Napadi na prof. dr. sc. Božu Skoku

U Hrvatskoj se uopće ne isplati biti uspješan, sposoban, radišan, iskren ili dobronamjeran. U to sam se, po ne znam koji put, uvjerila i protekli mjesec SkokoNema dvojbe kako je svojim kritičkim, ali iznimno argumentiranim pisanjem razbjesnio mnoge neistomišljenike. Očito mnoge smeta i njegov patriotizam ili veza s Crkvom. A jasno je da je i kao uspješan poduzetnik u svijetu tržišnog komuniciranja proteklih godina stvorio puno ljubomornih suparnika. Baš kao i u znanosti, gdje je svojim dijelima ostavio puno dublji trag nego mnoge starije kolege.prateći neke napade na Božu Skoku, jednog od najpopularnijih profesora Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, uspješnom PR stručnjaka i kolumnista Večernjeg lista, koji je u svojim analizama otvorio neke od strateški najvažnijih tema vezanih uz samosvijest, identitet i međunarodni položaj Hrvatske.

Nema dvojbe kako je svojim kritičkim, ali iznimno argumentiranim pisanjem razbjesnio mnoge neistomišljenike. Očito mnoge smeta i njegov patriotizam ili veza s Crkvom. A jasno je da je i kao uspješan poduzetnik u svijetu tržišnog komuniciranja proteklih godina stvorio puno ljubomornih suparnika. Baš kao i u znanosti, gdje je svojim dijelima ostavio puno dublji trag nego mnoge starije kolege.

To je samo dio razloga, uz sve ostalo što je taj mladi čovjek napravio prije četrdesete, ali sasvim dovoljno da ljudima počnete ići na živce u ovoj našoj zemlji, gdje nije mudro stršati iznad prosjeka. Jedna uzrečica kaže – „Ljubomoru moraš zaslužiti, sažaljenje ćeš dobiti besplatno". Iskreno ne znam tko je autor te izreke i nadam se da me neće netko kao Skoku zbog toga prozvati, ali to je najvjernija slika naše jalne hrvatske stvarnosti. Žalimo lošije i nesretnije od sebe, a ljubomorni smo na sve koji su u nečemu bolji od nas.

Priča se u jednoj novinskoj redakciji kako se mjesecima pokušavalo Skoki pronaći neki grijeh, nakon jednog njegova TV istupa koji je iziritirao jedan „visoki izvor", kako bi mu se ocrnio ugled u javnosti. U nedostatku bilo čega konkretnog, jedan nadobudni povjesničar u ideološki zaslijepljenom pamfletu ga je ostrašćeno prozvao neznalicom jer je krivo naveo neki citat u – ne znanstvenom radu – već novinskom članku, kao da su naši novinski članci prepuni referenci i izvora.

Potom se ukazala prilika, kad je mlađahni novinar s nekog portala, željnog pozornosti i senzacionalizma, uočio sličnost između nekog Skokina navoda i Feralovca Borisa Dežulovića u nekom starom tekstu. Brzo se okupio krizni stožer, osmislila strategija i krenula je paljba. Optužili su Skoku za navodni plagijat, iako je riječ očito o prepričavanju neke slične anegdote. Skoko pak u maniniri dobrog komunikologa pojašnjava kako je došao do anegdote i bez Dežulovićeva teksta, te se uljudno ispričava ukoliko je on ipak autor ili je barem prvi zabilježio tu sličicu.

Uvrede i klevete

No, na tu svoju gestu dobiva salve uvreda i kleveta od Dežulovića, proziva mu se podrijetlo i optužuje ga za kojekakve sitne gluposti, prepisane s kojekakvih internetskih foruma, u maniri onih – kad je bio dječačić nije dijelio igračke. Uvrede i klevete u maniri najgorih fašističkih vrijeđanja, nakon Slobodne Dalmacije, objavljuje Jutarnji kao top vijest na svome portalu, a vrijedne ruke sitnih duša masovno eksploatiraju po društvenim mrežama.

Reakcije i zgražanje čitatelja su valjda bile tolike da je ta Dežulovićeva utuživa objava, dan poslije žurno izbrisana sa servera! Da apsurd bude veći Skoku za navodni plagijat optužuje Jutarnji list, koji je prema istraživanju profesora Đorđa Obradovića sa Sveučilišta u Dubrovniku, samo u jednom mjesecu na svojoj zadnjoj stranici objavio čak 81 plagijat! Jasno, Hrvatsko novinarsko društvo na sve šuti.

KolarićKolarić je ovo valjda shvatila kao priliku da ocrnjivanjem Skoke, koji je za razvoj struke učinio barem deset puta više od nje i predstavlja uzor generacijama mladih stručnjaka, do izražaja dođe njezina veličina u svijetu PR-a. Tako se javno suprostavlja odluci neovisnog Suda časti, što je nepojmljivo u normalnim udrugama pa sastavlja vlastitu „presudu" pod koju potpisuje upravni odbor. Očito se sve to događa bez njihova znanja, jer ih se dvoje dan poslije ograđuje od tog njezina postupka.Iako se sve čini banalnim, orkestrirana hajka pokušava ići dalje uz pomoć „institucija". Uključuje se nezaobilazna Aleksandra Kolarić, koja nakon što je postala višak u Deloittu obnaša dužnost predsjednice Hrvatske udruge za odnose s javnošću i čeka da ju netko vrati u SDP iz kojeg je izbačena. Ona traži hitno očitovanje Suda časti o Skoki, koji je valjda sporom sa Dežulovićem oko tri rečenice u tom novinskom tekstu, naštetio svim hrvatskim PR-ovcima. Sud časti reagira trezveno i staje u obranu Skoki, koji je zadržao dostojanstvenu komunikaciju, ispričao se Dežuloviću ukoliko se osjetio ugroženim, i pojašnjava da to nema veze s njegovim radom u odnosima s javnošću.

No, Kolarić je ovo valjda shvatila kao priliku da ocrnjivanjem Skoke, koji je za razvoj struke učinio barem deset puta više od nje i predstavlja uzor generacijama mladih stručnjaka, do izražaja dođe njezina veličina u svijetu PR-a. Tako se javno suprostavlja odluci neovisnog Suda časti, što je nepojmljivo u normalnim udrugama pa sastavlja vlastitu „presudu" pod koju potpisuje upravni odbor. Očito se sve to događa bez njihova znanja, jer ih se dvoje dan poslije ograđuje od tog njezina postupka.

U pomoć zatim priskače dekan Fakulteta političkih znanosti profesor Nenad Zakošek, čiji je mandat na isteku, koji dijeli intervjue po portalima, u kojima tvrdi da Skoko doduše nije počinio plagijat, ali je osramotio sebe i fakultet! Pritom uopće ne čeka, niti uvažava mišljenje fakultetskog etičkog povjerenstva, koje je prethodno zatražio, a koje istodobno zaključuje kako cijela ta priča nema nikakve veze sa Skokinim akademskim radom. O licemjerstvu profesora Zakošeka, koji je – prema pisanju nekih medija - zataškavao i teške afere svojih istomišljenika na fakultetu, a mlade snage koje po njegovu mišljenju ne pripadaju ljevici proziva i za sitnice, dobru analizu napisao je Marko Ćustić u Aktualu od 11. lipnja 2014.

Gubitak kredibiliteta

Prilično dobro umrežena ekipa ispucala je svu svoju municiju, ali i nepovratno dovela u pitanje i vlastiti kredibilitet. Tim više što se u međuvremenu pojavilo barem pet različitih verzija te navodne Dežulovićeve anegdote, koju je Skoko prenio, a neki tvrde da je sličnu foru dvije godine prije Dežulovića u nekom TV programu ispričao poznati beogradski šoumen Minimaks. Dakle, otprilike kao kad bi netko tražio autorska prava na ušminkanu i objavljenu verziju vica koji je čuo u nekoj kavani.

Skoko pak može biti ponosan što je došao do razine da se takva ekipa bavi njime, jer je Ralph Emerson zapisao – „Čovjek shvaća svoju veličinu tek kroz zavist i mržnju svojih konkurenata." No cijela ova priča nije nimalo dobra, ni poticajna za sve naše mlade i ambiciozne ljude, koji pošteno rade, bore se, iznose svoja mišljenja, zagovaraju konstruktivne ideje...Svi mi u radu napravimo poneku grešku, pa tako i Skoko što nije drugačije citirao taj dobiveni materijal. Ali istodobno pred očima nam prolaze puno veći prijestupi pa nitko ne reagira. Na koncu konca tko će se u budućnosti odlučivati za bilo kakav javni posao ako zna da se bez ikakvog ozbilnijeg razloga vrlo lako može naći na javnom udaru i da svaka budala može pokušati njime „obrisati pod"!?

Katarina Janković