Komunistička ideologija pretvorena u dogmu

"Moralno je ono što služi našim interesima, a naš je prvi interes uništiti klasnoga neprijatelja. U ime proletarijata mi određujemo tko spada u tu kategoriju i što s njim treba učiniti."

"Vladimire Iljiču – obratio se Lenjinu Aleksandar Šljapnikov – vi ste jučer na našem Kongresu (XI. kongres Komunističke partije, 1922. nap. I. B.) rekli da u Rusiji proletarijat kao klasa, u marksističkom smislu, ne postoji. Dopustite mi da vam čestitam na provođenju diktature u ime klase koja ne postoji!" Što mu je na to Lenjin mogao reći? "Hvala na čestitki (naglas). Ah, dragoviću moj, ti ništa ne razumiješ, nije naglasak na riječi proletarijat, nego na riječi diktatura (u sebi). Samo diktaturom možemo ostvariti dva naša temeljna cilja: uništiti 'klasnoga neprijatelja' i iskorijeniti privatno vlasništvo. Učinit ćemo baš sve da ih ostvarimo."

Njegov je bliski suradnik Lav Davidovič Bronštejn Trocki tumačio da je diktatura potrebna zato što se revolucija ne tiče pitanja nekih djelomičnih promjena, već samoga postojanja buržoazije: "Na ovome polju nemoguće je sporazumijevanje. Ovdje odlučuje samo sila." U rezoluciji koju je Kominterna usvojila na svom II. kongresu u Moskvi, u srpnju 1920. piše i ovo: "Jedino nasilnim skidanjem buržoazije, konfisciranjem njezine imovine, rušenjem cijeloga buržujskoga državnoga aparata od vrha do dna, parlamentarnog, sudskog, vojnog, administrativnog, općinskog i sličnog, može se osigurati pobjeda proleterske revolucije."

Opravdanost terora kao načina vladanja

Komunisti su s prijezirom odbijali prikrivati svoje poglede i namjere. Otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavog dotadašnjega KomunistiKomunisti su se odlučili za diktaturu, diktaturu "proletarijata". "Proletarijat" o tomu nisu ništa pitali. Nasilje je postalo izrazom te diktature, taktikom i strategijom "klasne borbe". Uspjeli su, vlast su silom osvojili. Trebalo je učiniti sve da se, istim metodama, zadrži i da se društvo počne oblikovati prema Lenjinovoj zamisli. Ušutkali su sve koji su svojim riječima ili djelovanjem, ili samim svojim postojanjem, društvenim, ekonomskim, intelektualnim, pokazivali neodrživost komunističke teorije.društvenoga poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet, pisali su oci komunizma. Lenjin je vrlo jasno oblikovao revolucionarna etička načela: "Mi kažemo da je naš moral potpuno podređen interesima klasne borbe proletarijata (kojega u Rusiji u to vrijeme nema, nap. I. B.). Naš je moral izveden iz interesa klasne borbe proletarijata." Moralno je ono što služi našim interesima, a naš je prvi interes uništiti klasnoga neprijatelja. U ime proletarijata mi određujemo tko spada u tu kategoriju i što s njim treba učiniti.

Komunisti su se odlučili za diktaturu, diktaturu "proletarijata". "Proletarijat" o tomu nisu ništa pitali. Nasilje je postalo izrazom te diktature, taktikom i strategijom "klasne borbe". Uspjeli su, vlast su silom osvojili. Trebalo je učiniti sve da se, istim metodama, zadrži i da se društvo počne oblikovati prema Lenjinovoj zamisli. Ušutkali su sve koji su svojim riječima ili djelovanjem, ili samim svojim postojanjem, društvenim, ekonomskim, intelektualnim, pokazivali neodrživost komunističke teorije.

Lenjin i njegovi sljedbenici zahtijevali su da im se povjeruje kako su baš oni, prvi otkad čovjek zna za se, dešifrirali pravi smisao Povijesti. Komunistička ideologija je pretvorena u dogmu, apsolutnu i univerzalnu istinu. Materijalizam je njezina osnova. Proglašavanjem te ideologije i politike apsolutnom istinom, koja je uz to "znanstvena", utemeljuje se totalitarna dimenzija komunizma. Tu istinu može tumačiti samo Vođa i njegova stranka. Jednopartijnost je, dakle, nužnost, a iz takva zastupanja smisla slijedi i opravdanost terora, kao načina vladanja.

Konfiskacija od tvornica do tanjura

Manipulacija jezikom, potpuna sloboda u miješanju fiktivnoga i stvarnoga, jedna je od bitnih komunističkih metoda. Proletarijat (koga nema) kao klasa, odnosno Partija kao VlastČuvanje vlasti, kao i njezino osvajanje, opravdavalo je primjenu svih sredstava i napuštanje bilo kakvih etičkih načela (pa i etike same, kao bezvrijedne buržoaske kategorije). Kad je klasnom neprijatelju oteto sve što je imao, na red su došli i seljaci koji su morali revolucionarnim vlastima predavati i zadnje zalihe žita i ostale hrane kako bi se prehranilo gradsko stanovništvo. Seljaci i radnici to više nisu mogli trpjeti pa su se pobunili jer više nisu imali što dati. Boljševici su odgovorili masovnim ubojstvima.samoproglašena zastupnica proletarijata, bit će glasnogovornicom smisla čovjekova postojanja. Ta je revolucija krenula "odozgo" – poveli su je i usmjeravali Lenjinovi profesionalni revolucionari (samoproglašena avangarda "proletarijata"), jer nisu vjerovali da je narod dovoljno zreo za preuzimanje vlasti i upravljanje državom. Zbog toga su, u njegovo ime, narod ništa ne pitajući, komunisti preuzimali sve državne, političke i druge institucije, započelo je vrijeme "istinske demokracije".

Tako je, naime, trebalo zvati vlast stečenu revolucijom. Prvi cilj toj diktaturi je podržavljenje vlasništva jer je privatno vlasništvo izvor klasnoga izrabljivanja i mora se zauvijek ukinuti. Oduzeta imovina podijelit će se narodu. Konfiscira se sve što klasni neprijatelj posjeduje, od tvornica i zemlje do tanjura iz kojih jede. Eksproprijatori se ekspropriraju. Pojedinac gubi pravo na posjedovanje stvari, koje je kroz povijest shvaćao kao svoje naravno pravo, starije od prava društva ili države, jer je i on sam od njih stariji.

Komunisti nisu vodili računa o tomu da ni jedna vlast ne može promijeniti tu ontičku "prednost pojedinca". Tvrdili su da je sve što klasni neprijatelj ima, opljačkao narodu. "Avangarda proletarijata" samo zapovijeda pljačku opljačkanoga. Među revolucionarima vlada partijska stega, koja se iskazuje više kao čin vjerničkoga zanosa, nego racionalnoga ponašanja.

Čuvanje vlasti, kao i njezino osvajanje, opravdavalo je primjenu svih sredstava i napuštanje bilo kakvih etičkih načela (pa i etike same, kao bezvrijedne buržoaske kategorije). Kad je klasnom neprijatelju oteto sve što je imao, na red su došli i seljaci koji su morali revolucionarnim vlastima predavati i zadnje zalihe žita i ostale hrane kako bi se prehranilo gradsko stanovništvo. Seljaci i radnici to više nisu mogli trpjeti pa su se pobunili jer više nisu imali što dati. Boljševici su odgovorili masovnim ubojstvima.

Nakon prestanka oružanih sukoba osiromašeni je narod pitao komuniste kad će početi ostvarivati svoja obećanja i narodu dijeliti opljačkano. Lenjin je na to odgovorio da su buržuji pobjegli i odnijeli sve sa sobom. To, naravno, nije bila istina. Privatnici su razvlašteni, njihovo je oteto vlasništvo prešlo u ruke "države". O njemu brinu revolucionari koji upravljaju državom, a na čelu je Veliki Vođa čija je riječ prva i posljednja. Je li u tom kontekstu uopće ozbiljno pitati o vrećama sa zlatom u ostavštini Najvećega Sina?

U 14 mjeseci 1,8 milijuna uhićenih

Komunisti su narodu rekli da ga vode ravno u – Eshaton, u svijet jednakosti, blagostanja i sreće. Razboriti su ljudi i prije te 1917. pitali revolucionare zašto svoj krajnji fanatizam žele pretvoriti u pravilo života zajednice jer je to što priželjkuju potpuno protivno čovjekovoj naravi. I revolucionarno se djelovanje, govorili su kritičari komunizma, mora podrediti temeljnim moralnim ograničenjima. Mnogi povjesničari, filozofi i sociolozi istražuju već od samoga početka i do danas nisu našli odgovor na pitanje zašto se moderni komunizam, koji se pojavio 1917, gotovo odmah pretvorio u krvavu diktaturu, a potom u zločinački režim.

Kako objasniti činjenicu da je komunistička vlast zločin prihvatila i primjenjivala kao svakodnevnu, normalnu, običnu mjeru i to desetljećima? Za razliku od terora Francuske revolucije koji je, s iznimkom Vandeje (Vendée), dotaknuo tek dio stanovništva, teror pod Lenjinom usmjeren je na sve političke grupacije i sve slojeve društva. Ni pod Staljinom nasilje nije prestajalo. Za vrijeme Velikoga terora u Sovjetskom Savezu, u četrnaest mjeseci 1937. i 1938. "u četrdeset i dvije pomno pripremljene operacije, uhapšeno je 1,8 milijuna ljudi, a ubijeno njih gotovo 690.000."

Ivan Bekavac