srpskim ustancima

Iscrpljena dugotrajnim ratovima, poslije neuspjelog osvajanja Beča, Turska je natjerana prihvatiti po nju nepovoljne odredbe Karlovačkog mira (1699. godine), po kojima mora Austriji vratiti neka od osvojenih područja, uz povlačenje nove granice. Porazi neminovno slabe središnjukarlovacki okrugli sto vlast Osmanlijskog carstva, koja se sljedećih desetljeća postupno urušava, razdirano stalnim unutarnjim sukobima i trvenjima.

Potkraj 18-og stoljeća izbija masovna pobuna janjičara (elitnih turskih postrojbi), koji su nastojali preuzeti vlast, smatrajući da im ona po zaslugama u dotadašnjim ratovima pripada.

Otkazujući poslušnost sultanu, janjičari dižu bunu i u Srbiji. U tom sukobu, Srbi staju na stranu redovne turske vojske i pomažu slomiti otpor pobunjenika. Stoga 1793/94. godine, za svoje zasluge u ratu protiv janjičara, dobivaju stanovite povlastice i privilegije – čak i neku vrstu ograničene teritorijalne autonomije, dok oni Srbi koji se posebno ističu u borbi bivaju na godinu dana oslobođeni svih poreza i dadžbina.

Položaj srpskog naroda uvelike se poboljšava, zahvaljujući lojalnosti iskazanoj prema sultanu i zaslugama u očuvanju Carstva. Srbi su, dakle, već u to vrijeme (desetak godina prije 'Prvog srpskog ustanka') legalno naoružani i vojno organizirani, a imaju i svoje harambaše (Aleksa Nenadović, Ranko Lazarević, Stanko Harambašić i drugi), i služe sultanu u obrani ovog dijela Carstva od upada janjičara.

Središnja turska vlast, međutim, ipak nije uspjela u potpunosti skršiti tvrdokorni i dugotrajni otpor pobunjenika (janjičara), pa im je primorana dopustiti povratak janjicarina područja s kojih su protjerani i vratiti im ranije uživane povlastice. U Srbiju dolaze 1798. godine. U borbi za posjede, sukobljavaju se sa spahijama1, i u tim sukobima ginu neki od tada uglednih srpskih prvaka (poput Stanka Harambašića i Ranka Lazarevića), što dodatno produbljuje mržnju između zaraćenih strana. Porta više nema snage kontrolirati teritorij kojim formalno upravlja, pa janjičari 1801. godine dižu masovnu pobunu, otkazuju poslušnost sultanu, zauzimaju Beograd i zarobljavaju Mustafa-pašu i u Srbiji uspostavljaju svoju vlast. Oni Srbima odmah ukidaju stečene povlastice i uspostavljaju svoju strahovladu (o čemu Vuk Stefanović Karadžić piše: “.. Oni prigrabiše sva glavna imanja spahiska, pa počeše brzo graditi hanove i čardake, da njihove subaše lakše nadziravaju rad i kretanje po selima...”),2 koju su provodili preko dahija – Mule Jusufa, Kučuk Alije, Mehmed-age Fočića i Aganlije.

Položaj srpskog naroda opet se pogoršava, ali i njegovi uglednici ogorčeni su ovakvim razvojem događaja.Bogatiji srpski sloj (tzv. knezovi i svećenstvo), nikako se nije mirio s gubitkom ranije stečenih pozicija, pa su pojedinci počeli kovati planove o prevratu. U tomu ih je sigurno ohrabrila nesloga među dahijama koje su se međusobno gložile oko vlasti. Na povremenim sastancima koji su (iz razumljivih razloga) održavani u tajnosti, skupina srpskih uglednika odlučuje potražiti pomoć od starih saveznika – Rusa, pa tamo šalju karadjordje 5izaslanika (jednoga od svojih igumana, jer su predstavnici Srpske pravoslavne crkve na ruskom dvoru ipak bili više uvažavani nego obični ljudi), s pisanim prijedlogom da moćna Rusija pripomogne obnovi “slavjanoserbskog carsta”, tako da u svakom pogledu pomogne i podrži borbu Srbije protiv Turaka. U isto vrijeme, obraćaju se i Austrijancima. Knez Aleksa Nenadović piše pismo u Zemun (izvjesnom majoru Mitezeru), od kojega moli da mu ovaj pošalje “džebane i oficira” (tvrdeći kako je narod spreman za pobunu protiv Turaka). Pismo pada u ruke dahijama, pa dolazi do odmazde u kojoj oni u siječnju 1804. godine (zbog urote) pogube oko 70 viđenijih Srba, uključujući i Aleksu Nenadovića.

Ovo je bio možda jedan od presudnih momenata koji je odredio daljnji slijed događaja. Već sljedećeg mjeseca, Đorđe Petrović zvani Karađorđe sa Stanojem Glavašem i još nekolicinom ljudi napada jedan od turskih hanova. Nakon što pobije Turke koje tamo zatekne, njegova skupina raste na broj od 200 do 300 pobunjenika, koji ga uskoro u Orašcu biraju za Vožda . O tim događajima u stanoje glavašsvojim zapisima govori Mitropolit Stratimirović.

Uspjevši omasoviti svoju vojsku, Karađorđe oslobađa jedan dio Srbije (dobrim dijelom zahvaljujući i činjenici što Turci sve skupa nisu shvatili ozbiljno, sve dok nisu izgubili Beograd 1806. godine). Uz to, sukobi između Porte i pobunjenika iz vlastitih redova (janjičara), također su u bitnoj mjeri utjecali na to da je izostala odgovarajuća pravodobna reakcija.

Međunarodne okolnosti, međutim, nisu išle u prilog srpskim ustanicima. Pomoć nije stizala, jer su svi njihovi saveznici bili zauzeti svojim brigama.

Vojska Rusa i Austrijanaca koja se sastojala od 90.000 ljudi, potpuno je razbijena kod Austerlitza (2. prosinca 1805. godine) od Napoleonovih trupa. Već sljedeće (1806. godine), započeo je rusko-turski rat (u to su vrijeme Francuzi bili na strani Turaka, a protiv Rusa), što je glavne srpske saveznike omelo u bilo kakvom eventualnom angažiranju na Balkanu. I pored svega, Rusi su i dalje poticali Srbe na nastavak borbi povremeno šaljući i nešto novca, što je Karađorđu i njegovim ljudima davalo nadu da će oni ipak poslati u pomoć neke značajnije snage čime bi, kako su vjerovali, riješili rat u svoju korist.

Nova pobuna janjičara (ovoga puta u Carigradu), koja je uslijedila 1808. godine, pokazala je da oni ne odustaju od preuzimanja vlasti u raspadajućem Carstvu. Uz tu povoljnu okolnostprvi srpski ustanak (koja je u strateškom smislu značila da Turci zauzeti međusobnim borbama za vlast i ratom protiv Rusije nisu u stanju kontrolirati rubna područja imperija), srpski ustanici uspješno su vodili borbe sve do kraja 1808. godine.

Već s prvim ozbiljnijim porazima (1809. godine), među srpskim vođama dolazi do sve češćih svađa i sukoba. U toj situaciji, Karađorđe ponovno traži pomoć od Austrije (koja je bila uzdrmana jer je izgubila bitku od Napoleona kod Beča, 5/6. srpnja 1809. godine) i Francuske. Austrija ulazi u rat s Francuskom, Engleska sklapa savez s Turskom protiv Francuske i Rusije, a Rusi se opet spremaju za rat protiv Turske. U toj situaciji Srbi pokreću nove pregovore s Turcima, uz daljnje očekivanje ruske pomoći (ohrabreni onom koja je upućena 1810., od 3.000 ruskih vojnika), pa se borbe nastavljaju sve do 1813. godine, kada je slomljen Prvi srpski ustanak, jakom ofenzivom Turaka na Drini, Moravi i Timoku.

Vidjevši da je propast blizu, Karađorđe Austriji nudi gradove (pristajući praktično Srbiju staviti pod njezinu upravu), potom zove Ruse da smjeste u Srbiju svoje garnizone, a na kraju daje i prijedlog da se sav narod srpski preseli u Rusiju – no, sve je uzalud.

Poslije sloma Prvog srpskog ustanka (nakon što su Turci zauzeli Ravanj i Zasavicu i počeli napadati Šabac), njegov vođa Đorđe Petrović Karađorđe, u dogovoru s drugi srpski ustanakruskim izaslanikom 21. 09. 1813. godine (prema nekim izvorima bilo je to 03. 10. 1813.), napušta Srbiju i odlazi najprije u Graz, a potom u Rusiju. S njime ide i njegova obitelj i veliki dio vojvoda, te uglednih ljudi iz naroda koji su sudjelovali u ustanku. Sva krivnja za ovu tragediju pala je na Karađorđa, što su oni koji su se u Srbiji htjeli dočepati vlasti obilato koristili kako bi ga još više ocrnili.

Budući da je nakon poraza teror koji su provodili Turci bio još žešći nego prije, jedan od prvaka iz propalog srpskog ustanka Miloš Obrenović obraća se za pomoć Austriji, navodeći u svom pismu kako je narod izvrgnut “istrebljenju”, ali molbe ostaju bez odjeka. Po svemu sudeći, Austrijanci su Srbima zamjerili što su se uvijek više oslanjali na Ruse, i što su u nekim kritičnim trenucima često mijenjali saveznike, pa su ih ocijenili kao nepouzdanog partnera. S druge strane, Austrija nije željela ponovno zaoštravati odnose s Turskom, pa su Srbi opet primorani pregovarati s Turcima i prihvatiti njihove uvjete.Već sljedeće (1814. godine), Miloš i njegovi ljudi s Turcima u krvi guše Hadži Prodanovu bunu i još nekoliko lokalnih srpskih pobuna, što je vazalskom vladaru Srbije podiglo ugled u očima turske vlasti. Kako bi smirili stanje na Balkanu, Turci s njime sklapaju sporazum i u zamjenu za održavanje mira daju stanovite koncesije, dakako, uz slijepu poslušnost i pokornost koju je Miloš morao izražavati prema Porti. knjaz milos obrenovicNeki srpski izvori tvrde, kako je “više srpskih glava otišlo Paši u Beograd za vladavine Miloša Obrenovića između dva srpska ustanka, nego su ih dahije skinule u vrijeme svojih zuluma u Pašaluku.”

Jedan od ozbiljnih razloga za nezadovoljstvo Srba bilo je i nepoštivanje tzv Bukureštanskog mira3 (potpisanog 28. svibnja 1812. godine između Turske i Rusije), kojim je Srbija na nekim područjima dobila samoupravu, ali je zato turska vojska imala pravo zaposjesti gradove koje je ustanička vojska ranije oslobodila), a ni teror prema narodu nije jenjavao, što je svakako moralo izazvati ogorčenje u narodu koji se nadao konačnoj slobodi poslije četiri stoljeća ropstva.

U Takovu, 11. travnja 1815. započeo je Drugi srpski ustanak, za čijeg je Vožda izabran Miloš Obrenović. On nije ni izbliza bio tako krvav kao Prvi i trajao je samo 4 mjeseca. Ovakav razvoj događaja ukazuje na to da je novi srpski Vožd bio mnogo pragmatičniji od svoga prethodnika, pa je bez okolišanja prihvatio položaj vazalnog vladara koji su mu Turci ponudili u zamjenu za mir.

Prema većini povijesnih izvora (uključujući i Memoare prote Mateje Nenadovića), Miloš je bio lukav i prepreden političar, koji se uspio nagoditi s Turcima, pa su mu ovi formalno prepustili vlast nad Srbijom pod uvjetom da smiri narod i bude pokoran. Izvršavajući turske naloge – i ne birajući sredstva kako bi se održao na položaju – on se surovo obračunava sa svim viđenijim i uglednijim ljudima iz Prvog ustanka (Karađorđevim pristašama). Njegova metodologija sastojala se u tomu da je spletkama i intrigama (preko svojih podanika) uspio kompromitirati neistomišljenike i potencijalne protivnike, do te mjere da oni u narodu izgube svaki ugled i budu obilježeni kao „izdajice“. Poslije toga, put za konačni obračunslide0024 image047 bio je otvoren. Njegovi ljudi su postavljali zasjede i sačekivali žrtve, te ih ubijali i sami uvjereni da je to što čine nužno u interesu naroda. Pod udar je uskoro došao i Nenadović, koji se ipak spašava smrti, ali mora potpisati izjavu kako je radio “protiv Otadžbine”, nakon čega je primoran povući se iz javnog i političkog života.

Najpoznatija egzekucija izvršena je nad Karađorđem, nakon što se 28. 06. 1817. godine vratio u Srbiju. Milošu i njegovim pristašama to nikako nije odgovaralo; naime, bez obzira na poraz u Prvom ustanku, Karađorđe je još uvijek imao brojne sljedbenike koji su mu vjerovali i bili pripravni slijediti ga, u slučaju da podigne bunu. Miloš to nije smio dozvoliti – prije svega radi sebe i svoga položaja i saveza s Turcima kojima je obećao da će Srbi biti mirni i pokorni.

Stigavši u Srbiju, Karađorđe najprije odlazi u Veliku Planu kod kuma Vujice Vulićevića (ne sluteći da će Miloš upravo njega unajmiti da mu skine glavu), pošto ga je ovaj već ranije zvao da se vrati u Srbiju (Karađorđe bi zacijelo tako i postupio, ali morao je čekati odobrenje ruskog dvora). Traži sastanak s Milošem, tvrdeći da ima odobrenje ruskog carskog dvora za pokretanje novog ustanka. U njegovoj pratnji bio je i Naum Krnar, povjerenik tajnog grčkog udruženja Heterija – čiji je cilj bio osloboditi Balkan Turaka i uspostaviti na ovom području novu državu pod hegemonijom Grčke.

Na sebi svojstven način, Miloš ljubazno odgovara na ponudu i dana 7. srpnja šalje mu Vujicu Vulićevića s pozitivnim odgovorom, iako ima već skovan plan kako ga se otarasiti. On je turskom paši već obećao poslati njegovu glavu, samo je stvar trebalo dovesti do kraja mudro i bez pogrješke – kako se u narodu neatentati bune i nemiri u srbiji karadorse petrovic ubistvo vozd kurir feljt 1458172309 865713 bi stvarala pomutnja. Stoga Miloš najprije održi sastanak Upraviteljstvujuščeg sovjeta (u to vrijeme neka vrsta “srpske narodne skupštine” koja je bila podređena njemu i nije odražavala nikakvu narodnu volju), na kojemu drži sugestivan govor i prisutne plaši kako će zbog povratka Karađorđa u Srbiji doći do novih prolijevanja krvi i surove turske odmazde (jer, “Crni Đorđije koji je iz Srbije pobegao u najtežim trenucima i ostavio narod na milost i nemilost Turcima, sad se opet vratio da kavgu zametne i pomutnju stvara… “). Za kratko vrijeme uspio je uvjeriti Sovjet kako je najbolje (i jedino) rješenje da se Karađorđe ubije – ali su odluku (formalno) donijeli članovi ovog tijela a ne Miloš.

Stupica za voždovog kuma (jer Karađorđe i Miloš bili su također kumovi) pripremljena je – i isplaniran je jedan od najpodmuklijih i najpoznatijih zločina u Srbiji tog vremena.

Vujicin plaćenik Novak Novaković, u Radovanjskom lugu (na području sela Radovanje kod Smedereva) u ranu zoru 14. 07. ubija na spavanju Karađorđa i njegovog slugu Nauma sjekirom, odsijecajući im glave koje su zatim poslane Milošu.

Ovaj način usmrćenja smatran je nečasnim i nedostojnim i kao takav primjenjivan je prema kukavicama, odnosno, onima koji se nisu istaknuli svojim junaštvom, nego se predali ili bili zarobljeni. Bila je to poruka koju je narodu i Karađorđevim pristašama hqdefaulthtio poslati Miloš, rušeći tako karizmu “Crnoga Đorđija”. Na putu do samovlašća, ugled Karađorđa cijelo vrijeme bio me je smetnja i toga se konačno htio osloboditi po svaku cijenu.

Evo kako događanja poslije Karađorđevog ubojstva opisuje jedan nepoznati izvor, koji se potpisuje kao „Nestor Letopisac“ (tekst je navodno objavljen u beogradskom listu Vreme, 1922. godine):

“Kad se tiče zla, Srbi kao sluge i panduri vrlo su brzi. Glava Karađorđeva stigla je u Beograd u jednoj zobnici već 14. jula, a telo Voždovo bilo je sahranjeno u Radovanjskom lugu, blizu mesta gde je Karađorđe pogubljen. Miloš je bio u velikoj brizi od 7. do 14. jula. Kad je glava Karađorđeva donesena u Beograd u njegov konak, on je video da je njegov najglavniji suparnik pao, i on je osetio samo radost i zadovoljstvo, koje nisu kvarili nikakvi drugi osećaji...” Malo dalje (u ovom opisu) autor ipak kaže kako se mučen grižnjom savjesti tijekom noći pred glavom Karađorđa Miloš poklonio i zamolio kuma da mu oprosti.4

Zlatko Pinter

Bilješke

1. Spahije su bili zemljoposjednici koji su imali pravo obrade zemlje i ubiranja žetve – bez obveze plaćanja poreza, s tim što nisu bili vlasnici zemlje. K tomu, svaki od njih morao je biti na raspolaganju kada je trebalo odazvati se na sultanov poziv u rat. Mnogi od uglednih srpskih prvaka u to vrijeme imali su status 'spahija'.

2. Brojni srpski izvori detaljno govore o ovim događajima. Jedan od njih je i poznato djelo srpskog nacionalista Vladimira Ćorovića, jednoga od najcjenjenijih njihovih povjesničara (https://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/7_2_l.html; stranica posjećena 3.12.2002.)

3. Ruski car Aleksandar morao je potpisati ovaj mir s Turcima zbog Napoleonovog pohoda na Rusiju, pa nije bio u prilici diktirati uvjete, tako da ni svojim saveznicima na Balkanu nije mogao osigurati jači položaj.

4. Prema srpskoj narodnoj tradiciji, kum oduvijek ima posebno i povlašteno mjesto u društvu. Utoliko je zločin koji su počinili Miloš i Vujica prema Karađorđu (obojica su mu bili kumovi) strašniji i teži.

Sri, 28-06-2017, 02:05:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0062_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).