Prilog čitatelja - Zvone Drinovac: Stare priče iz „Novoga lista“

Stare priče iz „Novoga lista“

Na hrvatskoj medijskoj sceni Jutarnji je list iz Rijeke iz Jugoslavije u slobodnu Hrvatsku prenio, naizgled bez ikakva prekida, „napredni jugoslavenski“ instikt teledirigiranog novinarstva, koje unuaprijed sluti što „gazda“ od njega očekuje. List je to koji je poznat po velikom broju svakodnevnih istom ideologijom zaraženih komentara, ali i manjkom ozbiljnih novinarskih analiza, gdje je „gola istina“ već unaprijed svima poznata. Visoke doze nikad prežaljenoga (kripto)jugoslavenstva i hinjenoga liberalizma čitateljima po pravilu serviraju stari skojevski, udbaški ili ck-kadrovi: zastavnik Branko Mijić, zadužen za „rafalnu paljbu“ po svemu što detektira kao nacionalno hrvatsko, Boris Pavelić, jedan od sedmorice „engleskih“ novinarskih lovaca (embedded journalists) na generala Gotovinu i druge hrvatske bojovnike („pokriva“ hercegovačka skrovišta), nastavnik jugo-inačice marksizma Dag Strpić, balkanski ambasador i oprobani novinarski udbaš Zlatko Dizdarević-Pariz, jugoslavenski filozof Nenad Miščević, hrvatski pjesnik prozaično-politikanske invencije i inspiracije Zdravko Zima, e tutti quanti.

Ne će stoga čuditi da je danas direktor toga lijepog društva Franjo Butorac, stari i poznati partijski radnik i suradnik „Komunista“, hrvatskoj javnosti mnogo poznatiji po sredinom osamdesetih organiziranoj jugo-unitarističkoj i boljševičkoj hajci na hrvatski jezik (Butorac, Šuvar i Goran Babić), a 30-postotni vlasnik jedan ominoszni fond iz New-Yorka. No kako svi ti stari komunisti i antidemokratski kadrovi nisu danas uvjerljivi kritičari Katoličke crkve, a s druge strane kritika Crkve je jedan od prioriteta partijskih kadrova i vlasnika Novog lista, trebalo je naći kakvu „korisnu budalu“ za takvu vrste kritike. I našli su za taj „zadatak“, žali Bože, tragičnu osobu Drage Pilsela. Godinama se već svake nedjelje poput kakva novovjerca obara svojim prozelitskim smicalicama na „fašistički moral i ustroj“ u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Pilsel se po pravilu bori protiv biskupa, nadbiskupa, kardinala, hrvatskih nacionalista koji se usude pozvati na svoju vjeru, i sl.

Odnevnvo se u tom listu ponekad može uočiti i njegova enciklika “Urbi et populi”, nešto slično papinu blagoslovu “Urbi et orbi” o Uskrsu i Boziću, što je opet naznaka da je Pilsel dostigao „globalnu razinu diskursa“ ne manjeg „performancea“ od onog papina. Uzaludno je dakle svako sporenje s tim ultimativnim diskursima, argumenti tu ne pomažu. Već odavno se na Pilselove ispade i enciklike nitko ozbiljan s katoličke strane ne osvrće. Dakle ne ću ni ja. No kako u Novom listu nema nikoga da ga upozori na pravopis i gramatiku, to ću ja ipak učiniti. Ne stoga što mislim da bi Pilsel mogao početi sumnjati u svoju objavu, nego zbog nekih čitatelja Novog lista, koji doista nisu zaslužili da im se nameće iznakažen jezik – hrvatski i latinski. Pilsel je išao u neke škole u Argentini, nešto je – slično Butorcu - završio a nešto nije, ali je naučio malo. Njegova tjedna objava trebala je ispravno biti upućena „urbi et populo“ (gradu i narodu), nikada „urbi et populi“ (gradu i naroda). Imenica populus je za razliku od urbs i orbs druge deklinacije pa se sklanja, znaju početnici ali nitko iz redakcije Novog lista: populus, populi, populo, itd.

Možda je i bolje da sve Pilselove objave imaju takav nakaradan naslov, svatko može vidjeti da ni one nisu bolje sročene od toga naslovnog besmisla. Na kraju: Pilsela je na latinski novogovor možda uputio bivši ministar kulture Antun Vujić, i on je malčice „bija fula“ u latinskim padežima. Čovjek iz čista mira osnovao svoju nakladu „Pro leksis“ (prijedlog s ablativom, imenica u nominativu) i izdaje –prevedenu „nacionalnu enciklopediju“. Što može Vujić može i Pilsel, dabome. I on nečije štivo prevodi, a kad pokuša ne prevoditi i biti izvoran „fula“, ne samo u padežu.

Vujić se, za razliku od Pilsela, ako je vjerovati Novom listu, sprema ponovno postati ministar kulture. I izborna lista SDP-a prijeti da bi on doista mogao promicati „kulturu“ i u sljedećem sazivu Sabora. Perjanice hrvatske kulture i novinarstva – Vujić i Pilsel – već sada najavljuju kakva nas državna (ne)kultura u sljedeće četiri godine očekuje ako hrvatski birači budu slijepi.

Zvone Drinovac