Pobjede i porazi

Svakog proljeća, početkom travnja, Hrvatska ulazi u tromjesečno razdoblje obljetničke, slavljeničke i komemoracijske groznice. Počinje 10. travnja podsjećanjem na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, nastavlja se komemoracijom (ove godine i komemoracijama) u Jasenovcu oko 22. travnja, preko 4. svibnja kad se, svatko na svoj način, prisjećamo smrti (a povodom toga i lika i djela) Josipa Broza. S tim se prepliću obljetnice oslobođenje i "oslobođenja" važnijih gradova na zapadu Hrvatske i odmah nakon njih, 9. svibnja, obilježavanje kraja Drugog svjetskog rata u Europi i Savezničke pobjede. No ne i kod nas. Taj se kraj kod nas obilježava 15. svibnja, prijeporima i raspravama o razmjerima i značenju Bleiburške tragedije.

Desetak dana poslije nekima je ponovo na umu Broz; obilježavaju jedan od njegovih rođendana i podsjećaju sebe i nas na njegovo vrijeme. Krajem svibnja je bivši Dan državnosti, kad se u doba predsjednika Tuđmana obilježavala obljetnica prvog saziva prvog demokratski izabranog hrvatskog Sabora. Sadašnji, pak, Dan državnosti obilježava se 25. lipnja. Na taj su ga datum pomakli tada vladajući početkom dvijetisućitih, podsjećajući nas na dan kad su, prilikom glasovanja o neovisnosti, napustili Sabornicu. Taj datum, zajedno s tri dana ranijim Danom antifašističke borbe, obično produljenim vikendom zaključuje proljetnu obljetničku sezonu. Pozornijem pratitelju ne će promaknuti ni obljetnice prvih demokratskih izbora iz 1990., obljetnice zasjedanja ZAVNOH-a (dva od tri ratna zasijedanja, prvo i treće, padaju u proljetnu sezonu), a ni (uglavnom diskretno, gotovo sramežljivo) obilježavanje rođendana Franje Tuđmana 14. svibnja.

Na početku smo, dakle, razdoblja intenzivnog podsjećanja na značajne, možda i ključne, datume naše povijesti. Bilo ih je, naravno, i u drugim godišnjim dobima, no ni jedno od njih nije tako bremenito njima kao ovo proljetno. Ne možemo se, stoga, osvrnuti na sve njih, pa ćemo se ograničiti samo na one koje možemo dovesti u vezu s naslovom. Za pretpostaviti je da se slave i obilježavaju pobjede i pobjednici, pa pogledajmo kako stojimo s tim.

Počet ćemo od antologijske izjave bivšeg predsjednika Stjepana Mesića o našim pobjedama. Njegovim riječima: "U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata - ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje... Mi nemamo pred kim šta klečati! Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom".

Obje "pobjede" na koje se Mesić referencira obilježavaju se u proljetnoj sezoni, kao i Jasenovac koji također spominje. Za jednu od njih on danas više ne misli da je to zaista bila. Drugu i dalje smatra pobjedom. Pogledajmo što je koja od njih donijela hrvatskom narodu i zašto sam obje stavio u navodnike.

1941. i 1945.

"Pobjeda" iz četrdeset prve donijela nam je kratkotrajnu i privremenu obnovu državnosti, djelomično međunarodno 1941.Nesposobnost vlasti u formuliranju, zaštiti i promicanju nacionalnih interesa izvan političkog i vojnog okvira sila Osovine dovela je državu u situaciju u kojoj se nitko u svijetu nije uzrujavao zbog njenog krvavog kraja četiri godine poslije Mesićeve "pobjede". A ne uzrujavaju se ni danas.priznanje i dvojbene teritorijalne dobitke. Početni entuzijazam i pripadni politički kapital i potencijal brzo su, međutim, potrošeni. Načeli su ih pohlepa i teritorijalne ambicije pokrovitelja i "saveznika" kojima se nova vlast nije znala ni mogla oduprijeti. Poljuljali su ih brutalni obračuni s (također brutalnim) četničko-komunističkim pokretom otpora i s dijelom populacije koji ga je podržavao. Dokrajčila ih je kombinacija kriminalne nekompetentnosti, nezrelosti i neodgovornosti vladajuće garniture, obilato kompenzirana brutalnošću u obračunu sa svakim vidom političkog neslaganja. Nesposobnost vlasti u formuliranju, zaštiti i promicanju nacionalnih interesa izvan političkog i vojnog okvira sila Osovine dovela je državu u situaciju u kojoj se nitko u svijetu nije uzrujavao zbog njenog krvavog kraja četiri godine poslije Mesićeve "pobjede". A ne uzrujavaju se ni danas.

To nas dovodi do druge "pobjede", one iz četrdeset pete. Za razliku od one prve, nju mnogi i danas ozbiljno takvom shvaćaju. Pa i sam Mesić. Kažu, da nije bilo nje, ne bi bilo ni hrvatske države danas. Stoga ćemo joj posvetiti nešto više pozornosti.

Istina je da je ishod Drugog svjetskog rata odredio politički okvir čijim je raspadom nastala današnja Hrvatska. Istina je da su federalnim ustrojem jugoslavenske države definirane granice koje je Republika Hrvatska naslijedila. Istina je i da nam je tim istim ustrojem bila ostavljena nominalna mogućnost odcjepljenja koju smo iskoristili. (Ostavimo po strani da bi to ostalo mrtvo slovo na papiru da to nismo i vojno iznijeli.) No možemo li ishod Drugog svjetskog rata zaista zvati hrvatskom pobjedom? Pogledajmo pobliže.

Možemo li pobjedom zvati ishod koji nam je donio najveće ljudsko stradanje u zabilježenoj hrvatskoj povijesti? Ne moramo licitirati brojkama, no bilo da se radi o desetcima ili o stotinama tisuća pobijenih na kraju rata, ako je to pobjeda, kako bi izgledao poraz?

Možemo li pobjedom zvati ishod koji je rezultirao ostavljanjem četvrtine hrvatskog naroda izvan granica (navodno pobjedničke) hrvatske države? Paveliću se (s pravom) predbacuje da je predao Italiji hrvatske krajeve kao plaću za dovođenje na vlast. Što su drukčije napravili hrvatski "pobjednici" četrdeset pete odustajući od recentnog okvira Banovine Hrvatske i vraćajući se na granice Karlovačkog mira?

Možemo li pobjedom zvati ishod koji nas je osudio na četrdeset pet godina totalitarizma, jednoumlja, zatiranja ne samo političkih već i ekonomskih i intelektualnih prava i sloboda? Na četrdeset pet godina krnjeg i podijeljenog suvereniteta u vlastitoj domovini? Na daljnjih četrdeset pet godina istrgnutosti iz mediteransko-srednjeeuropskog i zapadno-kršćanskog okruženja u kojem smo se kroz povijest razvijali i profilirali?

Možemo li pobjedom zvati i to što smo, vlastitim novcem, četrdeset 1945.Možemo li pobjedom zvati ishod koji nas je osudio na četrdeset pet godina totalitarizma, jednoumlja, zatiranja ne samo političkih već i ekonomskih i intelektualnih prava i sloboda? Na četrdeset pet godina krnjeg i podijeljenog suvereniteta u vlastitoj domovini? Na daljnjih četrdeset pet godina istrgnutosti iz mediteransko-srednjeeuropskog i zapadno-kršćanskog okruženja u kojem smo se kroz povijest razvijali i profilirali?pet godina naoružavali vojsku koja nas je na početku i na kraju tog razdoblja ubijala? Financirali diplomaciju koja je na početku i na kraju tog razdoblja uvjeravala svijet da smo genocidan narod koji zaslužuje štogod ga snađe? "Znanost" i "znanstvenike" koji su svijetu i nama dokazivali da nemamo ni povijesti, ni jezika? Ako je i to pobjeda, što je onda poraz?

Lako je zamisliti alternativne ishode Drugog svjetskog rata koji bi za Hrvatsku bili (još) nepovoljniji. No zvati ovaj ishod pobjedom samo stoga što je moglo biti (još) gore nije opravdano. Stoga i navodnici.

Pobjeda u kolovozu 1995.

Dolazimo sada i do treće pobjede iz naslova. Obično se o njoj više govori u kolovozu, no začetci te pobjede se također obilježavaju u proljeće. Riječ je, naravno, o pobjedi u Domovinskom ratu. Za nju neki naši političari vole reći da je naša jedina prava pobjeda u proteklom stoljeću. Imajući u vidu gore napisano, s time bi se trebalo biti lako složiti. Zašto, onda, navodnici u naslovu?

Nedvojbeno je da je vojni sukob završio devedeset pete potpunom vojnom pobjedom Republike Hrvatske i potpunim vojnim slomom srpskih pobunjenika. Nešto kasnije, mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja završena je i politička faza ratnog sukoba. Činilo se tada da nam je samo nebo granica. Štoviše, da smo ga gotovo i dosegnuli. A kako stojimo danas? Nezavisna smo država, imamo stabilan demokratski politički sustav, članica smo međunarodnih organizacija, saveza i integracija. Forma je, mogli bismo reći, zadovoljena. A sadržaj?

Jesmo li zaista pobijedili ako nam ove godine u prvi razred polazi svega dvije trećine onog broja djece koji je u prvi razred polazio pred dvadeset godina? Demografski slom kakav nam prijeti obično se ne događa pobjednicima.

Jesmo li pobijedili ako nam dijaspora raste brže nego u najcrnja vremena? Ako nam godišnje samo u Njemačku odlazi pedesetak tisuća mladih i uglavnom obrazovanih ljudi? I još tisuće i desetci tisuća u druge zemlje koje se kao rajevi oglašavaju na prvim stranicama najvažnijih nacionalnih novina?

Jesmo li zaista pobijedili ako se na naslovnicama tih istih novina osim promicanja iseljavanja još može naći i tko je eliminiran iz kuće Velikog Brata? Ili što se zbilo s korzetom kojeg je određena zabavljačica odjenula "prva u Regiji"?

Jesmo li pobijedili ako se obzori najglasnijeg dijela naše kulturne i inetlektualne elite nisu ni proširili ni pomali od osamdesetih? Ako studentima na Filozofskom fakultetu njihovi nastavnici drže tirade o štetnosti hrvatskog jezičnog purizma, a učenicima u elitnoj gimnaziji na satovima sociologije profesori puštaju Balaševića? Ako je studentima uglednog tehničkog fakulteta vrhunac akademske godine odlazak na sportske igre i druženje u jednoj od zemalja "naše Regije"? Ako i dalje financiramo jezikoslovce koji smatraju da ni jezika nemamo i diplomate koji nas predstavljaju pod slikom čovjeka odgovornog za strašne zločine?

Možemo li, konačno, smatrati da smo pobijedili kad u hrvatskom Saboru slušamo (hrvatske?) političare koji se boje izlaska hrvatske vojske na hrvatske granice u cilju njihove zaštite? Govorimo, naravno, o kopnenoj vosci jer se zrakopolovstva više ni oni ne boje.

Moglo bi se, nažalost, nabrojiti još puno toga što je teško spojivo s idejom da smo zaista pobijedili u Domovinskom ratu. Što ćemo, dakle, s tom pobjedom?

Pobjeda koju treba kapitalizirati

Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje, moramo razmisliti o značenju i odnosu riječi pobjeda i poraz. Iako se često PobjedaPobjeda pobjedom postaje tek nakon uspješne eksploatacije i kapitalizacije povoljnog ishoda nekog vojnog i/ili političkog sukoba. Vojni poraz protivnika i bivanje na pobjedničkoj strani još uvijek ne jamči pobjedu strani u sukobu. Ne trebamo tražiti primjere dalje od naše vlastite povijesti. Vojne pobjede Jelačićeve vojske i konačni vojni slom mađarske revolucije 1848. godine nisu rezultirali hrvatskom pobjedom. Umjesto toga, dobili smo za nagradu ono isto što i Mađari za kaznu – apsolutizam i gušenje nacionalnih aspiracija. I nije to bilo jedini put.pojavljuju zajedno i figuriraju kao antonimi, između njih postoji fundamentalna asimetrija. Pobjeda, za razliku od poraza, nikad nije potpuna. Ne mora ni svaki poraz biti takav, no povijest je prepuna primjera potpunih poraza i slomova. Kartaga, Avari i Bizant primjeri su država i naroda koji su doživjeli odsudan poraz i nestali s povijesne pozornice kao politički entiteti. Pobjeda je, dakle, za razliku od poraza, uvijek relativna.

Pobjeda pobjedom postaje tek nakon uspješne eksploatacije i kapitalizacije povoljnog ishoda nekog vojnog i/ili političkog sukoba. Vojni poraz protivnika i bivanje na pobjedničkoj strani još uvijek ne jamči pobjedu strani u sukobu. Ne trebamo tražiti primjere dalje od naše vlastite povijesti. Vojne pobjede Jelačićeve vojske i konačni vojni slom mađarske revolucije 1848. godine nisu rezultirali hrvatskom pobjedom. Umjesto toga, dobili smo za nagradu ono isto što i Mađari za kaznu – apsolutizam i gušenje nacionalnih aspiracija. I nije to bilo jedini put.

Što ćemo, dakle s trećom pobjedom iz naslova? Nedvojbeno je da smo u jednom trenutku postigli vojnu pobjedu i politički ju ovjerili. No pobjeda postaje pobjeda samo ako, i ostaje pobjeda samo utoliko, ukoliko je povoljan vojno-politički ishod nadograđen i oplemenjen društvenim razvojem u smjeru koji su pobjednici smatrali poželjnim. Jesmo li mi na putu takvog razvoja? Jesu li naši nacionalni interesi zaštićeni i promicani na najbolji način? Imamo li konsenzus o tome koji su to interesi? I koji su od njih važniji od drugih? Jesmo li nadišli podjele koje su nam kroz cijelo dvadeseto stoljeće jamčile da će nas pola biti na krivoj strani u svakom sukobu? I da ni druga polovica ne će moći uživati plodove bivanja na pravoj? Jesmo li na najbolji način kapitalizirali vojnu pobjedu i opravdali žrtve? Jesmo li zadovoljni? Imamo li još uvijek entuzijazam i mentalitet pobjednika?

I letimičan pogled na gore pobrojene probleme pokazuje da odgovor na ta pitanja teško može biti pozitivan. Što, dakle, još trebamo učiniti da bismo tu pobjedu mogli konačno pisati bez navodnika?

To je pitanje na koja moramo, kao pojedinci, kao narod, kao društvo i kao država, dati prave odgovore. Dva puta u prošlom stoljeću to nismo učinili. Moguće je da ćemo (kao narod) opstati ako to ne učinimo ni ovaj put. No imamo li se pravo kockati?

Tomislav Došlić

Čet, 28-05-2020, 06:25:31

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.