Prilog čitatelja - Željko Tomašević - Bleiburg hrvatskog naroda

Bleiburg hrvatskog naroda

Izmjenom slova prijašnje spomen ploče, vladajuća „udbaška mafija“ ogrnuta plaštem tzv. „antifašizma“, željela je trajno sakriti zločin počinjen nad hrvatskom vojskom, djecom, očevima, majkama i starcima. Isto tako, htjela je trajno prikriti počinitelje nezapamćenih zločina. Taj čin nije slučajan zaokret u smislu otklona od zločinčeva redovnog djelovanja i postupanja već upravo suprotno, nastavak djelovanja „antifašista“ u skladu s njihovim glavnim obilježjima.

„Bleiburg hrvatskog naroda“ zločinci nisu započeli na Bleiburškom polju već od samih početaka na mnogim poljima, jamama, moru, planinama, brdima i dolinama hrvatske nam Domovine, protiv svake hrvatske duše koja nije bila izdajnička, ili milom ili silom upregnuta u njihova bezbožne „zaprege“. „Bleiburg“ hrvatskog naroda nije niti završio na Bleiburškom polju nego je trajao još niz godina, a onaj „tihi“ je napučio zemaljsku kuglu hrvatskim pukom, a opustošio Domovinu Hrvatsku!

S obzirom da je njihova „lukavost“ do kraja prozirna, ali da nam je i znana njihova sotonska „moć“, molimo i uzdajmo se u Božju ljubav i milost pa da time, u najskorije vrijeme ispravimo ponovljeni zločin počinjen nad mučeničkom žrtvom i vratimo staro slovo spomen ploče. Stara spomen ploča spomenik je dostojan svake civilizacijske vrijednosti, poštovanja i najdubljeg naklona pa je kulturološki i civilizacijski u svakom smislu, neshvatljivo da se itko usudio u istu dirnuti! Ali stara mudrost nam govori, da svatko svojim djelima najprije o sebi govori!

Također, s obzirom da Hrvatska vojska tada nije pala u borbi ili sličnim okolnostima već je mirno i bez borbe položila oružje, da bi od najgoreg krvnika hrvatskog naroda bila potom mučenički poklana ili na druge prestrašne načine mučenički pobijena te da su istu stravičnu sudbinu, s hrvatskom vojskom dijelila i hrvatska djeca, majke, očevi i starci, hrvatska država najmanje je obvezna postaviti i spomen obilježje koje će iskazivati svu puninu bleiburškog stradanja hrvatskog naroda. Takvo trajnim slovom potpunije spomen obilježje, govorilo bi otprilike: nad kime je zločin počinjen (dakle, sjetiti se i djece i svih civila), od koga je počinjen i pod kojim je okolnostima počinjen!

Stoga bi spomen slovo bleiburške spomen ploče trebalo iskazivati puninu hrvatskog mučeničkog stradanja i jasnu oznaku zločinca, kao trajan spomen protiv svakog zaborava i mogućeg lažnog doživljaja povijesti. Jer, niti će živući naraštaji našeg naroda, niti Dom hrvatski biti blagoslovljen dok se hrvatski čovjek prema žrtvi tolikih i takvih bude odnosio kako se odnosi danas.

Da li povijest pamti slučaj, ili da se nešto takvog sličnog danas događa u svijetu, kao što je ovo čemu smo sada svjedoci? Da vlasti druge države otkrivaju posmrtne ostatke tisuća mučenika kao što to danas čini susjedna Slovenija, a da “hrvatske vlasti“ to prešućuju. Odnosno, na svekolike, do gnušanja gadljive i samo prijezira vrijedne načine, tu stravičnu činjenicu u sredstvima javnog priopćavanja zataškavaju ili u najblažem slučaju, odmah smišljaju i stavljaju nekakvu usporedbu, a u svrhu umanjivanja ili, štoviše, opravdanja svog zločina.

Istodobno, i za pojedinačne nehrvatske žrtve (uz najdublji poklon svakoj nevinoj žrtvi!) iz ovog posljednjeg rata, najglasnije zagovaraju „civilizacijsku“ dužnost suđenja i osude, pa im tako nije važno jesu li hrvatski branitelji i junaci nešto počinili u prekoračenju nužne obrane, ili je to namjerno i unaprijed smišljeno počinio napadač na Republiku Hrvatsku. U takvoj „antifašističkoj stvarnosti“, težinom izrečene kazne po „hrvatskom pravosuđu“, u istu ravan ili još goru su stavljeni hrvatski junaci i generali u odnosu na patološke krvnike djece iz Srebrenice i one koji su masakrirali i ubijali u Slavoniji, a tko zna i po kojim drugim krajevima naše Domovine (primjer, izvjesni „škorpion“ Davidović), za čije zločine postoje i videozapisi. Pri tome, se mala visina kazne takvom patološkom zločincu još hvali kao „primjer dobrog suđenja“.

Možemo li zamisliti kakva bi hajka i kakva kazna bi bila izrečena hrvatskom vojniku ili generalu, da je snimljen gdje odvodi djecu na likvidaciju, ili da se nesporno zna da je kastrirao mladića, zarobljenog vojnika.

A pravda po Haagu, blaža je čak za jednu Plavšićku ili Babića nego „hrvatska“ za primjerice Norca ili Oreškovića! O vremena, o običaji!

Pri tome, kažu „ratni zločin ne zastarijeva“, ali nikako da jednakim načelom pogledaju u svoje krvavo lice!

Stoga zazivajući Božju pomoć, djelujmo i činimo svi zajedno i svaki od nas, sve što našim ljudskim snagama možemo u smjeru istine, pravde i Božjeg puta, a sve na veću slavu Boga i hrvatskog nam naroda i Domovine!

Željko Tomašević