Poginuti se moglo bilo kad i bilo gdje

Poslije kapitulacije Italije i petnaestodnevne partizanske uprave, Split su potkraj rujna 1943. zauzele njemačke jedinice i pripojile teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Tek što smo bili odahnuli od Talijana i kratkotrajne partizanske strahovlade, zaredaju sve jača anglo-američka bombardiranja. Osim smrti, sakaćenja i straha, nama dječacima donesoše i nove igre. Počeli smo u malim sadrenim kalupima izlijevati olovne ili aluminijske modele zrakoplova. Ne znam tko je izradio prve uzorke, ali neki su zaista bili savršeni. Takmičili smo se tko će saliti što ljepše spitfire, moskitose, lightinge, leteće tvrđave ili junkerse i meseršmite. Razmjenjivali smo ih poput poštanskih maraka ili franja. U to sam vrijeme bio nabavio bakelitnu baby-box kameru (4,5 x 6) i odlazio fotografirati neke od obližnjih pogođenih zgrada.

Skoro svakodnevne zračne uzbune uvelike su nam razdrmale živce. Živjeli smo u stalnoj napetosti, osluškivali svaki šum. Po upustvima Narodne zaštite i mi smo u našoj kući na Bačvicama poduprli štrop jedne od drvarnica s nekoliko greda, a prostor ogradili debelim daskama. Unutra smo držali oveću posudu s vodom, pijuk i željeznu polugu. Ispred prozora s dvorištne strane naslagali smo vreće s pijeskom a na pročelju velikim slovima ispisali P.I. (pomoćni izlaz). To improvizirano protuzrakoplovno sklonište, pružaše nam iluziju kakve takve sigurnosti.

U našoj su četvrti momci zaštitari (uglavnom maturanti i studenti) dežurali na terasi Kapucinskog samostana na Pojišanu. Ručnom sirenom najavljivali bi početak (isprekidano zavijanje) i završetak uzbune (dugotrajno zavijanje), a mi dječaci po dvorištima prodorno bismo izvikivali: - Avioooni... Avioooni!

Često se događalo da bi se sirene javile tek kad bi zrakoplovi već bili nad gradom. Najteže je bilo s Nonom koja se teško kretala, pa bi je prve eksplozije zatekle na pola stubišta. Tutnjava zrakoplova postajala bi nesnosna. Tome su pridonosila zapomaganja mame i tetke. U crescendu su nizale Litanije Svih Svetih. Starim madracima i jastucima prekrivali smo glave. Po jačini praska eksplozije i udara zračnog tlaka cijenili smo je li bomba pala blizu, podalje ili daleko. Svaki je napad uzrokovao jake stresove. Svakodnevno su nam ginuli ili bivali ranjeni znanci, prijatelji, rodbina. Poslije svakog bombardiranja osjećah se starijim. Počeh gajiti osobni fatalizam po onoj talijanskoj "dal destino non si fugge!" Bio je to najbolji lijek protiv ratnih stresova. Da smo razmišljali kad će i hoće li uslijediti bombardiranje i gdje će pasti bomba, vjerojatno bismo poludjeli. Poginuti se moglo u svakom trenutku i na bilo kojem mjestu. Bilo je to neprestano kockanje sa smrću.

Primjerice, moju je majku - dok je silazila u grad 6. prosinca 1943. - uzbuna iznenadila na pola Tartaljine (sada Zvonimirove) ulice. Uletjela je u zgradu br. 27. Sklonište je bilo krcato, pak joj neki momčić uljudno ustupi sjedalo. Međutim, nesnosno zavijanje pseta iz susjedne drvarnice uznemiri je do te mjere, da je izišla ne čekajući na završetak uzbune. Kad se zaputila niz ulicu, opet začuje zrakoplove. (Vraćali su se nakon što su dio smrtonosna tereta izbacili na obližnji Kaštel Sućurac, gdje je samo u župnoj crkvi poginulo stotinjak osoba!) Tek što se sklonila u prvu od susjednih zgrada, žestoke eksplozije potresu čitavi Lučac. Poslije smo saznali da je bomba, odbivši se od živca-kamena, uletjela baš u sklonište koje je tren prije ona napustila i da su svi poginuli, osim momka - bio je teško ranjen - koji joj je ponudio sjedalo. Zaključili smo: nije joj bilo suđeno!

Visoko iznad Kaštelanskog zaljeva mjesecima su prolazile stotine svjetlucavih srebrenasti liberatora. Odlazili bi jutrom u radove iznad Srednje Europe, a vraćali se poslije podne u rasutim formacijama. Poneka bi se od pogođenih letećih tvrđava sporo vukla gubeći visinu. Nekoliko ih je palo u akvatorij srednjodalmatinskih otoka. Jednom sam gledao kao članovi posade iskaču iznad Bračkog kanala. Neke bi zarobili Nijemci, druge spasili partizani. U noći kad su Nijemci bombardirali Vis, čula se tutnjava, a na nebu iznad Šolte vidjeli smo odbljeske eksplozija i vatromet projektila.

Živce su nam do kraja rastrojila jednomjesečna mala noćna bombardiranja. Govorilo se da ih izvodi neki partizanski pilot s istim zrakoplovom. Zlokobnu letjelicu - koja je u tihim i vedrim noćima očito stizala s Visa - prozvasmo Fantomom. U snu sam reagirao i na najudaljeniji zvuk motora. Budio se, iskakao iz postelje i užurbano se odijevao da bih što prije stigao do skloništa. Tada naučih što znači izreka "spavati kao zec"!

Fantom bi kružio nekoliko minuta, zatim izbacio raketu koja bi lebdjela na malom padobranu. Treptavo jarko-žuto svijetlo obasjalo bi zamrli grad i prodiralo kroz pukotine u sklonište. Protuzrakoplovna je uzalud rasipala granate. Začuo bi se fijuk bombe. Zatim bi se udaljio, pa se iznenada vraćao i izbacivao drugu, treću, četvrtu... U crno je zavio nekoliko splitskih obitelji. Kad bi uzbuna bila obznanjena na vrijeme, požurili bismo u zgradu spojenu s našom koja je imala nešto čvršće sklonište. Tamo je bilo više stanara, pak je ugođaj bio opušteniji. Moram priznati da sam unatoč svemu priželjkivao ta noćna bombardiranja! Naime, u podrumskom stanu te susjedne zgrade - neposredno do ulaza u sklonište - živjela je s obitelji zavodljiva plavojka N. inače posjednica tzv. "žute knjižice". Stizala bi još topla iz kreveta, tek ogrnuta lakom kućnom haljinom. U kritičnim trenucima kad bi zrakoplov bio u zenitu, hrabrili su me razbludni mirisi njena pohotna tijela...

Jedne noći u siječnju 1944. probudi nas nekoliko uzastopnih eksplozija u neposrednoj blizini. Zrakoplovi se nisu čuli, uzbuna nije bila oglašena. Nismo shvaćali što se događa. Tek smo ujutro saznali da su to bile topovske granate ispaljene s engleske torpiljarke koja se prikrala u Brački kanal. Valjda su gađali hotel "Park", a pogodili vilu "Zrnčić" koja se nalazi u neposrednoj blizini. (Zanimljivo je pripomenuti da su rano ujutro 15. studenoga 1991. tu istu vilu pogodili projektili ispaljeni s ratnog broda SPLIT jugomornarice!)

Žudno smo očekivali jugovinu. Donosila nam je tmaste, guste oblake smirenja. Buru smo naprotiv mrzili: vedro je nebo najavljivalo nadlijetanja i bombardiranja. Kad bi se visoko na nebu pojavio samotni sićušni srebrni dvotrupac izviđač lightning znali smo da će uskoro opet biti žestokih bombardiranja.

* * *

Onda je osvanula vrela, sunčana subota 3. lipnja 1944. Na tržnici u Hrvojevoj ulici i oko crkve sv. Dominika poljoprivrednici iz okolice nudili su od rana jutra stotine kilograma prekrasnih tamnocrvenih trešanja, dosta povrća, mlijeka, jaja, mladog sira, čak pokojeg janjčića i kozlića, ponešto cvijeća, ulja, drva. Na ribarnici se prodavalo malo srdela i skuša. Kao da su Splićani tog sunčanog jutra sasvim zaboravili na ratna stradanja i prethodna bombardiranja, pa su nagrnuli u središte grada. Domaćice, starci, djeca obilazili su tezge nastojeći postići što povoljniju cijenu. Rasprćeni konji i mazge grickali su sijeno strpljivo čekajući da im gospodari završe pazariti. Cijene su bile astronomske, ali u ratnoj oskudici taj je subotnji Pazar izgledao pravi El Dorado obilja. Tko je mogao i pomsliti da će se za koji tren pretvoriti u paklenu klaonicu...

Oko 10 sati napustio sam Pazar kroz stara Srebrna vrata. Sa sjeverne strane stolnice Sv. Duje živo se trgovalo polovnom odjećom, obućom, rubeninom, kućnim potrepštinama i galanterijom... Odjednom se začuje huka zrakoplova. Začudo sirene se još nisu oglasile. Preprodavačice su veselo mahale bijelim plahtama kličući: - Naši! To su naši! Živila Amerika!

Kad sam stigao Ispod ure zatule sirene. Dok sam pretrčavao preko Pjace da bih se sklonio Iza lože, prolomi se niz praskavih eksplozija, a odnekud doleti i nekoliko ovećih kamenica. Uspio sam se ugurati u obližnju vežu. Eksplozije naglo prestanu i zavlada grobna tišina... Crni dim oštra mirisa što se podigao iznad gradskog središta pretvori dan u sumrak. Na Pjacu su počeli pristizati izbezumljeni ljudi. Govorili su da je na Tržnici klaonica, da ima na stotin mrtvih.

Poslije petnaestak minuta uslijedio je drugi nalet. Po potmulim snažnim eksplozijama moglo se zaključiti da sada padaju teže i razornije bombe i to po širem gradskom području.

Vraćajući se kući, u udubini Srebrnih vrata, vidio sam dijelove lubanja inkrustriranih u kamenu. Samo su kose na povjetarcu lepršale... Tržnica je bila zasuta plazmom skašenih trešanja i krvi, komadima ljudskog i životinjskog mesa. Ranjenici su uglavnom bili pokupljeni, a mrtva i raskomadana trupla ležala su kojekuda. Redarstvenici su ustrijeljivali osakaćene konje što su divlje njištali trzajući kopitima po rasporenoj utrobi. Stravični prizori... U prvom naletu bile su bačene tzv. "minske bombe" za žive ciljeve. Da bih se vratio do naše kuće na Bačvicama, morao sam "planinariti" preko ruševina koje su preprijećile ulice. Iz vodovodnih cijevi šikala je voda, a polomljeni električni vodovi bili su na sreću izvan napona. Čuli su se vapaji zatrpanih koje su preživjeli ukućani uz pomoć vatrogasaca i zaštitara pokušavali otkopati. Kolone blijedih i zaplašenih građana žurile su sa zavežljajima put periferije. Neki od znanaca dobaciše mi onako usput: - Pogodilo je i tvoju!

Bomba je zapravo uletjela u podrumsku sobu ljepotice sa "žutom knjižicom". Napravila je rupetinu promjera nekoliko metara i dobro rastresla obje zgrade. Na raspucalom južnom pročelju eksplozija je polomila balkone i otrgla prozorske kapke. Naokolo po vrtu bila je razbacana posteljina i rublje te deseci pornografskih slika, od kojih su neke ostale neoštećene. None je ponavljala: - Prst Božji! Prst Božji! Bog nas je kaznio zbog grijeha one putane!
Još dok smo pregledavali oštećenja, uslijedila je treća uzbuna. Ne ufajući se ostati u napukloj zgradi, zaputimo se put čvrste četverokatnice Nonina brata koja se nalazila na početku Viške ulice. U njoj su odnedavno u podrumskim prostorijama bili sagradili moćno armirano-betonsko sklonište... Tutnjava nailazećih zrakoplova, zateče nas na pola puta. Budući da se None teško kretala nismo mogli nastaviti (na našu sreću!) pak skrenemo u usputnu zgradu “Marangunić”. Tek što uniđosmo u vežu, zapraštaju eksplozije. Odbace nas snažni udari zračnog tlaka. Čim su se zrakoplovi udaljili, iziđem u dvorište i instinktivno pogledam put barba Vjekine kuće. Omatao ju je gusti crni oblak. Dim se razilazio, ali se kuća nije pojavljivala. Požurih s ocem. Zatečemo nevjerojatan prizor. Donedavna lijepa četverokatnica sorila se u hrpu ruševina do visine prvog kata, a na vrhu još dimećeg krša nadrealistički ironično nakrivio se crni glasovir!

Već smo bili pomislili da su svi poginuli. Međutim, iz pukim čudom nastale pukotine na dnu ruševina, počnu provirivati ukućani prašnjavi kao da dolaze iz mlina. Potpuno ošamućeni, nisu shvaćali što im se dogodilo. Zbunjeno su se smješkali, međusobno grlili i ljubili... U tom trenutku uslijedi četvrta uzbuna. Požurimo u obližnju zgradu. Bombe su opet praskale, ali sada po drugim djelovima grada...

* * *

Toga dana u sva četiri bombardiranja poginulo je samo pet-šest njemačkih vojnika! Ali je zato stradalo 227 nedužnih civila, pretežno žena i djece! Najviše osoba poginulo je ili ranjeno na javnim površinama. U državnu je bolnicu primljeno 78 teže (umrlo pet) i 140 lakše ranjenih. Pošto je u drugom napadu oštećena i bolnica, uspostavljena je prihvatna postaja u Osnovnoj školi "Manuš". Zbog unakaženosti leševa identifikacija je bila veoma otežana... Potpuno srušenih kuća bilo je 121, teže oštećenih 217, lakše oštećenih 210. Pukim slučajem ostala je pošteđena katedrala i zvonik Sv. Duje. Tri bombe povezane obručem mimoišle su ih za koji metar i porušile dvije susjedne zgrade na Peristilu. Od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena. Međutim, ni jedna bomba nije pogodila tvrdjavu Gripe koja dominira gradom i veoma je uočljiva, niti manji četverokut gradskih ulica sjeverozapadno od nje.

Već nakon prvog naleta, "bumbal" Sv. Duje brecajući je pozivao na okup članove Narodne zaštite. Oni su pružali prvu pomoć, skupljali ranjene i mrtve, otkopavali zatrpane itd. Vršeći dužnost poginula su petorica: Miljenko Bilan, Ivan Brešan, Ivan Maslov, Babo Mrduljaš i Veljko Radeljak. Domobranske i ustaške postrojbe pomagale su prokrčivati ulice. Nijemci su unesrećene prevozili kamionima i uništavali neeksplodirane bombe. Na otkopavanju zatrpanih bilo je angažirano 200 do 800 civila. Zatrpani u kućnim skloništima uglavnom su otkopani još istog dana. Preostali leševi otkapani su sve do 8. lipnja. Nastali požari teško su se gasili, vatrogasci nisu imali ni dovoljno goriva ni vode. Posebne skupine zaštitara, domobrana, mornara, oružnika i redarstvenika vršili su noćni nadzor. Pokoji zatečeni pljačkaš-lješinar ustrijeljen je na licu mjesta.

Neposredno poslije bombardiranja, splitski arhitekt i slikar ing. Niko Armanda, obilazio je i skicirao ruševine (crteži se danas čuvaju u Muzeju grada). Nekoliko fotografa amatera također je snimilo pojedine prizore. Već istog popodneva uslijedio je veliki eksodus. Bježalo se na Marjan i u splitsko polje. Malo je tko ostao u gradu. Sutradan (4.VI.) biskup dr. Kvirin K. Bnefačić javio je Papi Piju XII preko nuncija u Beču da su njemački i ustaški vojnici napustili grad, te zamolio neka se Split proglasi otvorenim gradom.

Hrvatska i njemačka promidžba iskoristila je bombardiranje da bi žestoko optužila partizane, naročito maršala Tita. Dnevnik Novo doba bilježi (5. VI.) da je Radio London javio: "Glavni stan savezničkih zračnih snaga u Italiji izvješćuje da su engleski lovački zrakoplovi i teški američki bombarderi napali koncentracije trupa, te lučka i željeznička postrojenja u Splitu i okolici (...) Napadaj je izvršen na zahtjev maršala Tita."

A Radio Bari: "Glavni stan savezničkih zračnih snaga na Sredozemlju objavljuje da su teški američki bombarderi i engleski lovački zrakoplovi pomažući Narodnooslobodilačkoj vojsci marašala Tita, bombardirali lučka postrojenja, te željezničku postaju, lokomotive i vlakove u Splitu..."

Takodjer objavljuje popis poginulih i potresnu reportažu o razrušenom Splitu (po svoj prilici iz pera književnika Ivana Katušića koji je tada bio reporter Novoga doba). U posebnom okviru na naslovnoj stranici pisalo je:
Gospodin Smodlaka daje izjave švicarskim novinarima...

NA SPLIT PADAJU BOMBE!
Gospodin Krnjević troši ministarsku penziju...

NA SPLIT PADAJU BOMBE!
Josip Broz Tito izabire maršalski štap...

NA SPLIT PADAJU BOMBE!
Čovjekoljubac Ivan Meštrović tjera visoku politiku...

NA SPLIT PADAJU BOMBE!
"Ban Hrvatske" Šubašić traži zrakoplov za Bari...

HRVATI GINU POD RUŠEVINAMA!

U ilegalnom glasilu NOO Splita Glas Splita (br. 11, od 8. VI.) pisalo je među ostalim: "Savezničko bombardiranje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodilačku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. (...) U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne politike..."

O tom zločinačkom napadu - najvećem razaranju Dioklecijanova grada u njegovoj tisućljetnoj povijesti - sve do 1990. nije se smjelo slobodno pisati. Bila je to još jedna od tabu-tema bivšeg režima o kojoj su smijeli raspravljati samo "posvećeni" jugo-komunistički umovi. Službena historijografija opravdavala ga je kao "podršku" savezničko-partizanskom desantu na otok Brač koji je s Visa zapravo izvršen dan prije. Navodno je "netko" javio da se u splitskoj luci namjerava ukrcati ojačani bataljun njemačkih snaga, pak ga je trebalo uništiti... Očito je bila riječ o podvali, jer u trenutku bombardiranja u luci se nisu nalazile nikakve vojne postrojbe. Prava je svrha bila što više zaplašiti / kazniti Splićane, a one mlađe natjerati da se odmetnu u šumu.

Tri dana poslije (6.VI. 1944.) uslijedilo je savezničko iskrcavanje u Normandiji...

Frano Baras

(Ulomci iz zapisa "S Teutoncima pod anglosaksonskim bombama", Hrvatska obzorja, MH, Split, 1999. br. 2)