Srbi kao porobljena raja

Pad Smedereva (1459. godine) označio je konačni kraj srednjovjekovne srpske države i početak agonije pet-stoljetnog ropstva u kojemu su Srbi bili svedeni na obespravljenu raju bez identiteta i primorani na slijepu pokornost.

U tom mraku i beznađu, nema drugoga izbora, no trpjeti i čekati bolja vremena koja će donijeti željeno izbavljenje i Kraljevic MarkoMarko“Najveći srpski junak” bio je turski sluga koji se više od 20 godina borio protiv vlastitog naroda. Srpski izvori govore, kako su mu braća napustila Srbiju i otišla u Mađarsku, jer nisu htjela služiti Turcima, dok je Marko ostao. Uglavnom, svi “podvizi”, “junačka djela” i sva Markova “borba protiv Turaka” čista su fikcija koja nema ničega zajedničkog sa stvarnim povijesnim činjenicama i događajima, što ni najmanje nije utjecalo na održavanje i širenje ove kao i drugih nacionalnih legendi u narodu.slobodu.

U potrazi za toliko potrebnom nadom i utjehom, u narodnoj mašti i crkvenoj predaji spontano nastaju romantične legende o izmaštanim spasiteljima i izbaviteljima - srpskim junacima koji svojom snagom, hrabrošću (pa i lukavstvom i prijevarom, ako treba), u svakoj prilici nadmudruju i pobjeđuju Turke.

Tipičan takav primjer slavni je i u narodnim pjesmama najviše opjevani “junak nad junacima”, Marko Mrnjavčević, u narodu zapamćen kao Marko Kraljević. (1)

Njegovoj karizmi nisu naštetile niti brojne činjenice koje mu nikako ne idu u prilog. On je (kako i sama srpska narodna pjesma kaže), poturica (turski sluga - izmećar) sklon pijančevanju, kavzi i ljenčarenju, pa i krivokletstvu. S braćom (Dmitrom i Andrejašem) od poraza na rijeci Marici (kada im gine otac Vukašin) postaje vazal, služi Turcima i bori se sa svojim konjanicima na njihovoj strani a protiv kršćana, pa i na Kosovu polju (28. lipnja 1389.). U jednoj odbitaka i gine, vjerojatno na Rovinama, 17. svibnja 1395. (Vidi: Opća enciklopedija JLZ, Svezak 4., Zagreb, 1978.).

Dakle, “najveći srpski junak” bio je turski sluga koji se više od 20 godina borio protiv vlastitog naroda. Srpski izvori govore, kako su mu braća napustila Srbiju i otišla u Mađarsku, jer nisu htjela služiti Turcima, dok je Marko ostao. Uglavnom, svi “podvizi”, “junačka djela” i sva Markova “borba protiv Turaka” čista su fikcija koja nema ničega zajedničkog sa stvarnim povijesnim činjenicama i događajima, što ni najmanje nije utjecalo na održavanje i širenje ove kao i drugih nacionalnih legendi u narodu.

Marko Kraljević postaje oličenje Srbina nad-čovjeka s nadnaravnom snagom i sposobnostima, koji “bije” i pobjeđuje Turke u svakoj prilici i na svakom mjestu.

Bitka na Kosovu mogla je drugačije završiti da Lazar nije raskinuo savez s ugarsko-hrvatskim kraljem Sigismundom I.

Na toj podlozi, sličnom metodologijom, u srpskoj narodnoj svijesti pored već spomenutih zaživljavaju i brojni drugi Kosovska bitkajunaci – “izbavitelji” (stvarni ili izmišljeni): Karađorđe Petrović, starac Vujadin, Toplica Milan, Stevan Sinđelić, Banović Strahinja, hajduk Veljko, hajduk Stanko, Jug Bogdan itd. itd.

U ovako mitologiziranim prikazima vlastite povijesti, sasvim je zanemarena još jedan bitna činjenica.

U ratovima protiv Turaka, od samoga početka njihovih TurciU ratovima protiv Turaka, od samoga početka njihovih prodora u jugo-istočnu Europu, sudjelovali su i drugi narodi osim Srba (poglavito Hrvati i Bosanci), pa i na Kosovu polju (1389. godine). Lazar je mogao imati i daleko širu podršku zapadnih europskih zemalja, da nije nepromišljeno i na svoju ruku raskinuo savez s ugarsko-hrvatskim kraljem Sigismundom I. neposredno prije odlučujućih turskih udara. Možda bi i sukob na Kosovu polju, tada imao drugačiji svršetak.prodora u jugo-istočnu Europu, sudjelovali su i drugi narodi osim Srba (poglavito Hrvati i Bosanci), pa i na Kosovu polju (1389. godine). Lazar je mogao imati i daleko širu podršku zapadnih europskih zemalja, da nije nepromišljeno i na svoju ruku raskinuo savez s ugarsko-hrvatskim kraljem Sigismundom I. neposredno prije odlučujućih turskih udara. Možda bi i sukob na Kosovu polju, tada imao drugačiji svršetak.

Povijest je zabilježila da su svi veći sukobi i bitke u tom razdoblju na području Balkana vođeni između združenih Kosovo2kršćanskih snaga i Turaka (poput one kod Nikopolja 1396. godine), pri čemu se ne može zaobići niti činjenica da je već poslije 1371. godine, većina srpskih vlastelina već bila u vazalnom položaju u odnosu na Tursku i da su njihove čete ratovale u sastavu turskih snaga. Tako je, u spomenutoj bitci kod Nikopolja, srpske oklopnike u borbi protiv kršćana predvodio Stefan Lazarević (sink neza Lazara), dok je njegova sestra Olivera postala žena Muratovog sina Bajazida. (2)

Velika većina srpskih izvora potpuno prešućuje ulogu drugih naroda u otporu Turcima, kao i sramotno slugansko ponašanje svojih velikaša koji su kao turski vazali ratovali protiv vlastitog naroda i tako revidiranu, mitologiziranu i romantičarsku nacionalnu povijest prikazuje kao stvarnu i vjerodostojnu.

Veliki junački i mučenički kosovski ep, vremenom će prerasti u Kosovski hram – gotovo posebni srpski religijsko-filozofski pravac, u kojem će pored samožrtvovanja i patnje, sve češći motiv biti osveta i naplata duga u krvi.

Iz takvoga komplota (junaštvo – žrtva – mučeništvo – osveta) nikla je u sljedećim stoljećima srpska megalomanija u kojoj su “izabranost” srpskog naroda i njegova “posebnost” postale kamenom temeljcem rasističkih velikosrpskih teorija o srpskoj “nad-rasi” koja ima veća prava nego bilo koji drugi “običan” narod. Ta skučena, autistična nacionalna svijest bila je pokretač kasnijih osvajačkih ratova koje su Srbi vodili sanjajući o dominaciji na Balkanu.

Seobe kao “izgnanički” mit

Daljnji tijek oslobodilačkih protuturskih ratova isključivo je ovisio o velikim silama (Austriji i Ugarskoj), koje su uz Arsenije Carnojevicpomoć svojih saveznika u pojedinim razdobljima uspijevale osloboditi ne samo svoja područja, nego i najveći dio Srbije (kao u vrijeme tzv. bečkih ratova koji su vođeni od 1683. do 1699. godine).

Austrijanci su pod vodstvom Ljudevita Badenskog, svoj niz sjajnih pobjeda u ovim bitkama, nastavili prodorom u Srbiju 1689. godine, gdje uz pomoć tamošnjih kršćana – poglavito Srba koje je car Leopold I pozvao na otpor Turcima – oslobađaju sva područja do Štipa i Velesa (u današnjoj Makedoniji). Austrijska vojska nije mogla održati te prostore (jer im zbog francuske ofenzive na rijeci Rajni ne stiže očekivana pomoć), pa je razbijena kod Kačanika 1690. godine od snaga velikog vezira Mustafa-paše Ćuprilića.

Posljedica ovog teškog poraza, bilo je i masovno napuštanje sjeverne Makedonije, Metohije i Kosova od strane Srba. U jednoj od najvećih seoba u povijesti jugoistočne Europe, vođeni svojim patrijarhom (Arsenije III. Čarnojević), pred turskom najezdom u kojoj je osvojen i Beograd (28. 10. 1690. godine), oko 70.000 Srba spas nalazi u južnoj Ugarskoj. Svojom poveljom od 11. prosinca iste godine, car Leopold izaje Srpskoj pravoslavnoj crkvi i patrijarhu Čarnojeviću povlastice slične onima koje su uživali u Pećkoj patrijaršiji, pod vlašću Turaka. (3)

U vrijeme ratova koje je Austrija vodila protiv Turske na srpskom području (od 1689. do 1739. godine), Srbi su, pored već spomenute (iz 1690.), imali još dvije masovne 'seobe' naroda, i to 1717/18. i 1737/39. godine. Posljednja je bila pod vodstvom Arsenija IV. Šakabente. Nema podataka o broju onih koji su na ovaj način napustili srpski matični prostor, ali sasvim sigurno je bila riječ o egzodusu koji je bitno oslabio srpski nacionalni element na njegovom domicilnom prostoru. Prema podacima nekih srpskih historičara (npr. Dušana Popovića), Srbija u to vrijeme nije imala više od 80 do 100.000 žitelja.

U narednim desetljećima i ove se 'seobe' dižu na razinu 'veličanstvenih' mitskih epizoda, u kojima se “ogleda duh nepobedivosti i spremnosti na žrtvu”.

Mada i ovoga puta nema logičkog i razumnog objašnjenja za takav pristup događajima koji se prije mogu nazvati nacionalnom katastrofom širokih razmjera nego svrstati u red nacionalnih podviga ili pobjeda , 'seobe' inspiriraju pjesnike, književnike i slikare, predmetom su znanstvenih izučavanja i rasprava, a njihovi romantičarski opisi ulaze u sve udžbenike, lektire, ljetopise, enciklopedije, crkvene godišnjake... (4) Postavljena je još jedna kockica u mozaiku “slavne srpske istorije”.

Srbi u novoj sredini (južnoj Ugarskoj) doživljavaju istinski narodni preporod (na ekonomskom, obrazovnom, SPCvjerskom, kulturnom i svakom drugom planu). Veliki dio njih stavlja se u službu svojih vlastelina i uključuje u vojne postrojbe koje se koriste za obranu južnih granica Carstva, što im donosi i stanoviti ugled i brojne povlastice.

U tolerantnom i civiliziranom okruženju, Srpska pravoslavna crkva, osim na vjerskom, djeluje i na polju općeg narodnog obrazovanja. Do otvaranja svojih, Srbi se obrazuju u katoličkim i protestantskim školama. Zahvaljujući prije svega svećenstvu i vlastitom građanskom sloju (koji se u Ugarskoj počeo formirati već u XV. stoljeću – kada su mnogi snalažljivi Srbi trgujući između Turske i srednje Europe stekli znatnu materijalnu korist), kao i činjenici da su bili naseljeni u najplodnijim i najbogatijim predjelima Ugarske, oni ubrzo grade svoje crkve i manastire, osnivaju brojne škole, kulturne, trgovačke i financijske ustanove, pokreću bogatu izdavačku djelatnost i stvaraju svoja kulturna i trgovačka središta u Novom Sadu, Srijemskim Karlovcima, Budimu i drugim gradovima.

Tako su stvarani preduvjeti za projekt koji je uslijedio polovicom 19-og stoljeća, kada su Srbi jednostrano proglasili “srpsku Vojvodinu”, smatrajući da su stekli pravo vlasništva na tu zemlju. Na ruku im je išao dualizam između Austrije i Ugarske, pri čemu je Beč poticao ovakve separatističke tendencije kod srpskog, njemačkog i rumunjskog stanovništva. Mada je ova odluka ubrzo stavljena izvan snage – jer je donesena nelegalno i protivno važećim zakonima, Srbi su nastavili svojatati prostore na koje su doselili s očitom nakanom da ih učine svojim državnim područjem.

Upravo na primjeru južne Ugarske, bjelodano je na koji način velikosrpska politika provodi svoje ciljeve. Svojatajući s istim žarom krajeve koje su naselili (Srijem, Bačku, Banat, Baranju) i one koje su napustili (Makedonija, Kosovo i Metohija), Srbi nastoje stalnim političkim manipulacijama pripojiti svojoj budućoj državi i jedne i druge. Dakako, kao temeljni argumenti opet se pojavljuju mitomanske tvrdnje o posebnim zaslugama u ratovima protiv Turaka iz čega se izvlače zaključci o sasvim posebnim “pravima”.

Ove velikosrpske ideje dobivaju novi zamah nakon što je Srbija na Berlinskom kongresu (1878. godine) međunarodno priznata od velikih sila – pod uvjetom da svim nacionalnim manjinama koje žive na njezinom području osigura puna ljudska, nacionalna i vjerska prava i slobode po važećim međunarodnim konvencijama. (5)

Zlatko Pinter

Bilješke

1. Treba se samo prisjetiti srpske narodne pjesme (pisane u “desetercu”) o borbi između već spomenutog mitskog “srpskog junaka”Marka Kraljevića i njegovog neprijatelja – Arbanasa Muse Kesedžije. Treba napomenuti, da je u pjesmi Marko (koji je u biti turski vazal) prikazan kao junak koji se bori protiv Turaka, a Musa (Arbanas, istinski borac protiv Turaka!) kao njegov neprijatelj. Nakon što se Marko s njime “nosio letnji dan do podne”, te u tom “megdanu” bio nadjačan i oboren na pleća, on se poslužio lukavstvom: iza pojasa je potajno izvadio jatagan (kratki nož zakrivljenog sječiva), te je Musu rasporio “od učkura do grla bijeloga” i tako riješio sukob u svoju korist, čineći “krivokletstvo”. Ova prijevara, kao ni to što je Marko (kako opet narodne pjesme kažu) bio sklon ljenčarenju, pijanstvu i drugim porocima, pa čak ni činjenica da je bio turski sluga tj vazal ili “poturica” - što je u nekima od ovih pjesama izričito i navedeno - nisu mogli narušiti njegovu karizmu i slavu. On “cedi vodu iz suve drenovine od devet godina”, “ralom i volovima bije Turke”, zabija mač u kamenu stijenu; sve u svemu, predstavlja nad-čovjeka i mitskog junaka kakvog je narod u stvarnosti priželjkivao.

2. On je poslije očeve pogibije na Kosovu polju postao Bajazidov vazal i ratovao sa svojom vojskom u sastavu njegovih trupa na Rovinama (1395.) i kod Nikopolja (1396.), a iste godine sa svojim konjanicima u sastavu turske vojske pustoši Banat. Zbog zasluga u ratu protiv Mongola (kod Angore), od bizantskog cara Manojla II paleologa 1402. godine dobiva titulu despota. Postaje vazal ugarskog kralja Sigismunda 1403.godine. Ratovao protiv brata Vuka i protiv vlastelinske obitelji Branković, otimajući se za posjede.Imao velika imanja u Ugarskoj i Bosni. Ove činjenice potvrđuju i mnogi srpski izvori. Najmlađa Lazareva kći Olivera, neposredno poslije bitke na Kosovu polju udala se za Bajazida – ona je bila dio ratnog plijena, mada Srbi to nastoje prikazati kao „žrtvu za Srbiju“.

3. Prve povlastice srpskim velikašima koji su prebjegli u južnu Ugarsku, dao je kralj Matija Korvin već 1465. godine, kada je Srbima omogućio stalnu samoupravu, a Vuka Brankovića (unuka despota Đurađa Brankovića), imenovao srpskim despotom. Naravno, bilo je to motivirano i vlastitim interesima, jer, Ugarskoj je za obranu južnih granica trebalo sve više vojske, pa su Srbi koji su bili spremni staviti se na raspolaganje Carstvu, morali dobiti stanovitu naknadu – u vidu titula, imanja i stalnih novčanih prihoda.

4. Od 'seoba' je stvoren još jedan kult. Nema Srbina koji ne zna za slavnu sliku Paje Jovanovića (Seoba Srba) ili grandiozni književni opus Miloša Crnjanskog (Seobe). Prema ovom romanu krajem XX stoljeća, snimljen je i istoimeni filmski spektakl koji je gotovo dostigao popularnost i gledanost filma Boj na Kosovu. Crnjanskom je zaboravljeno i to što je u mladosti bio uvjereni fašist, obožavatelj Franca i Hitlera, pa se u ime “nacionalnog interesa” prešućuje i opravdava i to što je njegov list Ideje širio rasizam najgore vrste. To samo po sebi govori o značaju ovoga mita i tvorca “epohalnih” Seoba u srpskoj tradiciji.

5. Srbija nikad nije ispunila ovaj uvjet, niti je zbog toga snosila bilo kakve konzekvence; čak što više, u Balkanskim ratovima, te Prvom i Drugom svjetskom ratu (a i u ratovima koje je izazvala i vodila u bivšoj SFRJ u razdoblju od 1991. do 1999. godine), počinila je teške i masovne zločine genocida i etničkog čišćenja koji su također ostali nekažnjeni.

Čet, 14-12-2017, 15:48:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0065_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).