Temelji mitološke svijeti (4)

U srpskoj historiografiji, detalja vezanih za bitku na Marici ima vrlo malo, iako je njezin ishod bio vrlo značajan značaj za daljnji razvoj situacije na Balkanu.

U jednom zapisu monaha Isaije, kaže se da ni kosti braće Mrnjavčevića (Uglješe i Vukašina koji su vodili Kosovo poljesrpsku vojsku) nisu pronađene, te da zbog toga nisu „pogrebene“ (pokopane). S obzirom na okolnosti u kojima se odigrala, sasvim je razumljivo što su se Srbi trudili mnoge stvari jednostavno prešutjeti. Uglavnom, nakon pogibije Mrnjavčevića, njihov posjed je prigrabljen od Lazara Hrebeljanovića (Novo Brdo, Priština i okolna naselja), koji jača svoju poziciju i vlada skupa sa zetom Vukom Brankovićem.

Središnji srpski kult (junaštva i samožrtvovanja), svakako je “boj na Kosovu” (iz 1389. godine) koji je u narodnoj mašti dosegnuo dimenziju nenadmašnog i "Velikani"Slavu “svjatoga knjaza Lazara” i njegove “nebeske vojske”, međutim, nije moglo narušiti ništa, pa čak niti to što je njegov sin Stefan Lazarević ubrzo poslije 'Kosovske bitke' postao turskim vazalom i predvodio srpske oklopnike u brojnim bitkama u kojima je diljem Srbije slaman otpor što su ga pružali pojedini srpski velikaši ne želeći priznati tursku vlast (poput “izdajnika”Vuka Brankovića). Također se istaknuo u obrani Osmanlijskog carstva od najezde Mongola koji su ga počeli ozbiljno ugrožavati krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. I Lazar i Stefan (poput mnogih drugih), ubrojeni su među besmrtne velikane srpskog naroda, neovisno o tomu na kojoj su se strani nalazili u tim vremenima i kolike su njihove stvarne zasluge u srpskoj povijesti.veličanstvenog epskog mita o “carstvu nebeskom”koje je knez Lazar sa svojom vojskom tobože svojevoljno izabrao umjesto “carstva zemaljskog”. To je, dakako, romantičarsko–mitski pogled na stvarnost, koji je srpska crkva njegovala i razvijala obavijajući ga oreolom svetosti i mistikom i koji se stoljećima gradio u srpskom narodu.

Naime, dobro je poznato, da Srbi i njihovi saveznici (u većini Hrvati i Bosanci) u toj borbi jednostavno nisu Lazarimali šanse u srazu s neusporedivo jačom turskom vojskom. Moglo bi se čak reći da je ovo bio očajnički pokušaj unaprijed osuđen na propast – utoliko prije što su Turci najveći dio tadašnje “stare Srbije” već zauzeli punih 18 godina prije (poslije bitke na rijeci Marici 1371. godine), a već od 1386. godine, imali su pod svojom kontrolom i jednu od najvažnijih strateških točaka na tadašnjem Balkanu – grad Niš.

Slavu “svjatoga knjaza Lazara” i njegove “nebeske vojske”, međutim, nije moglo narušiti ništa, pa čak niti to što je njegov sin Stefan Lazarević ubrzo poslije 'Kosovske bitke' postao turskim vazalom i predvodio srpske oklopnike u brojnim bitkama u kojima je diljem Srbije slaman otpor što su ga pružali pojedini srpski velikaši ne želeći priznati tursku vlast (poput “izdajnika”Vuka Brankovića). Također se istaknuo u obrani Osmanlijskog carstva od najezde Mongola koji su ga počeli ozbiljno ugrožavati krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. I Lazar i Stefan (poput mnogih drugih), ubrojeni su među besmrtne velikane srpskog naroda, neovisno o tomu na kojoj su se strani nalazili u tim vremenima i kolike su njihove stvarne zasluge u srpskoj povijesti.

O junaku se ne zna ništa

Prema svemu što je iz raspoloživih izvora moguće saznati o Lazaru Hrebeljanoviću, on nije (po muškoj liniji) Nemanjićipotomak loze Nemanjića, (1) i bitno se drugačije ponašao – ne šireći znatnije teritorij i vodeći miroljubivu politiku prema susjedima – zbog čega je u Hrvatima i Bosancima imao pouzdane saveznike. Tomu je svakako doprinijela i svijest o turskoj opasnosti koja je iziskivala zajednički otpor. Izvora koji govore podrobnije o životu Lazara nema previše (osim onoga što je zapisano u Žitiju kneza Lazara od nepoznatog autora), ili su oni prilično nepouzdani i neodređeni.

Otkud to da je vladavina svih Nemanjića (pa i onih koji su živjeli puna dva stoljeća prije njega) tako pomno i brižno opisana, a o istinskom nacionalnom junaku iz slavnog 'kosovskog boja', ne zna se gotovo ništa, osim onoga što je vezano neposredno za sam sukob s turskom vojskom u lipnju 1389. godine?

I u ovom slučaju pravog odgovora nema, ali je sasvim jasno da je kosovski mit konstruiran mnogo kasnije i da Lazar Hrebeljanović u vrijeme svoje vladavine ni u kom slučaju nije bio tako značajna povijesna ličnost kakvom su ga poslije prikazali oni koji su gradili tu legendu.

Kako je i zašto upravo “kosovski boj” postao stožernom odrednicom srpske mitološke svijesti, također je nepoznanica. Stoga nam ne preostaje drugo, nego pratiti slijed događaja, ako ni zbog čega drugoga, a ono da se vidi, nalazi li ovaj mit uzdignut na razinu nacionalne religije i misterija ikakvoga uporišta u stvarnim događajima.

Budući da su poslije bitke na rijeci Marici svi srpski vladari osim Lazara Hrebeljanovića postali turski vazali (uključujući pored Vukašina i sina mu, Marka Kraljevića i braću Dejanoviće – sestriće slavnog Dušana “Silnog”), knez Lazar je svoje sjedište bio primoran pomaknuti prema sjeveru, u grad Kruševac. Očito je smatrao da će se tako (u središnjem dijelu Srbije) lakše braniti od turske najezde, uz pomoć saveznika (Bugara i Bosanaca). U godinama prije kosovskog sukoba, Lazar je bio ugarski vazal, ali potom otkazuje poslušnost i u savezu s bosanskim kraljem Tvrtkom okreće se protiv Sigismunda. Plašeći se, ipak, moguće odmazde ugarskog vladara, uskoro mu opet nudi savez, ali, prekasno – Turci su već nadomak Kosova polja, tako da do tog dogovora nikad nije došlo.

Okrenuli se protiv vlastitog naroda

U vrijeme bitke na Kosovu, desno krilo vodio je zet kneza Lazara Vuk Branković, a lijevo bosanski vojvoda Obilic MuratVlatko Vuković. Starom savezniku Lazaru, u pomoć su došli i hrvatski križari pod vodstvom Vranskog priora Ivana Paližne. Srpski vlastelini s juga zemlje (svi već od 1371. godine turski vazali), nisu se smjeli odazvati njegovom pozivu, nego su uglavnom (poput braće Dejanovića – sestrića cara Dušana “Silnog”) svoje čete ustupili turskoj vojsci i okrenuli se protiv vlastitog naroda.

Sama bitka završila je katastrofalno po kršćane, ponajprije zahvaljujući ogromnoj turskoj nadmoći. Poslije početnog uspjeha Lazara (posebice nakon što je navodno odmah na početku bitke Miloš Obilić obezglavio Turke ubivši cara Murata), kada su krila već potisnula tursku vojsku i nanijela joj teške gubitke, slijedi preokret. Zapovijedanje turskom vojskom preuzima Muratov sin Bajazit, koji odlučnim i munjevitim prodorom kroz sredinu razbija kršćane i odlučuje borbu. Za poraz je nepravedno optužen Vuk Branković (kojemu je, čini se, jedini grijeh bio taj što je preživio). Lazar je s većinom svoje vlastele i vojske pogubljen odmah poslije bitke, a Bajazit je – kao znak dobre volje, poštivajući hrabrost neprijatelja – udovoljio molbama srpskih monaha koji su njegovo tijelo, a oni ga odnose i pokapaju u crkvi Svetoga Vaznesenja u Prištini. Godinu (ili dvije) nakon toga, proglašen je svetim (2) i prenesen u svoju zadužbinu – manastir Ravanicu.

Nacionalno evanđelje

Vršenje svete dužnosti prema Otadžbini i narodu svjesnim samožrtvovanjem i Osveta, osnovni su motivi tzv. PitanjeMože li bilo koji događaj iz daleke prošlosti biti putokaz za budućnost, i nije li njegovo mjesto ipak u riznici tradicionalnih vrednota i onoga što zovemo povijesnim naslijeđem? Kakva je budućnost naroda koji svjesno ostaje okovan mitovima čija je jasna poruka samožrtvovanje i osveta? Ne vodi li to u trajne sukobe s drugim narodima?Jesu li se stvari u Srbiji bitno promijenile u posljednjih šest stoljeća?Kosovskog ciklusa – grandioznog mita nezabilježenog na ovim prostorima, koji je po svojim dimenzijama, rasprostranjenosti i značenju, među Srbima dobio gotovo obrise nove religije nazvane “Kosovskim hramom”. Umjesto ograničenog i prolaznog carstva zemaljskog, izabrati ono vječno i beskrajno – carstvo nebesko, a sve “za krst časni i slobodu zlatnu”, ostao je trajni ideal potomaka kosovskih mučenika; ili kako kaže povjesničar Vladimir Ćorović (u svojoj poznatoj knjizi Istorija srpskog naroda): “... Moralom tih junaka vaspitavali su se vekovima naši naraštaji... Kosovska etika bila je jedna vrsta nacionalnog evanđelja...”.

No, postavlja se pitanje: može li bilo koji događaj iz daleke prošlosti biti putokaz za budućnost, i nije li njegovo mjesto ipak u riznici tradicionalnih vrednota i onoga što zovemo povijesnim naslijeđem? Kakva je budućnost naroda koji svjesno ostaje okovan mitovima čija je jasna poruka samožrtvovanje i osveta? Ne vodi li to u trajne sukobe s drugim narodima? Jesu li se stvari u Srbiji bitno promijenile u posljednjih šest stoljeća?

Jedan od najpoznatijih srbijanskih političkih disidenata osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća (i prva politička žrtava Miloševićevog režima) o tomu piše ovako: “ ... Da li je kosovski mit kostur emocionalne matrice za Srbe? Reč 'Kosovo' je za Srbe odavno počela da gubi racionalno značenje i postajala je, pre svega, reč nabijena emocionalnim značenjima.To je za Srbe moćna reč. U nju su urezani i strahovi i hrabrost, i izdaja i kukavičluk, i osveta, i vera i sumnja, i vrline i mane, i lepota i ružnoća, zlo i dobro, ljubav i mržnja, nežnost i grubost, pravda i nepravda, zločin i plemenitost – istina i laž i razum i prkos i gnev (... ) Na Kosovu je akumulirana smrt.U ime Kosova Srbi su vekovima ginuli. Postala je navika ginuti za Kosovo.Kosovo je za Srbe i izgnanički mit. ... Da li se politika sme oslanjati na mit i polaziti od njega? Zar mit nije otuđena svest? A otuđena svest je 'nesrećna svest', koja u ime izmišljenog, imaginarnog čoveka i naroda na ovaj ili onaj način negira današnjeg, stvarnog čoveka i njegov narod...” (Dragiša Pavlović, Olako obećana brzina, Zagreb, 1988., str. 321.-323.).

Malo dalje, isti autor kaže: “A kad je reč o kosovskom mitu, odavno je Svetozar Marković upozoravao: 'U Srbiji baš nije nužno oživljavati mrtvace, stavljati trulu građu za temelje nove građevine. Drugim idejama treba oživljavati srpski narod, drugi uzor treba mu ostaviti za budućnost.'” (isto, str. 327.).

Kosovski misterij od početka je promatran kroz prizmu hrabrosti, patnje, stradanja i nadasve mučeništva, ali i kroz obvezu nametnutu dolazećim pokoljenjimada ne smiju zaboraviti Kosovo i da ga moraju osvetiti; jer, osvetiti one koji su “...radi nas i radi naše slobode odabrali carstvo nebesko odričući se carstva zemaljskog, sveta je obaveza i najveća patriotska dužnost svakog Srbina”; tko se toga ne drži, ili iznevjeri ovaj “zavet”, čeka ga strašna kazna – izopćenje iz vlastitog naroda; on postaje sramotno obilježeni “izdajnik”, “otpadnik” i “izrod” – novi Vuk Branković. (3)

Poslije bitke na Kosovu polju, Srbijom su počele harati turske horde, provodeći nasilje i pljačkajući narod.

Lazarova udovica Milica bila je primorana sklopiti savez s Bajazitom (pa u njegov harem poslati čak i svoju kćer Oliveru), kako bi barem donekle to ublažila. Od tada su i Lazarevići (kako su nazivali potomke kneza Lazara Hrebeljanovića), postali turski vazali s obvezom plaćanja danka i davanja vojske za potrebe daljnjih turskih pohoda. Zahvaljujući novim okolnostima, oni se uspijevaju dočepati zemalja koje su do tada bile pod vlašću Vuka Brankovića (što također potvrđuje što je bio mogući motiv da se on proglasi glavnim krivcem za do tada najveći srpski poraz ). Tako je Srbija ponovno rascjepkana, ali ovoga puta i porobljena od stranog zavojevača, počela proživljavati svoju agoniju koja će trajati punih pet stoljeća.

Legende o kosovskom mitu

U srpskom narodu ubrzo su (pored “svjatoga knjaza Lazara”) zaživjele i druge legende vezane za Kosovski boj (prije svega, Miloš Obilić, sluga Lazarev – Goluban, devet braće Jugovića, Kosovka devojka itd.). Tako je nastavljeno ono što je započela “svetorodna loza Nemanjića”, a “Kosovski hram” postao je ishodištem tog mitološkog (i mitomanskog) pogleda na vlastitu povijest.

Junački podvig Miloša Obilića, koji je uspio nadmudriti Turke i ubiti Murata (pokazujući tako svim Srbima “'ko je vera, a'ko je nevera”), u srpskoj je mitologiji svrstan odmah uz junačke podvige Lazara i slavi se kao jedno od najvećih djela u nacionalnoj povijesti.

Još i danas vode se rasprave o tomu gdje je završila “Miloševa desnica” (ruka kojom je ubio Murata), nakon što su ga Turci raskomadali. O tomu su se pojavljivale razne mistične teorije (jedna od njih svodi se čak na MitoviMit o Nemanjićima mit je o sjaju i moći vladara koji sumačem i ognjem širili Srbiju, dok je mit o Lazaru i njegovoj vojsci, mit obesprimjernom junaštvu, mučeništvu, svjesnom samožrtvovanju i osveti.tvrdnju da bi “onaj 'ko ima Miloševe mošti mogao pobediti svaku vojsku na svetu”). Moglo bi se reći da je Obilić neka vrsta srpskog “neslužbenog sveca” u kojega se oni stoljećima zaklinju – svetinja koja daje nadu da kosovske žrtve nisu bile uzaludne i da će doći vrijeme novih obilića koji će ostvariti ono što im je on u amanet ostavio.

Onima koji stavljaju primjedbe da je Miloš “na prevaru ubio Murata” (što svakako ne bi bilo viteški), odgovara se na vrlo jednostavan način: “u borbi za Otadžbinu dozvoljeno je sve, uključujući prevaru, krivokletstvo, lukavstvo i laž”. Tako je Miloševa karizma još uvijek neokrnjena i u srpskoj filozofsko-mitološkoj teoriji i praksi služi kao uzor pokoljenjima koja dolaze.

Mit o Nemanjićima mit je o sjaju i moći vladara koji sumačem i ognjem širili Srbiju, dok je mit o Lazaru i njegovoj vojsci, mit obesprimjernom junaštvu, mučeništvu, svjesnom samožrtvovanju i osveti.

Oreola 'svetosti' podjednako obavija i ujedinjuje i jedne i druge u “nebesku vojsku” koja “sa neba pažljivomotri šta Srbi na zemlji rade i da li ispunjavaju njihov 'zavet'”. Osveta i stalna borba (sve dok se do kraja ne ispuni 'nacionalna misija'), to je dug i trajna zadaća svakog Srbina. Kako bi se ovo ozbiljno shvatilo, u srpskom narodu je zaživjela i “kletva Lazareva”, koju je ovaj, navodno, izrekao prije same bitke (“Ko je Srbin i srpskoga roda/I od srpske krvi i kolena/A ne doš'o na boj na Kosovo/Ne imao od srca poroda/Ni muškoga ni devojačkoga/Od ruke mu ništa ne rodilo/Rujno vino, ni 'šenica bela”; i druga verzija: “Ko ne doš'o u boj na Kosovo/Od ruke mu ništa ne rodilo/Rđom kapo dok mu je kolena/Teško onom na čiju se glavu/Sruči prezir roda rođenoga...“).

Zlatko Pinter

Bilješke

1. Njegova žena Milica po ocu je vukla porijeklo od Nemanjića, pa je i Lazar Hrebeljanović na temelju toga priznat kao vlastelin “plemenite krvi”. Inače, srpska svjetovna i crkvena povijest još nije odgonetnula tko su mu roditelji, a 40 godina njegovog života praktično je nepoznato.

2. Nepoznati “svjedok” navodno je potvrdio da se prilikom vađenja Lazarovog tijela iz „kivota“ (lijesa) širio blagi bogougodni miris – što je (uz očuvanost posmrtnih ostataka) bilo dovoljno za kanonizaciju. Ovakvih priča srpska je povijest prepuna i mnogi su njihovi znameniti sveci tako ovjenčani besmrtnošću.

3. Za poraz u “kosovskoj bitci” optužen je lokalni srpski vlastelin i zet kneza Lazara, Vuk Branković koji je navodno počinio “izdaju” i pobjegao sa svojim konjanicima u presudnim trenucima sukoba. Od tada do danas, kod Srba je najveća uvreda i kletva ako se nekoga nazove tim imenom. Sindrom “Brankovića” inače je dosta čest u srpskoj literaturi i historiografiji i u većini slučajeva služi kao opravdanje za poraze (njihovi uzroci se, naime, nikada ne traže u vlastitoj slabosti, nadmoći neprijatelja ili objektivnim okolnostima, nego u “izdaji”, što samo svjedoči o nespremnosti za suočavanje s realnošću i istinom). Postoje srpski izvori koji, međutim, govore, kako je Vuk Branković pao u nemilost svoga tasta davno prije “kosovske bitke”, jer je imao težnju za osamostaljenjem i stvaranjem vlastite države, pa je vjerojatno to bio stvarni uzrok optužbi na njegov račun. Inače, zanimljivo je i to da je on jedini srpski vlastelin koji je u godinama poslije izgubljenog 'Kosovskog boja' nastavio borbu protiv Turaka, a u jednoj od tih bitaka i poginuo. Dakle, zacijelo se nije radilo o kukavici.

Pet, 18-08-2017, 12:46:19

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne (full)

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0074_Marusevec_0358.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).