Vlado Glavaš - Prebrojimo svoje mrtve

Prebrojimo svoje mrtve

Nema dana u godini a da se neke zajednice, skupine ljudi, stranke ili pojedini narodi u svijetu ne prisjećaju i oplakuju tužne događaje i stradanja iz bliže ili daljnje prošlosti, a na žalost sve je manje onih koji iz osjećaja i s veseljem slavi neko dobro djelo svoga brata ili sestre, prijatelja ili susjeda, zajednice ili naroda. Sve je više onih koji su bezbrižni na sve ono što se događa pokraj njega, u njegovom selu, gradu ili narodu i sve je manje onih kojima je istina bitna i koji su za istinu spremni i nešto žrtvovati. Sve je više onih koje ne zanima ni Bog, ni obitelj, ni prijatelj, ni njegov narod kojem po rođenju pripada. Takvo je stanje i ponašanje čovjeka u hrvatskom društvu i uopće u svijetu je zabrinjavajuće, posebno za nadolazeće naraštaje. Umjesto zova na uzbunu ljudi mirno spavaju kao da se ništa čudnovato ne događa. Takva i slična pitanja nameću se svaki dan, a odgovori? Kao da je nestao čovjek u čovjeku. Zašto tako?

Stara narodna mudrost kaže; onaj narod koji nije temeljito i stvarno ispitao i napisao svoju povijest, stranac i neprijatelj će je pisati; a oni koji se stide, preskaču i zanemaruju svoju prošlost ti nemaju ni zdrave temelje za budućnost. Onaj narod koji dopusti da im dio povijesti postane prljava svakodnevna politička tema nosi sa sobom duboku podijeljenost s nesagledivim posljedicama. Posebno ako se to čini planski kao kod Hrvata. I to nas boli.

Uz druge strašne ratove, Europu su u 20. stoljeću okupirala i tri ideološka zla: fašizam, nacizam i komunizam. Prema sadašnjim dokazima prva dva zla odnijeli su oko 22 milijuna, a treće zlo više od 100 milijuna ljudskih života. O prvima zna i ptica na grani, a o onom komunističkom i danas se s oprezom ili s nekim opravdanjem govori. Ako je zločin zločin, bez obzira na boju kože, vjeru i ideologiju, i ako smo pred Bogom isti, a tako bi trebali biti, onda se ne smije praviti razlika između žrtava i zločinaca, jer nema dobrog i lošeg zločinca ili vrjednije i manje vrijedne žrtve. Svaka žrtva zaslužuje ime i prezime, mirno počivalište i da se s njom ne manipulira, a zločinca imenovati i pravedno kazniti.

Razni međunarodni interesi i europski ratni vihor prenio se i na hrvatsko podneblje. Pavelić sa svojim suborcima iskoristio je takvo stanje, izvukao Hrvatsku ispod beogradske okupacije i proglasio neovisnu hrvatsku državu. U isto vrijeme stvorio se antifašistički pokret i pod petokrakom uz izgovor da se bori protiv kvinsliške NDH, zapravo borio se protiv Hrvatske a za beogradske interese. Znano je da su ustaše tijekom rata počinili brojne zločine, posebno u Jasenovcu, ali je isto poznato da su ti antifašisti skupa i partizanima tijekom rata činili strašne zločine, a poslije rata - u tako zvanom miru i bez suda – masakrirali stotine tisuća Hrvata pobacavši ih u nepoznate rake od Bleiburga do Đevđelije i od istarskih fojba, preko Cresa do Konavala. Neprijeporna je činjenica da tim istim antifašistima nije bio krajnji cilj rušenje Pavelićeva režima nego hrvatske države i da se nije borio za hrvatske nego za beogradske interese i zato se on s punim pravom može i mora nazvati pravim imenom - zločinačkim. Baš radi toga ti tzv. hrvatski antifašisti (ovdje treba izuzet istarske antifašiste koji su se prije rata istinski borili protiv talijanskih fašista) ne mogu se uspoređivati s onima iz Zapade Europe koji su se stvarno borili protiv navedena prva dva zla, ali ni ti europski nisu bez grijeha. I oni su činili zločine, zaštitili Staljina, Tita… i komunistima predali milijune ljudi koji su kasnije bili likvidirani. Kakva ironija? Ustaše koji su tijekom rata i u svojoj državi činili neprimjerne likvidacije postaju ratni zločinci, a ti tzv. antifašisti i partizani koji su vršili zločine u ratu i miru, borili se za tuđe interese i rušili hrvatsku državu - oni su postali dobri dečki. Ako je Ante Pavelić ratni zločinac, onda mora biti i Tito jer je činio daleko veće zločine. Ako je Mile Budak ratni zločinac samo zato što je bio u Pavelićevoj vladi i nikakav mu zločin nije dokazan, onda je zasigurno daleko veći ratni zločinac političarka (partizanski komesar) čija je jedinica učinila masakr nad Hrvatima kod Kočevja (da ne govorimo o njenim kasnijim nedjelima). Umjesto zatvora, ona danas uživa sve blagodati u Hrvatskoj, a Mili Budaku se ne smije podignuti ni spomen ploča.

Jasenovac je i danas mit i političko pitanje umjesto da se prepusti neovisnim povjesničarima i utvrdi prava istina do 1945. i poslije. Bleiburg, križni putovi, četnički i drugi komunistički zločini ni danas nisu zanimljivi ni hrvatskom sudstvu, ni medijima a ni službenoj politici. Hrvatska je jedina zemlja na svijetu koja svoj Ustav temelji na zločinu, na nepostojećem hrvatskom antifašizmu. Hrvatska je jedina zemlja u kulturnoj Europi, pa i dalje, koju ne zanimaju njeni mrtvi i grobišta žrtava komunističkog i četničkog zločina razasuta od Austrije, Slovenije do Makedonije, ali je prva u dopuštanju slavlja i glorificiranje pravih zločinaca Tita, partizana i tzv. antifašistima, te svjesno prikriva zločine nad svojim narodom i ne želi se obračunati s tamnom prošlošću na ovim prostorima, i na taj način produbljuje već postojeću podijeljenost u Hrvata.

Ako želimo stvarni mir i slogu među Hrvatima te bezbrižno se okrenuti u budućnost, onda je hrvatski državni vrh na potezu. On mora jednom i zauvijek riješiti navedene propuste, donijeti odlučnu političku odluku, osigurati dostatna sredstva, odrediti vrijeme, zadužiti odgovarajuće institute u kojima će biti zabranjen pristup i utjecaj politike i inih interesa, prepustiti da glavnu riječ vode neopterećeni i neovisni stručnjaci. Ako se ukaže potreba za pomoć međunarodnih stručnjaka – dovedimo ih i neka se obavi posao. Nepoznate rake s posmrtnim ostatcima traže pronalazak, sve poznate otvaranje, prebrojavanje mrtvih i dostojan pokop, imenom i prezimenom otkriti zločince, žive kazniti a mrtve zapisati. Sva politička gibanja i zločine na ovim prostorima od 1939. do 1995. treba temeljito obraditi i istinu zapisati. Ako se to ne učini u slijedećih 5 do 10 godina, doći će do još veće hrvatske podijeljenosti, a koja najmanje odgovara Hrvatima. Dapače, naši će neprijatelji od sreće trljati ruke jer će i nadalje moći provoditi manipulacije s mrtvim i po svijetu širiti svoju «istinu» o zločinačkom hrvatskom narodu. Tko će tada biti odgovoran?

Vlado Glavaš
Glas Koncila