D. Stier: Hrvatska je unatoč svemu uspjela

Detalji

Objavljeno Četvrtak, 26 travnja 2012 18:00

Izlaganje Davora Stiera s predstavljanja knjige Mate Kovačevića „Hrvatska i balkanski savezi"

U povijesti, kao i u političkoj analizi domaćih i međunarodnih odnosa, izbor posebnih datuma koji označavaju određene prijelomne trenutke uvijek je bio presudan za razumijevanje i interpretraciju konkretnog vremenskog perioda.

Tako je na primjer Henry Kissinger suvremenu američku vanjsku politiku stavio u kontekst dva ključna datuma: 9.11. i 11.9. Riječ je naravno o padu Berlinskog zida 9. studenog 1989., koji simbolički označava kraj Hladnog rata, te 9. rujna 2001. kada je Al Quaedin napad na New York i Washington označio početak globalnog rata protiv terora, kako ga je nazvao tadašnji predsjednik George W. Bush.

Dva ključna datuma

Pred nama je knjiga kolege Mate Kovačevića, koji je također izabrao dva ključna datuma kojima simbolički označava svu kompleksnost tematike koju je sažeo pod naslovom "Hrvatska i balkanski savezi". Ti datumi su Dan nezavisnosti, 8. listopada, te 9. prosinca, kada je prošle godine potpisan Pristupni sporazum s Europskom unijom.

Naime, Kovačevićeva knjiga je prava kronologija, kako on kaže "razdoblja grčevite borbe hrvatske politike da očuva državnu suverenost, unatoč svim međunarodnim, regionalnim i domaćim silnicama koje su, prividno mekom politikom, nastojale zadržati hrvatsku državu u sklopu tzv. Zapadnobalkanskog prostora". (str. 13).

Od 8. listopada 2010. do 9. prosinca 2011., iz tjedna u tjedan, sa stranica Hrvatskog slova, Kovačević je čitateljima prikazao upečatljivim novinarskim stilom i analitičkim pristupom ključne aspekte prave borbe koja se u tom razdoblju vodila između snaga koje su Hrvatsku htjele zadržati zajedno sa Srbijom izvan političke Europe i onih snaga koje su na kraju uspjele osigurati da Hrvatska zauzme mjesto koje joj pripada u Europskoj uniji.

Pritom Kovačević nije bježao od opravdanih kritika kako europskim prilikama i politikama, tako i očitim slabostima hrvatske politike prema toj i takvoj Europi, kao i prema istočnom susjedstvu. Međutim, s jasnih i dobro artikuliranih državotvornih pozicija, pravilno je tumačio stratešku važnost hrvatskog samostalnog ulaska u političku Europu.

Ta poveznica između državotvorne i europske politike, koja je ponekad postajala teško vidljiva zbog traljavosti hrvatske političke elite, odnosno oligarhije, ipak je bila dovoljno čvrsta da mobilizira one koji su poput Mate Kovačevića prepoznali priliku u članstva u EU, kao i opasnost ostanka u tzv. Zapadnom Balkanu ako se ta prilika ne iskoristi.

U tom kontekstu se rado sjećam razgovora s jednim visokopozicioniranim mađarskim diplomatom, koji mi je ispričao kako su u Budimpešti bili zabrinuti hoće li Hrvatska moći u kratkom roku ispuniti sve uvijete (i dodatne upite) koje je Komisija postavljala u proljeće 2011., i to u situaciji tzv. Facebook prosvjeda i političke nestabilnosti. On je Budimpešti odgovorio u svojoj depeši kako su Hrvati znali u težim okolnostima pobijediti Miloševićevu agresiju, pa će znati riješiti i ovu situaciju.

Inače, Kovačević odaje priznanje mađarskom premijeruPrava kronologijaKovačevićeva knjiga je prava kronologija, kako on kaže "razdoblja grčevite borbe hrvatske politike da očuva državnu suverenost, unatoč svim međunarodnim, regionalnim i domaćim silnicama koje su, prividno mekom politikom, nastojale zadržati hrvatsku državu u sklopu tzv. Zapadnobalkanskog prostora" Orbanu, ali i poljskom premijeru Tusku, ne samo zbog potpore Hrvatskoj već i modela zaštite nacionalnih interesa u okviru EU koji su oni razvili, doduše na prilično različiti način.

Orbanov potez

I tu se možda može spomenuti jedna zgoda, za koju Mate nije mogao znati, ali koja potvrđuje njegove teze. Na posljednjem Europskom vijeću tijekom mađarskog predsjedanja, 24. lipnja 2011., kada su europski premijeri morali potvrditi da je Hrvatska završila pregovore, u zadnji čas se iznenada javio nizozemski premijer Rutte s tezom da njegova zemlja ne može pristati na takav zaključak. Kao što smo saznali od prijateljskih diplomacija, u tom je trenutku Orban zaprijetio da ako se ne zaključi kako je Hrvatska završila pregovore on će jednostavno prekinuti sjednicu, vratit se u Budimpeštu te ostaviti otvorene i sve ostale teme dnevnog reda (a one su se odnosile na krizu eurozone). Rutte je onda popustio, našao se kompromisni jezik, i Hrvatska je u lipnju završila pregovore.

Iz tog primjera je vidljivo kako su postojale, i to do samog kraja, silnice koje su pokušavale zaustaviti hrvatski put u EU. Po mom sudu, Kovačević u knjizi uglavnom opisuje tri silnice, koje se ponekad isprepliću a ponekad samostalno djeluju. To su neka međunarodna središta, s primarnom ulogom britanske diplomacije i službi, zatim politika Borisa Tadića i njegova ambicija rekreiranja jugoslavenskog prostora sa središtem u Beogradu, i na kraju neka domaća lutanja te djelovanje utjecajnih ljudi jasne jugoslavenske orijentacije poput Dejana Jovića.

Beograd se ne miri s time nije središte političkog prostora bivše Jugoslavije

Iako je u konkretnim slučajevima bila izrazito negativna za hrvatske nacionalne interese, po mom mišljenju, britanska politika prema ovim prostorima nije bila primarno niti "a priori" protuhrvatska. Za nju je Hrvatska prije bila svojevrsna kolateralna žrtva, ako bi se procijenilo da bi njeno "prerano" priznanje, pa zatim "prerano" primanje u NATO, pa onda i "prerani" završetak pregovora s EU izravno ili neizravno jačalo pozicije Berlina, slabilo mogućnosti daljnjeg proširenja EU sve do Turske, odnosno jačalo politiku konsolidacije Europe i produbljivanja njene političke integracije.

Politika Borisa Tadića bila je i jest nešto drugo. To je primarno politika koja se ne miri s činjenicom da Beograd više nije središte političkog niti gospodarskog prostora bivše Jugoslavije. U biti, to je politika koja nakon rasula Slobodana Miloševića, koji je Srbiju unazadio praktički do razine beogradskog pašaluka, pokušava vratiti toj naciji samopouzdanje kroz aktivno regionalno pozicioniranje, ali izbjegavajući se pritom suočiti do kraja i iskreno s prošlošću te s političkim i gospodarskim reformama u samoj Srbiji.

Treća silnica koju Kovačević analizira, i koju povezije s ovim prvima, odnosi se na one elemente jugoslavenske orijentacije koji djeluju u Hrvatskoj a protiv njenog samostalnog ulaska u EU. S pravom je Kovačević protagonističku ulogu dodijelio Dejanu Joviću, glavnom analitičaru u Uredu predsjednika, koji je još u lipnju 2011. "de facto" zagovarao što tvrđi monitoring za Hrvatsku i plašio Europu baukom hrvatskog nacionalizma.

Djelovanje Milorada Pupovca

U ovom posljednjem slučaju ponajprije dolazi do izražaja Kovačevićeva žustra kritika prema onima koji su izbrani da štite i promiču hrvatske nacionalne interese. Dio tog interesa jest unutarnja demokratska stabilnost, što uključuje i uređivanje pitanja manjina, pa tako i srpske manjine u Hrvatskoj. Tu se veliki prostor u knjizi daje djelovanju Milorada Pupovca. No, po mom sudu, Kovačevićeva kritika se više odnosi na hrvatske političare koji ne uspijevaju, ne žele ili jednostavno ne znaju kako to djelovanje uskladiti i podrediti hrvatskim državnim interesima, kao što je to znao učiniti Franjo Tuđman. Naime, u interesu hrvatske države i demokracije, potrebne su i neke hrabrije državničke poteze, kao što ih je predsjednik Tuđman znao učiniti prilikom mirne reintegracije, u interakciji baš s Miloradom Pupovcem, pa i Vojislavom Stanimirovićem.

Ta kritika i taj strah da će hrvatski političari, s izuzetkom Franje Tuđmana, na kraju uvijek popustiti, prodati ili ukratko odustati od zaštite nacionalnih interesa nažalost ima svoju genezu u mnogim našim povijesnim frustracijama, ali i u upornom izbjegavanju da se suočimo s našom prošlošću. A bez toga nema održivog i zdravog napretka. I o tome Kovačević govori, kada sve ove prije spomenute teme povezuje s malignim političkim fenomenom jugoslavenstva. A pritom ne mislim na jugoslavenstvo isključivo kao o nekoj političkoj doktrini ili državnom uređenju, već bih se usudio reći i kao odrazu jednog kolektivnog i destruktivnog malodušja i fatalizma.

Utoliko je ova vrijedna knjiga ujedno kronologija jednog važnog perioda, analiza najbitnijih događaja, upozoravajuća kritika na sve naše slabosti, ali na kraju je ona konstatacija i svjedočanstvo da je Hrvatska, unatoč svemu, uspjela. Uspjela je izboriti svoju nezavisnost, uspjela je pobijediti agresora, uspjela je zauzeti i svoje mjesto u Europi. Zato je Mate mogao i očito želio završiti knjigu s člankom koji je objavio.

9. prosinca 2011., dana potpisivanja Pristupnog sporazuma s Europskom unijom. Time je jedna povijesna faza okončana. Time je je i otklonjena opasnost ostanka u čekaonici tzv. Zapadnog Balkana. No, Kovačević ispravno zaključuje kako ostaje stalni izazov definiranja i zaštite nacionalnih interesa, sada u novim europskim okvirima.

Davor Stier