I u akademskoj zajednici često je najvažnije zadovoljavanje forme, a sadržaj je bitan ili nebitan ovisno od slučaja do slučaja

Često se pokazuje da je u hrvatskom društvenom i političkom životu najvažnije zadovoljavanje Pavo Barišićforme, a sadržaj je bitan ili nebitan ovisno od slučaja do slučaja. Tako se potvrđuje sva provizornost i netransparentnost sustava u svim njegovim segmentima pa čak i u akademskoj zajednici. Poštivanje formalne procedure sastavni je i bitni dio demokracije. No, formalizam često postaje samom sebi svrha i dobro oružje onih koji love u mutnom. A sve se to događa na tako sofisticiran način da se dobiva privid autentičnosti, prozirnosti pa čak i potpune pravednosti.

Tipičan primjer takvog čisto formalnog pristupa jest „slučaja ZabrinjavajućeOno što je za „društvo znanja“ zabrinjavajuće jest to da uglavnom mali broj sudionika u raspravi ozbiljno proanalizira slučaj. A sud o tome donosi svatko kako mu padne napamet. Najčešće po osjećaju, instiktu, političkoj, svjetonazorskoj, religijskoj i sličnoj opredijeljenosti. Ni to nije nedopustivo, ali za ozbiljno društvo nije nimalo korisno jer stvara nepotrebne podjele, nerazumijevanja, zamračivanje stvarnosti, manipulacije radi postizanja raznih, najčešće krajnje prizemnih, isključivo privatnih ciljeva.Barišić“ o kojemu rasprave još uvijek ne prestaju. O čemu se radi? Čitav je slučaj u medijskom prostoru sveden na sukob lijevih i desnih što u velikoj mjeri promašuje bit stvari, tj. nije istina da se tu radi isključivo o ideološkom sukobu (iako ima elemenata i toga sukoba).

Pođimo redom. Postoji nekoliko elemenata gdje se jasno vidi da je glavni interes da se problem/slučaj svede na formu, a o sadržaju da se ništa ne kaže, dapače da se sadržaj, ili srž stvari posve zanemari ili prešuti pa čak da seprof. dr. sc. Stipe Kutlešanamjerno ili nenamjerno zavede javnost.

Saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (u daljnjem tekstu skraćeno: saborski Odbor za etiku) donio je presudu da se u „slučaju Barišić“ radi o plagijatu. Na 22. redovitoj sjednici Odbor „je utvrdio “kršenje čl. 8. st. 3 Etičkog kodeksa OEZVO-a od strane prof. dr. sc. Pave Barišića u smislu ‘plagiranja – prepisivanja ili preuzimanja ideja, misli i riječi drugih autora’ bez navođenja izvora podataka”.

Ta je odluka odmah podijelila akademsku zajednici, a onda i najširu društvenu zajednicu oko toga je li odluka Odbora za etiku ispravna ili nije, zašto je ispravna, a zašto nije i sl. Sve što se događalo i još se događa u vezi s pisanjima, raspravama i drugim inicijativama „branitelja“ i „napadača“ na ministra Barišića dobro je javnosti poznato. U to su se uključili kako domaći tako i hrvatski akademski građani iz iseljeništva. Ono što je za „društvo znanja“ zabrinjavajuće jest to da uglavnom mali broj sudionika u raspravi ozbiljno proanalizira slučaj. A sud o tome donosi svatko kako mu padne napamet. Najčešće po osjećaju, instiktu, političkoj, svjetonazorskoj, religijskoj i sličnoj opredijeljenosti. Ni to nije nedopustivo, ali za ozbiljno društvo nije nimalo korisno jer stvara nepotrebne podjele, nerazumijevanja, zamračivanje stvarnosti, manipulacije radi postizanja raznih, najčešće krajnje prizemnih, isključivo privatnih ciljeva.

Da je to u Hrvatskoj već dulje vrijeme „normalna“ stvar nitko ne dvoji. Ipak se to ne bi očekivalo od akademske zajednice ili njezina dijela. Tim više što se obični ljudi često pitaju zašto akademska zajednica šuti, gdje joj je odgovornost da preuzme društvenu ulogu u općem nesnalaženju i društvenom kaosu.

Paradigmatski slučaj koji zabrinjava

„Slučaj Barišić“ nije za Hrvatsku, a niti za akademsku zajednicu niti jedini niti najvažniji problem. Ali jest paradigmatski Za protivInstitucijeAko svatko u ovoj državi može, pa makar se radilo i o dijelu akademske zajednice, na destruktivan način dovoditi u pitanje postojeće institucije države i društva, onda nam takve institucije doista i ne trebaju. Koji to zastupnik u Hrvatskom saboru može protusloviti odluci saborskog Odbora za etiku, a da ne bude krajnje destruktivan i rušilački? Ono što bi od akademske zajednice bilo za očekivati jest da se ona zauzme za to da u institucije države i društva budu izabrani najkvalitetniji ljudi tako da se sumnje u odluke takvih institucija svedu na minimum. Umjesto toga dio akademske zajednice brani upravo suprotno što se vidi na „slučaju Barišić“.slučaj koji zabrinjava. Ako se u akademskoj zajednici mogu događati takve stvari što očekivati u drugim slojevima društva? Od akademskih građana očekuje se ne samo pamet i razbor, trijezna i objektivna prosudba nego i moralno ponašanje tim više što se deklarativno svi na to pozivamo. U ovom slučaju to je u najčešćem broju primjera izostalo. Započela je, i nastavlja se, frontalna borba argumentima i kvazi-argumentima za i protiv. Pri tome se barata neprovjerenim činjenicama, prikrivaju se detalji koji su vrlo važni, stvari se uzimaju izolirano kao da jedna s drugom nemaju nikakve veze, istina se zaobilazi i taji pa čak se iznose neistine i laži.

Širu javnost takva akademska cjepidlačenja najčešće i ne zanimaju, ali je najveći broj ljudi zbunjen i svoje opredjeljenje gradi na površnim, iskrivljenim, pa čak i lažnim informacijama o ovom slučaju. Glavno je doznati jedno ime (po mogućnosti ugledno ili barem u javnosti popularno) koje „napada“ ili samo jedno ime koje „brani“ ministra da bi to bilo dovoljno za opredjeljenje. I tako se stvar ispolitizirala na navijačkoj osnovi. Tome su najviše doprinijeli ministrovi “branitelji“ iz akademske zajednice. Oni su se odmah organizirali da bi ne samo obranili ministra nego jošObrazovanjedaleko više i opasnije od toga da bi doveli u pitanje jednu legalnu instituciju, naime od Hrvatskog sabora oformljeni Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. Pri tome su glavni argumenti bili oni formalne naravi.

Ako svatko u ovoj državi može, pa makar se radilo i o dijelu akademske zajednice, na destruktivan način dovoditi u pitanje postojeće institucije države i društva, onda nam takve institucije doista i ne trebaju. Koji to zastupnik u Hrvatskom saboru može protusloviti odluci saborskog Odbora za etiku, a da ne bude krajnje destruktivan i rušilački? Ono što bi od akademske zajednice bilo za očekivati jest da se ona zauzme za to da u institucije države i društva budu izabrani najkvalitetniji ljudi tako da se sumnje u odluke takvih institucija svedu na minimum. Umjesto toga dio akademske zajednice brani upravo suprotno što se vidi na „slučaju Barišić“.

Namjera je ovdje upravo nešto reći o formalnim razlozima na koje se uglavnom mnogi pozivaju. Prva, ili među prvim reakcijama koja se dogodila nakon odluke saborskog Odbora za etiku bila je skupljanje potpisa potpore ministru među članovima akademske zajednice. Htjelo se pokazati koliko samo potpore uživa „domoljubni“ ministar u akademskoj zajednici. Forma sa simboličkim brojem sto je ispunjena (bilo je nešto malo više od sto potpisa), ali pravi sadržaj stvari nije dotaknut. Ako se pozornije pogleda popis podupiratelja, onda je zaključak vrlo jednoznačan. Sasvim je jasno da se ne radi o ideološkom sukobu lijevih i desnih, kako to doživljava velika većina hrvatskih ljudi, nego jednostavno o privatnim interesima i lijevih i desnih. I jedni i drugi su u ovom slučaju u prvi plan stavili isključivo samo svoje vlastite interese.

Veća količina „sumnjivog“ teksta

Još je jedna važna formalnost koja je ponovljena mnogo puta tako da je gotovo postala neupitnom istinom u PlenkovićTekstJoš je jedna važna formalnost koja je ponovljena mnogo puta tako da je gotovo postala neupitnom istinom u gebelsovskom stilu. No i ta se formalnost (kao i sve druge u ovom slučaju) pokazala kao laž. Radi se o samo jednoj bilješci (fusnoti) u jednom ministrovu radu za koju je optužen za plagijat. Time se htjelo relativizirati bit stvari. No svi oni koji su sami „istražili“ slučaj znaju da se ne radi o jednoj fusnoti nego o daleko većoj količini „sumnjivog“ teksta.gebelsovskom stilu. No i ta se formalnost (kao i sve druge u ovom slučaju) pokazala kao laž. Radi se o samo jednoj bilješci (fusnoti) u jednom ministrovu radu za koju je optužen za plagijat. Time se htjelo relativizirati bit stvari. No svi oni koji su sami „istražili“ slučaj znaju da se ne radi o jednoj fusnoti nego o daleko većoj količini „sumnjivog“ teksta. Oni koji to ne žele vidjeti bezbroj puta ponavljaju, poput predsjednika Vlade Plenkovića, da se radi o samo jednoj fusnoti. Doista je čudno, čak zabrinjavajuće, je da premijer nakon pozornog čitanja, kako sam priznaje, nije vidio ništa više od jedne fusnote koja nedostaje. Kada se dogodi, iz tehničkih razloga, da je riječ krivo napisana, da fali jedna fusnota (pa čak i više njih) i sl. onda je u objavljivanju tekstova običaj da se to popravi tako da se dopiše „errata corrige“, što znači da treba ukazati na ona mjesta na kojima su se pogreške dogodile i ispraviti pogrješke.

Drugo pitanje u vezi s premijerovom „prosudbom“ ministrova teksta jest: ima li premijer profesionalne kvalifikacije da „procijeni“ tekst te otkuda mu pravo da on o tome znanstveno „presudi“? Znamo da premijer nema puno veze sa znanošću i s filozofijom. Netko će reći (s čime se djelomično slažem) da svatko prosječno obrazovan može vidjeti što je identično u dva teksta (izvorniku i plagijatu), a da se čak o sadržaju ne mora imati pojma. Ako je to doista tako, onda je više nego čudno da premijer to nije vidio. Zašto nije vidio ostaje otvoreno raznim spekulacijama.

Nekoliko akademika inzistira na tome da saborski Odbor za etiku u svom sastavu nije imao nijednoga filozofa pa nije, navodno, meritorno presudio. To je legitimno pitanje. Možda je saborski Odbor za etiku u takvim slučajevima trebao dopuniti članstvo privremenim novim članovima iz dotične struke, ako mu to pravni akti dopuštaju. Ako se i uzme prigovor da saborski Odbor za etiku nije meritorno presudio, postavlja se pitanje kako onda o tome može presuditi premijer, koji također nije kvalificiran za donošenje presude u „slučaju Barišić“? A on je ipak odluku donio i nije je zasad demantirao. Naprotiv, višekratno je na njoj ustrajavao. Oni koji su prigovorili saborskom Odboru za etiku za nekompetentnost morali su ostati dosljedni, da bi bili uvjerljivi, te isti prigovor uputiti i premijeru Vlade Plenkoviću. Dosad to nitko nije učinio. Znači li to da je u jednom slučaju takav logički zaključak prihvatljiv, a u drugom ne? I zašto je tome tako?

No, navijači s „braniteljskog“ spektra (da ne bude zabune ovo nema nikakve povezanosti s hrvatskim braniteljima iz UpitnikDomovinskog rata) bez vlastitog uvida u stvar nekritički preuzimaju mišljenja najistaknutijih i najglasnijih članova „branitelja“. Njih nažalost ne zanimaju drugačija mišljenja ili argumenti onih koji imaju suprotne stavove. Takvi se automatski optužuju da, ni manje ni više, ruše Vladu pa čak i državu. Točno je da ima i takvih. Njihovi motivi nisu nikakva tajna. Ali općenito nije istina da kritičari ministra a priori žele biti rušilački faktor. Naprotiv. Žele čiste račune i transparentnost. Ne ruše oni nikoga nego žele da se u Hrvatskoj već jednom uspostave normalni načini funkcioniranja državnih struktura neovisno o tome s koje strane („naše“ ili „njihove“) dolaze pojedini obnašatelji funkcija.

U slučaju plagiranja ministra Barišića „branitelji“ se hvataju još jednog formalnog „argumenta“, a to je da je Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu već riješilo slučaj i da o njemu više nema rasprave. Čak se ide toliko daleko da se tvrdi da je svaka daljnja rasprava na bilo kojoj razini ravna izdaji nacionalnih i državnih interesa. Stvar je zapravo posve obrnuta. S kojim je pravom Etički odbor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu mogao raspravljati o „slučaju Barišić“? Zna se da su četvorica znanstvenika 2011. godine, imenom i prezimenom, uputili saborskom Odboru za etiku pritužbu o plagiranju Pave Barišića (i još nekih drugih što u ovom slučaju nije toliko bitno) da taj odbor riješi problem jer mu je to dužnost. Istodobno su četvorica znanstvenika poslali na nekoliko institucija istu pritužbu NA ZNANJE, a ne da te institucije daju svoje mišljenje niti da problem riješe. U tom trenutku prijavitelji nisu bili toliko vidoviti da su mogli znati da će pet godina nakon toga Barišić postati ministrom znanosti. Kako se onda može uputiti prigovor da se tu radi o političkom slučaju, tj. rušenju Vlade i države? Sigurno je opravdano postaviti pitanje zašto se toliko dugo čekalo na rješavanje toga slučaja? Odgovor koji je stigao može se smatrati uvjerljivim ili neuvjerljivim ovisno o navijačkim strastima, ali i o zdravim argumentima.

Bez ozbiljnog i utemeljenog obrazloženja

Iz posve formalnih razloga ponovimo još jednom pitanje: s kojim je onda pravom Etičko povjerenstvo Filozofskog DezinformacijeU medijskim dezinformacijama provlači se još jedna laž, naime da je optužba protiv Barišića stigla na više etičkih odbora koji su je odbacili. Koliko je dosad poznato nijedan etički odbor nije rješavao taj slučaj osim Etičkog povjerenstva u Splitu. Bilo bi dobro, radi informiranja javnosti, navesti imena etičkih odbora koji su odbacili optužbu i javnosti predočiti njihove odluke ili zaključke. Spominje se samo još Etički odbor ili povjerenstvo Sveučilišta u Zagrebu. Međutim, potvrđeno je da je i to laž. No da je Etički odbor Zagrebačkog sveučilišta i rješavao taj slučaj (i riješio bilo kako: u korist ili na štetu Barišićevu) odluka tog Etičkog odbora ne bi formalno bila valjana (kad se već toliko inzistira na formi) zato što Barišić nema nikakve veze sa Sveučilištem u Zagrebu.fakulteta Sveučilišta u Splitu rješavalo „slučaj Barišić“? Tko ga je pitao da rješava taj slučaj? Nitko. Naime, Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta u Splitu na sjednici od 14. ožujka (dokument je datiran 17. ožujka, ur. broj: 2181-190-00-1-11-0001, klasa: 052-01/11-02/0005) dobilo je na znanje prijavu četvorice znanstvenika koji su Barišića tužili za plagijat (Tu se još nalaze dvije prijave od kojih se jedna djelomično odnosi na Barišića). U tom dokumentu se doslovno kaže: „Etičkom povjerenstvu Filozofskog fakulteta u Splitu na znanje su, kao i brojnim etičkim i znanstvenim institucijama u Republici Hrvatskoj poslane tri prijave...“ (u tom su dokumentu riječi „na znanje“ podcrtane, kurzivirane i istaknute masnim slovima). Etičko povjerenstvo je donijelo zaključak, bez ikakva obrazloženja, koji u samo jednoj rečenici glasi: „Sve tri prijave...su neosnovane“. Ne zavređuje li tako ozbiljna stvar kao što je optužba za plagiranje više od jedne rečenice ozbiljnog i utemeljenog obrazloženja? Ako da, gdje je takvo obrazloženje? Ako ne, onda se dovodi u pitanje ozbiljnost rada takvoga etičkog povjerenstva.

U medijskim dezinformacijama provlači se još jedna laž, naime da je optužba protiv Barišića stigla na više etičkih odbora koji su je odbacili. Koliko je dosad poznato nijedan etički odbor nije rješavao taj slučaj osim Etičkog povjerenstva u Splitu. Bilo bi dobro, radi informiranja javnosti, navesti imena etičkih odbora koji su odbacili optužbu i javnosti predočiti njihove odluke ili zaključke. Spominje se samo još Etički odbor ili povjerenstvo Sveučilišta u Zagrebu. Međutim, potvrđeno je da je i to laž. No da je Etički odbor Zagrebačkog sveučilišta i rješavao taj slučaj (i riješio bilo kako: u korist ili na štetu Barišićevu) odluka tog Etičkog odbora ne bi formalno bila valjana (kad se već toliko inzistira na formi) zato što Barišić nema nikakve veze sa Sveučilištem u Zagrebu. No ministrovi „branitelji“ ipak inzistiraju na tome da je Etički odbor Zagrebačkog sveučilišta raspravljao o općim problemima, a ne o pojedinačnom slučaju, ali su ipak pojedinačni slučaj, tj. „slučaj Barišić“ podveli pod svoj zaključak da je utvrđeno da plagijata nema.

Kako onda ministar znanosti može tvrditi: „Nedvojben je bio zaključak mjerodavnih etičkih tijela da se u mom slučaju ne radi o 'plagijatu ni o njegovim pojavnim oblicima'.“? Bilo bi dobro navesti citate iz odluka tih „mjerodavnih etičkih tijela“ iz kojih bi se vidjelo da se ne radi o plagijatu. Tako bi hrvatska javnost bila pošteđena provizornih spekulacija i nedvojbeno bi znala što je na stvari. A ministar bi se „oprao“ od optužbi i pokazao časnim čovjekom. Budući da ništa javnosti nije dostupno od „mjerodavnih etičkih tijela“ ostaje sumnja u ministrovu izjavu. Javnost je dovedena u zabludu. Kome je stalo do toga? Etički odbor Zagrebačkog sveučilišta o tom pojedinačnom slučaju, kako je već rečeno, nije raspravljao, a splitsko Etičko povjerenstvo nigdje izričito ne kaže radi li se o plagijatu ili ne, pogotovo nema obrazloženja zašto to nije plagijat. Stvar je zamotana u opću frazu: „optužbe su neosnovane“. Tko može povjerovati takvom zaključku bez obrazloženja?

Postavlja se daljnje pitanje: kako to da nijedan etički odbor/povjerenstvo nije ni rješavao, a kamoli odbacio optužbu protiv Barišića, osim onog splitskoga? Zašto je upravo to Etičko povjerenstvo, bez ikakva pitanja, rješavalo taj slučaj, nije teško pogoditi kada se pogledaju imena potpisnika koji podržavaju ministra. Pa čak i da je to povjerenstvo utvrdilo da se radi o plagijatu, njegov zaključak bi bio nelegalan. Nije li onda to splitsko Etičko povjerenstvo prekršilo svoje ovlasti? Još je jedna sitnica važna: splitsko Etičko povjerenstvo čak nije donijelo ni odluku nego samo zaključak. Taj zaključak treba smatrati formalno nedopuštenom radnjomRektorat(kada se već inzistira na formalnostima) i treba ga poništiti. Je li splitsko Etičko povjerenstvo prešlo svoje ovlasti i tako prekršilo zakon?

To bi se trebao pitati Rektorski zbor koji je podržao rektora Borasa u optužbi da je saborski Odbor za etiku prešao svoje ovlasti i da ga zbog toga treba ukinuti. Ako bi se netko s tim složio morao bi istodobno (da bi bio logički, a i moralno, dosljedan) tražiti da se ukine i splitsko Etičko povjerenstvo ili da se ukine njegov zaključak o „slučaju Barišić“ kao formalno neprihvatljiv, a to znači profesionalno neozbiljan i nedopustiv. Najprimjerenije bi bilo da se o tome upita rektor Splitskog sveučilišta Anđelinović koji je, usput rečeno, jedan od potpisnika potpore ministru. No i rektor Zagrebačkog sveučilišta bi morao predložiti da se ukine Etički odbor njegovog vlastitog sveučilišta jer je, navodno, riješio „slučaj Barišić“, a nije ni po kojem kriteriju smio rješavati taj slučaj. Rektor bi morao slučaj prijaviti Ustavnom sudu i zatražiti mišljenje o ukidanju svog Etičkog odbora.

Takav prijedlog dosad još nismo čuli čak ni od uvaženih članova akademske zajednice. Zašto? Neka svatko samome sebi ponudi odgovor. U svakom slučaju ostaje činjenica da je „slučaj Barišić“ rješavao samo saborski Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju.

Načelo koje ni u jednoj zemlji svijeta načelno ne bi bilo prihvatljivo

Sljedeća formalna stvar u „slučaju Barišić“ jest da plagiranja u tom slučaju nema jer da je rad P. Barišića, objavljen u znanstvenom časopisu Synthesis philosophica, kvalificiran kao pregledni rad, a ne znanstveni rad (o tom časopisu i njegovu hrvatskom izdanju Filozofska istraživanja, o njihovoj kvaliteti, financiranju, uredništvu, savjetu časopisa i sl. može se pogledati u javno dostupnim dokumentima i ustanoviti, između ostaloga, da ti časopisi dobivaju najviše novaca od svih sedamdesetak časopisa iz humanističkih znanosti u Hrvatskoj - podaci za 2011-2015). Naime, akademik Paar je lansirao tezu da plagijata u „slučaju Barišić“ nema jer se ne radi o znanstvenom nego o preglednom radu. Akademik Ježić je „plagirao“ Paara i identičnu tezu spomenuo u jednoj TV emisiji (ne navodeći izvor) i još je na jednom drugom mjestu dodao da se ne radi o plagijatu nego da je u pitanju samo neznatni propust („mikroskopski propust“ - Ježić). Koliko je članova akademske zajednice u Hrvatskoj usvojilo taj „mikroskopski poučak“ nije poznato, ali je sigurno da ni u jednoj zemlji svijeta to načelno ne bi bilo prihvatljivo. Kada bi se u Hrvatskoj to prihvatilo i zakonski kodificiralo onda bi Hrvatska vjerojatno bila znanstveno i akademski najzaostalija država svijeta.

U Hrvatskoj se naveliko govori o znanstvenoj izvrsnosti i hvatanju koraka s ostalim znanstveno i gospodarski MoralNe postoje u ovom slučaju lijevi i desni nego moralni i nemoralni. Hrvatski se državljani i birači mogu svrstati gdje im je volja, po vlastitoj savjesti. Ako je istina, kako se prikazuje hrvatskoj javnosti, da ministra napadaju tzv. ljevičari, a da ga brane desničari, kako se onda objašnjava činjenica da taj isti ministar „osvećuje“ onima koji sigurno nisu ljevičari, a u saborske odbore stavlja ljevičare (npr. Ivo Družić)?naprednim svijetom u kojega nam odlaze najbolji mladi i visokokvalificirani ljudi. Naravno da su priče o znanstvenoj izvrsnosti zasad još uvijek šuplje priče za obmanjivanje. Dok god bude ovako mladi stručnjaci će odlaziti i neće se vraćati jer ni u znanstvenoj zajednici ni u državi stvari ne funkcioniraju kako treba. Mnoge stvari nisu sređene, financiranje znanosti je veliki problem, čisti računi, tj. transparentno javno poslovanje jedva da postoji, privatni interesi i borba za novac i pozicije su dominantna stvar itd. Zato se i događa da se na važne položaje odabiru podobni ljudi koji će biti spremni odraditi posao radi „viših ciljeva“.

Neki su u akademskoj zajednici umreženi i vrlo vješti u izvlačenju novaca kao što je primjer tzv. Znanstvenih centara izvrsnosti (ZCI). Mnogi voditelji i članovi ZCI potpisnici su potpore ministru Barišiću. Bilo bi dobro kada bi se oni založili za transparentnost kada se radi o njihovim ZCI, tj. da i porezni obveznici barem znaju, ako već ne mogu odlučivati, kako su ti ZCI formirani, tko su im voditelji i tko suradnici, koliko su novaca dobili, kako su i zašto neki potencijalni ZCI otpali i sl.? Je li tu sve čisto?

Očito je ministrovim „braniteljima“ bitna forma, a ne sadržaj (meritum stvari) kada im to ide u prilog, a kada ne ide onda ni forma nije važna. Ili je važna kada nekoga treba eliminirati. Primjer za to su spomenuti ZCI. Netransparentnost oko uspostave ZCI je zabrinjavajuća. Nakon što su anonimni međunarodni recenzenti ocijenili sve predložene kandidate za ZCI napravljena je bodovna rang lista. Zaključeno je da se iz svakog znanstvenog područja formiraju dva ZCI što znači da bi dva najbolje rangirana projekta postali ZCI. A što se u hrvatskoj znanosti dogodilo? Najbolje ocijenjeni projekt u humanističkim znanostima (i uopće najbolje ocijenjeni projekt od svih projekata) s ocjenom 4,92 nije prihvaćen kao ZCI. Po „hrvatskoj logici“ tri su projekta s ocjenom ispod bodovnog praga od 4,5 prihvaćeni kao ZCI, a još jedan projekt u interdisciplinarnom području s ocjenom iznad bodovnog praga nije prihvaćen. Neki su se projekti „trgovačkim manipulacijama“ „progurali“ u ZCI iako su na rang listi bili treći i četvrti (u biomedicinskim znanostima) ili su bili čak četvrti i peti (u prirodnim znanostima). Da bi neki projekti postali ZCI moralo se, zamislite paradoksa, maknuti prvoplasirane projekte iz područja humanističkih, tehničkih i biomedicinskih znanosti. Voditelji nekih od ZCI su već debelo u mirovini, a odgovorni nas uvjeravaju da je hrvatska znanstvena strategija da se znanstvenici koji ispunjavaju uvjete šalju u mirovinu kako bi oslobodili radna mjesta mladima.

Sve su se takve sumnjive stvari događale nakon zaključenog procesa međunarodnog i domaćeg vrednovanja. Mediji„Kriteriji“ odabira ZCI doneseni su, dakle, nakon evaluacije. Sve to potvrđuje da ovakvi postupci nemaju nikakve veze sa standardima koji postoje u državama Europske unije. Ovo je samo jedan dio „znanstvene trgovine“.

Sve je ovo, nažalost, paradigma hrvatske stvarnosti. Ne postoje u ovom slučaju lijevi i desni nego moralni i nemoralni. Hrvatski se državljani i birači mogu svrstati gdje im je volja, po vlastitoj savjesti. Ako je istina, kako se prikazuje hrvatskoj javnosti, da ministra napadaju tzv. ljevičari, a da ga brane desničari, kako se onda objašnjava činjenica da taj isti ministar „osvećuje“ onima koji sigurno nisu ljevičari, a u saborske odbore stavlja ljevičare (npr. Ivo Družić)? Ministar je čovjek i lijevih i desnih i srednjih, tj. svih onih kojima je u prvom redu stalo da zgrabe novce i pozicije. Svi su oni u ministru našli „najpodobniju“ osobu koja će ispuniti njihova očekivanja. Privatni interesi su isključivi motiv političkog života u Hrvatskoj općenito, a nažalost, i u akademskoj zajednici.

Prof. dr. sc. Stipe Kutleša

Pet, 6-12-2019, 11:03:05

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.