Krleža - instrumentalizacija književnosti u korist ideologije

Začuđujuća je bila Krležina opsjednutost Lenjinom. Glorificirao ga je bez ikakve mjere, uspoređivao s Isusom Kristom, nazivao slovom početka i svjetlom u tami. Krležini apologeti ipak danas tvrde da u njegovu djelu „nema izravnoga političkoga agitiranja", da je on „svoj jezik uspio očuvati, kao malo koji lijevo opredijeljeni pisac, od ideologije koja je harala i na samoj ljevici". Krležin je tekst, nad kojim ćemo se ovdje zadržati, Krležaobjavljen prije više od osamdeset godina. Tada je nastupao kao radikalni lenjinski boljševik, koga su „drugovi", nešto kasnije, u Staljinovo vrijeme, optuživali da je trockist.

Boljševička ideologija

Međutim, poticaj našem osvrtu ne stiže iz prošlosti nego iz budućnosti. Uznemirujuća je, naime, pomisao da bi zaborav i nebriga ponovno mogli, možda u nekom drukčijem obliku, oživjeti boljševičku ideologiju o kojoj kod nas nije rečeno sve što je trebalo reći. Opaku njezinu narav opisivao je u Moskvi, još prije Drugoga svjetskoga rata, Volođa Smirnov pod naslovom: Komfašizam. (AC, 314). Ako među našim čitateljima ima i onih prokomunističke orijentacije, molimo ih neka ne misle da je kritičnost prema Krležinom agitiranju posljedicom nekakva političkoga svrstavanja.

Ne, njegova uvjerenja i političke stavove ostavljamo poOdani sljedbenikKrleža je, kao odani sljedbenik, stupao pod tom zastavom, sve dok mu komunistička vlast u Hrvatskoj nije 1981. na vojnom lafetu lijes odvela na zadnji počinak. Radikalno idolopoklonstvo u njegovu opusu zaslužuje nešto više pozornosti strani, a pozornost usmjerujemo na njegovu revolucionarnu retoriku koju je pokušavao umotati u književno ruho. Na Krležinu ćemo tekstu pokazati kako izgleda i što donosi jedna radikalna instrumentalizacija književnosti i divinizacija ideologije. A spomenuti prijepori između lenjinista, trockista i staljinista, bile su samo, ponekad žestoke, unutarobiteljske razmirice. Doduše, zbog njih se moglo lako i glavu izgubiti, jer se drukčije mišljenje u tom društvu skupo plaća.

Temelji prvoga totalitarizma

Isusove riječi da će sagraditi svoju crkvu koju „ni vrata paklena neće nadvladati" (Mt 16,18) Krleža stavlja Lenjinu u usta. Riječ Onoga koji donosi ljubav i mir izgovara Krležin Lenjin, čovjek koji je unesrećio milijune ljudi. Riječi propovjednika milosrđa, Krleža pripisuje onomu koji je napisao: "Budite uzor nemilosrdnosti. Pucajte bez pitanja i ne dopuštajte idiotsko birokratsko zavlačenje!" Koga Krleža vidi u Lenjinovu liku? „On je meštar i rabi, simbolično slovo početka i svetlo u tami. On je Ilijić (!,op.a.) koji reče učenicima: Zaista vam kažem! Ni vrata paklena ne će me nadvladati!"

Pišući tako, Krleža pokazuje primitivnu impresioniranost i manjak ukusa, ali i zavidnu načitanost. Naime, tri godine prije nego što je objavio spomenute riječi, jedan je od boljševičkih vođa, Nikolaj Buharin napisao da novu komunističku „crkvu" vrata paklenskla neće (je) nadvladati... (PZ, str. 128). U Krležinoj interpretaciji ispalo je „malo" drukčije: Crkva, to je – Lenjin. Lenjin, koji je zapovjedio: opljačkajte opljačkano, a njegovi sljedbenici zahtijevali da se krvlju oboji zastava Revolucije.

Krleža je, kao odani sljedbenik, stupao pod tom zastavom, sve dok mu komunistička vlast u Hrvatskoj nije 1981. na Izlet u Rusijuvojnom lafetu lijes odvela na zadnji počinak. Radikalno idolopoklonstvo u njegovu opusu zaslužuje nešto više pozornosti. Kroz dijelove jednoga Krležina teksta, suočit ćemo se s, doista, blago rečeno, nedotjeranim literarnim stilom, s jedne strane, i vatrenom političkom propagandom. Citati iz prvoga izdanja Izleta u Rusiju, osim sadržajem, i svojim će jezikom pokazati kako je izgledala tadašnja hrvatska stvarnost. Najsažetije, s jedne je strane lenjinizam, a s druge jugointegralizam. (Pomisao da bi moglo biti zle namjere u citiranju baš iz prvoga izdanja, pomoći će nam otklonit i mišljenje A. Flakera koji piše da bi trebalo uzeti izdanje iz 1926. „kanonskim tekstom" Izleta u Rusiju, znajući za „kasnije jezične i stilske autorove intervencije").

Pisac koji je služio revoluciji i Lenjinu nije vodio računa o relaciji između iskaza i istine. Prihvaćao je osnovno polazište da boljševička revolucija mora destruirati postojeći svijet, društvene odnose, posebno vlasničke, ali i etiku i estetiku građanskoga društva. Stvorit će novi svijet, novo društvo, umjetnost i novoga čovjeka „u revolucionarnom preobražavanju Subjekta i Etosa" (Cesarec). Lenjin je razradio novi teorijski koncept te preobrazbe. Revolucionarna će stranka, partija („avangarda radničke klase") vlast osvojiti silom i silom je zadržati do kraja vremena, zavladat će i radničkom i svim drugim klasama i slojevima. On, Vladimir Iljić zna smisao povijesti, zna apsolutnu i univerzalnu istinu.

«Univerzalna istina»

Tu će „znanstvenu istinu" učiniti dostupnom avangardi, a ona će je raznositi dalje. Iz toga razumijevanja istine i „smisla povijesti" razvio se lenjinizam koji je tako snažno dozivao Krležu u Moskvu. Na povijesnu je scenu stupila prva totalitarna ideologija XX. stoljeća. Međutim, ljudi se nisu dali pokoriti bez otpora. Već je 1923. u Moskvi Radnička grupa, nakon štrajka, u svom poznatom Manifestu napisala da se „boljševici umjesto na radničku klasu oslanjaju na „kult ličnosti"". (AC 311) Krležu su zanimali samo Lenjinovi manifesti. Tekst koji slijedi doslovno prepisujemo iz Krležine knjige koja je nastala po njegovu povratku iz Rusije u Zagreb:

Taj Ilijić nije dakle samo slika po policijskim uredima, moto lirskih pesama ili zvek fonografa. On nije samo zastava vojnička ili zdravica na banketu, kad se mnogo pije i govori, a malo misli. On je doista negde duboko zakokopan u dušama današnjih ruskih ljudi. ... To nije sentimentalna tišina lirike, to je čista katarza, kad se čuje lepet krila tragedije. ... Čuje se psovati po svima. I veliki i mali štatisti revolucije često izgledaju komično u očima savremenika i vicevi kolaju o svim ličnostima iz Kremlja, ali kad se govori o Ilijiću, oseća se neka čudna, nenameštena distanca, monumentalno jednostavna i iskrena. On je meštar i rabi, simbolično slovo početka i svetlo u tami. On je Ilijić koji reče učenicima: Zaista vam kažem! Ni vrata paklena ne će me nadvladati!" (Izlet u Moskvu, Narodna knjižnica, Zagreb 1926., str. 98.)

Zvijer je lizala toplu ljudsku krv

Tako je pisao književnik i veliki zagovornik Revolucije, koji je po svaku cijenu htio i Hrvate odvesti u zagrljaj Vladimiru Uljanovu (Lenjinu). Već nakon raspada Austro-Ugarske monarhije, njih je dočekao čvrsti stisak nove Kraljevine. Međutim, ovdje nas više zanima zagrljaj Vladimira Uljanova. Prije nego što nastavimo s Krležinim tekstom, pokušajmo bar malo više saznati, i iz drugih izvora, o prvom komunističkom vođi koji je toliko opčinio našega pisca. Tko je Lenjin, što je Revolucija? Krleža je, naravno, morao čitati i Lenjina i o Lenjinu, prije nego što je postao posvećenikom u njegovoj katedrali.

Ovako glasi Lenjinova poruka napisana 10. kolovoza 1918.:

„Drugovi! Kulački ustanak u pet vaših okruga mora se razbiti bez milosti. To nalažu interesi cjelokupne revolucije Lenjinjer svagdje sada započinje „konačna borba" s kulacima. Djelovati valja primjerom. 1) Objesiti (kažem objesiti na način da to ljudi vide) najmanje 100 kulaka, bogatuna, poznatih krvopija. 2) Objaviti njihova imena. 3) Pokupiti svo njihovo žito. 4) Taoce odrediti na način kako smo naznačili u našoj jučerašnjoj depeši. Sve raditi na način da ljudi to vide na stotine vrsta okolo, da zadrhte, da znaju i sebi kažu: oni ubijaju i nastavit će ubijati krvožedne kulake. Telegrafirajte za potvrdu primitka i izvršenja ovih uputa. Vaš, Lenjin. P. S. Nađite tvrđe ljude." (Rchidni,2/1/898) (CKK, str. 69)

Govoreći o zlodjelima koja su pratila te Lenjinove riječi, Jurij Martov, vođa menjševika, napisao je u kolovozu 1918.: „Zvijer je lizala toplu ljudsku krv". Lenjinovi sljedbenici, naravno, ne ubijaju ljude, oni ubijaju klasne neprijatelje, kulake, buržuje, izdajice, njihov je fanatizam doveden do najviše točke: mi ili oni. Ti baštinici apsolutne istine, ne žele pobijati drukčije mišljenje, oni žele nasiljem, naprosto, suzbiti njegovo izražavanje. Jedan je svjedok napisao da se s revolucijom na Rusiju „sručio uragan i raznio stoljetnu patrijarhalnu strukturu zemlje. Birokracija je uvodila svoju civilizaciju. Krvavi je napredak krčio svoj put kroz gradove i sela, s mačem u ruci i s glađu za petama." (AC.,str. 122) Uvijek će posebno zbunjivati okrutnost, u tom prijeziru prema životu. Pjesnik Aragon je i tu dimenziju revolucije stavio u stih: „Modre oči Revolucije sjaje nužnom okrutnošću." Nužnom!?

Na putu u Moskvu 1925., da bi nam pokazao kako tamo stvari stoje, Krleža u Beču vodi ovakav razgovor sa zamišljenim strancem:

„... A ova povorka žena i dece sa zastavama, šta ona znači? – To su nezaposleni! Oni bi hteli da rade ali zemlja se nalazi u indistrijalnoj krizi! Bili su ratovi, katastrofe, porazi pak zato je tako. – Svi ovi muževi ovde zar su nezaposleni? A od čega živu? – Oni gladuju gospodine! – Gladuju? Pa ja sam video tamo u centru grada toliko beskrajno mnogo jestvina i živeži! Tamo je sve prenatrpano živežom. Kako je to moguće? – Takav je naš društveni poredak dragi moj!" (Izlet u Rusiju, str. 21).

Nije njemu toliko važna glad u Beču koliko ono što slijedi. Suprotstavljanjem gladi i obilja, Krleža želi pojačati snagu usporedbe, da bi sjaj moskovskoga sunca učinio blještavijim. Ali ta antitetičnost, već u vrijeme kad je napisana, zapravo, samo ističe dubinu nesklada između Krležina opisa i povijesne stvarnosti. Umjetnik obuzet Lenjinom, mora „dijalektički misliti". Njegova dijalektika ovako izgleda: u kapitalističkom Beču je glad i bijeda, u revolucionarnoj Moskvi prosjaci u rukama drže kruh s debelo namazanim kavijarom. Krleža:

U Moskvi vidio sam prosjake gde drže u ruci buterbrod namazan prst debelo kavijarom, u žvaljama dimi im se cigareta, te punim ustima melju onaj ruski pravoslavni ciganjski napev: graždane, budte dobri! MoskvaOd uvek sam bio protivnikom bengalske rasvete, ali kad neko putuje danas Rusijom i oseća faširano meso, gde ga gogoljevski guši u grlu, on ne može da se saglasi sa evropskom štampom kako Rusija umire od gladi. Između Jaroslava i Jakšange video sam po stanicama na golemim srebrenim zdelama tolike mase pečenih rjabčika, (leštarka, Haselhun, Tetrao bonsai) da je to formalno izgledalo, kao da ih je netko izlopatao na hrpu... centar Moskve izgleda kao magazin kruha, krimskog voća, hladetine, ikre, sira, alve, naranča, čokolade i riba. Badnjeve masti, masla i kavijara, po metar duge tuste ribetine, crveno rasparavo riblje meso, riblja slanina, vonj juhe, ulja, sušene svinjetine, kože, špeceraja, biskvita, rakije, to je centar Moskve. Dakle, samovari se puše, mirišu topli masni, gogoljevski pirogi, brašnene vreće i badnjevi masla, tuste ribetinei faširano meso, pak juhe sa zelenjem, zeljem, lukom, govedinom, jajima i prosjaci koji boga radi moljakaju i slepi i kljasti u kožusima iz crvene vune i krzna plaze od jutra do noći po svim cestama." (Izlet, str. 8)

(Da mu nije bilo samo do srebrenih zdjela i kavijara, mogao je saznati kako je u staroj tvrđavi u Jaroslavu (284), koja je još prije revolucije pretvorena u zatvor, bila najgora od svih tamnica; jedan je dio bio strogo izoliran za ljude u „tajnom pritvoru" kojima je GPU zabranio međusobnu komunikaciju i komunikaciju s vanjskim svijetom. I u tom je zatvoru GPU mogao ljude zadržavati koliko je htio, kao što je mogao po volji utamničenima produživati zatvor i izgnanstvo bez ikakva obrazloženja. (AC 290)

Sibirski grobovi

Umjesto o kavijaru i srebrenim zdjelama, o neizrecivim zlodjelima koja su učinjena, o tisućama i tisućama „očišćenih", kako je Lenjin pisao 6. prosinca 1920., svijet je među prvima izvijestioDuhovni neskladSuprotstavljanjem gladi i obilja, Krleža želi pojačati snagu usporedbe, da bi sjaj moskovskoga sunca učinio blještavijim. Ali ta antitetičnost, već u vrijeme kad je napisana, zapravo, samo ističe dubinu nesklada između Krležina opisa i povijesne stvarnosti Sergej Melgunov:

„Nahimovski prospekt bio je pun leševa obješenih časnika, vojnika, civila, ljudi uhapšenih na ulici... Grad (Sevastopol, op.a.) je bio mrtav, stanovništvo se skrivalo u podrumima i na tavanima.... Po ulicama se vješalo radi „odgojnih razloga". (CKK 99) (Sergej Petrović Melgunov (1879.-1956.), ruski povjesničar, publicist i političar. Uhićen je 1919. a iz SSSR-a protjeran 1922. Glasovita je njegova knjiga Crveni teror u Rusiji (1918.-1924.) objavljena 1924. dakle, prije Krležina odlaska u Rusiju. Opisuje masovna uhićenja, ubojstva i ostala zlodjela boljševičke vlasti, opisuje mrtve gradove i narod koji se skrivao. Posvuda su bili plakati na kojima je pisalo 'smrt izdajicama'. Radi upozorenja drugima, ljude su vješali po ulicama. Sve one koje su namjeravali likvidirati boljševici su označili: buržoazija, menjševici, kulaci. Kulaka (zemljoposjednika) je bilo najviše. U prosincu 1921. američki je Kongres odobrio 20 milijuna dolara pomoći gladnima u Rusiji. U pomoć su priskočili i mnogi ljudi dobre volje ne samo u SAD-u i skupljeno je 137 milijuna dolara.

Ne bismo toliko insistirali na pitanju zašto je jedan talentirani pisac postao takav politički agitator, iako zna da njegovo „svjedočenje" nije u dosluhu sa stvarnim stanjem u Lenjinovu carstvu 1925., da Krleža Izletom u Rusiju nije za sobom komunizampovukao mnoge. On im je, na žalost, lagao. Neke će ta laž odvesti u Sibir (ovdje Sibir nije samo zemljopisni pojam). Možda je mislio da će zbog tih obmana moći zauvijek ušutkavati glas savjesti u sebi. Što se dogodilo, recimo, pedeset godina nakon toga? „Kad god se povela riječ o „sibirskim grobovima", imao sam dojam da Krležu obuzme nelagoda te prekine razgovor." (P. Matvejević: Razgovori, str. 151)

Sugovornik misli na Krležine prijatelje komuniste koji su nestali u Sibiru, a, zapravo, bi trebalo razumjeti da su sibirski grobovi, grobovi svih onih koje je za sobom ostavila ideologija vođe koga je Krleža nazvao Slovom početka, Svjetlom u tami, koga, kako je vjerovao, ni vrata paklena ne će nadvladati. Metafizičku dimenziju umjetnosti, koju je Krleža kasnije spominjao, nadvladala je obična politička laž, agitacija koja je ljude odvela u „sibirske grobove". Književni i drugi povjesničari će istraživati je li Krleža 1925. putovao u Moskvu na sastanak Kominterne kao član neke komunističke organizacije ili samo kao znatiželjni mladi čovjek.

(„Uzeo sam bočicu kolonjske vode, najnovije izdanje Vidrićevih pesama sa predgovorom g. Vladimira Lunačeka i zaputio se na kolodvor da otputujem u Moskvu. Susreli me neki znanci i zapitali kamo idem? - Putujem u Minhen! - Kako u Minhen do vraga? A gde vam je prtljaga!?... - Da! Vi sigurno putujete radi politike! – Pa dobro! Slava bogu! Putujem radi „politike"..." (Izlet, 19).

Kominterna je bila Lenjinova organizacija za širenje revolucije i izvan ruskih granica. Ne znamo je li Krleža imao kodno ime kao što ga je imao Tito koji je za Kominternu nastupao kao Fridrih Fridrihovič Valter. Tito je 1938. u rujanskom izvješću, upućenom Staljinovoj Kominterni, opširno opisao trockističke tendencije među zagrebačkim ljevičarima. Nije bio potpuno siguran je li Krleža trockist ili nije. (Neki izvori, (Kopinič, Dedijer, Simić) navode da je pod Valterom bio i rad predstavnika IV. odsjeka NKVD-a, koji je, pored ostalog, provodio likvidacije „neprijatelja", uglavnom trockista, u inozemstvu). Međutim, to je bilo više od deset godina nakon Izleta.

Rekli smo da Lenjinova Rusija, SSSR iz Krležina političkoga pamfleta, u stvarnosti ne postoji. Njegovu dolasku u Moskvu prethodio je građanski rat u kome su s jedne strane bili boljševici (radikalna ljevica) a s druge demokratski orijentirana srednja struja (menjševici). Glavna je točka prijepora bila upravo uloga Partije i njezin ustroj. Dok su menjševici željeli masovniju, demokratsku, ideološki heterogeniju i šire zasnovanu socijaldemokratsku stranku, Lenjin je zamislio partiju kao organizaciju profesionalnih revolucionara: ideološki monolitnoga posjednika «ispravne» doktrine. Tijekom toga razdoblja, kao i neposredno poslije, došlo je do golemih razaranja i žrtava: masovna smrt od gladi, stradanje u bitkama i represijama, teror i protuteror, odnijeli su oko 9 milijuna života.

Lenjin je od revolucionara tražio da budu "uzor nemilosrdnosti" i da "opljačkaju opljačkano", što bi, po njegovoj filozofskoj interpretaciji, trebala biti dijalektička negacije negacije. Nasilje je odmah postalo ozakonjeni način revolucionarnog postupanja. U prosincu 1917. Lenjin je potpisao dekret o ustanovljenu Čeke (Čeka, Črezvičajnaja Komisija, Istražna komisija, politička policija izuzetno širokih ovlasti, od 1922. preimenovana u GPU, kasnije NKVD. Postala je glavnim instrumentom terora nad stvarnim i zamišljenim protivnicima. U deportacijama u konclogore, strijeljanjima talaca i odmazdama, rekvizicijama i sl. stradali su pripadnici svih slojeva ruskoga društva.) Stvaranje gulaga (Gulag, zloglasna glavna uprava za stotine logora i kažnjeničkih kolonija širom SSSR-a, u kojima su radili i umrli deseci milijuna kažnjenika) predložili su bliski Lenjinovi suradnici Dzeržinski (od 1921. do 1924. ministar unutarnjih poslova) i Trocki (zagovornik „permanentne revolucije", koga je Staljin dao ubiti 1940.).

To su trebali biti „sabirni centri", logori za ljude koji ne prihvaćaju boljševičku Istinu. Tridesetak godina kasnije, 1953. u Gulagu je bilo još 2.750.000 logoraša koji su uglavnom bili robovi na čijoj se besplatnoj radnoj snazi gradio SSSR. Od 1928.-1932. bilo je više od deset milijuna uhićenih. (AC 281). Mnogi ni nakon XX. kongresa (25. veljače 1956.) nisu pušteni na slobodu. Kako bi moglo biti da to Krleža nije znao kad je i sam kasnije tvrdio da su staljinski procesi bili Sibirmeđu najvažnijim uzrocima sukoba na tzv. književnoj ljevici (1928.-1953.), iako tada nisu izravno spominjani.

Od jugointegralizma do Deklaracije

Kominterna je i u Zagreb poslala svoje ljude. Zbog njih, spomenuti „sukob" zaslužuje još riječ dvije, a ovu malu digresiju iskoristit ćemo i za nekoliko dodatnih informacija koje mogu pripomoći boljem razumijevanju našega teksta. O „sukobu na književnoj ljevici" , uz ugledne hrvatske znanstvenike, pisala je (i pričala) i Irina Kunina (1900.–2002.), kasnije Aleksander, Ruskinja, udata za Božidara Aleksandera, bogatoga zagrebačkog odvjetnika, koja se 1921. doselila u Zagreb. Neki izvori spominju da je talijanska obavještajna služba, 15. travnja 1936. napisala da je Irina Aleksander blagajnica Kominterne u Zagrebu i da „prima svu novčanu potporu koja stiže iz Moskve." Njezini „blistavi saloni" (u Đorđićevoj 7) služili su kao „svakodnevno" okupljalište „poštene lijeve inteligencije" od Miroslava Krleže, do slikara grupe Zemlja. Od tamo nisu usmjeravani samo novci (među ostalim primateljima bili su Krleža i Tito) nego i komunistički agenti.

Dobri poznavatelji Krležina života i opusa pišu da je u Prvi svjetski rat ušao kao supilovac, nadajući se rješenju hrvatskoga nacionalnog pitanje u republikanski uređenoj južnoslavenskoj državi, a iz rata je izašao potpuno zaokupljen Oktobarskom revolucijom. Od tada će i hrvatsko pitanje motriti kroz lenjinsku vizuru. Hrvatska je 1918. uvučena u Kraljevinu SHS. Pojednostavljeno govoreći, Krležin je stav prema toj činjenici bio: kraljevina ne, jugointegralizam da. U svom je pisanju o nacionalnim problemima u toj Kraljevini, polazio s internacionalističkih, „marksističko-lenjinističkih" stajališta o ujedinjavanju proletera svih zemalja. Vjerovao je da građanska politika više nema što reći. „Južnoslavensko pitanje" motri s unitarnoga stajališta pa je tom jugointregalizmu žrtvovao i svoj hrvatski jezik. Krležin, više srpski nego hrvatski, jezik kojim je pisao, skoro do Radićeva ubojstva (1928.), kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca, pokazuje njihovo razumijevanju jedinstva „troplemenoga" naroda pod krunom dinastije Karađorđevića.

O tomu svjedoči Izlet u Rusiju. A strašni, Drugi svjetski rat Krleža je, daleko od komunista, preživio jer je, navodno, Poglavnik rekao da se „nije ogriješio o hrvatstvo". Na tron posvećenih, iza toga je rata, uz Lenjina, Krleža postavio još i Tita i Staljina, o čijoj je „vojničkoj genijalnosti" pisao hvalospjeve. Jedini njegov ozbiljni otklon od komunističke politike je potpisivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Iako ovdje nije mjesto za raspravu o tomu, treba naglasiti značenje Deklaracije ne samo za hrvatski jezik nego i za povijest hrvatskoga naroda, koja će od te 1967. krenuti drugim smjerom. Krleža nije posebno usavršavao jezik svojih tekstova u korist hrvatskoga jezičnog standarda, ali jest znatno pridonio očuvanju onoga bitnoga – toga jezika samoga. Jezik, kojim je napisao Izlet u Rusiju, blijedi pred zauzimanja za Deklaracija, četrdesetak godina kasnije (17. ožujka 1967.). Postoje, naime, svjedoci (akademik Dubravko Jelčić) koji tvrde da dok Krleža nije digao ruku za njezino usvajanje, u zraku nije bilo više od desetak ruku (od osamdesetak) ostalih pisaca. Tomu da se Deklaracija usvoji bez disonantnoga glasa, odlučno je „pridonijela dirigentska palica Miroslava Krleže". (Kolo, 1-2, 2009.)

Crveni teror

Moskovska je Pravda je 31. kolovoza 1919. pisala: „ Himna radničke klase bit će pjesma mržnje i osvete." Oni koji predstavljaju opasnost „za stvar revolucije" bit će istrebljeni. U Izvjestijama 3. rujna 1919. ministar unutarnjih poslova N. Petrovski piše da „Čeke i ostale milicijske snage moraju pronaći i pohapsiti sve sumnjivce i smjesta smaknuti sve one koji se kompromitiraju u kontrarevolucionarnim djelovanjima." Lenjinova je vlada svojim dekretom O crvenom teroru 5. rujna 1919. teror i ozakonila. Tako je, piše Dzeržinski, ozakonjeno „pravo na ono protiv čega su drugovi iz KrležaPartije dotad protestirali, pravo da na licu mjesta, ne odgovarajući nikome, stanemo na kraj kontrarevolucionarnoj gamadi." (CKK, str.27).

Ubrzo su došli i prigovori na račun Čeke da „se ponaša kao da je iznad sovjeta i same Partije", ali Lenjin odgovara da su to prigovori ograničene inteligencije koja je „nesposobna sagledati problem terora unutar šire perspektive". Posebno se skrivalo nasilje nad radništvom u ime kojega su boljševici osvojili vlast. Aleksandar Šljapnikov pitao je Lenjina na XI. kongresu partije: ako u Rusiji ne postoji proletarijat kao klasa, kao što ste jučer rekli, onda vam moram čestitati što provodite diktaturu u ime klase koja ne postoji." (693) Pravi gospodari, umjesto proletarijata, bili su visoki partijski dužnosnici, profesionalni revolucionari, njihov je aparat vladao nad cijelim društvom. Samoproglašena avangarda. Njihovo nasilje nije bilo posljedicom obrambenoga refleksa nego aktivno nasilje usklađeno sa spomenutim Lenjinovim načelima.

Radničke je mase pritiskala glad. Od 1918. do 1921. izbili su mnogi štrajkovi koje je Čeka silom gušila. Početkom 1920. radnik je za najveću mjesečnu plaću (od 7.000 do 12.000 rubalja) mogao kupiti dva kilograma mesa ili malo više od kilograma maslaca (5.000 rubalja). Krleža:

Lenjinizam je onaj gvozdeni smer u kome se globus solidnom brzinom od dvadeset i četiri sata na dan giba u Kozmopolis. Lenjinizam je danas ona Arhimedova podloga, dovoljno solidna, da se pomoću nje izdigne čitava kugla zemaljska, sa starinskom, bolesnom i dekadentnom Evropom, na visinu jedne nove i svetlije kulture." (Izlet, str. 139)

Seljačke pobune počele su u ljetu 1918. Dva su glavna razloga: rekvizicije (rekvizicija, otimanje dobara od seljaka bez naknade, ili uz bezvrijednu potvrdu) žita i hrane, centralizirani gospodarski sustav bez tržišta i novačenje u Crvenu armiju. Sve je to doveo do goleme gladi (od 3 do 5 milijuna mrtvih). Državi se morala isporučiti unaprijed određena količina žita, krumpira, meda, jaja, maslaca, mesa, vrhnja, mlijeka... Seoske su općine solidarno odgovarale za prikupljanje određenih količina. Oni koji nisu htjeli u boljševičku vojsku skrivali su se po šumama. U svibnju 1920. Lenjin je poslao upute u kojima piše da „treba još postrožiti sankcije" protiv tih izdajica, a ubuduće će i njihove obitelji biti „smatrane taocima i s njima će se postupati u skladu s tim".

Ljudski gubitci u razdoblju Lenjinove vlasti višestruko su premašili gubitke carske Rusije u 1. svjetskom ratu. Država je stalno povećavala kvote oduzimanja od seljaka, a seljaci su smanjivali zasijane površine, znajući da će im sve što odmah ne potroše biti oduzeto. Ispunjavanje kvota značilo je bacanje seljaštva u smrt od gladi. (CKK 101) Tijekom 1918. planulo je 245 krupnih seljačkih pobuna. U Samarskoj guberniji, zapovjednik Povolške vojne oblasti 12. veljače 1921. izvještava ovako:

„Gomile od više tisuća izgladnjelih seljaka opsjedaju skladišta u kojima su odredi uskladištili rekvirirano žito za gradove i vojsku. Situacija se u više navrata otrgla kontroli te je vojska morala zapucati na rulju pijanu od bijesa." Procjenjuje se da „ima najmanje devet stotina tisuća izgladnjelih" (GARF, 1064/1/1/33.) CKK 111). Smrtnost od posljedica gladi počela je rasti u veljači 1921. U lipnju je u Moskvi osnovan Društveni komitet za borbu protiv gladi. Na molbe M. Gorkog da se pomogne gladnima, Lenjin odgovara: „Mi nemamo novca za pomoć Lenjingladnima. Od buržoazije smo naslijedili pustoš, bijedu i siromaštvo."

Krleža:

Sve je počelo relativno tiho i mirno. Jeli smo gibanicu sa jajima i kosanim mesom, sosove od mirišljivih gljiva, divljač, guste neke prežgane juhe, i pili mnogo rakije." ... „Kod druge pečenke, što se u formi čitave ogromne teleće butine pojavila na srebrenoj zdeletini, i koju nitko nije taknuo, jer smo svi bili siti, uzeo je Pavel Nikolajević u ulozi kućedomaćina čašu i nazdravio svom dragom gostu, prijatelju i krsnom kumu svog pokojnog sina, gospodinu Karlu Difenbahu." (Izlet, str. 83)

U Petrogradu su 24. veljače 1921. odredi Čeke otvorili vatru na radničke demonstrante i ubili dvanaest radnika. (CKK 103). Nakon dva dana Zinovljev, vođa boljševika u tom gradu, javlja Lenjinu da su se radnici „povezali s vojnicima u kasarnama". U pomorskoj bazi Kronštadt ispred Petrograda pobunili su se i mornari (28. veljače 1921.). General Tuhačevski je nakon deset dana pobunu ugušio. Nakon slamanja pobune streljano je više stotina zarobljenih ustanika. (CKK 105).

Krležin Kozmopolis u srcu Gulaga

U ožujku 1922. Lenjin je zapovjedio da treba provesti tajnu odluku Partije o konfiskaciji dragocjenosti u crkvama i manastirima. Nada se da će na taj način doći do Neviđena okrutnostPrema svećenstvu su boljševici pokazali neviđenu brutalnost: arhiepiskopa Andronika živa su zakopali u zemlju, strijeljano je 40.000 svećenika, đakona i monaha, crkve su opljačkane, oduzeto im je zlato, srebro i drago kamenje – sve skupa 2,5 milijarda zlatnih rubalja„više stotina milijuna rubalja (možda i više milijardi!)." (CKK 115). „Pljenidba mora biti provedena nemilosrdnom odlučnošću, ne zastajući ni pred čime i u najkraćem roku. Što veći broj predstavnika reakcionarne buržoazije i reakcionarnog klera uspijemo tom prilikom strijeljati, to bolje. Treba upravo sada naučiti pameti tu publiku, kako ne bi pomislila na otpor tijekom nekoliko sljedećih desetljeća." Povjesničari upozoravaju da nije bilo uobičajeno, ni u najgorim tiranijama, da vladari stavljaju vlastiti potpis na slične dokumente. Lenjin se usudio i time još više ulio strah u kosti potencijalnim oponentima. (PZ, str. 120-122)

Prema svećenstvu su boljševici pokazali neviđenu brutalnost: arhiepiskopa Andronika živa su zakopali u zemlju, strijeljano je 40.000 svećenika, đakona i monaha, crkve su opljačkane, oduzeto im je zlato, srebro i drago kamenje – sve skupa 2,5 milijarda zlatnih rubalja (prema procjenama ruskih povjesničara, na zapadu se procjenjuje da bi tu brojku trebalo bar triput povećati). Da je taj novac podijeljen narodu, kao što je bilo najavljeno, Rusija bi u to doba, iako je u ratu bila razorena, mogla postati bogata zemlja. Gdje je nestao taj novac, pitaju istraživači. Nešto je, valjda, došlo i do Irine Aleksander u Zagreb.

Doista se Lenjinov vlak kretao solidnom brzinom u „gvozdenom smjeru", kako piše Krleža. Njegov je crveni teror, prema minimalnoj aproksimaciji, dok vlak nije stao 1989., odnio više od sto milijuna ljudskih života. Jedan od Lenjinovih učenika, pedesetak godina nakon Učiteljeve smrti, vođa Crvenih Kmera u Kambodži, u nepune tri i pol godine vlasti, u smrt (općom glađu i mučenjima) poslao skoro dva milijuna ljudi. Krleža, međutim, iz Rusije donosi vijesti da „su ti ljudi pokrenuli mase u velikom osvajanju Čovekovih Prava". (Izlet, str. 96) Kako treba razumjeti njegov govor o ljudskim pravima, kad je toliko svjedočenja i dokumenata koji pokazuju da je boljševička revolucija ostavila za sobom milijune ubijenih i umorenih glađu.

Postoji li za Krležu neko čovjekovo pravo koje stoji nad pravom na život? Njegov je i Lenjinov Kozmopolis bio u Gulagsamom srcu Gulaga, a ipak je nastavio agitirati u korist komunizma. Tko bi danas znao odgovoriti na pitanje: zašto? kad i nakon proživljenoga prvoga desetljeća 21. stoljeća i neizbrojivih svjedočenja i dokumenata o zloj čudi komunističke ideologije, neki ljudi oko nas ponovno raspiruju smrtonosni oganj crvenoga Oktobra, koji je najviše ponizio baš ono u ime čega je, navodno, Krleža nastupao.

Ponizio je život, ljudski duh i čovjekovo dostojanstvo, u smrt je poslao milijune ljudi. I kad ti suvremeni odvjetnici boljševizma u Hrvatskoj govore da ne treba optuživati ideju, doktrinu komunizma zbog toga što je djelatni komunizam uveo teror kao način vladanje, najbolje je odgovoriti riječima umnika (I. Silone) da se revolucije „poput drveća, doista, prepoznaju po svojim plodovima." U vremenima u kojima je teror gubio na snazi, ostalo je sjećanje na nj i „djelotvornost prijetnje represijom". Ostao je strah. Kad su rekli da je ta represija bila u skladu s ondašnjim zakonima netko je upitao: „No nije li isto bilo i s nacizmom?"

„Nama je sve dopušteno jer mi smo prvi na svijet podigli mač, ne kako bismo ugnjetavali i porobljavali, nego kako bismo čovječanstvo oslobodili njegovih lanaca...Krv? Neka krv poteče potocima! Jer jedino krv može za sve vijeke vjekova crnu piratsku zastavu buržoazije obojiti u crveni barjak, zastavu Revolucije...." (Iz prvoga broja glasnika kijevske Čeke, Krasnyj meč /Crveni mač/, 18. kolovoza 1919. str. 1) (CKK 95) Krleža: „Znači dakle da revolucija nije ništa drugo nego ubrzano razvojno gibanje u nekim otvorenim mogućnostima." (Izlet, str. 95)

Trinaest predjela za Krležu

Ali, vidimo, Krležina Rusija ne poznaje glad, ona izgleda drukčije („drukče"), a on, silno voli i Lenjina i izobilje za stolom. Kreleža:

Tih trinaest predjela bilo je servirano uz 40% vodku nazvanu rikovka, (jer ju navodno pije sam Rikov) uz portvein, malagu, višnjevaču rakiju i zubrovku, izvrsnu žganicu što miriše po travi kojom se hrane sibirski divlji bivoli. To je bio uvod. Sada tek izneli su samovar, svinjetinu, puretinu, salate, sosove, piroge, slatko, voće, torte, kavu i neko vrlo gorko i vodeno pivo, a uz to psovali po revoluciji koja je uništila sjajan predratni život." (Izlet, gulagstr. 8)

Doista, Krležina Rusija, Rusija Lenjinove vlasti, avangarda radničke klase, živi drukčije, živi u otetim dvorcima, kućama i stanovima, jede iz porculanskih tanjura koje je netko drugi kupio, hrani se hranom otetom ruskoj sirotinji – to je novi aparat koji u ime radništva upravlja tim radništvom i ostalom Rusijom. Drugi svjedok toga vremena zapisao je ono što je Krleža skrivao: „U toj obitelji, prisno povezanoj s Politbiroom,uvijek sam mogao doznati posljednje partijske novosti. Dočekali su me sjajna gradska obiteljska kuća, udoban stan, otmjen namještaj, prijazni i kultivirani domaćini i stol s jelima rezerviranima za ljude iz Kremlja.

Dućani su glavnoga grada bili prazni, no ovdje nije ničega manjkalo. Čovjek bi pomislio da se nalazi tisućama milja daleko od izgladnjele Rusije zahvaćene groznicom petogodišnjeg plana." ( AC160) Krleža opisuje napredovanja običnoga mobiliziranoga ruskoga pješaka, bez čina, do upravitelja pilane „koji studira viši kurs matematike i govori o logaritmima. To je danas jedan revoucijonarni (op. a.) general brigadir."

..."On se „kroz vonj baruta šrapnelskih probio do ove svoje tople sobe sa ogromnim švedskim belim pećima, do velike staklene verande pune bujno-zelenih fikusa i knjiga. Taj razmak u građanskim omerima savladiv jedva u dve generacije, dakle, četrdeset do pedeset godina, ovde je realizovan pet puta brže." (Izlet, str. 95) Revolucionarnom preinakom.

Krleža:

Pucale su tamo između plotova ulice sa kantinama, ambulatorijem, jednokatnom belom školom, bolnicom i radničkim stanovima, a sve nordijski čisto i uredno" . ... Videli smo dobru i bogatu knjižnicu, sa kolekcijom socijalno ekonomske literature, kakve nemaju po Evropi ni univerzitetske knjižnice; bili smo u dečjem klubu, gledali smo u partijskom klubu kako radi analfebetski tečaj, prisustvovali smo mitingu žena, na kome se govorilo sređenije i disciplovanije nego na bilo kojem našem ženskom mitingu i kad smo se vraćali kući, ja sam stupao uz Karla Ludvigovića Difenbaha i čekao da on progovori." ( Izlet, str. 94)

Iako je Krleža svoju knjigu Izlet u Rusiju, objavljenu, kako rekosmo, 1926. u Zagrebu, nakon Drugoga svjetskoga rata preradio i ponovno objavio u Beogradu 1958. (Nolit), zadržao je svoje divljenje Lenjinu i lenjinizmu. Nakon toga je bilo još nekoliko izdanja te knjige. Već je bilo došlo vrijeme kad nitko više nije mogao tvrditi da nije znao što je u srži toga lenjinizma, održan je i XX. Kongres KP SSSR-a (1956.), na kome je prvak Lenjinove partije, Hruščov, progovorio o strahotama crvenoga terora. Ako, dakle, Krleža 1925. nije znao istinu, a u to ne vjerujemo, jer je već tada napisao da „ne može da se saglasi sa evropskom štampom kako Rusija umire odgladi.", onda je u pripremi drugoga izdanja Izleta gulagu Rusiju, trideset godina kasnije, sigurno znao kako stvari stoje.

Rusija pod Lenjinom jest umirala od gladi. Je li istina Krležu obvezivala? Ili je on nastupao samo kao Kominternin agent? The New York Times, 23. kolovoza 1921. pišući o sovjetskom zlatu u banci Kuhn, Loeb &Co. donosi i ovo: „Vođe revolucije povećavaju uloge na svojim računima u bankama SAD-a i dalje. Primjerice, račun Trockoga, samo u dvije američke banke, u posljednje je vrijeme porastao na 80 milijuna dolara. Što se tiče samoga Lenjina, on uporno nastavlja čuvati svoju „ušteđevinu" u Švicarskoj banci, bez obzira na veće godišnje kamate na našemu slobodnom kontinentu." (PZ, str. 117)

Izdaja istine, književnosti i humanizma

Lenjin je u proljeću 1921. morao napraviti zaokret. Uveo je NEP (Novu ekonomsku politiku), koji je dopuštao malo poduzetništvo, a industrijska postrojenja i banke ostali su u vlasništvu i pod kontrolom države; dopuštena je trgovina, novac je vraćen u uporabu, seljaci su mogli prodavati svoje proizvode. Primjećivao se gospodarski oporavka zemlje, ali zatvorski se režim pogoršavao. Lenjin je umro 21. siječnja 1924. Njegovi su posmrtni ostatci balzamirani i izloženi u Mauzoleju na Crvenom Trgu u Moskvi. Staljin je 1929. NEP ukinuo.

Upozorili smo na zbivanja koja su prethodila Krležinu putu u Rusiju 1925. Ostavljamo otvorenim pitanje o saznanjima o stvarnom životu u SSSR-u do kojih je Krleža došao od 1925. do 1958. kad je objavljeno prerađeno izdanje Izleta u Rusiju. Nismo niti spomenuli drame kolektivizacije, nismo otvarali pitanje kontinuiteta između lenjinizma i staljinizma, iako neki povjesničari kažu da je crveni teror iz 1918. neusporediv, po kontekstu i okolnostima, s onima u drugom ciklusu, tridesetih godina pod Staljinom kad je zemlja već bila pacificirana. Teror im ostaje zajedničkom značajkom. Godinu dana nakon Krleže u Rusiju je 1926. otišao još jedan hrvatski komunist, Ante Ciliga (Šegotići u Istri 1898. – Zagrb, 1992.). On je od 1920. član KPJ. Isto Kominternin čovjek.

Po dolasku u Rusiju, kao doktor filozofije, predavao je u moskovskoj partijskoj školi i na fakultetu političkih znanosti u Lenjingradu. „Došao sam ovamo da proučim iskustva velike Oktobarske revolucije. A slutio sam da će me moje proučavanje odvesti na suprotnu stranu od Europe – u Sibir, u nepoznato... „ (U zemlji velike laži, str. 110). Tajna boljševička policija uhitila ga je 1930. Više od pet godina utamničen je u sibirskim logorima. Iz SSSR-a ga protjeruju 1935. Ne odriče se svojih komunističkih uvjerenja. O tim je iskustvima napisao knjigu U zemlji velike laži, koju je Gallimard objavio u Parizu 1938. (hrvatski prijevod, Ceres, 2007.).

Evo što je taj naš drugi trockist saznao u Sibiru:

„Vijest o sudbini deportiranih seljaka za nas su bile otkrivenje jednog svijeta smrti i užasa. Dok sam bio na slobodi, dakako da sam slušao o seljačkim bunama i deportacijama, ali nisam mogao ni zamisliti razmjere i divljaštvo te represije. Jedan drug koji je stigao iz područja Narima, izvijestio nas je kako je jesenas stiglo 100 000 deportiranih seljaka. Sve su ih zgrade bile pune, uključujući i crkve; žene i djevojke podavale su se prvom koji naiđe za komadić kruha. A onda su ih na zimovanje otpremili u područja još dalja i pustija, dakle u sigurnu smrt. Sad sam mogao zaokružiti sliku što sam je već bio stvorio o kolektivizaciji ... 100 000 deportiraca u samo jednoj regiji i samo jednoj sezoni! Koliko ih je onda bilo u čitavom Sovjetskom savezu za četiri godine „raskulačivanja"?... U Sibir su odlazili čitavi vlakovi ukrajinskih seljaka. Put je trajao četrdesetak dana; u vagone bi ih nabili kao stoku i zabranili izlazak na postajama. Nisu im davali ništa za jelo, počesto ne bi imali ni vode. Hrana što bi je ponijeli sa sobom nije dostajala za tako dug put. Ljudi su umirali masovno i u strašnim mukama; živi i mrtvi, hrana i ekstremiteti, sve je to bilo bacano na hrpu." (U zemlji velike laži, str. 251).

Ciliga opisuje ono o čemu želimo više znati, ali to je već Staljinovo vrijeme: „Onaj koji nije živio u sovjetskim Staljinzatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje se smjestilo preko pet milijuna robijaša, onaj koji ne poznaje najveću kaznionicu što ju je vidjela povijest, u kojoj ljudi skapavaju kao muhe, u kojoj ih ubijaju kao pse, u kojoj ih tjeraju da rade kao robovi, taj ne može imati ni najblažeg pojma o tome što su to zapravo sovjetska Rusija i staljinističko „besklasno društvo"." (AC. str. 164) To nisu svjedočenja nekoga „desničara", nekoga ljutoga protivnika komunista, nego čovjeka koja za se kaže: „Sad valja reći da sam ja po nacionalnosti Jugoslaven, ali da sam porijeklom iz austrougarske pokrajine koja je pripala Italiji. To znači da sam od 1918. bio talijanski građanin i zato sam, dok sam radio za Kominternu u Beču i došavši u Rusiju imao talijansku putovnicu." (AC 351)

Instrumentalizacija književnosti

Vratimo se Lenjinu, Krleži i Izletu u Rusiju. U povijesti hrvatske književnosti i u Krležinu opusu te će stranice svjedočiti o podvrgavanju umjetnosti političkom agitiranju, instrumentalizaciji književnosti u korist jedne okrutne ideologije. Krleža nije napustio „Lenjinov Kozmopolis" ni onda kad je pouzdano znao da je Gulag njegovo drugo ime. Pred oltarom komunističke internacionale (Kominterne) i jugointegralizma s lakoćom se odrekao hrvatskoga jezika. U vrijeme njegova lenjinskoga zanosa Hrvatsku su, izmučenu ratom, karađorđevićevski i boljševički internacionalisti vodili u nove nesreće i krvoproliće. Suočila se i s crvenim terorom.

Zvijer je, i na njezinu kamenu, mogla lizati toplu ljudsku krv, kako je, u kolovozu 1918. boljševičke težnje opisao Jurij Martov. Krvlju su natapali i bojili „crvene barjake Revolucije". Po plodovima, drveće je bilo lako prepoznati. Zašto su toliki zatvarali oči, um i srce? Izlet u Rusiju bio bi posve beznačajan, u odnosu na ukupni Krležin opus, da ta knjižica nije, u ime Revolucije, tako bezdušno izdala i istinu i književnost i humanizam. I da posljedice nisu tako teške. Ne znamo odgovor na pitanje – zašto?

Ivan Bekavac

Čet, 28-05-2020, 15:02:20

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.