Iz jedne unije u drugu

Mnogi su se pred referendum upinjali uvjeriti nas kako je ulazak u Uniju čvrst raskid s Balkanom te siguran odmak od moguće nove Jugoslavije. Međutim, kako svakodnevno slušamo, ciljane aktivnosti predsjednika RH i ministrice inozemnih poslova odvijaju se intenzivno i rado - upravo u suprotnom smjeru. Ministrica to čak i otvoreno priznaje kad kaže da će se naš utjecaj u Uniji mjeriti postignućima u regiji! Ona ponosno ističe kako je to njezin glavni cilj. Kojeg li poniženja, Hrvatska kao sluga Unije na Balkanu!? A kad kaže regija, ministrica govori samo o Srbiji, nikada i o Bosni i Hercegovini. Izgleda nikada ni ne misli na ugušene Hrvate u njoj. To je već postalo pravilo: politička Hrvatska mora se dokazivati provođenjem diktata. RH je dobra samo onoliko koliko će se ( i nadalje ) odricati svog vlastitog bića u BiH. Logika koju su nam nametnuli, a na koju politička Hrvatska nikada nije reagirala je slijedeća: tzv. Republika Srpska može, ali Herceg Bosna ne dolazi u obzir! Tobožnja Velika Hrvatska je opasnost, stvarnu veliku Srbiju treba do kraja međunarodno priznati!

Regnum regno non praescribit leges

Naš predsjednik u susretima s dva njihova, kao da ne poznaje kriterij reciprociteta, mada jako voli pravednost. Umjesto da brine o Hrvatima u tzv RS, u Vojvodini i Srbiji, on nama diktira koje su naše obveze pri povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku!? To je izgleda i novi i recept i državnička mudrost. I tako smo pobjegli s Balkana. Zasad. Ispunili smo sve kriterije (Jugosfere).

Najtragičnije je ipak, kako se u svoj tojNovi receptNaš predsjednik u susretima s dva njihova, kao da ne poznaje kriterij reciprociteta, mada jako voli pravednost. Umjesto da brine o Hrvatima u tzv RS, u Vojvodini i Srbiji, on nama diktira koje su naše obveze pri povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku!? To je izgleda i novi i recept i državnička mudrost raboti, upravo ranjenoj Hrvatskoj naređuje da ona - sa štake na koju je bačen - podiže svog agresora! I to bezuvjetno. Nebeska Srbija čak nije dužna vratiti ni kulturno blago, nekmoli hrvatske kosti iz svojih fašističkih logora i masovnih grobnica diljem zemlje. To uostalom nisu ni uvjeti za pred-pristupne pregovore. Ne ćemo valjda o prošlosti.

Vezano uz odnos prema hrvatskoj, treba ponoviti: „Protuhrvatskih je silnica u svijetu uvijek bilo i bit će ih", kazao je Prvi hrvatski Predsjednik, ali se naša politika treba prije svega držati suvereniteta i boriti za svoje ekonomske i političke probitke. Tražiti nam je saveznike, a ne sluganski se svijati prema Uniji i još k tome - Srbiji. Puzavce nitko ne poštuje, već im nameće nove zadaće, a pogledajte kakvu nacionalnu i drsku politiku vodi Srbija. Oni ni dan danas ni za što nisu krivi, veće su zločince izručili na samom kraju djelovanja Tribunala, a ni vrh tzv JNA, niti svi Miloševićevi klonovi - nisu Haški optuženici! Ne će nikada ni biti, Haag nema vremena čak ni za Mladićeve genocide po hrvatskoj!! Glavni zločinci slobodno paradiraju Moskvom ili Beogradom (po želji). Objavljuju svoje poznato rasističke knjige i elaboriraju Veliku Srbiju kroz ponuđene im intervjue. Imaju i urede. Svi analitičari, doktori politike u RH nemaju ništa protiv - to nisu prioriteti. A političarima u hrvatskoj, ne samo eliti, sve je to potpuno prirodno i normalno, oni nemaju ni primjedbe, nekmoli komentara. Bit će gazda kazao: ne talasaj! Ustvari, nemaju oni protuargumenata ni za što, ako dolazi izvana. Svoj uzdignuti kažiprst ili povišen ton, čuvaju tek za domaću ili TV uporabu, a branitelja se sjete (ako baš moraju) tek pred same izbore.

Možemo se mi rodoljubno trsiti tko će točnije oslikati našu otužnu političku i gospodarsku stvarnost, koliko god hoćemo. Nikakve koristi od toga, osim samo-ventilirajuće. Trula će politika eskalirati, jednoumlje je ponovno na vidiku, slobodu medija odjednom, nitko više ne brani. Gospodari medija uglas - nemaju primjedbi. To ne da je sumnjivo - to smrdi.

Tako dugo dok u prvom redu HDZ, kao zasad jedina veća saborska opozicija ne shvati, kako trebaju raditi na ostvarenju svehrvatskog jedinstva, a ne tek pukog izbora svog novog velikog vođe, bit ćemo tu gdje jesmo – u kaljuži. Tek kad u hrvatske političke glave uđe imperativ o ujedinjenju svih stranaka koje hrvatski misle, i kad napokon sinergijski uznastoje na tom mukotrpnom poslu - tek ćemo tada moći reći da smo prestali glavinjati. A svehrvatsko ujedinjenje ne ide bez jakog TV medija u privatnim rukama, bez znatnog ulaganja u njega i u projekt pokretanja novih hrvatskih dnevnih novina. Nije točno da je to skupo i da novca nema. Najskuplje je nejedinstvo. Upravo zbog njega - iz hrvatske milijuni lete.

Samo, hoće li se hrvatska opozicija ikada napokon osamostaliti i započeti djelovati po vlastitom, a ne sluganskom modelu?

To nisu trivijalnosti ( iako svi bježe od njih)

Povodom MMF-ovih šupljih diktata treba se dotaći i tema, koje su rijetko udarne, ali su one naš svakodnevni život:

- euro od prosinca trajno raste i približava se rekordnom tečaju od 7,6 kn za 1 euro; švicarski franak došao je već do vrijednosti koju je ne tako davno imao euro,

- anuiteti rastu i građanima i državi, odavno su nas prezadužili,

- u protekla dva mjeseca nove vlasti - nezaposlenost galopira i raste,

- ima li u RH političara koji će MMF-u jasno reći kako je njihov zahtjev za smanjenjem plaća i bržim otpuštanjem radnika sramotan i financijski neutemeljen?

- tko je taj koji ograničava svakodnevno bacanje obespravljenih radnika na ulicu? Tko im jamči plaću za odavno odrađeno i nekakvu humanu otpremninu?

- benzin, čak i dizel, stalno poskupljuje i prelazi 10 kn, očekujemo lančanu reakciju i drugih poskupljenja,

- hrvatskom pravosuđu ne nedostaje sudac već čudotvorac koji će napokon biti u stanju zaključiti sporove koji traju 20 do 30 godina...

- posebno je zgodno što nema odgovornih ni za one predmete koji traju godinama, a zovu ih žurnima (da nije etimologijom od žurka?),

- kako to, ako se tako silno borimo protiv korupcije, da su nam zviždači već desetljećima progonjene zvijeri? A to su ljudi koji su precizno detektirali korupciju i hrabro o njoj javno progovorili. Prije policije. Prije DORH-a.

Politička nam Hrvatska višekratno ponavlja kako su (s uspjehom) zatvorili svu silu famoznih poglavlja pregovora s Unijom. A tko to po bilo kojem kriteriju osjeća, što se promijenilo na bolje? Sva ta papirnata poglavlja obična su makulatura! Hrvatskim građanima pada standard, na pravdu čekaju kao i prije, mladi su očajni i besposleni, borba protiv korupcije je farsa, bogatima se ne šalju ni porezne niti prometne opomene, plaće vrijede sve manje, žele i tu crkavicu smanjiti, zdravstvo puca po šavovima, grca u dugovima i listama čekanja, umirovljenike se proziva i optužuje – i sve je to duboko ukorijenjeno. No, mi izgleda ni sami nismo svjesni kako nam je svaki dan sve bolje. Možda je to tako zbog tih brojnih, jako uspješno otvorenih pa zatvorenih, poglavlja?

Ovo su vam još ne zatvorena poglavlja

Volio bih čuti odgovor: na čemu su izjave MMF likova o prevelikim plaćama i mirovinama utemeljene? Možda na suodnosu iznosa komunalija i plaća? Plaća i cijena benzina? Plaća i cijena hrane?

Kad su već toliko u modi mjerila i kriteriji prilagođavanja, gdje su financijske prilagodbe s Unijom? Dajte tu jedno poglavlje. Kolike su im plaće, a koliko troše na hranu? Imamo li pravo tražiti od MMF-a da barem slični odnosi plaća i troškova vrijede i za RH?

Prema dostupnim službenim podacima, košarica istih proizvoda u Austriji prosječno nije dvostruko skuplja od hrvatske košarice, ali je zato austrijska plaća više nego dvostruko veća od one hrvatske. Slovenska košarica istih proizvoda nije 10 % skuplja od hrvatske, ali im je prosječna plaća gotovo 30 % veća. Mađarska košarica vrijedi koliko i hrvatska, a i prosječne plaće su gotovo jednake. Srbijanska je košarica 30 % skuplja od prosječne hrvatske, a plaće su im više nego upola manje. Likovi iz MMF-a upravo nas tamo i guraju, jer na nas ne žele primijeniti zapadne kriterije – mada smo ih navodno i prepunili.

Kamate na bankovne kredite ili mobitel impulsi, u Uniji su bitno jeftiniji. O broju stipendija da i ne govorimo. Poredbe su korisne i bilo bi dobro kad bismo ih često mogli čitati. Usporedbe plaća s cijenama komunalija, benzina, odjeće i obuće te troškova vezanih uz automobile, stavljaju stvari na pravo mjesto. Ali politička Hrvatska nameće nam svoje prioritete. Njih naša poglavlja ne zanimaju.

Cijene svih naših unija

U nas nije objavljen iznos godišnje članarine u Uniji, skriveni su i kriteriji određivanja visine te članarine. Nisu objavljeni ni kriteriji po kojima nam je razrezan iznos članarine u NATO-u, ili broj hrvatskih života koje smo dužni ugroziti slanjem u zemlje s kojima nismo u ratu, ali bismo mogli dobiti po nosu jer rovarimo unutar tuđih granica. Kako god bilo, natovarene su nam vrlo visoke financijske obveze, a onda kad pod njima stenjemo, ruše nam kreditni rejting. Žele da sami sebi povećamo broj otpuštenih i broj umirovljenika - ukupan broj gladnih, ali još uvijek nismo kao Srbija.

Nisam čuo da MMF traži financijsku disciplinu za neodgovorne RH menadžere i njihove astronomske i plaće i otpremnine. Nisam čuo da ih brine prljavi novac, korupcija, da hvale sigurnost naplate kredita koja je u nas daleko viša nego u Njemačkoj ili Austriji. Nisam čuo da potiču odgovornost onih menadžera koji su uzeli otpremninu nakon što su uništili i rasprodali tvrtku. MMF nije impresioniran visokom hrvatskom nezaposlenošću, ni gladnim umirovljenicima, a niti time što su radnici radili, a plaću nisu primili. Ta financijska disciplina nije njihova disciplina, oni peristaltiku ne priznaju.

Njih brine kako poslodavcima omogućiti bržu zaradu, oni traže da njihov profit bude naš zakon. To im je možda prvi cilj, ali nije i jedini: treba nas ostaviti što nemoćnijima. Kao koloniju dužnički što sukladniju istočnim kolonijama. Sve je tobože započelo „samo" s Politika MMF-aNisam čuo da MMF traži financijsku disciplinu za neodgovorne RH menadžere i njihove astronomske i plaće i otpremnine. Nisam čuo da ih brine prljavi novac, korupcija, da hvale sigurnost naplate kredita koja je u nas daleko viša nego u Njemačkoj ili Austrijiotvaranjem tržišta. Odatle već i sukladnost Srbije i Hrvatske po pitanju zajedničkih konzulata... A gdje su nestala hrvatska veleposlanstva? Pod izlikom štednje, ministrica Pusić s guštom već najavljuje njihova ukidanja. To su ona zloglasna Tuđmanova veleposlanstva, ona zato radije kaže konzularno-diplomatska predstavništva. Možemo dakle očekivati kako će ministričina kon-dip-pred, njezine „štednje radi", nestajati prvo na našim istočnim granicama. Očekujem da će se zajednički konzulati dogoditi u paketu: u novom krugu izmjene hrvatskoga Ustava kojim će ujedno biti regulirane zajedničke carinske i policijske postrojbe. To je ionako - isto samo financijsko pitanje - a svaka im je unija dobro došla. I za unijine fondove već znaju da ćemo konkurirati konglomeratno, pardon, trilateralno. Hrvatski jezik već smeta, granice će ionako nestati (teritorijalni predujam već smo dali), a za ministarstvo turizma je logično da bude u Beogradu. Oni ionako imaju vrlo dugu tradiciju čuvanja naših deviza... Hrvati ne vole domaće banke, a kad je tako, štedjet će opet morati - bilo u Beogradskoj, bilo u Ljubljanskoj banci.

Ujedinimo prvo ministarstva i pravosuđa i kulture...

Tako nam braća ne će morati ništa vraćati jer sve je to već naše.

Financijske ucjene Unije djeluju najbrže i najjače, na lokalnoj je politici samo da ih upakira i nametne narodu kao čisti dobitak. Ili barem kao poglavlje. Na tome već rade dva hrvatska ureda predsjednika i cijelo jedno ministarstvo. Kad je bal nek' je bal. U tom je kontekstu opće potrage za štednjom sasvim logično tužbu za genocid doživljavati kao remetilački faktor u ovoj našoj novo obnovljenoj ljubavi spram Beograda. A sigurno i košta. S tim se slaže i hrvatski predsjednik 1. i hrvatski predsjednik 2, a i savjetnici u oba ureda. Moglo bi se dogoditi da nam srbijanski genocid, logori i razaranja budu priznati, i što ćemo onda? Kako ćemo se onda sastajati na Jahorini i zaboravljati na razbijanje hrvatskih vjetrobrana betonskim blokovima u Novome Sadu (mada nisu pitali, to im je već unaprijed oprošteno). Što ćemo s presudom iz Europe? Ona bi mogla silno naljutiti naše susjede odane sjekiri. Mi jesmo podigli tužbu ali to je tek tako. Presudu i reparaciju ne želimo. Prvo bratska ljubav, pravda kasnije!

To je ta nova pravednost (koja nam je kronično nedostajala), nov čovjek, nov odabrani (crveni) narod... Pa i sam Mandić, širom pravoslavnog „sveta" slavljen kao Igor Veliki, sav je nov. Po svim poglavljima. Već duže vrijeme crven, on „belodano" izgara, vizionarski se zalažući za obnavljanje svih nježnosti spram Beograda... A mi se tu nešto kao, još uvijek dvoumimo. Jest da nas i srbijanski predsjednik i krvavi radikali i dvoglavi orlovi gledaju „belo", ali ništa zato. Mi smo i za asimetričnu uniju. Mandića za dvoministra!

Još se jedan velikan iz Hrvatske unatoč „svemu što nam se dogodilo" odlično osjeća u Beogradu: Lurdan ili Lordan Zafranović (još se ne zna). Partizanski pokret od njega je pretrpio veće gubitke nego li od okupatora.

Javor Novak