Gradišćanska proza

 

(Povodom knjige Augustina Blazovića „Slike i sudbine", (Hrvatsko štamparsko društvo, Željezno 1991.) nastao je ovaj skiciran prikaz o prozi gradišćanskih Hrvata. Svojevremeno je ipak ostao ležati no uglavnom do danas nije izgubio svoju preglednu vrijednost.)

Gradišće

Gradišće/Burgenland

Uvodno

Proza u gradišćanskih Hrvata – po svemu što možemo pouzdano ustanoviti po znanstvenim studijama o tom književnom žanru, kao i po izvornoj kulturnoj produkciji – nije bila nikada u prvom planu književnoga stvaralaštva. Znanstveno se tematikom bavio Irvin Lukežić tokom svoga studijskog boravka u Gradišću 1994. godine, pa obranio svoju disertaciju na sveučilištu u Zagrebu, a Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov' mu je stavio dostupačnim studiju pod naslovom „Proza u gradišćanskih Hrvata", doktorska radnja, (Rijeka/Željezno 1997.), čime je barem u prvom koraku popunjena znanstvena praznina na polju istraživanja gradišćanskohrvatskoga proznoga stvaranja. Gradišćanskohrvatska kultura se od početaka oslanjala prvenstveno na seljačke slojeve, tj. jednostavnu seljačku kulturu uskoga duhovnoga temelja, koja po sebi daje vrlo tanku čitalačku bazu u kojoj čitalac u svakom pogledu zahtjevno i složeno prozno djelo prihvaća određenom rezervom. Gradišćanskohrvatska prozna ostvarenja su priklonjena kroz duga stoljeća nabožnom sadržaju, usmenoj predaji i praktičnoj pouci objelodanjeno u jedinom svjetovnom tisku: kalendaru, u kojem već 1806. imamo uvodno u kratke smješice usmjerenje „Ve zelazim zkogacsa za rasprudjenya", na kojem usmjerivanju se do danas nije mnogo što promijenilo. Posebno jasno se to usredotočilo tokom prošloga stoljeća u dramskoj književnosti, što nipošto ne smanjuje suštinsko glavno usmjerenje proznoga ostvarenja.

O pripovjedaču Augustinu Blazoviću

Hrvatsko štamparsko društvo u Gradišću je krajem 1991. godine, povodom 70. rođendana Augustina Blazovića, značajnoga pjesnika, pisca i društvenoga radnika gradišćanskih Hrvata izdalo zbirku crtica i kratkih pripovijesti naslovom „Slike i sudbine" (Željezno 1991.). Tom knjigom se ujedno ublažavaju strašni zjevovi na bijelim površinama proznoga stvaranja gradišćanskohrvatske manjinske književnosti. Ovo je po broju već druga Blazovićeva prozna knjiga. Prva mu je „Od Vulke u Velebit" (1969.), kojom je 1967. osvojio prvu nagradu književnoga naticanja Hrvatskoga štamparskoga društva, što ne znači da su to jedina Blazovićeva prozna ostvarenja. Već ovi podaci o izdavačkoj djelatnosti jednoga uglednoga pisca u dijaspori, očigledno, jasno zrcale skromne izdavačke mogućnosti manjine. Na broju je to na godinu prosječno dvije do pet knjiga ili manje, uvjetovano materijalnim (ne)mogućnostima izdavačke djelatnosti što je ujedno i sudbinska oznaka literature izvan matične zemlje.

Augustin Blazović

Augustin Blazović

Uz sve nedostatke i mane tih na manjinske prilike odmjerenih izdanja su ove knjige vjesnici gradišćanskohrvatske vitalnosti i svaka knjiga je bolan i pritajen krik u svijet: još smo tu, još živimo! Tu tezu nam želi – bez sumnje – produbiti i Blazovićeva knjiga svojom tihom egzistencijom, a znakovitim naslovom „slike i sudbine" pokazati životne okolnosti, sudbine, tuge i žalosti, grube, rustikalne šale i oblike iz življenja u prostoru koji nije identičan životnim prostorom matičnoga naroda. Tako može i ova knjiga, kao i svaka druga iz prostora postati ključem u svijet manjinske problematike. Ipak je to vremenska i prostorna udaljenost od 500 godina i istotoliko kilometara u kojem razmaku su gradišćanski Hrvati sačuvali svoj ¸horvatski identitet´ koji u svojem samorazumijevanju ne mora, a niti ni nije identičan identitetom u Hrvatskoj. To je jedno od osnovnih načela, koje se mora staviti na početak razmatranja i prihvatiti za temeljac na kojem se mogu razvijati novi odnosi između matičnoga naroda i hrvatske manjine u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj.

Svaka književna forma je jedna od glavnih konkretnih mogućnosti otkrivanja te neshvatljive, do sada skrivene i na prvi pogled zamrštene, možda zanemarene predodžbe o gradišćanskim Hrvatima. To je svijet u kojem se ne odvijaju silni i dalekosežni događaji, svijet koji samo iz druge ruke, iz osobnih odrednica i skretnica omeđava ljudske sudbine. To je svijet u kojem sitni, mali, svakidanji događaji stupaju u središte pažnje i osobne životne smjernice određuju tijek velikih događaja. Osobne boli se reflektiraju kao patnje svijeta, a veselja su skupna, društvena i prouzrokuju široke koncentrirane krugove u kojima se u nekoj samodopadnoj zadovoljenosti kupa lice i duša narodnoga tijela i tako redovito uspava budnost i svijest.

Blazović u svojim crticama, četrdesetak na broju, prikaziva tipične, skoro šablonske situacije u životu gradišćanskih Hrvata. Takva je tematika ženidbe seoskih maldića, jedan od krupnijih problema ruralnoga života. Već po Prvom svjetskom ratu, što se po Drugom ratu samo pojačalo, gradišćanskohrvatske djevojke su odlazile u grad za ,dekle', sluškinje i samo preziranjem gledale na seljačko-ratarski posao i nećkale se udati za seljačkoga mladića. Iako se broj seljaka znatno smanjio, postala je ženidba sve veći problem, koji daje ujedno i jedno oko u lancu ugrožavanja našega naroda. U prošlosti je pretežan dio naroda činilo seljaštvo i time davalo tradicionalni sloj nositelja hrvatske kulture u Gradišću. U novije vrijeme je radništvo i činovništvo zamijenilo taj stožer hrvatstva, samo što su ti noviji staleži, bez tradicije i konzervativizma, brzopletim životnim pogledima na hrvatsku kulturu i jezik, zbog čega se potpuno krivo hrvatska kultura poistovjeti s dekadentnom zaostalošću i jalovom životnom formom. Takve su Blazovićeve crtice „Na razgledi", „Zgubljena nevjesta", „Trideset pet novih stovic", „Vuk u nepriliki" koje nabacivahu ali i druge seljačke mane, naime tvrdoglavost (šegu), privlačljivost varavog mamljenje grada, kao i nesnalažljivu praktičnu nespretnost mladih ljudi.

Ako ostanemo kod lika žene, Blazović rado ocrtava brbljavu (klandravu) ženu, koja – nije to značajan svjetovni događaj – stalno remeti mir sela i troši svoje snage na krivom polju aktivnosti. Takve crtice su „Gdo je kriv", „Da se brati srdu", „Abel i Kajn", „Alfa i Romeo" i možda najuspjelija u pretjeranoj sarkastičnoj šali sa sakritom ironijom „Ata-tata-ta" i „Ha".

Na takvu tematiku nadovezuje ona vječno zelena tematika, odnos između susjednih sela, svađa, koja se zabila u mir susjeda i rodbinskih obitelji, da bi ih dijelila nekim vražim planom na ljeta, desetljeća: „Na brigu i dolini", „Za poldrug pedanj zemlje", „Zakopani kinč". To su tradicionalne, uhodane teme gradišćanskohrvatske književnosti, isto tako kao i šibanje alkoholizma „Med starim i novim ljetom" ili prikazivanje samoljublja, nadutosti u „Sijač na groblju" koji sijač je ujedno i simbol izjalovljenoga ljudskoga života. Ali i šala mladića koji pucaju od snage i obijesti u dugim zimskim noćima sa željom nauditi bezazlenim, uglednim i ukorjenjenim seoskim gospodarima, onako nalik na Marin Držićevog Vlaha, Mihu i Dživu Pešicu. Sve to ima neki vragoljasti čar u crtici „Gospodinove kruške" u kojoj autor evocira svoje omladinsko vrijeme ili idealiziranu atmosferu u „Kratka noć črnih vil" ili čežnju za vremenom školovanja u crtici „Baron". Interesiraju ga i sudbine na rubu seljačkog društva, sudbina „Majorove Imelde", kakvi tipovi su oduvijek potpirivali maštu prostih ljudi u selu i davali im nekakav neshvatljiv nimbus drugčijeg, neke čarobne izuzetnosti.

Pisac se dotakne i presudnih životnih problema, kao što je tematika „Kad selo umira". Poznato je da su gradišćanski Hrvati u 16. stoljeću naselili samo od Mađara i Nijemaca napuštena naselja, što znači po prirodu slabija zemljišta, što uvjetuje život kroz povijesno vrijeme i nosi u sebi uzroke iseljavanja najnovijega vremena. Poslije Prvoga svjetskoga rata počnu ljudi masovno napuštati gradišćanski prostor u prekomorske zemlje, a nakon Drugog svjetskog rata u velegrade Beč, Graz, Szombathely, Šopron, Bratislavu. Turobna je smrt pojedinoga. Još turobnije je, kad mrtvačka duha davi cijelo selo, kad selo umira. I uvijek je seliti se ili ostati? - mučilo duše naših ljudi, u nekim stoljećima jače od drugih, ili djelomično iseljavanje kao "pendler", radnik koji se svaki dan vozi u svoje radno mjesto a navečer vraća. To je radnik preko cijeloga dana u gradu, istrgnut iz svoje prirodne sredine, otuđen, bez duhovne i kulturne veze, u bespomoćnoj odanosti, u izolaciji. Ta izolacija može biti i samozakrivljena kao što ju pisac prikazuje u crtici „Miho Mihanović si išće dom" i to oportunizmom i krivo postavljenom tezom o vrijednostima svojega naroda i narodne kulture. „Ti si me uvijek sjećao na dom. Zato sam teteško podnašao, jer ja sam se hotio uvijek otkinuti od doma."

Tragična je poruka pripovijestice „Doma me ne razumu" u kojoj starac u amneziji zaboravi cijeli svoj dvo/trojezični govorni rječnik i ponavlja samo: „Doma me ne razumu, doma me nisu primili, doma već ne znadu hrvatski." U toj izreki se sakriva beskrajna tragedija starijih ljudi u Gradišću, onih čiji unuci, praunuci, sinovi i kćeri ne znaju više hrvatski.

Uvrstana su u zbirku i dva prinosa sasvim drugčijega karaktera i to po fabuliranju i prikazu problematike. To je uvodna crtica „Misli se radjaju u glavi" u kojoj pisac razmišlja o ulozi uma, pamćenja i sjećanja i crtica „Na pol puta života človičjega" koja sadržava autobiografskih i alegoričnih podataka negdje na rubu jave i sanje, u traženju smisla pjesničkoga i piščevoga stvaranja.

Blazovićeva zbirka crtica „Slike i sudbine" je sređena kronološki s prikrijenom namjerom mogućnosti uspoređivanja i uočavanja jezičnoga razvoja. I veliki je raspon od božićne legende „Figovodrivo" (1949.?) do „Ata-ta-ta" 1986. Razlog za prestanak u 1986. godini nije u tome da Augustin Blazović nije više objelodanjivao prozne tekstove nego u sadržaju; nije se namjeravalo uvrstiti ništa autobiografskoga izvan „Misli se radjaju u glavi" (1991.) i „Na pol puta života človičjega" (1959.), većina literarnih produkcija se pojavila po kalendarima) je objavljen autobiografski prikaz „Ljetni prazniki 1939". i „Big u Lug", a 1987.," Nij mi sesanjalo", „Kum črnihvil", što ima sasvim drugčiji karakter od nakane zbirke "Slike i sudbine".

Gradišćanski Hrvati

Gradišćanski Hrvati

Prikazi osobnim sjećanjima i doživljaljima bi isto mogli napuniti potpunu zbirku, koja bi upotpunila našu sliku o piscu, pjesniku i dramaturgu, kao i dušobrižniku Augustinu Blazoviću. Možda će jednom i gradišćanski Hrvati moći izdati sva djela jednoga svojega književnika, a poželjno bi bilo da je to Augustin Blazović.

Neobjelodanjeni ili nedostatno tiskani su mu romani „Gavran i šćipavac" o Nikoli Jurišiću, branitelju zapadnougarskoga gradića Kisega/Kőszeg i organizatora naseljenja Hrvata u zapadnu Mađarsku, „Veliki i Mali File" o prilikama i životu naših ljudi u prvoj polovici prošloga stoljeća ili „Kade ću najti dom", objelodanjeno kao roman pod naslovom „Čežnja (2001.)" o događajima u godinama priključenja većega dijela Gradišćanskih Hrvtata k Austriji i mnogo drugih, po gradišćanskohrvatskim novinama, časopisima, periodikama raštrkanih crtica, kritika, putopisa, autobiografskih prikaza, prinosa i rasprava o kulturi i problemima svojega naroda.

Ni Blazovićevo hagiografsko djelo „Sveci u crikvenom ljetu" (1966.-1989.) ne možemo u njegovom opusu ostaviti izvan pažnje. Namjera mu je bila obnoviti Meršićevo-Čukovićevo djelo (1864., 1897.) i prilagoditi je duhu II. Vatikanuma, očistiti sadržaj pretjeranih legendi i čudesnih pretjerivanja. U taj niz ulaze mu djela „Svidočanstvo za vjeru" (1996.), „Na putu u bolji život" (2001.) i „Otvorite zviranjke" (2003.). Već je 1981. napravio cjelokupni jedinstveni prijevod „Psalmi" (1992.), a 1992. „Knjigu mudrosti" staroga zavjeta.

Uz prozno djelovanje mora se u kratkim crtama pokazati i njegov pjesnički opus sa zbirkama „Vigilija" (1961.) „Rosa i dim" (1977.), „S licem prema narodu" (1987.) i „Trnule" (1991.), kao i njegovo dramsko djelovanje sa više od deset drama, koje se redovito prikazivaju u gradišćanskohrvatskim pučkim/seoskim kazalištima, među njima i takve koje su ulazile danas u klasični repertoar gradišćanskohrvatskog narodnog kazališta, kao što je to šalan igrokaz „Koliko smo, to smo" ili tragedija „Hiža Drašković". Tiskana mu je i jedna knjiga „Tri drame" (1983.).

Sa svim tim djelima se na primjeru književnika Augustina Blazovića nehotice dokumentirao razvoj jezika i jezičnoga pitanja najnovijeg vremena. To je vrijeme prelaza s korjenitoga pravopisa na fonetski i želja izravnavanja gradišćanskohrvatskoga s književnom normom u matičnoj zemlji. U prvom redu mladi književnici u Hrvatskom akademskom klubu = HAK u Beču su sa svojim časopisom "Glas" (1957.-1963.) postali širitelji takvih ideja, a Augustin Blazović je jedan od glavnih stožera u HAK-u i mladom časopisu. Cijeli taj razvoj, trzavice i stramputice se zrcale i u jeziku Blazovićevoga književnoga stvaranja, sve do boravka na Čakavskom saboru u Žminju godine 1972., gdje ima izvorni doživljaj o ljepoti dijalektalne riječi u književnosti, posebno čakavske riječi od Mate Balote, Dragutina Gervaisa i dr. u primjerima izvanrednih interpretatora, u prvom redu Marije Crnobori, ali i djece iz Žminja.

Ti naše "ča"

Čarobno "č" i dugo "a",
ti slatko naše "ča"!
Tebi je blagi zavičaj
Dalmacija i Istra.

Čarobno "č" i dugo "a",
ti slatko naše "ča"!
Odzivaš se kroz dol i brig
kroz mnogi kraj Gradišća.

Čarobno "ča" i dugo "a",
ti slatko naše "ča"!
Najsladje te zgovaraju
na našu radost dica.

Čarobno "ča" i dugo "a",
ti slatko naše "ča"!
Četirastopedesetljet
zvučiš po naši kraji,
odzivaj se iz dičjihust
na vijek u naši gaji.

To nipošto ne znači da se Blazović potpuno vratio seljačkoj riječi. Za njegove pjesničke asocijacije, kritičke rasprave, sociološke prikaze nema gradišćanskohrvatski jezik dovoljno nijansiranih izraza, zato moraju književnici, tako i Blazović, grabiti za rječničkim blagom književnoga jezika. Drugim uzrokom bi mogao biti i njegovo žustro stvaranje, u kojem vladaju ideje i sadržaji, zbog čega nema mjesta i vremena tragati za riječima, koje možda postoje i u jednom zastaranom hrvatskom govoru u dijaspori. Ta žustrina određiva i njegove jezične granice u kojima vlada sadžaj i smisao umjetničkim izrazom.

Gradišćanskohrvatski književnik Augustin Franjo Blazović je rođen 29. siječnja 1921. u Frakanavi/Frankenau, Austrija, u seljačkoj obitelji u godini kada se većina zapadnomađarskih Hrvata, po ugovorima u St. Germainu i Trianonu priključila Austriji. To su bila kaotična i neizvjesna vremena. Njegova obitelj je već u onom vremenu uživala veliki ugled, to je Galovićeva, Miloradićeva (Meršićeva) rodbina, koja od 18. stoljeća stoji na čelu društvenoga i kulturnoga života Hrvata u ovom prostoru. Obitelj je usko vezana s uglednim benediktinskim redom u Pannonhalmi u Mađarskoj i imala utjecaja preko benediktinskih odgojitelja sve do vladajuće kuće Habsburg. Osnovnu školu je pohađao u nepodjeljenom razredu rodnoga sela, gimnaziju u benediktinskoj u obližnjem gradiću Kisegu/Kőszeg, koji je bio pun Jurišićeve slave, teologiju u Pannonhalmi, diplomirao za matematiku i fiziku na EötvösLóránttudományegyetem u Budimpešti. Zaposlio se 1946. u benediktinskoj gimnaziji u Čepelu kraj Budimpešte. No nakon nasilnoga komunističkoga nacionaliziranja škola i raspuštanju redova 1948. napusti 1949. Mađarsku i nastani se u Beču, od kada zauzima čelno mjesto u gradišćanskohrvatskom kulturnom i vjerskom životu i izobrazbi gradišćanskih svećenika. Na sveučilištu u Beču je1954. promovirao na sociološku temu „Soziologie des Mönchtums und der Benediktinerregel". Umro je u Beču 10. svibnja 2004. godine.

Blazovićevo prozno djelovanje je organski nastavak ili skladno uvrstavanje u razvoj gradišćanskohrvatske proze koja nije bila nikada ujednačila svoj korak s razvojom proze u Hrvatskoj već više išla razvojem mađarske narodne struje tipa Géze Gárdonyija, Vas Gerebena ili trivijalne bulevarske literature različnih jezika zapadnomađarskoga prostora. Od početka ona polaže težište na zabavu. Sve do toga vremena su zapadnomađarski Hrvati imali na raspolaganje samo knjige nabožnoga sadržaja uz vrlo bogatu usmenu predaju. Crkveni tekstovi su imali izgrađeni jezični sustav, čega svjetovna pismenost u ovom vremenu još nema, i moramo se potpuno suglasiti Lászlom Hadrovicsem kada kaže o prozi: „Verfasser ist un bekannt und allen Anzeichen nach ein ungeübter Schreiber und schwacher Stilist". (Hadrovics László, „Schrifttum und Sprache der burgenländischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert", Wien 1974, str. 33). Tek u drugoj polovici 19. stoljeća, isto po kalendarima (Kerstjanszko-katolicsanszki kalendar, Hižni kalendar) počne skroman uspon svjetovne proze. Posebno se ističe Mate Karall (1827.-1911.), kojega bez dalnjega možemo smatrati začetnikom gradišćanskohrvatske svjetovne umjetničke proze i to serijom „Crtice iz selskoga žitka" u "Kalendaru svete Familije" od 1904. do 1911.

Na početku

Počeci svjetovnoga proznoga sadržaja kod gradišćanskih Hrvata moramo tražiti na privremenim sajmištima životnoga prostora. Mate Drobilić (1808.-1891.), Bizonjac, svoje je tanke sveščice: „Knyigasanye" (1854.), „Csudnovito Godanyedvih labudov" (1856, 1876.), „Genoveva", (1856., 1867.), „Zabentani Princzi" (1870.), „Oktavian" (1858.), „Plemeniti csinimoguchégacséskogafersta viteza Stilfrida" (1856., 1885.). prodavao redovito od sajmišta do sajmišta svojega užega prostora i tako uhodao prve korake književnoga ukusa i odgojivao buduću čitalačku publiku.

Mate Karal

Mate Karal

I Mate Karal (Karall, 1827.-1911.) ostaje vjeran tradiciji zabavljati ali s didaktičkim usmjerenjem, što možemo smatrati općenitom pojavom u literaturi onoga vremena. Sve to objelodanjiva pod geslom "Piše prietelj svoga roda i naroda", pod kojim naslovom mu Miloradić posveti pjesmu koja je ujedno i vjerna slika kulturne situacije onoga vremena:

Prijatelju svoga roda i naroda

Crtaj, crtaj, starče Milovane!
Vrači rodu i narodu rane,
Goni s puta piljuke i vrane,
Zbudjaj duše gluhe i zaspane!

Mi Hrvati bili smo, već nismo;
Zabit ćemo svoj jezik i pismo.
Ča jos znamo, znamo nek po muče,
Usta su nam stavljena pod ključe.
Judaši si srebernjake broju,
Klanjaju se zlatnomu pozoju.
Drugim "Vjeru" prodikujuzglasa,
Njim nevjera dosiže do pasa.
Nadodaj im dva i pol filira,
Na prodaj je vjera i nevjera ...
Ča je vjera? Istinu spoznati,
Pak uza nju stati i opstati,
Bar se ruši nebo, zemlja na te,
Bar ti nudu zlato i ornate.
To činiše Spasitelj raspeti,
To činišemučeniki sveti.
Judašem je vjera: tvrda glava,
Pamet tupa i volja gizdava.

Crtaj, crtaj, starče Milovane,
Vrači rodu i narodu rane!
Goni s puta piljuke i vrane,
Zbudi duše gluhe i zaspane!

Karal je i po sadržaju i po stilu visoko iznad svakidašnje proze svojega vremena što ali ni kod njega ne znači da se mogu primijeniti načela umjetničke proze na njegovo literarno stvaranje. Izgleda da književni izraz jedne manjine slijedi druge zakonitosti, a to se na Karalovom proznom stvaranju može očividno dokazati.

U središtu pažnje je svakako sadržaj, razumljiv sadržaj, koji ujedno odgaja i zabavlja i tek usput, skoro od sebe razumljivo, slučajno se primjenjivaju stilistički i jezični obrasci, koji se ni u semantičnoj a još manje u stilističkim osobinama smiju odaljiti od narodnoga govora, inače narod ne prihvaća neuhodane, neobične jezične i stilističke forme i odbija frazama; slovačko, agramitersko, hrvaćansko/ hrvačansko, poslije Drugoga svjetskog rata kao srpsko ili rusko. Tako i Karal svojim temama; dobar i nemaran gospodar, uredna i zanemarena seljačka kuća, Židovi u selu, svadbeni običaji, moraliziranje o nedelji, o problemu asimilacije i širenju kalendara u narodu, o ´biču´ onodobnog vremena: alkoholizmu, o problematici gradišćanskohrvatskoga školstva i o drugim sadržaljima iz narodnoga života. Vrlo lijepim i prikladnim jezikom daje uzorak i na taj vrlo tihi, miran način širi gramatičke ideje i jezične promjene pokrenute od Gašpara Glavanića (1833.-1872.), Mihe Nakovića (1840.-1900.) i njihovog kruga.

"Krv nij´ voda"

Iduć našom ulicom zagledam Jošku ter ga pitam,
– Kade si bio, tako dugo te jur nisam vidio?
– Na Štajeri – mi odgovori.
- A ča si onde djelao? ... i tako nadalje sam ga spitkovao.
Joško je nemer odgovarao, ali nikako mu se j´ zadivalo, odgovarao je nemer, ali ko da ne bi znao, će li ali neće li.
_ – Ča ti je, – viknem ja ništo ljutito – kako to odgovaraš, ko da neb´ znao dobro govoriti.
Sada je na pomoć došao Joški drug, ki je uza njega stao.
– Ne zna, – veli – već dobro hrvatski, zabio je.
– Ča, zabio je? – se začudim. – Pokaži mi Joško da to nij´ istina, da ti nisi tako zjalav, da bi bio hrvatski zabio.
Joško nije htio da bi ga za zjalavoga držali, zano i od sada nije već bilo čut da je zabio hrvatski.
Ali kako je nekJoški ta misao mogla dojti, da veli, da ne zna hrvatski, to bi mogao gdo pitati. Ja štimam, to je tako bilo. Vidio je na Štajeri sve neknimški govori. I gospoda tako govoru kod nas doma, toga nij´ čut, da bi ki gospodin hrvatski govorio. Va tom je Joško pravo imao. Ako ki kod nas plundre nosi, za vas svit nećeš od njega hrvatsku rič ćuti, to ne bi lipo bilo, a pravi pravcati Hrvat je.
Joško naš je vidio, da na Štajeri i gospoda nimški govoru, a kad kod nas ki god plundre nosi, ne bi rad već hrvatski znat, tako je štimao da nimški lipši mora bit nek hrvatski. Onda je pak ovako mudrovao: ako domom dojdemter velim da sam hrvatski zabio, onda ćedu ljudi reć, mora ti Joško pametan ditić biti, kad se je tako dobro nimški naučio, da je još i hrvatski zabio, onda ćedu ga za vrlijega držat, nek su oni drugi. Kad je ali čuo, da bi zjalavo bilo, odmah je dobro znao, i nij već bilo čut, da bi bio rekao da je hrvatski zabio.
Veli poslovica: krv nij´ voda. Pravo da nij´ i nebismila bit. Ali mi toliko ljudi imamo kimrzu naš materinski jezik, da se more reć, da se je njim krv na vodu pretvorila, ter da su pravi vodenjaki. Morešobajt cijelu Europu, najt ćeš različnih narodov, ali valjal bi se, va nijednom nećeš najt toliko vodenjakovkot ih mi imamo.

(Mate Karal)

Ignac Horvat, pripovjedač po svojoj naravi

Od Mate Karala do Blazovića možemo navesti dva zaslužna imena u gradišćanskohrvatskoj prozi: Ignac Horvat (1895.-1973.) i Petar Jandrišević (1879.-1938.). I dok je Horvatovo ime poznato i u hrvatskoj matičnoj literaturi je Jandrišević ostao potpuno nepoznat. Ignac Horvat je jedini književnik gradišćanskih Hrvata kojemu je izašlo jedno književno djelo u matičnoj zemlji. Mate Meršić Miloradićevo „Hrvat u Gradišću", (Zagreb 1991.) u uredivanju Đure Vidmarovića ne možemo uvrstiti u takvu kategoriju, jer je to peto izdanje njegovih izabranih pjesama ali svakako prvo u Zagrebu. U Jeronimskoj knjižnici je 1930. izašao nešto potanji sveščić s naslovom „Gradišćanke pripovijesti iz života gradišćanskih Hrvata" od Ignaca Horvata s malim prikazom o piscu i o gradišćanskim Hrvatima od Mate Ujevića. On piše:

Ignac Horvat

Ignac Horvat

„Ugodan pripovjedač, osobito majstor u postavljanju razgovora, on je imao pred sobom težak teret: da zapravo stvori pravu gradišćansku pripovijest i on je uspio."
No i Ujević je primjetio namjeru od koje boluje na veliko cijela književnost u dijaspori:


„..sve njegovo pisanje ima namjeru, da preko pripovijesti, priče i "štorice" uzdigne ljudsko dostojanstvo kod našega svijeta u Gradišću, da kod njih probudi što veću narodnu svijest i da ga na taj način ojača u borbi, koja mu se nameće uslijed njegovih neposrednih veza sa većim njemačkim i mađarskim narodom."

Isto tako je formulirao i suštinski odredio gledišta na promatranje gradišćanskohrvatske književnosti, kao najvažniju razliku između matične i manjinske književnosti, u čemu se do danas vrlo malo promijenilo:

„Kod nas amo dolje više nitko na ovakav način ne opisuje selo na veliku štetu proširenja naše književnosti u selima. Seljak dolazi ili kao predmet društvenih nauka, ili kao nužni nakit gradskih prilika i ljudi, i ako smo mi u prvom redu narod seljaka i budućnost je naše prosvjete, njene raširenosti i trošenju prosvjetnih tekovina u selima: naš grad, na žalost našu veliku, sve manje se bavi hrvatskom knjigom." (Gradišćanke, str. 57)

Ignac Horvat je u svim svojim djelima ostao vjeran načelu prikazivanja seljačkoga života. Već 1927. sa crticama „Veliki i mali" se istaknuo pregnantnom kratkoćom i odličnom istinitošću karaktera. U romanu „Iz naše stare gore" (1947.) je svakako na vrhuncu svojega književnoga izraza i stilističko-jezičnog prikazivanja. Njegov sadržajni topos je "maloborištofska gora", vinograd, u kojem žive Hrvati već 450 godina i koji njima određuje sudbinu i životni svijet. To je jezik koji uvjerava svojom blistavošću i točnošću izražaja i time predstavlja primjerodavnu, danas već klasičnu prozu gradišćanske književnosti. U postumnom izdanju 1974. „Hiža rasipana po svitu" ni sadržajno, a još manje jezično može ostvariti svoje prijašnje književne vrijednosti. Prilikom njegove sedamdesetgodišnjice (1965.) tiskanom knjigom „S perom kroz selo i život" je Hrvatsko štamparsko društvo (urednik Feri Sučić) odalo dolično poštivanje i čast svojem zaslužnom piscu i sakupilo crtice, "štorice" iz godina 1923.-1941.

Gradišćanke

Gradišćanke

Petru Jandriševiću se do sada u Hrvatskoj nije poklonila nikakva veća pažnja, a u Gradišću bio od početka u Horvatovoj sjeni. Glavni uzroci bi mogli biti: njegov lokalni štokavski južnogradišćanski jezik, koji se nije smatrao ravnopravnim čakavskom normom ili nedostatak i vrlo sužena literarna platforma kojom je u to vrijeme ipak vladao Ignac Horvat. Jandriševićeve „Sličice" (1978.) samo u krupnim linijama daju naslućivati njegov prozni opus, kojega je objelodanio u gradišćanskohrvatskim kalendarima i novinama. Iako ne možemo njegov jezik uspoređivati Horvatovim jezikom, sadržajno bez dalnjega može izdržati takvu uporabu. On zapravo proširuje sadržajno pripovjedački krug u prostore u kojima se u gradišćanskoj literaturi do tada nije govorilo, a to je Sandžak, Beograd, muslimanska kultura, krajevi u kojim je boravio kao vojni svećenik za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, ali istotako i na vjerno prikazivanje života u regiji o kojoj se u sjevernijim krajevima Gradišća skoro ni nije govorilo a još manje pisalo, na južno Gradišće, u prvom redu selo Stinjaki.

Suvremena generacija (nadopuna)

Suvremena generacija prozaista se nešto razlikuje od Horvatovoga i Blazovićevoga shvaćanja. Već u časopisu Hrvatskoga akademskoga kluba "Glasu" Ivan Sučić novelicama „Pobjeda Pera Lakića" (Glas, 1958./4), „Moja ili Matina nesrića", „Jandrina gajba" (Glas, 1963./2) krene novim, složenijim putem proznoga stvaranja i otkriva psihološku pozadinu urbaniziranim, intelektualnim jezikom. Tako možemo razlikovati dvije grupe pisaca; grupa koja i po Drugom svjetskom ratu ostaje vjerna tradicionalnim sadržajima, zabavno-poučnim, narodnim jezikom. Takvi su pisci: Fridrik Bintinger (1913.-1960.) s crticama „Na kratki", (Željezno 1990.) koje je pisao kao suurednik "Našeg tajednika" od 1947. do 1960.; Bela Schreiner (1915.-2005.) omladinskim romanom „Probijanje u vječni led", (1971.) i romanom Skok konjića (1981.); Martin Jordanić (1935) crticama „Dok nas smrt ne razluči", (Željezno 1982.), „Sudbina života" (1995.); Anton Leopold (1928.) „Štorice i pjesmice", (1989.) i Mate Kočiš (1930.-1995.) djelima „Čuška", (1988.), „Budućnost prez ufanja" (1988.), „Kasno protuliće" (1989.), „Puzeći strah" (1992.), „Dom je nek jedan" (1995.). Po sadržaju bi i Vladimir Vuković (1938.) sa svojim ciklusom „Mladenački dani" (Kalendar Gradišće 1987., 1988., rompotanje 1988./3) morao u redove tih pisaca. Jezično se ta proza ističe svojom brizantnom sažetošću, pregnantnom kratkoćom i ugodnim stilom, čime stoji na vrhuncu te vrste gradišćanskohrvatske novele.

I druga generacija, novija eksperimentalna proza je sadržajno vezana uz život i događaje užeg zavičaja ali ona reflektira i događaje iz šire blizine i svijeta. Tako Andi Novosel (1948.) crticama „Sumpor u vodi", „Pit ili ne pit" (rompotanje, 1987./1), i Evald Höld (1954.) u primjeru „Tetac Kol u Trstu" (rompotanje,1987./2).
Dodati bi morali od Jurice Čenara (1956.) „Svojemu svoj" (1993.) u kojoj pripovijesti se povezuje stara i nova domovina; Anu Šoretić (1952.) romanom u stihu „Zamotana duša" (1998.), nesvladanim zapletenim problemima modernoga braka; Doroteju Zeichmann-Lipković (1957.) crticom „Mrtvi na odmoru" (1999.), refleksijama o nacionalsocijalizmu u hrvatskim selima, kao i Petra Tažkyja (1968.) s djelima „Ferije na Dobrom Polju" (1991.) i „Takovi smo bili" (2004.) o iznuđenom bijegu iz moravskog hrvatskog sela u velegrad Beč, asimilaciji, životnim problemima realsocijalizma kao i škakljivim događajima u jednom hrvatskom selu za vrijeme revolucije 1848.

Potpuno se slažu s temeljitom analizom austrijskog književnika Petra Paula Wiplingera (Pflanzenaufsteinigem Boden. Die Literatur der österreichischen Slowenen und Kroaten, Wiener Zeitung od 1. ožujka 1996., str. 6 - Biljke na kamenitom tlu. Književnost austrijskih Slovenaca i Hrvata) oni koji poznaju potanje narušeni položaj gradišćanskohrvatske književnosti u općenitoj austrijskoj literarnoj sceni. On govori o (... aus Selbstverschulden ... iz samokrivnje i ... zuviel am Bequemlichkeit, aneiner Haltungdes Sichdahintreibenlassens, auch einer gewisser Resignation und Desorientierung... previše iz udobnosti, prepustiti se vremenu, neka vrsta rezignacije i bezorijentacije, da bi pa zaključio:( ... im Gesamtengibt es bei dieser burgenländisch kroatischen zeit genössischen Literatur verhältnsmäßigviel – zuviel – Lyrik, zuvielIch -Lyrikauch; undzuwenig Prosa. Wasfehlt, seitlangem, seit Jahrzenhnten fehlt, ist der große Roman, Erzählprosa mit „langemAtem" und mit Dimension...u cjelovitosti ima u toj gradišćanskohrvatskoj suvremenoj književnosti razmjerno mnogo – previše – poezije, pretjerane egocentrične lirike i premalo proze. Čega nema, odavna, desetljećima je veliki roman, pripovjetke „dugog daha" i dimenzijom...)

"Pit ili ne pit"

– Vi kanite znat što dilam, ili ča?
– Hej, ja nisam zaposlen, nisam šmarocer, ali nisam nezaposlen!
– Nisam zaposlen, nisam zabilježen u akte nekoga zatvora ili u diskete nacionalnog ili internacionalnog djelatnog ureda – terora.
– Vi sumljite da sam poduzetnik, ki se skriva pod bohemskim outfitom?
– kanujete se! Nimam kapitala, nimam jerbinstva ili drugoga imanja. moja vjerodostojnost i čast ne otvara trezore i tajne konte izvan naše zemlje, domovine loze.
– kade da stanujem, i od česa živim?
– stanujem u kertnerici ili mariahilferici. Beč mi je domovina, u feudalnom apartmanu imam svega. za pilo se skrbi vinoteka. Vsop, vino, druge ugodnosti – najt ćete puno po moji konteneri. Jilo, pratež i čižme kupujem kod poznate firme "colonija".
– U ljeti me grije sunce i pere godina. U jeseni i zimi se grijem toploćompodzemnice i supermarketa. - putujem stalno od kolodvora do kolodvora mojega žitka, loža moja ... pst ... pst se imenuje dablu
– pravodasmim biti bohem. prijavljen kod vlašćega svojega gospodara. nisam singl ... i ne impotentan. živim heteroseksualno i se pomnožavam po božljoj volji prez spolne bolesti.
– isto kotno drugi si držim cvijeće na črni konta. glasujem ono što se glasuje. moju veselu vrst su upoznali demoskopi. ja sam nigdorsvagdir. izrod otpadnoga društva, svagdirnigdor. moje jilo si dilimkot to piše sveto pismo sa štakori pod stoli, pilo pijem s kačami.
– ja ne čekam već na pravičnost. bit ili pit, to je pitanje!


(Andi Novosel)

Akademik Nikola Benčić

 

Uto, 23-10-2018, 08:27:46

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).