Prof. dr. sc. Aleksandar Jakir, dekan Filozofskog fakulteta u Splitu, o knjizi Damira Borovčaka "U spomen žrtvama Macelj 1945.", Split, 14. travnja 2016.

Zahvaljujem na pozivu i mogućnosti da kažem nekoliko riječi o ovoj monografiji koju je uredio gospodin Damir Borovčak "U spomen žrtvama Macelj 1945.", a koja je važan doprinos razotkrivanju, suočavanju i prihvaćanju pune istine o zbivanjima nakon Drugog svjetskog rata, u cilju nasušne potrebe nacionalnog pomirenja i konačnoga okretanja budućnosti. Dopustite mi da iz perspektive povjersničara, koji se bavi 20. stoljećem, kratko podsjetim na povijesni kontekst strašnog zločina o kojemu ova knjiga govori.

Tema suočavanja s krvavom hrvatskom prošlošću u 20. stoljeću složena je i bolna. Do sada je pronađeno na sotine masovnih grobnica. Samo na području Slovenije do sada otprilike 600. Događaji iz sredine svibnja 1945. su se u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda urezali kao „Bleiburška tragedija“. Nedvojbeno je problematika Bleiburga „puna emocionalnog naboja koji otežava prosudbu“ (Geiger, 2009: 319). Međutim, osnovne činjenice više nisu sporne, mada se u historiografiji ističe da još nisu dostupni svi izvori i da još „nisu točno utvrđene sve povijesne činjenice“ (Grahek, 2005: 641). Ukupni gubici vezani uz pojam Bleiburg mogli bi, prema utemeljenim procjenama i navodima koji se iznose u novijoj literaturi, iznositi najmanje 70.000 do 80.000 žrtava (od toga se procjenjuje da gubici Hrvata iznose 50.000 do 55.000 ljudi).

Aleksandar Jakir 01

Pripadnici Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, ostaci njemačkih, slovenskih i četničkih vojnih formacija i nepregledna kolona civila povlačila se u svibnju 1945. prema austrijskoj granici na liniji Celje – Slovenj Gradec – Dravograd - Bleiburg, s ciljem da se predaju britanskim snagama. Jedan dio izbjegličke kolone dospio je u ruke jugoslavenske vojske već na prostoru Slovenije, a drugi se uspio probiti do Bleiburškog polja i predati britanskoj vojsci. Britanci su ih međutim predali jugoslavenskoj vojsci i uslijedio je obračun Jugoslavenske armije sa zarobljenicima. U komunističkoj propagandi govorilo se o „obračunu s narodnim neprijateljem“. Danas više ne može biti sumnje da se radilo o masovnom zločinu koji su jugoslavenske vlasti sustavno proveli nad zarobljenicima.

U literaturi se koriste nazivi Bleiburška tragedija i Križni put, prema austrijskom gradiću Bleiburgu u Koruškoj, u blizini kojega je započela tragedija zarobljenika (hrvatskih i ostalih), odnosno prema sudbini koja ih je nakon toga pratila na mnogobrojnim masovnim stratištima i dugotrajnim marševima smrti diljem bivše Jugoslavije. Bleiburg i Križni put se još uvijek doživljava kao vrlo delikatna tema koju tobože nije moguće jednoznačno obraditi i koja još uvijek izaziva brojne polemike. Dio odgovornosti za takvo poimanje u javnosti svakako snose i mediji. Kada se govori o Bleiburškoj tragediji često se stječe dojam kao da se činjenice ne mogu utvrditi, odnosno kao da ih neki ne želi čuti, pa to ostavlja prostor za manipuliranje i politiziranje.

Još uvijek se raspravlja o postojanja ili nepostojanja krivnje i odgovornosti oko čega nije postignut konsenzus unutar historiografske struke, kao ni o tome koja je razina odgovornosti pojedinaca. No, u međuvremenu sve je manje osporavanja očitoga, a to je da se počinjena ubojstva nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. ne mogu kvalificirati drugačije nego kao zločin. U Zborniku radova na temu izdanom 2007. godine ondašnji hrvatski predsjednik (i pravnik) Ivo Josipović naglašava da se u slučaju svibanjskih događaja 1945. godine radilo o ratnim zločinima. U „Bleiburgu i Križnom putu i svemu što se dogodilo, i osveta koja je, nažalost, u jednom dijelu iz shvatljivih povijesnih razloga prevladala nad pravom, možemo reći da se prepoznaje zločin (Josipović, 2007: 41). No, kada se postavi pitanje odgovornosti za Bleiburšku tragediju, javljaju se različite teze. Prije nego što pokušamo osvijetliti ulogu Josipa Broza Tita i jugoslavenske vojske samo bismo se kratko osvrnuli na pitanje u kojoj mjeri i Britanci snose odgovornost, kako moralnu tako i legalnu, za ratne zločine koje su partizani počinili nad zarobljenicima i civilima?

Aleksandar Jakir 02

O razlozima zbog kojih su Britanci odbili primiti hrvatsku vojsku u zarobljeništvo, što su inače bili dužni prema odredbama ratnog prava – mnogo je pisano. Postoje brojne teze koje pokušavaju objasniti taj čin. Činjenica je kako je generalu Scottu naredbu o izručenju hrvatskih snaga partizanima izdao načelnik stožera 5. korpusa 8. armije britanske vojske, brigadni general Toby Low koji je poslije dobio plemićku titulu i postao Lord Aldington. U svojoj knjizi Ministar i pokolji (Tolstoj, 1991), u izvornoj engleskoj verziji objavljenoj prvi put još 1986., Nikolaj Tolstoj optužio je zbog toga Tobya Lowa i tadašnjeg britanskog ministra Harolda Macmillana, poslije predsjednika vlade, za ratni zločin, tvrdeći kako su ignorirali odluke viših britanskih vojno-državnih instancija.

Kao što je to nedavno još jednom Ante Stamać s pravom istaknuo, knjiga Ministar i pokolji „ne zasniva se na pričama i ManipulacijeBleiburg i Križni put se još uvijek doživljava kao vrlo delikatna tema koju tobože nije moguće jednoznačno obraditi i koja još uvijek izaziva brojne polemike. Dio odgovornosti za takvo poimanje u javnosti svakako snose i mediji. Kada se govori o Bleiburškoj tragediji često se stječe dojam kao da se činjenice ne mogu utvrditi, odnosno kao da ih neki ne želi čuti, pa to ostavlja prostor za manipuliranje i politiziranje.poželjnim ideološkim ili političkim opredjeljenjima, nego na točnim podatcima koji se kao autentični dokumenti čuvaju u arhivima odnosnih ureda britanske vlade te u živim iskazima svjedoka: začetnika zbivanja, njihovih provoditelja, i čudom preživjelih žrtava“. Svakako je bitno naglasiti, da se tragedija Hrvata ne izdvaja iz općeg konteksta, u kojemu su sličnu ili još goru sudbinu doživjeli i Kozaci (popularan naziv za Ruse, Ukrajince, Bjeloruse i pripadnike kavkaskih naroda koji su se borili protiv Sovjetskog Saveza, a uz sile Osovine), Slovenci, te pripadnici četničkih formacija.

U sektoru kojim je nakon završetka rata upravljao Peti korpus 8. Armije JNA, dakle diljem Koruške i južne Štajerske, zatekla se u neopisivu metežu silna izbjeglička rijeka od više od milijun pripadnika raznoraznih poraženih vojski i komunizmu nesklona građanstva i seljaštva. Glede brojki, ona o 200.000 Hrvata u toj izbljegličkoj koloni usklađena je u svim važnim izvješćima, baš kao i broj od oko 100.000 Kozaka. Britancima su se kanile predati ne samo vojske nego i brojne obiteljske pratnje. Mnogi su doživjeli istu ili sličnu sudbinu: bili su predani svojim progoniteljima (Stamać, 2009). U svom odgovoru Tolstoju, Lord Aldington je tvrdio kako je on samo slušao naredbe nadređenih vojnih stožera, a oni su postupali u skladu s dogovorom u Jalti.

Prema nekim izvorima, vjeruje se kako su Britanci zapravo željeli zakomplicirati situaciju Titu, s kojim je na vidiku bio sukob oko granica (Istra/Trst), pa su zato Britanci predali Jugoslavenima na brigu stotine tisuća ljudi. No, kad su Britanci postali svjesni bezdušnih masovnih likvidacija, krajem svibnja su prestali s izručenjima. U svakom slučaju, nesporno je da su Britanci izručivali pripadnike osovinskih snaga (ali i civila) svojim komunističkim saveznicima, dakle Titu i Staljinu. Kako je partizanska vojska, pa Jugoslavenska narodna armije postupala sa zarobljenicima?

Na velikom mitingu u Ljubljani 27. svibnja 1945. godine Josip Broz Tito je bio jasan: „Što se tiče ovih izdajnika koji se se našli unutar naše zemlje – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje. Ova manjina nikada više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka“ (Tito, Sabrana djela, tom 28: 78). Dan nakon govora u Ljubljani, 28. svibnja 1945., izdana je interna naredba u kojoj je stajalo: Zarobljeni domobrani ne smatraju se više zarobljenicima i bit će povučeni iz logora za popunu jedinica JA. Ovo se ne odnosi na oficire i podoficire koji i dalje ostaju u logorima kao zarobljenici. No, i nakon tih naredbi likvidacije su i dalje nastavljene (Dubravica, 2007: 57). Kao predsjednik Savezne vlade i ministar narodne obrane Tito je imao ovlasti koje su mu svakako omogućavale energičniji obračun s neposlušnim podređenima.

Obzirom na činjenicu da je masovnog ubijanja ratnih zarobljenika ipak bilo i da je prolazilo nekažnjeno, zaključak se nameće da je postojala velika razlika između propisanog i činjenog. Među ostalima je i povjesničar Vladimir Geiger uvjerljivo pokazao kako je mržnja sustavno promicana za vrijeme rata da bi napokon kulminirala u svibnju 1945. Tako Milovan Đilas 1943. piše: „Ne pravaspitavajte ih, ne trošite vrijeme, ne nadmudrujte se s njima! Oni znaju što čine. Ubijajte ih kao pse, kako su i zaslužili (...)“ (Đilas, 1947: 30, 67, ovdje ovdje cit. prema Geiger, 2009: 325-326). Promicanje mržnje nastavlja se i pred kraj rata, a tome u prilog ide i činjenica što su samo mjesec dana prije kraja rata izdane knjige Ilje Erenburga Rat i knjižica Mihaila Šolohova Nauk mržnje, koje doista predstavljaju „antologijske tekstove „govora mržnje““ (Geiger, 2009: 326).

Prema svemu što nam je danas poznato, nema sumnje da je Tito sa svim događajima bio upoznat, pa iz toga proizlazi da je postojala njegova, barem prešutna, suglasnost. Time se potvrđuje njegova odgovornost za zločine počinjene nad zarobljenicima i civilima. U historiografiji se može naći ocjena kako su masovne likvidacije provodile nižerangirani zapovjednici koji su samovoljno postupali, ali ostaje činjenica da Vrhovni komandant snosi odgovornost za njih zbog nekažnjavanja, a naročito zbog toga što nema razloga sumnjati da je postojala Titova načelna suglasnost da se obračun dogodi.

Aleksandar Jakir 03

Prema tome, zaključak se čini utemeljenim da su poslijeratna čišćenja bila dio organiziranog djelovanja KP Jugoslavije, koju je provodila Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ), a da je pri provođenju masovnih zločina i represalija partizansku hijerarhiju vodila težnja za uklanjanjem svih mogućih budućih protivnika u osvajanju vlasti, a ne iracionalan osjećaj mržnje (Geiger, 2010: 32). Neprijatelje je trebalo ukloniti pa je u skladu s tim i izvještaj Trećeg odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda VI. korpusa NOV-a i PO Jugoslavije od 15. 01. 1945, o likvidaciji domobranskih časnika i vojnika, u kojem piše da „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i da će sutra biti protiv nas“ (Dizdar, 2005: 54, Jurčević, 2005: 333; Geiger, 2009: 321).

U prilog tezi da su naredbe za likvidacije dolazile s najviših funkcija ide i iskaz Zdenka Zavadlava, zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora, koji je bio zadužen za organizaciju smaknuća zarobljenika. U svom iskazu spominje „transporte“ i „serijska strijeljanja“ koje su provodile jedinice OZN-e i Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ), a što je bila posebna jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije koja se bavila „bezbednošću“, formirana 1944. godine odlukom Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. Iskaz zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora svjedoči o tome kako su naredbe stizale „s vrha“ jer „neprijatelja treba ubijati bez suđenja dok revolucija još traje“ (Zavadlav, 1990: 91-93, ovdje prema Geiger, 2009: 322). U Titovom govoru u povodu kapitulacije Trećeg Reicha, 9. svibnja, jasno se iskazuje da „narodi Jugoslavije – graditelji nove, srećnije Jugoslavije, neće dozvoliti nikom da ih ometa u njihovim naporima u toj izgradnji. Sa svima onima koji bi to produžili naš narod i naša vojska će nemilosrdno postupati“ (Tito prema Geiger, 2010: 37).

Ivo Banac je jednom prilikom ustvrdio da nema (ne)djela posebno kad su masovna, bez odgovarajuće direktive. Primjer depeša Aleksandra Rankovića upućena OZN-i za Hrvatsku rječito govori o tome, u kojima šef represivnog aparata izražava nezadovoljstvo malim brojem ubijenih riječima: „Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima“ (Dizdar, 2005: 113). Prema tome masovne likvidacije ne mogu biti eksces, baš kao što je teško zamislivo da bi navedena depeša u tom vremenu Titova najbliža suradnika mogla biti izdana bez njegova odobrenja.

Citirajući Vinka Nikolića, sudionika Bleiburške tragedije te pobornika i graditelja NDH, možemo i nadodati da su krivci za Bleiburšku tragediju i političko i vojno vodstvo NDH i da je „Ante Pavelić pred Hrvatima prvi nosilac odgovornosti“. Naravno, i Nikolić ističe partizansku vojsku kao najveće krivce jer su izvršili pokolj svih ratnih protivnika, pokolj civila i vojske koja je položila oružje, ali navodi i savezničko vojno zapovjedništvo koje nije poštivalo Ženevske konvencije (Strčić, 2007: 25). Međutim, dominantna uloga u izvršavanju zločina zasigurno pripada Odjeljenju zaštite naroda (OZN-i) i Korpusu narodne obrane Jugoslavije, koji su imali ključnu organizacijsku i provedbenu ulogu, a u obračune odmazde bila je uključena i cjelokupna struktura totalitarne vlasti druge Jugoslavije (Jurčević, 2005: 301). Čini se da su jedinice Treće Jugoslavenske armije, pod zapovjedništvom general-lajtnanta Koste Nađa, pukovnika Branka Petričevića, političkog komesara i pukovnika Vukašina Subotića, načelnika štaba, koje su u završnim borbama u Sloveniji zarobile oko 100.000 neprijateljskih vojnika, najodgovornije za postupanje prema zarobljenicima u Koruškoj i Štajerskoj (Simčić, 2008: 284-285, ovdje prema Geiger, 2009: 321).

U izvješću Titu, zapovjednik Treće armije Kosta Nađ naglašava da je „domaćim izdajnicima, četnicima i naročito ustašama, zadan odlučujući smrtni udarac i tako im onemogućeno da izbegnu zasluženu kaznu za zločinstva i nedela koja su ti izrodi počinili našim narodima“ (Popović 1985: 196, ovdje prema Geiger, 2009: 321). I povjesničar Ivo Goldstein smatra da nema sumnje da su zarobljenici na mnogim mjestima ubijani bez suda i suđenja, individualno i grupno, no smatra da vojska NDH kao vojska nije imala pravo na tretman po Ženevskoj konvenciji, jer se od svog osnutka nije pridržavala članka 1, točke 4, Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu. No, nad pojedincima i grupama koje su ubijene na Križnom putu bez suđenja bio je počinjen zločin jer je međunarodno pravo poslije Drugog svjetskog rata takva nedjela definiralo kao ratni zločin.

Aleksandar Jakir 04

Teza da su neprijateljski vojnici zarobljeni do 9. svibnja 1945. bili ratni zarobljenici, a da se zarobljeni od 9. do 15. LikvidacijeZaključak se čini utemeljenim da su poslijeratna čišćenja bila dio organiziranog djelovanja KP Jugoslavije, koju je provodila Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ), a da je pri provođenju masovnih zločina i represalija partizansku hijerarhiju vodila težnja za uklanjanjem svih mogućih budućih protivnika u osvajanju vlasti, a ne iracionalan osjećaj mržnje. Neprijatelje je trebalo ukloniti pa je u skladu s tim i izvještaj Trećeg odsjeka Odjeljenja za zaštitu naroda VI. korpusa NOV-a i PO Jugoslavije od 15. 01. 1945, o likvidaciji domobranskih časnika i vojnika, u kojem piše da „Bez mnogo skrupula treba likvidirati sve one za koje znamo da su nam neprijatelji i da će sutra biti protiv nas“.svibnja ne mogu smatrati ratnim zarobljenicima jer su uhvaćeni kao naoružani pobunjenici, pa da se prema tome radi o odmetnicima ili teroristima na koje se ne mogu promijeniti pravila ratnog prava, izazvale su brojne rasprave. Prema međunarodnim konvencijama o ratnom pravu i osobe zarobljene nakon 9. svibnja, ako ih se i tretira kao pobunjenike ili odmetnike, trebale su biti pošteđene izvansudskih likvidacija (Geiger, 2007: 814). Također valja naglasiti, da „obračun s narodnim neprijateljem“ i „obračun s klasnim neprijateljem“, tj. masovni zločini na kraju Drugog svjetskog rata, nisu bili usmjereni isključivo prema Hrvatima, nego i prema drugima koji su iz komunističke perspektive 1945. smatrani neprijateljima (Goldstein, 2006: 59-74).

Komunistička literatura je nastojala umanjiti krivnju jugoslavenskih vlasti, ako je uopće progovorila o događajima u Bleiburgu i na Križnom putu. Kao treći čimbenik, britanske vlasti su nastojali opravdati svoje postupke, pozivajući se na sporazum u Jalti (Grahek Ravančić, 2007: 548).

Nije moguće dati jednoznačan odgovor po pitanju odgovornosti, a, naravno, da udio nije jednak za sve tri strane. Isto tako, razlika je i u tome radi li se o pravnoj, moralnoj ili povijesnoj odgovornosti. Prema međunarodnim konvencijama, odgovornost počinitelja masovnih smaknuća zarobljenika na Bleiburškom polju i na Križnom putu individualne je i zapovjedne prirode, „od jedinica JA na terenu do najvišeg vojnog i državnog vrha, uključujući i Tita“ (Geiger, 2009: 336). No, očito, ni sedam desetljeća poslije završetka Drugog svjetskog rata nije bilo dovoljno da se u historiografskom diskursu bez emocija piše o događajima tijekom i poslije rata. Ipak su uočljive naznake promjena na bolje..

Ratni zločini su zločini povrede ratnih zakona i običaja, a kažnjavanje zločinaca je regulirano nizom pravnih dokumenata, pa bez obzira gdje se zločin dogodio on se i dalje treba klasificirati kao zločin i ne postoji nikakvo opravdanje za njega. Nesumnjivo je među strijeljanima bilo i ratnih zločinaca i nevinih ljudi. Zločinačkim masakrima nevinih, pojedinci su i sami postali zločinci. Nema većih ili manjih žrtava. Nehumano je odvagivanje i mjerenje u tom smislu. „U poštovanju tuđega života ne može biti razlike ni nacionalne, ni konfesionalne, ni svjetonazorske, ni stranačke“ plemenite su riječi kardinala Bozanića, a koji je nadodao „Crkva oplakuje žrtve, Crkva oplakuje krvnike. Ona se bori protiv grijeha i vrši službu pomirenja s Bogom i među ljudima (Bozanić, 2008: 20).

25. siječnja 2006. donesena je Rezolucija 1481 Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima kojom se poziva na procesuiranje zločinaca i osuđuje kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i kojom se snažno osuđuje zločine komunizma. I Republika Hrvatska je prihvatila odluke ove Rezolucije, ali još uvijek se čini da se nije daleko odmaklo u suočavanju i procesuiranju zločina komunizma u Hrvatskoj. Za Bleiburšku tragediju i Križni put nitko nije odgovarao. Stječe se dojam da su se i nakon demokratskih promjena dugo relativizirali zločini koje su počinili komunisti, a pri čemu se zaboravljalo da zločin ostaje zločin bez obzira jesu li ga počinili pripadnici pobjedničke ili poražene strane.

Drugi svjetski rat je iza sebe ostavio brojne žrtve i katastrofalna razaranja, ali i brojne nedoumice, kontroverze i pitanja koja još uvijek traže cjelovita pojašnjenja i prave odgovore. Vidljivo je da do današnjeg dana još uvijek postoje neslaganja u hrvatskoj akademskoj i široj javnosti o uzrocima, tijeku, sudionicima i posljedicama Bleiburške tragedije, a sve to pridonosi nastanku različitih političkih, društvenih, i nacionalnih podjela. Tema Bleiburg i Križni put još uvijek je jedna od najsloženijih tema u suvremenoj hrvatskoj historiografiji i to će ostati sve dok je ne prestanu pratiti emocionalni zaključci koji otežavaju povijesnu prosudbu. Bez obzira na neslaganja, bilo u pogledu broja žrtava ili odgovornosti, treba jasno reći da se ratni zločin dogodio. Nijedna žrtva se ne bi trebala stavljati u ideologijski diskurs, bez obzira koji. Vrijeme je da se konačno prestane politizirati, manipulirati i koristiti u propagandne svrhe bilo koji zločin, pa tako i zločine koji su povezane Bleiburškom tragedijom.

Ovo je povijesni kontekst i maceljskih žrtava. U šumama na Maceljskoj gori, u blizini autoceste Krapina - Maribor, nakon završetka Drugog svjetskog rata borci Jugoslavenske armije na okrutan su način pobili na tisuće zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, žena i djece. Monografija „Macelj 1945.“ (Naklada Udruge Macelj 1945., Zagreb 2015.) izdana je u spomen žrtvama povodom 70. obljetnice ovih zločina koji se ne mogu drukčije nazvati nego komunistički zločini.

Temeljem točno utvrđenog broja od do sada 1.163 ekshumirane žrtve Macelj je najveće poznato stratište Titovih partizana i komunističkog režima u Hrvatskoj. Na mjestu tog strašnog zločina nalaze se i ostaci 21 svećenika, franjevaca i bogoslova, ubijenih u noći s 4. na 5. lipnja 1945., a u Maceljskim šumama stradalo je prema izjavama svjedoka znatno veći broj žrtava. Više od 130 jama još uvijek nije istraženo.

Za vrijeme vladavine komunističkog režima desetljećima ovaj i slični zločini bili su pod prisilom zaborava, učila se iskrivljena povijest. Sustavno su se prešućivala komunistička masovna zlodjela.

Maceljska šuma je nakon masovnih pogubljenja bez suda proglašena Titovim lovištem. Do 1990. se nije smjelo pristupiti, a o žrtvama ne govoriti. Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić prvi puta je služio svetu misu na lokalitetu Lepa Bukva 9. lipnja 1991. za sve maceljske žrtve i sve žrtve Križnoga puta.

Ova monografija je dokument sjećanja na te maceljske žrtve i na sve žrtve križnih puteva, ali i podsjetnik na bezumlje totalitarizma u 20. stoljeću.

Imamo materijalne dokaze, imamo izjave svjedoka zločina, pripadnika Odjeljenja za zaštitu naroda, tzv. OZNA-e, Mladena Šafranka iz Krapine, imamo zapise preživjelih sudionika križnog puta (da ovdje samo spomenem Frane Živičnjaka iz Krapine) koji jasno upućuju na stratišta u Maceljskim šumama. Radi se o jamama na lokalitetu Lepa Bukva i Ilovec. Radi se o strašnim zločinima iza kojih su iapk ostavljeni tragovi. Isto kao kad su 1999. godine pri izgradnji autoceste kod mjesta Tezno u Sloveniji samo u dužini od 70 metara pronađeni i izvađeni posmrtni ostaci 1.179 žrtava.
Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske utemeljena je saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina ali, kao što rekoh, više od 130 jama još uvijek nije istraženo.

U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije - Bosne Srebrne i Hercegovačke.

Zašto u 20 godina slobodne hrvatske države nitko nikada nije osuđen ni za jedan komunistički zločin? Iz kojih je razloga državna komisija krajem 1992. naglo prekinula istraživanja, koja se kasnije nikada nisu nastavila?

Prije nešto više od deset godina, 22. listopada 2005., dogodio se Maclju ukop posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova). Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.

Koliko se o tome moglo vidjeti, čuti, pročitati u medijima?

U Maclju se na godišnjim komemorativnim misama sve do 14. svibnja 2015. godine nikada nije pojavio nijedan predsjednik RH, nijedan predsjednik Vlade RH, nijedan predsjednik Sabora RH.

Poštuju li se europska Rezolucija 1481/2006 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine, kao i Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, donijeta na sjednici Hrvatskog sabora 30. lipnja 2006.?

Pozitivnu promjenu u tom smislu predstavlja posjet predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, kada je posjetila spomen obilježja na Bleiburškom polju, u Macelju i u Teznom.

Na žalost, izgleda, u našem društvu do današnjeg dana nismo postigli toliko potrebno suglasje o tome da se o tim strašnim povijesnim činjenicama mora govoriti i pisati, da ih se mora istraživati...

Monografija "U spomen žrtvama MACELJ 1945." to čini, pa joj želim da dođe do mnogih čitatelja.

prof. dr. sc. Aleksandar Jakir

Korištena literatura

Bleiburg i Križni put 1945. (Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Zagreb 12. travnja 2006.), Zagreb, 2007.
Bozanić, Josip (2008) Istina u ljubavi, Zagreb, Glas Koncila-Školska knjiga.
Dizdar, Z., Geiger, V., Pojić, M., Rupić, M (prir.) (2005.) Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944–1946.: dokumenti. 2. izd. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.
Geiger, Vladimir (2010 a) Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Blajburgu 1945., Istorija 20. veka, 28 (2), 29 – 52.
Geiger, V. (2010 b), Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u poraću koje su prouzročili Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i komunistička vlast Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi), Časopis za suvremenu povijest, 42 (3), 693 – 722.
Geiger, Vladimir (2009) Bleiburg. U: Despot Zvonimir: Tito. Tajne vladara. Najnoviji prilozi za biografiju Josipa Broza. Večernji edicija Zagreb, 319-337.
Geiger Vladimir (2005), Osvrt na važnije žrtvoslove u Drugom svjetskom ratu i poraću objavljene u Republici Hrvatskoj 1991.-2004. godine. U: Dijalog povjesničara – istoričara 9, priredili Hans-Georg Fleck, Igor Graovac. Zagreb. Zaklada Friedrich-Naumann Stiftung, 621-639.
Goldstein Ivo (2011) Povijest Hrvatske 1945-2011., 1. Svezak 1945-1968. EPH Media Zagreb.
Goldstein, Ivo (2008) Hrvatska 1918.- 2008., Europapress holding, Novi Liber, Zagreb.
Goldstein, I. (2005) Značenje godine 1945. u hrvatskoj povijesti i osvetnički gnjev. U: Kolanović, N. K. (ur.) 1945. - razdjelnica hrvatske povijesti: Zbornik radova, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 59 – 73.
Grahek, Martina (2005) Bleiburg i Križni put u hrvatskim udžbenicima povijesti. U: Dijalog povjesničara – istoričara 9, priredili Hans-Georg Fleck, Igor Graovac. Zaklada Friedrich-Naumann Stiftung, Zagreb, 641-659.
Grahek Ravančić, Martina (2009) Bleiburg i Križni put. Hrvatski Institut za povijest Zagreb.
Josipović, Ivo (2007) Odgovornost za ratne zločine nakon II. svjetskog rata. U: Bleiburg i Križni put 1945. Zbornik radova sa znanstvenog skupa, Zagreb, 38-41.
Jurčević, Josip (2005) Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, Dokumentacijsko-informacijsko središte, Zagreb.
Mijatović, Anđelko (2007) Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda godine 1945., Zagreb.
Popović, Jovo, Druže Tito rat je završen 15. Maja 16,00 na Dravi. Kosta Nađ, Beograd 1985.
Vulić, Petar (prir.) (2006) Sjećanja iz povorke smrti. Svjedočanstva preživjelih pripadnika UHDV 1941.-45. na Križni put 1945. Zagreb.
Tito, Josip Broz, Sabrana djela, Tom dvadeset osmi, 1. maj – 6. jul 1945., Beograd 1988.
Nikolaj Tolstoj (1991) Ministar i pokolji (Nakladni zavod Matice hrvatske) Zagreb.
Simčić, Miro (2008) Tito bez maske. Zagreb.
Stamać, Ante (2009) Britanska istinoljubivost grofa Tolstoja. U: Vijenac. Broj 394, 9. travnja 2009.
Vinka Vodanović Pović (1988) Suze za Hrvatsku. ZIRAL Chicago.
Zavadlav, Zdenko (1990) Iz dnevniških zapiskov mariborskega oznovca (izbrani list), 1. Del: Leto 1945., Maribor.

Ned, 31-05-2020, 09:37:57

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.