Anno Domini 1573 - Anno Domini 2010.: aktualnost puntarskog duha ili homage Matiji Gupcu

Devetog veljače 1573. godine kod Stubičkih Toplica odvila se završna bitka, između seljačke vojske pod zapovjedništvom Ambroza Gupca (poznatijeg kao Matija) i Ilije Gregorića, te plemićke vojske kojom je zapovijedao podban Gašpar Alapić. Panoramskim pregledom nekolicine informativnih web portala za primijetiti je da niti jedan nije obratio pozornost na datum Seljačke bune A.D. 1573.

Žestok otpor

S vojnog stajališta daleko inferiornija seljačka vojska ( bez lakog i teškog konjaništva ) pružila je neočekivano žestok otpor, pa su odlučujuću prevagu u korist plemićke vojske donijeli tek haramijski odredi poslani iz Varaždina.

Bitke su vođene na širem području sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije od kraja siječnja, a tek nakon te završne bitke ban je jedanestog veljače javio caru da Epohalni činHrvatske kultur/političke elite vjerojatno ne nalaze poželjnim sjećati se tog epohalnog čina iz šesnaestog stoljeća, čija je epohalnost je tim veća ukoliko ga se pozicionira u kontekst vremena i prostora kada se zbioviše ne postoje seljaci koji bi pružali javni otpor vlastima i vojsci.

U cijelosti neopravdano taj datum nije zaslužio niti jedno javno slovo, a Seljačka buna ne spominje se niti u osnovnoškolskom udžbeniku povijesti (Brdal/Madunić, Školska knjiga, Zagreb 2007) koji obrađuje povijest tog perioda.

Ignoriranje povijesti

U razdoblju prve polovice prošlog stoljeća Seljačka buna bila je znakovita uporišna točka za vrijednosni sustav Hrvatske seljačke stranke, a nakon 1945. prometejski duh seljačkog bunta neopravdano je služio za legitimiranje boljševičkog i krivo tumačenog Marxovog nauka, dok danas niti službeni HSS, niti SDP (kao pravni slijednik SKH) ne spominju taj događaj, barem ne na svojim, inače uredno ažuriranim web stranicama.

Kao da sve službene (školstvo) i političke institucije (stranke) žele da taj događaj padne u zaborav, te da Augustičićev spomenik u Stubici jedino budi pažnju znatiželjnika i slučajnih prolaznika zagorskim reljefom prožetim sumpornim vrucima.

Već duži niz godina aktualni „opinion makeri" hrvatskog političkog i društvenog „mainstreama" svjetonazor temelje na pripuzničkom mentalitetu u odnosu prema jačem od sebe, i eksploatorskom prema slabijem, a takav svjetonazorski zor po svojoj naravi isključuje ideju pravednosti i u skladu s tim nije poželjno niti evociranje jednog povijesnog događaja koji se temeljio upravo na toj ideji. Diskretno se iščitava, a svakog dana je sve vidljivije da službene i neslužbene ideologije u svjetlu lakomosti i nasilja liberalnog konzumerizma žele kibernirati osjećaj za pravednost i solidarnost tako svojstven hrvatskom narodnom biću, a to je u svojoj osnovi onaj isti kolektivni emotivni naboj koji je pokretao narod u svim ključnim povijesnim trenucima, pa i ne tako davne devedesete.

Hrvatske kultur/političke elite vjerojatno ne nalaze poželjnim sjećati se tog epohalnog čina iz šesnaestog stoljeća, čija je epohalnost je tim veća ukoliko ga se pozicionira u kontekst vremena i prostora kada se zbio.

Tvorci javnog mijenja

Oprez hrvatskih elita u odnosu na fenomen Seljačke bune leži vjerojatno u opasnosti da prosječno obaviješten građanin, obdaren zdravim razumom u slučaju stjecanja uvida povuče po njih neželjene i žive analogije i to upravo zbog nerazmjera u društvenim i drugim odnosima u aktualnom vremenu.

Usprkos službenim i neslužbenim tvorcima javnog mnijenja koji osjećaj za pravednost nastoje zatomiti, izvor tog narodu svojstvenog osjećaja za pravicu je živ poput rijeke ponornice.

Takav, metaforički prikaz narodnog osjećaja za pravicu, u vidu rijeke ponornice, koja tek povremeno izlazi na svjetlo dana u vidu krvavog bunta možda na najbolji način opisuje duh hrvatskog naroda, a manihejski sraz plemičkog željeza i golog hrvatskog seljaka čini samo jedan od vidljivih fenomena neugasive i žive linije narodu svojstvenog svjetonazora.

Duh bunta, puntarije, očitovan i u hajdučkom desetercu, moguće najtočnije ocrtava puls naših prostora, a iz samo jedne skorene kapi krvi stubičkih rebela zrači više bezvremenog hrvatskog bitka nego iz kilometrima mjerenih juristički brušenih poglavlja kvazi europske, kvazi pravne stečevine na koju se pozivaju današnji ili dojučerašnji španovi s Markovog trga.

Usprkos prošlosti koja je takva kakva je i budućnosti koja je neizvjesna, metaforična ponornica povijesnog bunta daje realnu vjeru u žilavost narodnog bića, a Gupčeva zvijezda više osvjetljava stazu prema naprijed, nego što budi patetiku sjećanja.

Robert-Teodor Šepak