I. Popović: Svatko mora dati svoj doprinos za državu kakvu želimo

Detalji

Objavljeno Četvrtak, 26 travnja 2012 18:00

Građanstvo, građanska vrlina i građanska dužnost (2. dio)

Kao što sam obećao u svom prvom izlaganju vezanom za građansku vrlinu, slijedeći tekst posvetit ću trenutnim događajima u Hrvatskoj, odnosno, vlastitom viđenju problema kao i o mogućim rješenjima.

Nakon što sam zadnji put definirao neke ključne pojmove, danas mogu govoriti više o praktičnom dijelu i o njihovom provođenju.

Vizionar Franjo Tuđman

Prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman u jednom od svojih intervjua istaknuo je jednu izuzetnu rečenicu, koja je gotovo vizionarska, a koja je tako istinita i tolikoFranjo Tuđman"Hrvatski čovjek, u cjelini hrvatski narod mora shvatiti da to kakva će hrvatska država biti ovisi od svakog hrvatskog čovjeka, od čitavog hrvatskog naroda, od svih građana Hrvatske, a ne više ni o kome drugome. Želimo Hrvatsku koja će biti u službi hrvatskih ljudi, hrvatskog naroda, svih građana Hrvatske, želimo Hrvatsku kao zemlju slobode i demokracije, ali znajući da ta demokracija i sloboda ne znače i ne smiju biti anarhija i neodgovornost nego u kojoj će građani biti svjesni da imaju prava u svojoj državi, ali i odgovornosti prema svojoj državi." težine nosi u sebi. Govorio je o demokraciji i rekao:

"Hrvatski čovjek, u cjelini hrvatski narod mora shvatiti da to kakva će hrvatska država biti ovisi od svakog hrvatskog čovjeka, od čitavog hrvatskog naroda, od svih građana Hrvatske, a ne više ni o kome drugome. Želimo Hrvatsku koja će biti u službi hrvatskih ljudi, hrvatskog naroda, svih građana Hrvatske, želimo Hrvatsku kao zemlju slobode i demokracije, ali znajući da ta demokracija i sloboda ne znače i ne smiju biti anarhija i neodgovornost nego u kojoj će građani biti svjesni da imaju prava u svojoj državi, ali i odgovornosti prema svojoj državi."

Slušajući taj intervju shvatio sam kako je to najbitniji dio koji danas nedostaje hrvatskome društvu i, unatoč činjenici da prethodno desetljeće političke vladavine kojekakvih razarača toga društva u svim sferama jest konačno došlo vrijeme da taj dio počnemo osvješćivati i provoditi. Građanska vrlina i građanska odgovornost.

Kako bi uopće svatko od nas počeo razmišljati na takav način, razumije se, da je to proces koji traje dugo vremena. U njega čovjek treba biti spreman uložiti vrijeme i trud, a to je u današnjoj Hrvatskoj teško, nekome i nemoguće napraviti kada ga svakodnevica gura od svih korjenitijih promjena, što je i normalno. Kada čovjek mora misliti o tome kako će sutra uopće zaraditi za kruh sigurno da ne će misliti kako da promijeni cijelo društvo.

Građanska vrlina, uvjeren sam postoji u našim građanima. Potrebno je samo raditi na njezinome osvješćivanju. Ona nije nikakva znanost, ona je jednostavno mjerljiva s izrekom američkog predsjednika Johna F. Kennedya : " Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za svoju zemlju". U tome se sve odražava. Kada nešto radimo nesebično onda uvijek znamo da smo postupili ispravno. Dok samo jedna osoba na takav način radi, ona je viđena, glas se širi, postaje uzorom kroz kojega možda ne će prvih sto ljudi napraviti apsolutno ništa, međutim, onih pet nakon njih sigurno će početi razmišljati što bi mogli napraviti, a drugih pet će već početi djelovati.

Često puta, a ovdje i vlastiti primjer mogu navesti, ljudi niti ne znaju kakav interes u njima leži, dok ne čuju za nešto inovativno i kreativno što ih privuče, što im daje novu viziju budućnosti, te prema čemu krenu s velikim otporom na svakidašnje probleme.

Ukoliko živimo za svrhu, koju svatko od nas pronalazi sam za sebe, a ne za trenutak, tada nam ništa i nitko ne može biti prepreka u njezinom ispunjavanju!

"Teško je razmišljati plemenito, kada moraš misliti samo o zarađivanju za život."

Jean-Jacques Rousseau

Srž problema s mog gledišta

Živim ili preživljavam. Dva pojma od kojih je onaj drugi u najvećem dijelu u praksi u Hrvatskoj. Kako nadići to "preživljavam" i početi živjeti?

Nekoliko pojedinaca u proteklih desetak godina, koji su vodili našu zemlju, doveli su cijeli narod na to da imaju samo to "preživljavam". No, ne bih se ovdje zadržavao previše na ispitivanju tko je kriv i zašto je kriv, mislim da svi znamo odgovore na ta pitanja, već bih se radije osvrnuo na pogled stanja u kojem su danas primjerice mladi, koje ističem jer toj grupaciji pripadam i vjerujem da mogu argumentirano govoriti o onome što među svima nama vidim, te pokušati dati prijedloge koji bi probleme počeli rješavati.

Došlo je vrijeme da nove generacije nauče bitnu razliku između "ljubavi prema domovini" i "ljubavi prema moći". Ona je samo jedna. U prvoj osoba misli kako unaprijediti svoj tim, dok u drugoj osoba misli kako unaprijediti sebe, samo sebe i nikoga drugoga doli sebe. Na našim mladim ljudima će ili ostati Hrvatska, ili će ostati na onome postotku mladih koji i dalje razmišljaju poput nekih puno starijih generacija koje i danas vladaju, dok će ona "inteligentna većina" otići. Zašto ova većina odlazi? Ma, ne radi se tu samo o egzistencijalnim prilikama, koje svakako su ogroman čimbenik, čak se usudim reći da se ne radi toliko niti o sebičnosti, nego mislim da jednostavno više ne postoji netko ili nešto tko donosi novu nadu sa konkretnom vizijom oko budućnosti Hrvatske. Ne vidimo više političara s "ljubavlju prema domovini" vidimo samo "ljubav prema moći" - klijentalizam, ravnodušnost , "nije me briga za druge" su najveće odlike današnjih političara u Hrvatskoj, čast izuzecima.

Mladi trebaju priliku

Mladi, traže priliku, da pomognu sebi, kako bi mogli pomoći drugima. Puno je kvalitetnih ljudi, visoko obrazovanih, koji ne mogu dobiti posao, kao i onih koji ga imaju, ali rade za plaću koja nije dostojna normalnoga života. Zar je zahtijevati kvalitetan novac za kvalitetno obavljen posao grijeh? Zar je pristojna hrana postala luksuz? Očito jest. Ova dva pokazatelja već toliko frustriraju mladu osobu da će ili otići van studirati, pa se vratiti, uložiti znanje u svoj djelokrug i društvo u kojem se nalazi u svojoj domovini, ili jednostavno otići pronaći u inozemstvu pravu priliku i tamo i ostati. Svatko ima pravo na svoj izbor. Tu među mladima je puno puta prisutan stav "nije me briga za druge". No, postavimo li si pitanje, što bi bilo kada bi krenuli u to da takvo razmišljanje promijenimo. Ako netko može uspjeti u inozemstvu, može sigurno to učiniti i u Hrvatskoj. Krcati kafićiKad se sjetim da vrijeme koje sam potrošio uzalud se moglo iskoristiti na tako konstruktivniji način i sam se osjećam frustrirano. Na kraju, treba li nama uopće netko tko bi davao viziju, zašto je sami ne stvorimo? Toliko je nezaposlenih, toliko siromašnih, a toliko je sve krcato u kafićima svakoga danaIstina, uz više truda i živaca, ali može.

Prema onome što ja vidim, i u svojim nekadašnjim pogreškama možda najviše jest to što sjedenje nekoliko sati u kafiću s društvom, komentirajući i žaleći se na sustav, a ne poduzimati ništa na neki je način puno lakše nego zaista poduzeti nešto. Na kraju odemo doma osjećajući se bolje jer smo u najboljem slučaju u društvu iznijeli kvalitetnu ideju kako nešto promijeniti, ali zaboravljamo da i dalje ne činimo ništa. I tako svakodnevno u krug. No, što ako nešto poduzmemo? Ako svakoga dana, sat vremena radimo na nečemu što je korisno i produktivno, zar nećemo s vremenom postići rezultate? Kada želimo učiniti da se nešto dogodi, onda moramo gledati puno ispred vremena u kojemu se nalazimo, trebamo to vidjeti, da bi na koncu do toga i došli. Kada govorim o građanskoj vrlini, moram se nadovezati na volonterski rad koji ima slabu tradiciju kod nas. Prema statistikama u Kanadi iz 2010. godine, mladi ljudi od 15. do 24. godine pa nadalje proveli su godišnje volontirajući 130 sati, od 25. do 34. 109 , 35. do 44. 136, 45. do 54. 167, 55. do 64. 201, a od 65. pa nadalje 223 sata. Fascinantno!

Kad se sjetim da vrijeme koje sam potrošio uzalud se moglo iskoristiti na tako konstruktivniji način i sam se osjećam frustrirano. Na kraju, treba li nama uopće netko tko bi davao viziju, zašto je sami ne stvorimo? Toliko je nezaposlenih, toliko siromašnih, a toliko je sve krcato u kafićima svakoga dana. To je srž problema. Kafić je trenutak, on nije svrha. Zato što jednom kada ćemo se za sobom okrenuti imat ćemo ili puno toga što ćemo žaliti, ili ćemo biti ispunjeni vlastitim rezultatima, i veseliti se budućim generacijama koje će ih moći dalje razvijati i unaprjeđivati, ili ćemo slaviti prošlost i uspomene koje ćemo kriviti. U građanskoj vrlini, građanin ne posjeduje stav "zašto bih ja to radio, ili kakve ja koristi imam od toga" nego postoji isključivo zadovoljstvo u njezinom ispunjavanju kroz rad koji koristi i pomaže većoj količini ljudi te naposljetku društvu u cjelini. Ja sam shvatio da u proteklih pet godina nisam napravio puno, drago mi je da jesam, jer sada krećem u predanost i dosljednost odbacujući preokupacije oko onoga kako će to završiti. Nalazim se u ovome trenutku i živim sada s jasnom vizijom onoga što želim postići i dati, sve ostalo će se pobrinuti samo za sebe. Smatram kako je volonterski rad, razvijanje njegove tradicije prvi korak uspješnome ispunjavanju moje građanske dužnosti.

Danas je najmanji problem pronaći mjesto za volonterski rad. Postoji toliko organizacija, počevši od samog volonterskog centra Zagreb koji daju brojne prilike za njega da je jednostavno samo potrebno otvoriti Internet i prijaviti se. Iz kafića nas se sigurno ne čuje, ali, zato tu imamo politički aspekt. Svatko može izraziti svoje stavove kroz politiku, svatko može tražiti kroz nju, to je ono za što se danas borimo. Za jačanje demokratskih stavova i društvenih vrijednosti. U Americi, ako se ne varam, nedavno su prosvjedovali muškarci s bradom radi diskriminacije kod zapošljavanja. Jako ih se puno okupilo. Banalna stvar može se činiti, međutim, ljudi su izašli i vjerojatno se izborili za svoje zahtjeve. Takvu demokraciju trebamo u Hrvatskoj. Na takav se način glas ljudi mora čuti. To se jedino može ostvariti djelovanjem i ničim drugim. Imamo danas svojih problema, imamo politike koje se vode neracionalno i antihrvatski, ali postavlja se pitanje, dali bi oni mogli takvu politiku voditi da ju narod svojim nedjelovanjem dozvoljava?

"U godinama iza mene, naučila sam kako je svijet zapravo ispunjen ljudima koji su spremni reći koliko je nešto vjerojatno da će se dogoditi, i što znači biti realan. Ali, ono što sam isto tako naučila jest da zaista nitko zapravo dokraja ne zna što je moguće dok se ne krene u to i pokuša".

Liz Murray

"Nedavno su me, u sklopu aplikacije za Yale University, pitali kojem bih povijesnom trenutku svjedočila da se mogu vratiti u prošlost. Nisam morala puno razmišljati - na pamet su mi pala samo dva trenutka, i oba su bili govori koji su, po mom mišljenju, obilježili čitave generacije, a možda i mijenjali povijest.

Prvi kojeg sam se sjetila je Gotovčev govor ispred zgrade Komande 5.vojne oblasti, govor upućen generalima JNA o kojima on kaže: „Umrijet će u pustoši svojih mrtvih srca". Odmah sam znala da u 25 riječi ne mogu objasniti sve ono što me obuzme dok sanjam Gotovčevu domovinu, «Hrvatsku prožetu veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva»."

Mirta Stantić (autorica knjige "Slobodni pad")

Potpuno shvaćam Tuđmanovu rečenicu o tome da u biti sami gradimo svoju domovinu. Mogu se složiti sa svim preprekama koje postoje na putu te izgradnje, ali se nikada ne ću složiti s puštanjem tako presudnih stvari u nečije tuđe ruke, i nikada se ne ću složiti s odustajanjem od preuzimanja odgovornosti jer smo u konačnici svi mi odgovorni onda kada ne reagiramo i onda kada popuštamo.

Ivan Popović