Proizvodnja „fašizma“ u Hrvatskoj

Kao što su na samom početku uspostave hrvatske države i kasnije kroz rat, različiti agenti Crvenounosili u javnost uznemirujuće tvrdnje i optuživali Tuđmana da obnavlja ustaštvo i dijeli susjednu zemlju, tako su i danas oko nas, u javnom životu, sve intenzivnija nova neopravdana optuživanja Hrvatske. Izgleda da će biti nužno raščišćavanje između demokratske i totalitarne društvene svijesti, koje je neko vrijeme bilo stavljeno u stranu. Radikalna ljevica nastupa sve drskije, jer nije spremna prihvatiti nužnost stvarnoga prijelaza u posttotalitarno društvo. Svoj grijeh totalitarizma pripisuju političkim oponentima. Sve što nije po njihovu proglašavaju fašizmom. Nažalost, dosta je medija koji im u tomu pomažu.

Iako se ne može reći da u zadnje vrijeme nije bilo nekoliko odličnih, donekle podrugljivih, članaka o 'bujanju fašizma' u JakovinaHrvatskoj, možda bi vrijedilo još malo zastati i nad kontekstom i nad razlozima za izricanje nekih teških optužaba, ali i nad moralnim profilom samoga vrha vodeće strukture boraca protiv, kako sami govore, klerofašizacije naše zemlje. Zagovornici novih metoda ovladavanja političkom zajednicom, ni u kom slučaju, nisu spremni prihvatiti 'revizionistički' pogled na onaj dio hrvatske povijesti koji smo proživjeli u protudemokratskom poretku. „Priča o dva totalitarizma služi peglanju i rehabilitaciji NDH, i to do najveće moguće, međunarodnoj zajednici prihvatljive razine“, tvrdi u veljači 2017. profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (T. Jakovina), a drugi pobornik iste teze (S. Goldstein) govori da povjesničari „ne mogu utjecati na odluku o tome kako završiti rat ustaša i partizana, koji se i danas vodi, samo drugim sredstvima“. Te su dvije postavke važne za razumijevanje sumnjičenja i javnoga prozivanja hrvatskih ovodobnih 'fašista'.

Javnost bi morala znati tko su kreatori toga 'rata' i koja su to 'druga sredstva' kojima se vodi? Pravi su partizani i Komunizamustaše davno završili svoje ratove. I demokratska, antifašistička Europa je davno krenula putem koji je isključivao totalitarne sustave vlasti, a komunistička Europa je svoje zadržala, od 1945. do 1989. Kad je došlo vrijeme da se i o naravi zadnjega, komunističkoga totalitarizma kod nas javno progovori, dogmatska ljevica taj razgovor nije htjela prihvatiti. I, kako sad stvari stoje, nikakav autoritet, ni znanstveni, ni politički, ne će doprijeti do onih koji kažu da rat „nije završio“ (govore o Drugom svjetskom ratu), niti žele prihvatiti tvrdnju da postoje 'dva totalitarizma'. Nastavak ratovanja 'drugim sredstvima' znači: isti ciljevi, drukčije metode - ovladati društvom na ne-lenjinski način. Za njih "Napredni"Izgovorite li bilo kad, bilo gdje i bilo što protiv 'naprednih', a posebno njihovih materijalnih interesa, računajte na javnu optužbu za 'rigidno' desničarstvo, ustašluk i 'konzervativnu' revolucionarnost, iako je posve legitimno u pluralističnom društvu pripadati i ne-lijevoj politici? Spomenuto bi djelovanje ljevice, koja polako sve više gubi osjećaj za orijentaciju u prostoru i vremenu, stvaralo manje društvene napetosti da dio medija nije stao na stranu zagovornika komunističke 'progresivnosti', osvete ili, preciznije, komunističkoga antihrvatstva. Te napetosti nisu posljedicom normalnih društvenih procesa, nego su instalirane, ubačene u javnost, kako bi proizvodile određene štetne posljedice.komunizam naprosto ne spada u totalitarni, diktatorski sustav vlasti. U tom je govoru i znatna doza iracionalne osvetoljubivosti. Nikakava povjerenstva to ne će promijeniti.

Tko, kako i zašto danas u Hrvatskoj 'rehabilitira' NDH?

Povremena 'postrojavanja' grupica ljudi u crnim odorama svakako su vrlo marginalne pojave, vrijedne žaljenja. Oni Titonemaju nikakva upliva na javni život. To se ne može reći za ljude u 'crvenom'. Njihovi prvaci ne žele prihvatiti da je Drugi svjetski rat ipak davno završio. Za njih su 'ustaše' i 'fašisti' posvuda u Hrvatskoj, ali ne zbog toga što ih stvarno vide ili što osjećaju njihovo djelovanje, nego zbog toga jer su toj protivničkoj strani pripisali značajke ne-bića, koje jest uništeno, ali bez te slike uništenoga 'drugoga', neprijateljske strane, oni ne mogu oblikovati vlastiti identitet, razloge postojanja i opravdanje za novi boj. Zbog toga rat nastavljaju 'drugim sredstvima'. Dok je 'fašista' imaju zbog čega postojati, dok je 'ustaša' imaju s kime ratovati. A život bez rata? To, izgleda ne ide. Nije bilo dovoljno pobijediti neprijatelja, treba mrziti i progoniti svaki spomen i svaku aluziju na nj. I tako do kraja vremena. Treba li se onda čuditi tolikim otkrićima 'guja ljutih'? Nove potrage omogućit će i inflitracije lovaca na svako mjesto na kome bi ih potencijalno moglo biti. To je stvar novih tehnologija ovladavanja društvom.

Za poražene rat je završio 1945. Ostali su grobovi, progoni, egzekucije, ali Titovi sljedbenici nikad nisu prestali i ne će prestati kažnjavati nepokornost kontrarevolucionara i desničara. Revizionizmom, kome pridaju negativno značenje, proglašavaju svaku intervenciju u oktroiranu 'istinu', svaki novi znanstveni pogled, utemeljen na provjerljivu dokazu proglašavaju znakom novoga fašizma. Jer sve što su komunisti rekli, zapisali, o čemu su sudili i presudili u našoj zemlji, i danas tretiraju kao konačnu istinu koja ne trpi nikakvo novo propitkivanje, niti moguću reviziju, dručiju analizu i prosudbu. Sve što su rekli i što danas kažu, sve što su učinili i što čine, opravdano je, smisleno, ispravno i nužno. Valjda mjerodavne institucije hrvatske države pretpostavljaju kako je učestalo nazivanje aktualne vlasti zagovarateljicom fašizma, u demokratskoj zajednici, beznačajan oblik političkih nadjačavanja, kojima je jedini cilj političke oponente prikazivati u lošem svjetlu.

Izgovorite li bilo kad, bilo gdje i bilo što protiv 'naprednih', a posebno njihovih materijalnih interesa, računajte na javnu optužbu za 'rigidno' desničarstvo, ustašluk i 'konzervativnu' revolucionarnost, iako je posve legitimno u pluralističnom društvu pripadati i ne-lijevoj politici? Spomenuto bi djelovanje ljevice, koja polako sve više gubi osjećaj za orijentaciju u prostoru i vremenu, stvaralo manje društvene napetosti da dio medija nije stao na stranu zagovornika komunističke 'progresivnosti', osvete ili, preciznije, komunističkoga antihrvatstva. Te napetosti nisu posljedicom normalnih društvenih procesa, nego su instalirane, ubačene u javnost, kako bi proizvodile određene štetne posljedice.

Lovci na 'fašiste'

Prvi je problem naših lovaca na 'fašiste' već u definiranju osnovnih pojmova koje koriste u javnosti, a drugi u izboru kriterija koje primjenjuju pri prosuđivanju. Dakle, glavne optužbe za 'fašizaciju' hrvatskoga društva dolaze od zastupnika političkih snaga koje sebe nazivaju ljevicom. Ako imamo bar osnovnu predodžbu o tomu tko bi mogli biti Mesićdanašnji 'fašisti', bilo bi dobro nešto više doznati i o ljudima koji su ih prepoznali i koji se 'bore' protiv njih. Tko su današnji hrvatski lovci na 'fašiste'? Kako bi skicirali sažet odgovor, bit će najbolje krenuti od početaka provokatorskoga djelovanja koje je optuživalo Tuđmana za 'obnovu NDH', ustaštvo, ukratko – 'buđenje aveti prošlosti'. Ovo što danas oko sebe gledamo samo je druga verzija iste priče.

U uporabu se vraća prokušani model optuživanja Hrvatske. Zadaće'Antifašisti', naime znaju ono što ljudi, začuđeni svim tim otkrićima, ne znaju. Znaju da SM nije pokleknuo pred neprijateljem, nije revidirao svoja uvjerenja, nego je savjesno izvršavao posebne zadaće.Jedan od njegovih najprominentnijih agenata već je prije instaliran na sam vrh aktualne piramide ovodobnih 'antifašista' (u nastavku: SM). Iskazana mu je najveća čast, dapače, počast kao najuzornijem od uzornih. U kratkoj rekapitulaciji njihove borbe, od uspostave demokratske države, uza nj će se pojaviti i jedan Oznin čovjek koji je u vrijeme priprema za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske (1993. /94.) krenuo s 'počasnim predsjednikom' u borbu protiv 'podjele BiH'. Nakon toga spomenut ćemo i nekoliko aktualnih afera koje su stavljene u funkciju 'antifašističke borbe'. Iako su SM i Manolić zajednički, navodno, branili BiH od Tuđmana, ipak se SM više specijalizirao za borbu protiv 'aveti prošlosti', a njegov suborac za spas BiH. Nešto je Manolić, usput, bio zaboravio, kao što je i počasni predsjednik antifašista imao nekih manjih neugodnosti, pa se onda, na kraju njihovih javnih priča, vidjelo kako o svojim pravim ciljevima nisu dovoljno govorili.

Pomalo je zbunjujuće to što se neki ljudi čude mlakoj reakciji današnjih 'antifašista' u Hrvatskoj na nedavno otkrivene, politički vrlo sporne govore SM-a, prve zvijezde na njihovu nebu. Čini se kao da imaju razumijevanja za njegov „proustaški“ govor od 1990. do 1993. 'Antifašisti', naime znaju ono što ljudi, začuđeni svim tim otkrićima, ne znaju. Znaju da SM nije pokleknuo pred neprijateljem, nije revidirao svoja uvjerenja, nego je savjesno izvršavao posebne zadaće. Vrijeme koje je proveo na čelu države o tim zadaćama dovoljno govori. Ipak, taj je lik tek simbolička figura i samo se zbog toga pojavljuje u ovom članku. Njega, kako vidimo, ne obvezuje i nije obvezivalo ono što je druge obvezivalo i danas obvezuje. Ni zakon, ni istina, ni moral. Najvažnije bi bilo saznati što je u srži te politike, a što joj se suprotstavlja.

Kompromitirati uspostavu samostalne države

Počasnik „antifašista“, u nekim je trenutcima svoje političke biografije pribjegavao i metodama koje se u puku nazivaju pogrdnim imenima. Kad je trebalo proizvesti argument o Tuđmanovu 'ustašluku', SM drži vatrene govore o ustaškim jasenovacpobjedama, Jasenovcu, Artukoviću, koji posve odudaraju od polustoljetne komunističke retorike. Jedna od važnijih zadaća 'hadezeovca' SM bilo je poticanje Tuđmanovih sljedbenika na govor i djela koja bi mogla kompromitirati borbu za demokratsku i samostalnu državu Hrvatsku. I tada su postrojavane grupice crnokošuljaša, kako bi se 'dokazalo' ono što se i danas pokušava 'dokazati'. Njemu je, kao i mnogim drugim prikrivenim provokatorima, palo u zadaću stvarati građu koja bi upućivala na stvaranje ('obnovu') 'genocidne države'. To je svrha njegova 'ustašovanja' od 1990. do 1993.

Objava filmova iz toga razdoblja za koje javnost nije znala do 2017. ima istu svrhu. Evo što je SM o njima rekao: "Neću se pozivati na to da sam tako govorio u razdoblju od neke tri godine, iznoseći ono što je tada bila politika HDZ-a, a što je – to je danas više nego očito – i ostalo politika te stranke. Jednako kao što se neću pozivati ni na činjenicu da sam u razdoblju od dvadesetak godina, a osobito u vremenu kada sam obnašao dužnost predsjednika Republike Hrvatske, zastupao dijametralno oprečna stanovišta". Ono što je on govorio u nekim prilikama od 1990. do 1993. nije bila politika F. Tuđmana i HDZ-a. To nije ni danas HDZ-ova politika Ali to jest zamisao i praksa provokatora koja je štetna za Hrvatsku.

'Aveti' prošlosti

Prije je govorio kako je pristupio HDZ-u da bi onemogućio „buđenje nekih aveti iz prošlosti“. Filmovi koji se sad objavljuju svjedoče o nečemu drugom. Te su aveti trebale njegovu 'antifašizmu'. Kazao je da je Tito znao da je Jasenovac falsifikat i da ga nikada nije posjetio; da u Jasenovcu nije bilo plinskih komora, da su ljudi umirali kao što se u ratu umire - od tifusa, dizenterije... Zašto bi se u Jasenovcu ubijalo radnike kad su, kako je rekao, tamo bili radni pogoni. (Novska, 4. 2. 1992).

Filmovi su objavljeni (2017.) i objavljivat će se kako bi se dokazivalo „što je tada bila politika HDZ-a“ i što je „ostalo Tuđmanpolitika te stranke“. A on je, kad je došao na vlast „zastupao dijametralno oprečna stanovišta“. Tuđmanova politika – ustaštvo, politika HDZ-a danas – ustaštvo. To je UstašovanjeNije trebalo puno pameti da bi se zaključilo što bi optužbe za ustaštvo u inozemstvu, na strani demokratske, antifašističke koalicije, mogla značiti i kako bi to mogli upotrijebiti svi kojima je stalo do toga da se Hrvatska kompromitira i zaustavi. O tomu i danas svjedoči retorika srpskih političara.svrha objave filmova, to je ondašnji i današnji prinos SM-a 'antifašističkoj borbi'. Gdje je Tuđman bio dok je njega, SM-a, (rođenog 1934.) partizan dr. D. Bilandžić „za visokih snjegova na Papuku nosio u ruksaku“? (Vl. 31. 12. 2016.).

Neki su se pridružili HDZ-u (po zadatku) kao provokatori. Među njima je bio i SM. U vrh stranke (HDZ) i države Tuđman stavlja i bivše partizane kako bi otklonio prigovore 'o prijetnjama s desna', ali i pridobio ljude koji su dobro poznavali strukture i način vladanja u društvu koje treba transformirati u demokratski poredak, a iznutra su poznavali i ustroj jugoslavenske države. Neke među njima ne zanimaju Tuđmanova očekivanja, jer su njihovi ciljevi dijametralno suprotstavljeni njegovim, o čemu tada ne govore. Bili su uvjereni da će ga uspjeti zaustaviti u pokušaju stvaranja hrvatske samostalne države. Tuđman će iz te 'drame zabune' ipak izaći kao pobjednik. Gdje smo danas?

Provokator, navodno, cijeli život bije bitke pod barjakom „antifašizma“, a onda 1990., 1991. i 1992. „otkriva“ da stvari stoje malo drukčije nego što je do tada tvrdio. Je li istinita tvrdnja da je odjedanput nešto novo „otkrio“? Nije. Ono što se sad (2017.) otkriva da je tada govorio, samo pokazuje koja je bila njegova prava zadaća. Nije trebalo puno pameti da bi se zaključilo što bi optužbe za ustaštvo u inozemstvu, na strani demokratske, antifašističke koalicije, mogla značiti i kako bi to mogli upotrijebiti svi kojima je stalo do toga da se Hrvatska kompromitira i zaustavi. O tomu i danas svjedoči retorika srpskih političara. Treba opet pitati: tko su, zapravo, ljudi koji unose toliko opstrukcije i nemira u život hrvatske demokratske države. Što, primjerice, SM-a kvalificira za poseban položaj na čelu „antifašista“, prema kojem se i glavni mediji u Hrvatskoj odnose sa znatnom popustljivošću: učenost, marljivost, poštenje, odgovornost, istinoljublje, patriotizam? Ništa od toga.

Dosjei i transkripti

Povjesničar D. Marijan izjavljuje 2017. kako mu je onemogućavan i onemogućen pristup povijesnoj građi (koja je Arhiviostala iz vremena komunističke vlasti) dok ne prođe 50 godina od njezina nastanka, a SM odmah po dolasku na Pantovčak u Ured predsjednika države 2000. na sve strane distribuira dokumente s oznakama 'državna tajna', koji su nastali nekoliko godina prije, dok je tamo bio F. Tuđman. Što sprječava hrvatske državne institucije da primjene zakone koji određuje kako će se postupati prema osobi koja otkrije 'državnu tajnu“, odnosno kako se dužnosnici moraju odnositi prema zatečenom arhivskom gradivu u državnim institucijama?

U Zagrebu je godine 2000. podnesena kaznena prijava protiv predsjednika Republike Hrvatske SM-a za djela špijunaže i odavanja državne tajne! U obrazloženju kaznene prijave stoji kako je SM omogućio Johnu Cooksonu, novinaru britanske producentske kuće Newswatch iz Londona, uvid u neodređeni broj transkripata i audiozapisa označenih kao državna tajna. Na temelju tih snimki službenih prostorija glavne zgrade Predsjedničkih dvora, kao i prostorije u kojoj su arhivirani navedeni dokumenti, novinar Cookson načinio je desetminutni TV prilog u kojem se izričito poziva na sadržaj tih transkripata i audiozapisa. Njegov TV prilog emitirala je britanska TV postaja Channel 4, a zatim i Hrvatska televizija. Dokumenti su bili arhivirani u Predsjedničkim dvorima i povjereni na čuvanje predsjedniku RH. SM je, tvrde podnositelji prijave, državnu tajnu učinio dostupnom inozemnoj organizaciji, odnosno stranoj osobi i time počinio kazneno djelo špijunaže protiv Republike Hrvatske.

'Evropski pravac' i buđenje sablasti

Međutim, SM je svoju glavnu misiju započeo nešto prije odlučujućih bitaka za uspostavu samostalne hrvatske države. Mesić NovskaEvo dijela njegova vlastitoga svjedočenja: „Kad je HDZ osnovan i kad je Tuđman definitivno postao predsjednikom stranke, k meni je doma došao Joža Manolić, kojeg znam od 1965. godine iz Sabora, i rekao mi da je stiglo vrijeme da se i ja uključim. Kazao mi je tada da Tuđman jest autoritativan i krut, ali je dodao da bismo oko njega mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom. To držanje pod kontrolom značilo bi da se stranka vodi u evropskom pravcu. Naveo mi je neke ljude koji su se uključili i procijenio sam da je to skupina koja može nešto učiniti i kojoj vrijedi pomoći ... Antifašističke biografije tih ljudi ulijevale su mi povjerenje da neće biti buđenja nekih aveti iz prošlosti i da je tu riječ o hrvatstvu koje je do kraja na liniji antifašizma...“ (I. Đikić, Domovinski obrat, 2004).

Međutim i govor SM-a u Novskoj (veljača, 1992.) pokazuje da je jedna od njegovih glavnih obveza baš „buđenje nekih ProvociranjeGovor SM-a u Novskoj (veljača, 1992.) pokazuje da je jedna od njegovih glavnih obveza baš „buđenje nekih aveti iz prošlosti“, odnosno provociranje kako bi se pokazalo da se „avet“ budi. Može li biti većega uspjeha: ako se avet budi, eto posla za antifašiste. Samo što sad antifašisti ne slijede Moskvu kako su činili do 1948,. nego su odlučili krenuti u „evropskom pravcu“. Dakle, Manolić, Mesić, Boljkovac, Degoricija i ljudi koje su sami sebi odabrali za pomoćnike i savjetnike trebali su voditi Hrvatsku u „evropskom pravcu“. Ipak, njihova je prva zadaća bila: čuvati Hrvatsku od – Tuđmana i došljaka iz hrvatske dijaspore.aveti iz prošlosti“, odnosno provociranje kako bi se pokazalo da se „avet“ budi. Može li biti većega uspjeha: ako se avet budi, eto posla za antifašiste. Samo što sad antifašisti ne slijede Moskvu kako su činili do 1948,. nego su odlučili krenuti u „evropskom pravcu“. Dakle, Manolić, Mesić, Boljkovac, Degoricija i ljudi koje su sami sebi odabrali za pomoćnike i savjetnike trebali su voditi Hrvatsku u „evropskom pravcu“. Ipak, njihova je prva zadaća bila: čuvati Hrvatsku od – Tuđmana i došljaka iz hrvatske dijaspore.

U svom priopćenju za javnost nakon prikazivanja filma o govoru u Novskoj, SM ponovno optužuje Tuđmanovu vlast za proustaško djelovanje. „Odmah nakon formiranja HDZ-a Hrvatska je bila zahvaćena dolascima ljudi koji su propagirali ustašku ideologiju za vrijeme II. svjetskog rata i poslije. Oni generiraju reviziju povijesti i sa sobom donose mnogo netočnih informacija.“ Međutim, Hrvatskoj koncem prošloga stoljeća prijete pobunjeničke, četničke i Miloševićeve okupatorske snage koje su uz pomoć JNA odlučile pokoriti našu zemlju i pomaknuti srpsku granicu na zapad. Ali SM glavnu opasnost vidi u dolascima ljudi koji su propagirali 'ustašku ideologiju'. Ideologiju? Može li navesti nešto od te propagande koju su širili Tuđmanovi suradnici, Hrvati pridošli s različitih kontinenata? Tko, kad i gdje? Koji su to viđeniji hadezeovci, koji su to ljudi na čelu demokratske države, širili „ustašku ideologiju“? Spadaju li, recimo, vijesti o jamama i rovovima po Sloveniji koje su pune kostura hrvatskih ljudi, u kakvu 'ideologiju'?

Tko je dijelio BiH, tko je govorio o 'Maloj Bosni'?

I čovjek koji je s Mesićem 1993. krenuo rušiti Tuđmana 'zbog podjele BiH', nakon dvadesetak godina upornih BiHponavljanja tih optužaba, odjedanput kroz sačuvane transkripte, pokazuje svoje drugo lice. Manolić na sjednici VONS-a (11.5.1993): “Mi na sve to moramo dati odgovore. Jesmo li za Bosnu i Hercegovinu, ili smo za njezinu podjelu. Ako smo za (njezinu) podjelu, mislim da je sada momenat da to kažemo. Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada – jedino rješenje je podijeliti, pa neka ostane mala Bosna sa Muslimanima.“ Unatoč jasnom Manolićevu stavu o budućnosti BiH, rasprava je, sudeći prema transkriptu, ipak nastavljena u drukčijem tonu. Tuđman: “Ja sam im sada, sve do Clintona rekao – jesmo za održavanje Bosne i Hercegovine, ali, na temelju sveukupnog iskustva, Bosna i Hercegovina se ne može drugačije održati, ne može se održati kao unitarna država, može se održati (jedino) kao zajednica tri konstitutivna naroda na konfederalnim osnovama.”Nakon potpisivanja Washingtonskoga sporazuma (1. 3. 1994) Clinton je Tuđmanu rekao da je zadovoljan što je postignut sporazum. Tuđman je odgovorio: “Ja sam isto zadovoljan, ali, gospodine predsjedniče, mnogi hrvatski ljudi nisu za ovaj sporazum zbog najnovije muslimanske agresije na hrvatska područja. Ali ja činim sve da bi ovaj sporazum uspio.” Clinton: “Znam da ne bi uspjelo bez vašeg vodstva, državničke mudrosti i fleksibilnosti. I znam da ste riskirali. Ja ću nastaviti raditi sve što mogu.“

Tuđmanov arhiv

Kad je pokrenuto pitanje dostupnosti povijesnoga gradiva iz vremena vlasti komunista, Nova ljevica, 8. 2. 2017. objavljuje Priopćenje u kome, uz ostalo, piše: “Odgovor na pitanje treba li otvoriti zainteresiranoj javnosti arhive SKH je naravno potvrdan, ali nema nikakvog smisla stati na tome... morat ćemo otvoriti i drugo znatno bitnije pitanje. Radi se o odnosu prema Tuđmanovom arhivu, koji ima istu vrstu nadzora, od strane fantomske komisije, koja procjenjuje tko je podoban da u njemu istražuje, a tko nije.“ Bilo bi bolje da je Ljevica prije pisanja ovoga Priopćenja nazvala SM-a i pitala ima li iti jedan od bitnih dokumenata, s oznakom državne tajne, koje nije učinio javnim čim je došao na Pantovčak. Gotovo svu važnu dokumentaciju iz Tuđmanova ureda isporučili su, javno ili tajno, svakome tko je imao interesa djelovati protiv hrvatskih interesa i hrvatske slobode. Tvrdnja da je otvaranje Tuđmanova arhiva „znatno bitnije pitanje“ od otvaranja Udbinih arhiva, dodatno pridonosi osvjetljavanju naše početne postavke. Kako je to radio SM i prije nego što je postao predsjednikom RH?

Davor Butković: “Snimali smo, dakle, taj intervju u njegovu saborskom uredu i u jednom je trenutku Mesić zamolio djevojku koja je radila fotografije da iziđe iz prostorije i ostavi nas nasamo. Zatim je otvorio svoj sef i rekao da ima nešto za mene: to su bili dokumenti označeni državnom tajnom ... Globus je te dokumente objavio u božićnom broju (1993., op. a). Bila je to bomba. U utorak navečer, dan prije izlaska tog broja, Mesić se nenajavljen pojavio u redakciji i molio je da mu vratimo papire, jer su, rekao je, bili označeni nekom posebnom šifrom i po toj šifri moglo se otkriti tko ih je pustio u javnost. Mi smo mu vratili papire.“ Kazneni zakon RH, propisuje da će se kazniti tko objavi sadržaj ili dio sadržaja podatka ili isprave za koji zna da predstavlja državnu ili vojnu tajnu.

Stepinac i Gutmann

'Dokazom' za bujanje hrvatskoga 'fašizma' nazivaju i podizanje spomenika blaženom kardinalu Stepincu u Osijeku. U StepinacHrvatskoj, primjerice, danas i prigovore državnih institucija vodstvu HAVC-a, zbog načina upravljanja novcem poreznih obveznika nazivaju – fašizmom, 'sumrakom civilizirane i napredne Hrvatske'. A napredna je Hrvatska, kako im se čini, od 1945. pa eto sve do danas samo ona Hrvatska kojom vlada – ljevica. Vladati Hrvatskom od 1945. značilo je ukupno materijalno i duhovno blago staviti pod šapu komunističke vlasti. Ona je odlučivala kome se novci oduzimaju, a kome daju, tko smije govoriti, a tko ne smije, čija će se imovina konfiscirati, a koga će poslati pod zemllju, u Hudu jamu ili u tamnicu.

Potomaka bogate židovske obitelj Viktor Gutmann iz Belišća uhićen je u nedjelju, 17. studenoga 1945. S odvjetnikom je smio razgovarati samo sat vremena prije suđenja. Proces je počeo u utorak i završio u srijedu. Osuđen je na smrt strijeljanjem, trajni gubitak političkih i građanskih prava, i na konfiskaciju cjelokupne imovine. Proglašen je krivim zbog gospodarske suradnje s NDH i strijeljan u veljači 1946. Zaslugom njegove kćeri Nelly, V. Gutmann je 2016. rehabilitiran odlukom Županijskoga suda u Zagrebu. “Viktor Gutmann nije smio biti osuđen zbog obavljanja svog redovnog posla. Stoga je osuda i kažnjavanje Viktora Gutmanna očigledna posljedica zlouporabe političke moći tadašnje vlasti“, piše, između ostaloga, u obrazloženju. Golema Gutmannova imovina postala je vlasništvom države, a država vlasništvom Komunističke partije. Kako bi trebalo nazvati sustav vlasti koji je pogubio V. Gutmanna, bi li to mogao biti izmišljeni totalitarizam koji 'služi peglanju i rehabilitaciji NDH'? Tko je i kako odlučivao o njegovu životu i njegovoj imovini? Nakon 1945, sudbinu identičnu njegovoj, doživjele su tisuće i tisuće ljudi.

Demokratski antifašizam

Preokret 1990. najavio je drukčiju praksu. Poražena na prvim sobodnim izborima, samozvana se ljevica pritajila iščekujući odgovor pobjedničke 'kontrarevolucije' i 'reakcije', sličan onome kakvim se sama dočepala vlasti sredinom prošloga stoljeća. Istina, komunisti na vlast nisu ni došli voljom naroda, nego revolucijom, terorom i pljačkom. Sama ideja prevrata, 'ovlastila ih je' tuđu imovinu koristiti kao svoju vlastitu. Taj je revolucionarni nagon ostao i u svijesti nasljednika, čak i onda kad je pothvat propao. Nakon proglašenih rezultata slobodnih višestranačkih izbora, očekivalo se mirno oslobađanje od tereta komunističke prošlosti, onako kako se odvijalo u mnogim zemljama sa sličnim iskustvima.

Međutim okolnosti su u našoj zemlji sve okrenule u drukčijem pravcu. Izbio je rat. Neki su dojučerašnji moćnici prešli ObrasciIzbio je rat. Neki su dojučerašnji moćnici prešli na stranu izbornih pobjednika, neki su osnovali nove stranke, neki su prikriveno nastavili djelovati, uspostavljajući nove veze i tajne kanale moći. Dio skrivenih bunara u zemlji i u inozemstvu, napunjenih u vrijeme kad je postalo očigledno da se Berlinski zid više ne može održati, omogućavao im je znatan utjecaj na društvene procese i, posebno, na neke medije. Čekali su prvu novu priliku kako bi uzvratili udarac. I dočekali su je 2000. Na vlast je došla lijeva koalicija i drugi predsjednik RH (SM). Nakon njihove inauguracije oživjeli su stari obrasci ponašanja kakvi su se koristili do 1990, suprotno svim standardima demokratskoga antifašizma koji je već od 1945. nastavio graditi države vladavine prava i pluralistička društva.na stranu izbornih pobjednika, neki su osnovali nove stranke, neki su prikriveno nastavili djelovati, uspostavljajući nove veze i tajne kanale moći. Dio skrivenih bunara u zemlji i u inozemstvu, napunjenih u vrijeme kad je postalo očigledno da se Berlinski zid više ne može održati, omogućavao im je znatan utjecaj na društvene procese i, posebno, na neke medije. Čekali su prvu novu priliku kako bi uzvratili udarac. I dočekali su je 2000. Na vlast je došla lijeva koalicija i drugi predsjednik RH (SM). Nakon njihove inauguracije oživjeli su stari obrasci ponašanja kakvi su se koristili do 1990, suprotno svim standardima demokratskoga antifašizma koji je već od 1945. nastavio graditi države vladavine prava i pluralistička društva.

Komunizam je usavršavao policijske države, u kojima je vladala jedna stranka i nadzirala javni i privatni život državljana, gospodarstvo, medije i slobodu govora. Glavna poluga nadzora bila je tajna policija. Takve sustave vladanja ljudi nazivaju totalitarističkim. Dvadesetim stoljećem dominirala su tri takva sustava: komunistički, fašistički i nacistički. Narav totalitarizma, naravno, ne određuje njegovo ime nego učinci takva vladanja. O njegovoj prirodi ništa ne govori ni boja kojom se kiti. A nisu ista ni iskustva svih posttotalitarističkih društava u suočavanju s posljedicama antidemokratske vlasti i oslobađanju od toga tereta. S povijesne scene je posljednji uklonjen komunistički totalitarizam, ali posljedice njegova dugotrajnoga vladanja sporo se i ponegdje teško uklanjanju. U našoj su zemlji ti procesi usporavani, a ponekad i onemogućavani. Međutim demokratska Europa je o tomu svoje rekla. Europa je usvojila više rezolucija, deklaracija i priopćenja među kojima je i ono nazvano Praškim priopćenjem o zločinima komunizma (25. 2. 2010).

Progoniti komunističke zločince

Tražili su i traže progon komunističkih zločinaca i uspostavu međunarodnoga suda Europske Unije za zločine komunizma. Određen je i Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima (23. kolovoza, kao podsjećanje na pakt o nenapadanju između Hitlera i Staljina koji je sklopljen toga dana 1939.). Prašku deklaraciju o zločinima komunizma , između ostalih je predložio i potpisao V. Havel (3.6.2008) . I Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava (27. 6. 1996) i Rezoluciji 1481, o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (25.1.2006). Pozivala je sve komunističke i post-komunističke stranke da se u svojim državama distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude. Hrvatski je sabor je 30. lipnja 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (NN, 76/2006). Sve ove deklaracije i rezolucije u našoj zemlji stoje nasuprot tvrdnji o 'dva totalitarizma' koja služe 'peglanju i rehabilitaciji NDH'. I što sad?

Njihove poruke ne dopire i nikad ne će doprijeti do ljudi koji govore da proglašavati komunizam totalitarizmom znači 'peglati i rehabililitirati NDH'. Je li u toj postavci sadržan i razlog za 'rat ustaša i partizana' koji, kako govore, nije prestao i nikad ne će prestati. Vjerojatno pretpostavljaju da bi priznanjem da je komunizam bio totalitarni poredak, zauvijek nestao i dio njihova javnoga utjecaja i moći koju su, na različite načine, uspjeli prenijeti u sadašnje vrijeme.

Bilo bi korisno podsjetiti na Gramscijeve riječi da će nakon neuspjeha jednoga razumijevanja revolucionarne borbe, kulturna sfera postati sredstvo za osvajanje političke moći. Tomu je pridodavao i važnost ovladavanja civilnim društvom. I jedan i drugi element borbe za političku premoć dio su procesa globalizacije 'u korist Novoga svjetskog poretka'. Umjesto 'napada' provodi se 'opsada'. „Za to je od životne važnosti nadzor nad središtima širenja ideja, nad sveučilištima, školama, tiskom, radijom, itd.“ Pridobivanje nadmoći u toj sferi života važnije je od stjecanja trenutne političke moći. ( A. Saenz). Nije lako razumjeti koliko aktualna hrvatska vlast desnoga centra o tomu vodi računa. To se svakako tiče i HAVC-a, Barišića, Đikića, Ježića, kurikula, suzavca na zabavi LGBT zajednice i – dalo bi se još nabrajati.

HAVC, Državna revizija i milijuni

Optužbe za 'fašizam' prodiru u različite sfere života, kao magla koja treba sakriti pokušaje prikrivanja ostataka zločinačkoga jugoslavenskoga komunizma.Vidimo da se u dijelu političkoga i medijskoga prostora primjenjuju dva posve različita kriterija u prosuđivanju o istim stvarima. Vidimo da se različito prosuđuje i o osumnjičenicima za nepoštivanje zakona, ovisno o njihovim političkim orijentacijama. Vidimo da se odnos prema nezakonito potrošenim milijunima kuna i dolara poreznih obveznika vrlo lako pretvara u pitanje ideoloških prijepora. A državu, koja pita o zakonitosti trošenja novca poreznih obveznika, optužuju za gušenje umjetničkih sloboda. Ljudi koji moraju odgovoriti na pitanja o trošenju tih milijuna (na temelju uvida Državne revizije) svijetom, na različite načine, šire objede kako su izloženi sumnjičenjima zbog svojih političkih uvjerenja, a ne zbog nečega drugoga. I to, uglavnom, čine putujući o državnom trošku. O jednom od njih piše i S. Letica.

Naime, u isto vrijeme dok je „sotonizirao 'tupe desničare' i u nebesa uzdizao vlastitu i pajdašku umjetničku slobodu i političku neovisnost, prološki komedijaš bogovski je živio i još živi na proračunskoj sisi ili grbači omražene mu države i politike. Da je tomu doista tako pokazuje trag novca, statistički otisci stopala njemu omraženih kuna zlatica. Nakon što je, na tajnovit način, izgladio sve nesporazume s Hrvojem Hribarom koji je prema njegovu scenariju snimio film "Što je muškarac bez brkova" (Tomić je tvrdio da njemu i drugim autorima Hrvoje Hribar nije platio beriva koja su zamislili i zaradili), HAVC je njemu i Rajku Grliću, režiseru triju filmova čije je scenarije supotpisao - "Karaula", "Neka ostane među nama" i "Ustav Republike Hrvatske" - isplatio 15,000.000 (slovima: petnaest milijuna) kuna! (JL,14. 2. 2017.). Tomić je javno demantirao da je primio tolike milijune, dodajući da na njegov račun jesu sjedale velike svote novca ali zato jer je – talentiran. Letica je, nakon toga, ponovio ono što je prije napisao. Članove HAVC-ovih tijela proziva se i za sukob interesa, a posebno su na udaru članovi Audiovizualnog vijeća čiji se projekti sufinanciraju upravo na temelju odluka toga vijeća. Vijeće je, primjerice, odlučilo s 3, 7 milijuna kuna sufinancirati film “S one strane” Zrinka Ogreste, koji sjedi u istom vijeću. (Vl. 15. 2. 2017).Bivši ravnatelj HAVC-a H. Hribar je i prije optuživan za nezakonitosti, a DORH već petu godinu istražuje navode policije da je novac dodijeljivao i projektima koji nisu prošli na natječajima.

Desna revolucija

Dio medija ispituje jesu li nalazi Državne revizije u HAVC-u „samo dio šire desne revolucije koja se nije smirila dolaskom novog premijera? (tportal, 18. 2. 2017). Moguće je naravno da se i „izobičajila“ (I. Josipović) primjena Zakona koji je i danas obvezujući: „Upravni odbor obavlja sljedeće poslove: ... donosi odluke o raspolaganju imovinom i sredstvima za poslovanje Centra koji iznose od 50.000 do 200.000 kuna, a za veće iznose uz suglasnost osnivača; najmanje jednom godišnje podnosi Ministarstvu kulture izvješće o radu i uvijek na zahtjev Ministarstva kulture (čl. 9. Zakon oaudiovizualnim djelatnostima, NN 76/2007). Što biste mislili o pameti čovjeka koji bi rekao: opljačkao sam banku, ali nisam kriv jer su to i drugi radili, ili „uobičajilo“ se kršiti zakon, i drugi su ga kršili, prema tomu na meni nema krivnje.

Ako danas promijenimo Zakon, znači li da će sutrašnja norma regulirati i ono što se događalo jučer. Ili se ta retroaktivnost odnosi samo na djelovanje 'naprednih'? Koji bi to ministar odlučivao o scenarijima i pravljenju filmova? A koji ne bi dao nadzirati trošenje državnoga novca? Ako gospoda 'umjetnici' imaju novac ili ljude koji će ulagati novac u njihova djela, kao što se po svijetu radi, koji bi im se ministar upletao u umjetničke slobode. Revizija nije prosuđivala o umjetničkim dometima nego o primjeni važećega zakona. Tek kad je „desna revolucija“, pozivajući se na nalaze Državne revizije, počela ustrajavati na poštovanju zakona, na skupu u kinu Europa (20. 2. 2017) zatraženo je da se, post festum, žurno promijeni zakon koji havcovci nisu poštovali. Jedan glumac (G. Navojec) na tom skupu pita: „Koji to računovođa zna što doprinosi razvoju kulture? Ova financijska revizija izašla je daleko, daleko iz svojih okvira.“ To je prinos 'antifašističkoj borbi'. Računovođe nisu, naravno, ispitivali što i koliko pridonosi kulturi, nego poštuju li se zakoni koji uređuju odgovornost za trošenje državnoga novca.

Ne treba se čuditi što se glumac (ako je talentiran i školovan) razumije i u glumu i u kulturu i u računovodstvo i u zakonsku regulativu. Da nije tako ne bi znao u čemu, kad i kako Državna revizija izlazi „daleko, daleko iz svojih okvira“. Ž. Markić navodi još jedan primjer: M. Pupovacsjedi u tri različita tijela od kojih prvo – Savjet za nacionalne manjine, dodjeljuje 32 milijuna kuna manjinama, drugo – Srpsko narodno vijeće od toga prima 3, 2 milijuna kuna za Novosti, a treće – Saborski odbor za ljudska prava i manjine – nadgleda kako prvo tijelo u kojem je Pupovac, drugom tijelu u kojem je Pupovac dodjeljuje novac. Ne treba spominjati da to opažanje povlači za sobom stigmu: rigidno desničarstvo, nacionalizam, fašizam. Pomaže li nam i to bolje razumjeti o čemu je pisao Gramsci, a što je 'novi svjetski poredak' utkao u svoj modus operandi?

LGBT zajednicana udaru 'fašizma i nasilja'

'Fašizam' se pojavio i na još jedno mjestu. Netko je ispustio suzavac među ljude na zabavi u nekom klubu (12. 2. 2017). Dok ovo pišemo (26. 2. 2017) ne zna se tko ga je tamo donio (ubacio). Međutim „članica mladeži SDP-a i zaposlenica u agenciji kojoj je Zagreb Pride klijent, baca prvu iskru i pali društvene mreže. Njima je sve odmah kristalno jasno: to je desničarski napad na LGBT klub (koji to inače nije), na gej party (koji to barem eksplicitno nije), a krivci za to jesu HDZ and co., od Plenkovića do Ilinčića, ta navodno homofobna vlada koja tolerira i potiče nasilje u društvu.“ (I. Hrstić, Vl,16.2.2017). Nije prošlo ni 48 sati od toga događaja, a na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu održan je (13. 2. 2017)) prosvjed u znak potpore LGB zajednici. Tamo je govorio i predsjednik SDP-a Davor Bernardić: „Ovo je borba protiv terorizma. U Hrvatskoj je ugrožena sloboda tolerancijom fašizma i nasilja, plagijatorstvom i neprovedbom obrazovne reforme. Vlada je i na ovom primjeru pokazala kako je nevjerodostojna“. (Jl. 14. 2. 2017.)

Tko ugrožava slobodu, tko tolerira fašizam, odnosno zašto se spominje samo fašizam ako se misli na neprijateljski stav prema pripadnicima LGBT zajednice? Zašto g. Bernardić nije spomenuo i komunizam? („Dragi druže Staljin, smije li homoseksualac biti član partije“, pitao je engleski komunist Harry White u svibnju 1934. Odgovor je bio negativan.) Do raspada SSSR-a (po članku 122 Kaznenog zakona), više tisuća muškaraca godišnje poslano je u logore zbog svojih seksualnih sklonosti. Čak su 1992., zbog homoseksualnih odnosa, u zatvorima bila 272 muškarca. Kažnjavani su s pet do osam godina zatvora. (Jl, 17. 11. 2013). Ni Titovi 'sudci' nisu bili milostiviji. Sud časti Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Hrvatske (NOV i POH) sastavljen od političkog komesara Rade Žigića, potpukovnika Bogdana Oreščanina i majora Gjure Matića, 4. ožujka 1944. zbog održavanja homoseksualnih veza na smrt je osudio kapetana Josipa Mardešića (26) iz Komiže. Zašto se dakle prešućuje da su komunistički sudovi i antifašistički sudovi časti, osuđivali na smrt ili slali u zatvore ljude čije seksualne sklonosti nisu odobravali? Zašto predsjednik SDP-a ne bi rekao da je i komunizam bio neprijateljski raspoložen prema tim ljudima a ne samo fašističkonacistička komponenta totalitarizma. Tko je još suoblikovao bahati i agresivni front prema neistomišljenicima?

Krivo razumijevanje komunizma

Neki drže da još nije vrijeme kako bi Hrvatima prikazali vlastiti stav o komunizmu, pa poruke šalju kroz tuđa usta: „Maik Paap, dečko iz Hamburga koji već pola godine studira u Zagrebu, poantira u kontrasmjeru: 'Ja nisam ponosan na svoju zemlju. I uopće ne razumijem kako se netko može identificirati sa svojom nacijom. To u Njemačkoj baš i ne postoji ...Komunizam se kod vas shvaća kao zlo.“ (tportal, 5. 2. 2017). Vidite dokle smo dogurali! Zlom proglašavamo čak i komunizam!

Daleko smo od toga da bi sve političke grupacije koje se nazivaju lijevima, nazivali poklonicima bilo kakva totalitarizma. Bez svoga lijevoga krila ptica života, kako neki metaforički govore, ne bi mogla nigdje doletjeti. Nasuprot lijevima i desnima neusporedivo su brojnije kolone pod zastavama demokracije, pluralizma, zaštite ljudskih prava i nacionalnih interesa. Partizani i ustaše su dio naše prošlosti. Ona se, kao što i djeca znaju, ne može promijeniti. Kad bi i oživjeli, za što, za koje ciljeve bi se danas ustaše borile, nakon što je uspostavljena, obranjen i oslobođena hrvatska država? Hrvatska je članica UN-a, hrvatska policija i Hrvatska vojska brinu o sigurnosti, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije. Komunizam je propao. Što bi, dakle, danas bila zadaća pred ustašama, koju ne može ostvariti demokratska hrvatska država? Što je s komunistima? Žurno su nastojali nakon 1990. politički jezik prilagoditi novim okolnostima: postaju socijaldemokrati i liberali, pa im odjednom borba za demokraciju i ljudska prava, nova globalistička povezivanja, europske vrijednosti i pluralizam postaju najvažnijim političkim zadaćama.

Prilagodba je već bila završila kad je SDP sa svojim koalicijskim partnerima 2000. osvojio vlast u Hrvatskoj. Vratili su se svojim starim metodama. Započela je lustracija, protjerivanje Tuđmanovih ljudi, smjenjivanja u medijima, otpuštanja s posla – ukratko osveta za sve poraze od 1990. Započela je – detuđmanizacija. Umjesto parole o povezivanju proletera, na zastavu ispisuju novu riječi punu dramatične ozbiljnosti – antifašizam. Znači li to da je pad Berlinskoga zida, bar prema interpretacijama nove stvarnosti u Hrvatskoj, označio povratak u eru – fašizma, pa bi oživljavanje, ili bar rehabilitacija, komunističke ideologije bio jedini pravi put u budućnost?

Nakon raspada sustava u kojem su vladali, „demokratske promjene“ su im bile prihvatljive, pod uvjetom da moć, koju su stjecali od 1945, ostane u njihovim rukama i u rukama njihovih nasljednika, bioloških ili ideoloških. Hrvatski sabor je već 2006, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. Obvezuje li to ikoga u ovoj zemlji? Naime, tu osudu protuhrvatski radikali ne prihvaćaju i nikad je ne će prihvatiti. Nikakvo ih povjerenstvo ne će uvjeriti da bi i njih istina morala obvezivati i da „priča o dva totalitarizma ne služi peglanju i rehabilitaciji NDH“.

Ukratko

S jedne je strane ona Hrvatska koja je na referendumu 1991. svoj glas dala za slobodnu, samostalnu i demokratsku državu (94.17%), a s druge su strane bile brojčano minorne snage (1.2%) protivljenja toj ideji. Među jednima i drugima su ljudi različitih političkih i ideoloških pripadnosti. Možda je i danas isti omjer onih koji su za i onih koji su protiv samostalne države Hrvatske. Pretpostavljamo da je i među biračima koji daju glas strankama lijeve orijentacije vrlo mali postotak protivnika hrvatske države. Samo što su danas među onih zamišljenih 1.2% i ljudi koji imaju moć, utjecaj na dio medija, upliv na obrazovni sustav i na kulturu, a povezuje ih podrivanje samostalne hrvatske države. Tko je, dakle, dijelio BiH, tko je budio sablasti prošlosti i zašto, tko je odavao državne tajne i zašto? Zašto bi govor o komunističkom totalitarizmu bio „peglanje i rehabilitacija NDH“, zašto se ne smije završiti imaginarni rat partizana i ustaša? Zbog čega se sve što je protivno protuhrvatskom dogmatizmu proglašava ustaštvom? Zbog čega to podupiru i neki mediji? Sve je to, ipak, uzaludno.

Dezorijentirani, posljednji 'ratnici' crvenoga totalitarizma, pokušavaju na sve moguće načine, pa i izmišljanjem, obmanama i lažnim optužbama na račun vlasti desnoga centra u Hrvatskoj, sačuvati pozicije i privilegije koje su im ostale još od titoističke vlasti. Možda se pribojavaju da je konačno odgonetnuta taktika kojom su htjeli ovladati prosvjetom, kulturom i civilnim društvom i ponekom 'kasom uzajamne pomoći'. Optužbe za 'fašizam' više su znakom agonije, zbog prepoznavanja izglednoga kraja, nego promišljene podvale.

Ivan Bekavac

Uto, 23-05-2017, 18:51:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0072_Marusevec_0348.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).