"Regija" i njezini zagovornici

Dok se na javno-promidžbenoj razini, na pozornici Trga Bana Jelačića u Zagrebu slavio ulazak Hrvatske u EU, iza pozornice, na službeno-operativnoj razini, reintegracija Hrvatske u 'njenu' bivšu Regiju ne samo da je bila, već je i ostala na vrhu prioriteta politike trenutnih hrvatskih političara i moćnika EU. Svi sudionici slavlja u Zagrebu u svojim izjavama stalno su isticali kako je Hrvatska ključna karika za koju će se vezati ostale članice Regije na putu u EU. Regija, a ne Europa, nesumljivo je bila najpopularnija riječ na proslavi ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

TeatralnostNapadna teatralnost tog novog bratstva-jedinstva hrvatskosrpskih političara zaista ostavlja gorak okus u ustima i predstavlja uvredu zdravog razuma. Koliko u svemu tome ima bestidnosti i ponižavanja dostojanstva Hrvata u Domovini to samo oni znaju. Posebice branitelji i žrtve velikosrpske agresije s područja Baranje i Istočne Slavonije gdje su četničke horde iz Srbije pod zapovjedništvom toga istog Nikolića, palili njihova sela, ubijali i silovali najmilije, opljačali ih i protjerali iz njihovih domova, u koje se mnogi nikada više nisu vratili. Možete li zamisliti kako je njima bilo teško gledati taj jad i koliko su se jezili tih slika?Regija-Regija-Regija..., zujala je u svakom službenom govoru, u medijskim izvješćima i na političko-gospodarskim sastancima na kojima se raspravljalo o svim mogućim varijantama daljnih integracija Hrvatske sa Srbijom i drugim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije

Naravno da je u takvom ozračju 'zvijezda' proslave ulaska Hrvatske u EU bio srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić. Njegov dolazak u Zagreb za vodeće hrvatske medije bio je glavni događaj. Hrvatska televizija čak je prekinula specijalni program posvećen ulasku Hrvatske u EU da bi se izravno uključila na zagrebački aerodrom u trenutku kada je sletio zrakoplov sa srbijanskom delegacijom na čelu s Nikolićem.

Prošetavši se crvenim tepihom prostrtim u njegovu čast, on se najprije odvezao na sastanak s čelnicima hrvatskih Srba, a onda u rezidenciju hrvatskog predsjednika gdje se s Josipovićem srdačno rukovao i izljubio i po crvenom tepihu odšetao u vrt rezidencije gdje su ga nestrpljivo čekali svi drugi čelnici - Regije.

Napadna teatralnost tog novog bratstva-jedinstva hrvatskosrpskih političara zaista ostavlja gorak okus u ustima i predstavlja uvredu zdravog razuma. Koliko u svemu tome ima bestidnosti i ponižavanja dostojanstva Hrvata u Domovini to samo oni znaju. Posebice branitelji i žrtve velikosrpske agresije s područja Baranje i Istočne Slavonije gdje su četničke horde iz Srbije pod zapovjedništvom toga istog Nikolića, palili njihova sela, ubijali i silovali najmilije, opljačali ih i protjerali iz njihovih domova, u koje se mnogi nikada više nisu vratili. Možete li zamisliti kako je njima bilo teško gledati taj jad i koliko su se jezili tih slika?

Nova lica, scena ista

Ali što se tu može? Hrvati su imali šansu i izabrali Josipovića, a Srbi Nikolića. Nova lica ,scena ista. Na jednoj strani ponosni četnički vojvoda i velikosrpski 'Jugoslaven' tipa Milošević, Karadžić, Mladić, a na drugoj blijedi, malohrvatski Jugoslaven s kičmom mekšom od brašna, tipa Bakarić, Šuvar, Mesić. Sada i jedni i drugi mogu 'mirno' nastaviti uživati u tom morbidnom novo-jugoslavenskom cirkusu. Uzimajući u obzir provaliju između ekspanzivnoga velikosrpskog fašizma i oportunističkog hrvatskog 'antifašizma' lako možemo zaključiti da će međusobni srpsko-hrvatski odnosi i u budućoj regionalnoj zajednici neizbježno bolovati od istih 'bivših' bolesti i biti bazirani uglavnom (iako ne isključivo) na dobrobiti 'bivših' Jugoslavena u Hrvatskoj i velikosrpskih 'Jugoslavena' u Srbiji. Važno je da njima bude dobro. A što unesrećeni narodi misle, kako im je bilo i kako će im biti, najmanje je važno. Kako prije tako i danas.

Zapadni BalkanKada se vidjelo da da se stvari na prostoru bivše Jugoslavije ne razvijaju u željenom pravcu, odnosno da bi Tuđmanovom pobjedom nad Miloševićem Hrvatska mogla izmaći kontroli, već je 1993. godine, kao pričuvna varijanta, pri Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije osnovan odjel za Zapadni Balkan. Svrha osnivanja tog odjela bila je da se države nastale raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija + Albanija) nakon završetka ratova u kojima će se međusobno iscrpiti, ponovo naguraju u 'novu' balkansku zajednicu kojom će ponovo dominirati njihov balkanski žandar - Srbija.No, nije samo četnički vojvoda koji je žario i palio na okupiranim djelovoma Hrvatske veliki prijatelj trenutne hrvatske političke elite. To su i svi drugi koji su Hrvatsku najviše ucjenjivali i kočili na putu u EU i naguravali je natrag u Regiju. Tako je Josipović nekoliko tjedana prije slavlja odletio u prijateljski London, izraziti zahvalnost premijeru Cameronu, kraljici Elizabeti i državnim dužnosnicima zaduženima za Zapadni Balkan. Balkanska politika Londona, koja se u odnosu na Hrvatsku nije promjenila u zadnjih 120 godina,najlakše bi se mogla opisati frazom - business as usual.

Naime, kada se vidjelo da da se stvari na prostoru bivše Jugoslavije ne razvijaju u željenom pravcu, odnosno da bi Tuđmanovom pobjedom nad Miloševićem Hrvatska mogla izmaći kontroli, već je 1993. godine, kao pričuvna varijanta, pri Ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije osnovan odjel za Zapadni Balkan.

Svrha osnivanja tog odjela bila je da se države nastale raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija + Albanija) nakon završetka ratova u kojima će se međusobno iscrpiti, ponovo naguraju u 'novu' balkansku zajednicu kojom će ponovo dominirati njihov balkanski žandar - Srbija.

Takve je političke ciljeve Londona javno obznanio na Regionalnoj konferenciji za Jugoistočnu Europu u Bucharestu u listopadu 2001. tadašnji povjerenik za vanjske poslove EU, Chris Patten. U svom govoru naslovljenom 'Zapadnobalkanska veza' rekao je:' Jedini način potpore stvaranju jakih institucija Zapadnog Balkana jest putem strategije EU o ponovnom spajanju veza koje su sjedinjavale i držale narode tog područja skupa'. Što je bilo vrlo očito priznanje želje njegove vlade u Londonu da se obnovi neka vrsta Jugoslavije. On je dalje iscrpno izložio svoj plan za Zapadni Balkan jasno dajući do znanja da želi vidjeti sve države članice 'kako pletu mrežu bliskih međusobnih odnosa kao temelj za veću političku i gospodarsku sigurnost u regiji koja će se odražavati u dvostranom odnosu EU i Zapadnog Balkana'.

„Sukobi balkanskih plemena"

Očekivala se reakcija Hrvatske preko nazočnog ministra vanjskih poslova u Račanovoj vladi, Tonina Picule, no on ne samo da se nije energično suprostavio toj Pattenovoj ideji, već je na idućem summitu EU - Zapadni Balkan u Thessalonikiju u Grčkoj (lipanj 2003.) tadašnji povjerenik Račanove vlade za europska pitanja, a sadašnji (vjerojatno za nagradu) najviše plaćeni dužnosnik EU iz Hrvatske, Neven Mimica, predložio da se zemlje članice Zapadnog Balkana u svoju 'novu' zajednicu integriraju na isti način na koji su to uradile članice EU. Drugim riječima on se založio da regionalna zajednica Zapadni Balkan postane EU u malom.

Nakon toga tko bi se danas u Hrvatskoj trebao sjećati prijateljske izjave Johna Majora, bivšeg prvog ministra Velike Britanije koji je u jeku najžećih razaranja Hrvatske i BiH u velikosrpskoj agresiji, na pitanje, zašto EU stoji sa strane i ne intervenira, izjavio da Europa ima pametnijeg posla od mješanja u sukobe balkanskih plemena u kojima se ne zna tko koga tuče i zašto!? Ili izjava 'mirovnih posrednika' lorda Owena i Caringtona? Ili onog znamenitog Blairovog obećanja Sanaderu: 'Što čekate? Uhitite Gotovinu i ulazite u Europu'? I da je nakon uhićenja Gotovine došla famozna Carla del Ponte, pa 'brijunski transkripti', pa ZERP, pa 'topnički dnevnici, pa Slovenija.....

Vjerojatno je ta kolektivna amnezija bila razlog zašto je Milanović par tjedana prije ulaska Hrvatske u EU posjetio prijateljsku Sloveniju i u slovenskom parlamentu odao duboku zahvalnost Slovencima za iskazanu potporu u predpristupnim pregovorima. On je tamo izrecitirao toliko verbalnih besmislica o slovensko-hrvatskom prijateljstvu da je i samom slovenskom predsjedniku Boruta Pahoru bilo neugodno. Poglavito zato jer se baš on izuzetno proslavio podmuklom blokadom Hrvatske na putu u EU i 'prijateljskim' otimanjem hrvatskog teritorija.

Prema izvješću talijanske novinske agencije ANSA (13. svibnja, 2010.) Pahor je u pregovorima s hrvatskom stranom postigao izvrstan razultat: 'Koristeći poziciju Hrvatske koja traži žurno članstvo u EU, Pahor je prisilio Jadranku Kosor da prihvati i potpiše ugovor koji garantira Sloveniji kontakt s otvorenim morem'. Uz to, okupacija Svete Gere i pljačka hrvatskih štediša od strane Ljubljanske banke po Milanoviću su vjerojatno dovoljna potvrda i jamstvo 'vječitog slovensko- hrvatskog prijateljstva'.

Treći i najveći as iz rukava vanjskih 'prijatelja' Hrvatske, Vesna Pusić, u međuvremenu otputovala u Beograd, da tamo umiri zaklete hrvatske prijatelje izjavom: 'Hrvatska ulazi u Europu, ali ostaje u Regionu' (beogradski 'Blic') i time privoli četničkog vojvodu da dođe na proslavu u Zagreb. On se naime, nešto bio dvoumio zbog poziva kosovskoj predsjednici, no kada je uoči slavlja u Zagrebu svijetu i Hrvatima otkrio tajnu da je zapravo 'Srbija omogućila Hrvatskoj ulazak u EU', hrvatska politička elita nikako se nije mogla pomiriti da tako velik i zaslužan prijatelj Hrvatske ne dođe na feštu.

Kada se činjenici da je za vrijeme velikosrpske agresije žario i palio na okupiranom dijelu Istočne Slavonije pridoda još i njegov ne tako davni intervju njemačkom FAZ-u u kojem je rekao da je 'granica Virovitica-Karlovac-Karlobag njegov ne dosanjani san' kojeg se on nikada neće odreći, a Vukovar 'srpski grad u kojem Hrvati nemaju što tražiti', razumljivo da bi zapadnobalkanski dernek u Zagrebu, bez njega bio nezamisliv. Isto kao ni bez notornog Carla Bildta kojeg je 1995. hrvatska vlada proglasila 'persona non grata' (nepoželjnom osobom) u Hrvatskoj, ali se povratkom 'bivših' Jugoslavena na vlast vratio na velika vrata. Postao njihov omiljeni gost i suradnik. Čak je i kuću kupio u njemu toliko 'dragoj' Hrvatskoj, na otoku Korčuli.

Nepozvani

Naravno da okupirani tolikom brigom za te, tradicionalno najveće hrvatske 'prijatelje', vodeći hrvatski političari 'nisu imali vremena' pozvati na slavlje domaće dužnosnike koji su dali istinski prinos PusićTreći i najveći as iz rukava vanjskih 'prijatelja' Hrvatske, Vesna Pusić, u međuvremenu otputovala u Beograd, da tamo umiri zaklete hrvatske prijatelje izjavom: 'Hrvatska ulazi u Europu, ali ostaje u Regionu' (beogradski 'Blic') i time privoli četničkog vojvodu da dođe na proslavu u Zagreb.procesu približavanja Hrvatske Europi: Matu Granića, Ljerku Mintas-Hodak, Kolindu Grabar Kitarović, Gordana Jandrokovića... A kamoli tamo nekog Dietricha Genshera, Klausa Kinkela , Madeleine Albright, Doris Pack, Hillary Clinton i druge osvjedočene prijatelje Hrvatske koji su je izvana, u najtežim trenutcima obrane od velikosrpske agresije, aktivno podupirali i nakon toga nesebično pomagali uklanjajući prepreke koje su Milanovićevi, Josipovićevi i Pusićkini prijatelji postavljali na njenom putu u EU.

Što tek reći o propustu da se nitko iz trenutnog vrha hrvatske vlasti nije sjetio pozvati bivšu ministricu vanjskih poslova Austrije, Ursulu Plassnik, koja je na maratonskom sastanku ministara vanjskih poslova zemalja EU u Luxenburgu, (3. listopada 2005.) kada je 30 sati vrata Europe tresla velika Turska, ta vrata neočekivano otvorila Hrvatskoj. Naime, dramatično natezanje i trgovina između Londona i Beča omogućilo je Ursuli Plassnik da vještim diplomatskim manevrom u posljednjem trenutku prisili London da otpočne pristupne pregovore s Hrvatskom u zamjenu za povlačenje veta ulasku Turske u EU. +

Nakon što je ova nagodba postignuta svako daljnje taočenje Hrvatske 'nesuradnjom' s Haškim sudom postalo je besmisleno pa se skupu obratila - samo nekoliko dana ranije hrvatskom nesuradnjom grozno razočarana - glavna tužiteljica Carla del Ponte, izjavom da Hrvatska sada potpuno surađuje s Haškim sudom(?!) 'Njeno izvješće, koje je po priznanju nazočnih diplomata najednom postalo iznenađujuće pozitivno otvorilo je put Hrvatskoj da pristupni razgovori s EU mogu početi odmah'' ('The Australian' 5. listopad 2005. str.10)

''Nekom čarolijom Austrija je dobila što je tražila u vezi s Hrvatskom i put u EU za Hrvatsku sada je otvoren'' (Johny Diamond, izvestitelj londonskog BBC-ija iz Luxenburga, 4. listopad, 2005.).

No, odmah nakon tog povjesnog događaja uslijedio je hladan tuš iz usta predsjednika europske komisije Jose Manuela Barossa koji je tim povodom rekao: ''Ovo je vrlo važan događaj za cijeli Balkan i ja sam jako sretan što smo ovim korakom napravili ozbiljan napredak na putu prijema cijele zajednice Zapadni Balkan u Europsku uniju''. Jedan drugi visoki dužnosnik EU nazvao je početak pristupnih pregovora s Hrvatskom ''novom zorom Zapadnog Balkana''(?!)

Hrvatska kao taoc

Iz ovakve retorike dužnosnika EU, kojom se uvijek u prvi plan stavljao Zapadni Balkan, a Hrvatska spominjala samo u kontekstu taoca i pomoći koju će pružiti Srbiji i drugim članica 'svoje' Regije, čudno da nitko u Hrvatskoj nije primjetio da se ona za EU priprema i prima samo kao žrtveno jagnje drugih članica 'svoje' Regije.

ProslavaKoliko je ulazak same Hrvatske u EU zapravo značio drugim članicama te zajednice najbolje se vidjelo po tome žto su na proslavu u Zagreb gotovo sve poslale svoje ministre vanjskih poslova, njihove zamjenike ili trećerazredne državne službenike. Njima je bilo najvažnije da se u Zagrebu okupe svi lideri regionalne zajednice Zapadni Balkan i da im na proslavi u Zagrebu poruče - Mi brinemo o vama, sada još više nego prije i jamčimo vam da će te se uskoro pridružiti Hrvatskoj. Ali se prije toga morate što brže i što čvršće ponovo međusobno povezati.Koliko je ulazak same Hrvatske u EU zapravo značio drugim članicama te zajednice najbolje se vidjelo po tome žto su na proslavu u Zagreb gotovo sve poslale svoje ministre vanjskih poslova, njihove zamjenike ili trećerazredne državne službenike. Njima je bilo najvažnije da se u Zagrebu okupe svi lideri regionalne zajednice Zapadni Balkan i da im na proslavi u Zagrebu poruče - Mi brinemo o vama, sada još više nego prije i jamčimo vam da će te se uskoro pridružiti Hrvatskoj. Ali se prije toga morate što brže i što čvršće ponovo međusobno povezati.

Drugi dan nakon proslave u uredu predsjednika Hrvatske Josipovića sastali su se svi predsjednici iz Regije + Borut Pahor (koji je tamo pripadao isto toliko koliko i predsjednik Singapura). Čvrsto fokusirani na zajedničku budućnost i sudbinu lideri su raspravljali o zajedničkim poslovima i temama važnim za Regiju, dogovorivši se da će u buduće takvi sastanci postati regularni, uz nazočnost nekog visokog predstavnika iz EU. Na sljedećem sastaku bit će to predsjednik Francuske.

Zar nije tragikomično kako su Josipović, Pusićka i Milanović dan nakon proslave ulaska Hrvatske u EU odmah zasukali rukave i počeli udarnički, žešće nego ikad, krčiti put Srbiji i ostatku Regije? Umjesto da krče put Hrvatskoj prema krugu srednjoeuropskih zemalja članica EU kojem pripadaju. Njih uopće nije briga što su na balkanski dvoličan način, ubodom u leđa 'zakonom Perković', prisilili njemačku kancelarku Angela Merkel bojkotirati proslavu ulaska Hrvatske u EU.

I na samom startu ušli u sukob s najmoćnijom članicom EU razbivši pri tom savezništvo s zemljom koja je iskreni prijatelj hrvatskog naroda. Isto onako kako je Mesić svojim provokativnim povezivanjem s Gadafijem i Castrom razbio savezništvo sa Amerikom čvrsto skovano u Domovinskom ratu. To mogu samo političari koji hrvatskoj državi i narodu ne žele ništa dobro. Ne šalju li oni time poruku civiliziranom svijetu i krugu europskih naroda u čiju je zajednicu Hrvatska tek ušla - Zar ne vidite da nismo za vaše društvo, izolirajte nas i nastavite što čvršće povezivati s našom balkanskom Regijom, jer mi po svemu njoj, a ne vašem društvu pripadamo ?

Dobro je primjetio ugledni američki kolumnist 'Washington Timesa' Jeffrey T. Kuhner u svojoj kolumni od 23.lipnja 2011. ''Problem Hrvata je u tome što su srednjoeuropski narod kojim vlada balkanska politička klasa – nepoštena, podmitljiva i nesposobna''.

Željko Dogan