Reagiranje čitatelja: "Domoljubni" Milanović i "zreli" Šprem

Detalji

Objavljeno Utorak, 24 travnja 2012 18:00

Jasenovačka komemoracija i Bleiburg

Nedugo nakon što je vladajuća elita odlučila uskratiti proračunsku podršku bleiburškoj komemoraciji u Jasenovcu je premijer prosvjetiteljskim tonom i retoričkim figurama pojasnio da je bitno da političar na ovakvim mjestima i u ovakvim prigodama ne politizira, nego da spoji razum i srce s ciljem istinoljubivosti i domoljublja... Jasenovac i Bleiburg, nikad zarasle rane na hrvatskom nacionalnom biću, vladajuća garnitura očigledno želi vidati na dva načina. Jasenovac obilježavanjem na najvišoj razini, a Bleiburg zaboravom. Zločini u Jasenovcu davno su obznanjeni i istovremeno su simbol hrvatske povijesno-političke zablude, kao i hrvatske, srpske, židovske i romske nesreće... S punim je pravom srpski kler svojedobno, a vjerojatno će i u buduće u Jasenovcu pozivati na oprost, ali ne i na zaborav.

Istina i zaborav

Jasenovačke žrtve su davno priznate i zločin jedne zabluđene doktrine doživio je svoj povijesni i politički sud. Jasenovac kao takav je davno obrađena tema čiju bit Dvostruka mjerilaJasenovac i Bleiburg, nikad zarasle rane na hrvatskom nacionalnom biću, vladajuća garnitura očigledno želi vidati na dva načina. Jasenovac obilježavanjem na najvišoj razini, a Bleiburg zaboravomnitko ne osporava, a još je Miroslav Krleža pri obradi tematike koncentracijskih logora u leksikografske svrhe bio kritičar smislenosti stalnog naglašavanja endehazijskih zabluda. Bio je zagovornik sustavnog pristupa i općeg prikaza teme jasenovačkog zločina te je trajno nabijanje vlastitih povijesnih sramota na svoj nos držao svojevrsnim mazohizmom i nesvrhovitim činom, kako politički, tako i leksikografski.

Za razliku od Jasenovca, koji se stalno i gotovo frustrirano naglašava, za bleiburšku klaonicu ne traži se niti povijesni, niti politički, niti bilo kakav drugi prikaz. Bleiburške kosti izgleda traže zaborav, za njih se ne traži oprost i sjećanje, nego naprotiv samo damnatio memoriae....

Nitko ne spori da je partizanska vojska imala sedam korpusa i 15 divizija u kojima je statistički gledano bilo 75% etničkih Hrvata, no bistrenje istine o kojoj govori premijer u Jasenovcu traži i drugi dio priče: koliko je etničkih Hrvata bilo pod oružjem poražene strane, ili da se ne gubi nit, koliko ih je izgubilo živote nakon završetka borbi po prijekim sudovima ili bez njih i to na raznim toposimaGenocidSve zajedno uzeto u obzir, razmjer upotrijebljene sile prema koncentraciji etnički homogenog nenanoružanog ljudstva, planiranost akcije i naredba za izvršenjem, te brojnost žrtava vrlo brzo se bleiburška tragedija kristalizira u kvalifikaciju genocida kojih je bleiburško polje tek simbol?

Razum i emocije

U potpunosti i u suprotnosti s namjerom da spoji razum i emocije premijer kao čelnik vladajuće garniture, Bleiburgu ne priznaje komemorativni značaj želeći izbjeći suočenje s činjeničnim supstratom koji se očitovao u nerazmjernoj upotrebi oružane sile u donosu na nenanoružanu vojsku i dobar dio pratećih civila. U tom smislu bio je to proračunat i namjeran čin uništenja dijela jednog naroda, a pod krinkom obračuna s vojnim ili ideološkim neprijateljem. Sve zajedno uzeto u obzir, razmjer upotrijebljene sile prema koncentraciji etnički homogenog nenanoružanog ljudstva, planiranost akcije i naredba za izvršenjem, te brojnost žrtava vrlo brzo se kristalizira u kvalifikaciju genocida.

Upravo zbog toga Bleiburg treba pasti u zaborav po nalogu aktualne vlasti, upravo mu se zbog te činjenice odriče važnost i stavlja ga se isključivo u ideološki kontekst prema kojem navodno simbolizira jednu poraženu ideologiju. Istinoljubiva iskra koja čuti u hrvatskoj vladajućoj eliti zove na spomen Jasenovca, no ono ljudsko i pakosno traži zaborav Bleiburga, a s tvrdnjom da je Bleiburg simbol jedne poražene ideologije. Uzmimo hipotetički da je tome tako, no malo je koji europski narod, pa tako i hrvatski bio imun na ideologije koje su nudile Novi poredak, nebitno s lijeva ili s desna, i malo koji europski narod nije osjetio fatalnu ideološku raspolućenost.

Korektna politička nomenklatura uzela bi u obzir upravo tu činjenicu i s istim bi pijetetom prišla svim kosturima, neovisno o mjestu i načinu pogibije, te nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti nekad živućih duša. Tako bi trebalo biti da Hrvatska ima svjesnu i savjesnu vladajuću nomenklaturu.

Tragedija zaborava

Vratimo se na trenutak tezi o oprostu i zaboravu koju spominje pravoslavni kler i nije teško zaključiti da se oprost i zaborav isključuju. Oprostiti i ne zaboraviti ispravna je postavka, kako za Jasenovac, tako i za Bleiburg,Grobnice upozorenjaBleiburg kojem se odriče značaj i dubina i Jasenovac kojem se isto priznaje su daleko više od ideoloških simbola bilo koje vrste. To su grobnice iz kojih može rasti samo cvijeće upozorenja no Bleiburg treba zaboraviti da ne bi tražio oprost. Tako to postavljaju vladajući.

Na ovogodišnjoj jasenovačkoj komemoraciji predsjednik Sabora Boris Šprem tvrdi da je suočavanje s vlastitom prošlošću pretpostavka sazrijevanja, no suočavanje samo s jednim dijelom prošlosti i guranje u zaborav onog dijela koji se ne uklapa u politički diskurs upravo je put u ideologizaciju i prošlosti i sadašnjosti i dokaz je upravo suprotan tezi koju Šprem zagovara, dokaz je nezrelosti...

Bleiburg kojem se odriče značaj i dubina i Jasenovac kojem se isto priznaje su daleko više od ideoloških simbola bilo koje vrste. To su grobnice iz kojih može rasti samo cvijeće upozorenja, koje pak daje najljepše cvjetove upravo ako se zalijeva vodom istine. U suprotnom tragedija zaborava može dovesti do toga da cvijeće uvene, a upozorenje nestane.

Robert-Teodor Šepak