Qui audet adipiscitur

Na nedavno provedenom referendumu o članstvu Republike Hrvatske u Europskoj uniji podvrgnuta je politička odluka od povijesnog značaja glasovanju Hrvata koji su odlučivali o tome s da ili ne. Bio je to trenutak za djelovanje. Sada razni analitičari pokušavaju proniknuti brojne poruke rezultata referenduma tumačeći ih iz svog (političkog) kuta gledanja. Prema službenim podacima na referendum se odazvalo oko 44 % registriranig birača od kojih je oko dvije trećine izjasnilo za, a ostali su bili protiv. No, (p)ostalo je upitna legalnost i legitimnost referenduma s obzirom na neusklađenost Zakona o referendumu sa Ustavom. I dok u Savezu za Europu vjeruju da će Ustavni sud donijeti odluku da je referendum legalan, Vijeće za Hrvatsku osporava legitimnost referenduma jer niti jedna država nije ušla u EU s tako niskim postotkom izlaska birača na referendum.

Zanimljivo je da su se u kratkotrajnoj predreferendumskoj kampanji na istoj strani našli anarhisti (Autonomni studenti, Antifa Rijeka, Slobodarski blok i Mreža anarhosindikalista Rijeka) i nacionalisti (između ostalih HSP, HČSP, Savez za promjene, Volim Hrvatsku i Demokratska stranka žena te udruge i neformalne grupe građana), a kao razloge protivljenja navodili su nedemokratsku vlast u EU, smanjenje socijalnih prava, gubitak radnih mjesta te izglednu propast hrvatske brodogradnje i ribarstva sa gubitkom nezavisnosti države itd. S druge strane pristalice nastoje potvrditi legitimnost rezultata referenduma tvrdeći da su uređeni glasački popisi da bi se vidio odaziv 50ak posto glasača, mada se i sam Vladimir Šeks pohvalio da nije bilo te izmjene Ustava da referendum sigurno ne bi prošao. Ali ostaje gotovo većina glasača i pitanje koja je poruka njihova bojkota referenduma? Treba li ga „razumjeti kao očitovanje brojnih poruka svim subjektima hrvatskog društva, Protivnici EUStav, sve dok postoji minimalna formalna suverenost RH tu kvalitetu trebamo braniti, zastupaju nacionalisti. Tvrde da su RH cijelo vrijeme vodili strani namjesnici te da su glavni i danas, pa trebamo ustrajati na barem formalno suverenoj RH. Smatraju da ulazak RH u EU ima za jedan od ciljeva tvrđu granicu na Uni, kako zbog sigurnosti Republike Srpske, tako i zbog dubljeg razdvajanja RH i BiHmeđu kojima se ističu: da je dosta neodgovornosti, nepoštenja, zloporaba i manipulacija; da je čas oslobađanja ljudi od zarobljenosti sebičnim interesima, ideološkim i političkim okovima; da je čas za djelovanje koje će biti stvarno služenje općem dobru" ili su hrvatski političari „ubili u pojam hrvatskog građanina i stvorili dojam da Hrvatska ne može samostalno vladati sama sobom"?

Defetizam u Hrvata obavještajno (ni)je nametnut

Stav, sve dok postoji minimalna formalna suverenost RH tu kvalitetu trebamo braniti, zastupaju nacionalisti. Tvrde da su RH cijelo vrijeme vodili strani namjesnici te da su glavni i danas, pa trebamo ustrajati na barem formalno suverenoj RH. Smatraju da ulazak RH u EU ima za jedan od ciljeva tvrđu granicu na Uni, kako zbog sigurnosti Republike Srpske, tako i zbog dubljeg razdvajanja RH i BiH. Zaključuju, da je pameti Hrvatska ne bi ušla niti u jednu zajednicu bez BiH. Mnoge pobornike Ante Gotovine iznenadio je generalov poziv, a sigurno je dio javnosti razočarao: „Pozivam sve građanke i građane RH da izađu u nedjelju na referendum i da glasaju po svojoj savijesti. Ovim putem želim iznijeti da ću ja sutra u Haagu glasati za ulazak Hrvatske u EU, ondje Hrvatska civilizacijski i povijesno pripada, a referendumom se to samo formalno potvrđuje. Hrvatskoj je mjesto u Europskoj uniji."

No, general se odazvao pozivu Pape da budemo „sol zemlje", suprotno želji naših engleskih „prijatelja", koji zajedno sa Amerikancima ruše Europsku monetarnu uniju jer im je postala velika konkurencija. Naime, 15. travnja 2011. bivši general HV-a Ante Gotovina prvostupanjskom presudom nepravomoćno je osuđen na 24 godine zatvora od strane Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije zbog navodnih ratnih zločina počinjenih za vrijeme vojno-redarstvene operacije Oluja, što je izazvalo šok i nevjericu među Hrvatima. Unatoč stvorenom revoltu prema EU, anglo-američka politika nije uspijela u naumu zadržavanje Hrvatske na „Zapadnom Balkanu" pa sada pokušavaju osporiti presudu štiteći svoje interese. Dvanaest međunarodnih pravnih i vojnih stručnjaka poslalo je podnesak Žalbenom vijeću Haškoga suda u kojem predlažu da se u potpunosti odbaci presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markača.

To je podnesak koji je sastavila skupina od 12 pravnih i vojnih uglednih svjetskih stručnjaka. Među njima su profesori međunarodnog humanitarnog prava i umirovljeni časnici američke vojske, kao i bivši član haškog tužiteljstva do 2004. godine, William Fenrick. Skupina stručnjaka 'traži da Žalbeno vijeće prihvati ovaj podnesak prema Pravilu 74 Pravilnika o postupku i dokaznom materijalu i ponovno razmotri i odbaci nalaze o nezakonitim topničkim napadima tijekom operacije Oluja', stoji među ostalim u podnesku od 12. siječnja. Upozoravaju žalbeno vijeće da će konačna presuda Gotovini i Markaču poslužiti kao obrazac za buduću sudsku praksu u procesima vezanim za vojne operacije diljem svijeta. Podnesak je rezultat nedavno održanog zatvorenog simpozija na Sveučilištu u Atlanti na kojemu su o prvostupanjskoj presudi raspravljali američki, britanski i kanadski vojni i pravni stručnjaci. Usprkos zakulisnim podmetanjima „visoke politike" i doživljenoj nepravdi general Gotovina pokazao je svojim primjerom da vladati sobom najveća je vlast – Imperare sibi maximum imperium est, jer istina će prije ili poslije doći na vidjelo.

Neinformiranost Hrvata o učincima pristupanja EU ili mogućim negativnim posljedicama

Padom Berlinskog zida i komunističke dikature te nagovještajem demokracije Franjo Tuđman je hrvatsku politiku koncipirao na sljedećim načelima, između ostalog:

- ujedinjenje svih Hrvata, i

- ponovni ulazak u srednjeeuropski civilizacijski krug, a izlazak iz „Balkana".

Hrvatska je uspostavila odnose s Europskom unijom 15. siječnja 1992., na dan kada je većina preostalih zemalja članica priznala Hrvatsku kao neovisnu državu. Hrvatska je 6. studenog 1996. primljena u Vijeće Europe. Vijeće Europe je međunarodna organizacija 47 država članica šire europske regije čiji su glavni zadaci jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i pravne države na europskom kontinentu. Najveći doseg Vijeća Europe ogleda se u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, potpisanoj 1950. godine, koja služi kao osnovni pravni dokument Europskom sudu za ljudska prava. Vijeće Europe je samostalna međunarodna organizacija odvojena od Europske unije. Idejni začetnik Vijeća Europe je Winston Churchill, koji je u svom predavanju na Sveučilištu u Zürich 19. rujna 1946. izložio ideju od "Sjedinjenim Državama Europe", po uzoru na SAD. Završetkom hladnog rata, Vijeće Europe se nametnulo kao glavni politički forum za trajni dijalog i suradnju sa zemljama istočne i srednje Europe koje su izabrale demokratski oblik upravljanja državom. Ta nova uloga Vijeća Europe kao čuvara demokratske sigurnosti, potvrđena je Bečkim sastankom na vrhu održanom u listopadu 1993. godine.

Danas Vijeće Europe broji 47 država članica, Vatikan ima promatrački status pri Odboru ministara od 1970., a neke neeuropske države imaju promatrački status pri institucijama Vijeća Europe. Europska unija je donošenjem zaključaka Europskog vijeća na sastanku u Luksemburgu 1997. godine pokrenula proces proširenja Europske unije kojim se određuje i pretpristupna strategija države kandidatkinje. Već 1998. pri Vladi RH osnovan je Ured za europske integracije, koji će 2000. godine prerasti u Ministarstvo za europske integracije. Na inicijativu EU 10. lipnja 1999. usuglašen je tekst Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu, političkog dokumenta kojem je strateški cilj stabilizacija u jugoistočnoj Europi putem približavanja zemalja regije euroatlantskim strukturama te jačanja međusobne suradnje. Hrvatska je podnijela zahtjev za punopravno članstvo 21. veljače 2003. godine, a službeni status kandidata za članstvo u EU dobila je 18. lipnja 2004. Pristupni progovori, koji su trebali započeti u ožujku 2005., odgođeni su, a kao uvjet za početak pregovora istaknuta je potpuna suradnja s Haškim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. Pregovori su službeno otvoreni 3. listopada 2005. godine, nakon što je glavna haška tužiteljica potvrdila potpunu suradnju Hrvatske s Haškim sudom. Pregovori o članstvu u Europskoj uniji podjeljeni su u nekoliko faza. Prva faza, analiza usklađenosti zakonodavstva zemlje kandidata s europskim propisima (tzv. screening) započela je nakon otvaranja pregovora (20. listopada 2005. godine), i trajala je godinu dana (završila je 18. listopada 2006.). Nakon screening-a, započeli su pregovori.

Republika Hrvatska otvorila je sva poglavlja i već privremeno zatvorila njih trideset. Pregovori se fokusiraju na uvjete pod kojima će država kandidatkinja usvojiti, implementirati i izvršavati acquis communautaire (odnosno pravnu stečevinu Europske unije). Inače, o sadržaju pravne stečevine nema pregovora, jer se pregovori temelje na načelu da svaka država kandidatkinja tijekom pregovora mora usvojiti cjelokupnu pravnu stečevinu. Nakon više od osam godina od podnošenja zahtjeva za članstvo te gotovo šest godina pregovaranja, 10. lipnja 2011. José Manuel Barosso je u ime Europske komisije predložio zatvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Tu odluku je 24. lipnja iste godine podržalo i Europsko vijeće pozivajući na zatvaranje preostalih pregovaračkih poglavlja do kraja lipnja 2011. te na potpisivanje pristupnog ugovora s Hrvatskom do kraja iste godine. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji potpisan je u Bruxellesu 9. prosinca 2011. godine. 1. srpnja 2013. godine ciljani je datum ulaska u članstvo EU koji je predložila Komisija te koji stoji u Ugovoru o pristupanju. Republika Hrvatska trebala bi postati 28. članica Europske unije.

Od uspostave odnosa s Europskom unijom 15. siječnja 1992. do održavanja referenduma o ulasku Republike Hrvatske u Europsku uniju 22. siječnja 2012. prošlo je punih 20 godina postupnog pristupanja tijekom kojih se moglo i moralo utjecati na kvalitetu pregovora o pristupanju jer vrijeme nikoga ne čeka – Tempus neminem manet. I dok su eurofili bezuvjetno za, a eurofobi bezuvjetno protiv EU, euroskeptici navode nedostatak javne rasprave te premalo informacija i vremena zanemarujući da sve ima svoje vrijeme – Omnia tempus habet.

Uzroci defetizma i „Hrvatske šutnje"

U godinama pred Drugi svjetski rat i nakon početka rata u Hrvatskoj seljačkoj stranci, koja je ranije bila široki nacionalni pokret usmjeren protiv centralističkog i despotskog beogradskog režima, odigravao se proces razlaganja. U Hrvatskoj, pa i unutar same stranke, jača utjecaj opozicionih političkih snaga s desnice (frankovaca i ustaša) i s ljevice (komunista).

Vladimir Vladko Maček nakon puča 27. ožujka 1941. bio je imenovan za potpredsjednika u jugoslavenskoj vladi Dušana Simovića, ali je u travnju na svoje mjesto u vladi delegirao Jurja Krnjevića i vratio se u Zagreb. Odbio je mogućnost proglašenja hrvatske samostalnosti pod njemačkom zaštitom, smatrajući da će pobjedom savezničkih snaga HSS preuzeti vlast u Hrvatskoj. Zauzimao se za politiku čekanja odbijajući suradnju i s partizanima i s ustašama.

Svima koji mu se obraćaju preporuča pasivnu politiku, koja se može opisati slijedećim riječima: "Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom". Ubrzo nakon uspostave NDH, totalitarni ustaški režim zabranjuje rad HSS-a, kao i svih drugih stranaka. Među dužnosnicima stranke (a i među običnim članstvom) dolazi do raskola na tri struje:

- tzv. "'Sredinski dio" propovijeda nedjelovanje i čekanje;

- desno krilo aktivno surađuje s ustaškim režimom;

- lijevo krilo sudjeluje u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP).

Iako je "sredinski dio" najbrojniji, oni zbog pasivnosti, neodlučnosti, kolebanja i međusobne nesloge, postupno gube svaki značaj. Većina dužnosnika i članova stranke slijedi njegovu politiku nedjelovanja. Sredinom 1943. postaje ipak aktivnosti, tražeći i održavajući kontakte kako sa vlastima NDH, tako i sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Uvijek međutim uzmiču od konačnog izjašnjavanja. S vremenom, osobito tijekom 1943. i 1944., sve je veći broj predratnih glasača, članova te nižih i srednjih dužnosnika stranke, uključujući i mnoge domobranske vojnike i časnike, pristupao NOP-u. Pasivnost vodstva HSS-a omogućava komunistima (neki članovi ilegalne KPH djelovali su prije rata javno u okviru HSS-a) da ostvare potpunu kontrolu u NOP-u. Mnogi članovi IO HSS-a djeluju u organima ZAVNOH-a i JNOF-a. Međutim organizacija HSS-a se ne obnavlja i oni djeluju faktički kao grupa pojedinaca, dok Komunistička partija Hrvatske zadržava punu kontrolu. Oni to prihvaćaju u interesu jedinstvenosti u narodnooslobodilačkom ratu, iako se ponekad žale da su »samo figure«, da ih »podcjenjuju« i sl. Mačekova politika pasivnog čekanja, koju nije htio promijeniti aktivnijim stavom iako su se okolnosti drastično mijenjale, dovela je konačno do potpunog kraha. Komunisti, koji su vodili žestoku borbu protiv okupatora, ustaša i četnika postigli su potpunu vojnu i političku pobjedu. Krajem rata, Maček zajedno s ustašama (pratitelj mu je Edo Bulat) bježi u emigraciju. U inozemstvu je uspio očuvati HSS.

Vodeći hrvatski političari (Ante Starčević, Stjepan Radić, Vladko Maček) bili su izrazito antiklerikalni (i Ante Pavelić je prema Katoličkoj crkvi bio suzdržan, jer kao univerzalna dolazi u sukob sa nacionalnim načelom). Ante Starčević je oblikovao načelo: „Popovi ne valjaju ništa, ali imaju veliku moć u narodu, jer mogu zavoditi «prostotu»", a Stjepan Radić: "Vjeruj u Boga, ali ne i u popa" te podržao osnivanje autohtone Hrvatske katoličke crkve.

Sve do Drugog vatikanskog koncila 1960-ih godina Crkva vrlo nevoljko prihvaća suvremenu političku demokraciju (a pogotovo težnje za širenjem demokratskog načela na socijalno i ekonomsko polje). Liberalni i ljevičarski kritičari izjednačavali su svaki klerikalizam (Katolička crkva više ne podržava takve koncepcije), pa čak i svako sudjelovanje aktivnih vjernika u politici, sa klerofašizmom što nije opravdano. Papa je najavio Sabor 25. siječnja 1959., koji je formalno sazvan apostolskom odlukom od 25. prosinca 1961. Drugi vatikanski sabor bio je 21. ekumenski sabor Katoličke Crkve. Prethodna dva sabora bila su davno (Tridentski sabor završio je 1563. godine, Prvi vatikanski sabor 1870. godine), a društvene promjene koje su se zbile u međuvremenu nazvati malima je eufemizam. Sam papa Ivan XXIII. je rekao da Crkvu treba provjetriti. Sabor je sazvao 1962. godine papa Ivan XXIII. koji je preminuo prije kraja sabora, koji je nadalje vodio papa Pavao VI.. Sabor je zaključen 1965. godine. Potpisivanje sporazuma između SFRJ i Vatikana je napokon došlo tek 1966. Objavljivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. pokrenuta je javna debata o položaju Hrvatskog naroda u Pasivno čekanjeUsađena politika pasivnog čekanja, ako ju ne promjenimo aktivnijim stavom iako su se okolnosti drastično mijenjale, dovesti će kršćane do potpunog kraha jer tko se usudi, pobjeđuje – Qui audet adipisciturDrugoj Jugoslaviji. Hrvatsko proljeće je bio politički pokret koji je ranih 1970-ih tražio veća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije.

Politički protivnici nazivali su ga i masovni pokret, odnosno MASPOK. Slomom Hrvatskog proljeća se situacija još više pogoršala. Uslijedile su progoni, hajke i prozivanja svih Hrvata koji su bili istaknutije osobe prigodom organiziranja "proljećarskih" priredaba i djelatnosti, a u njihovim domovima i na njihovim radnim mjestima su rađene premetačine, te su izgubili radna mjesta. Hajka je polako popuštala, ali nije prestala sve do 1990-ih. Slom Hrvatskog proljeća je u Hrvatskoj kao neposredne posljedice imao ne samo represiju prema njegovim sudionicima, već ne samo da je svako, pa i najbenignije, ispoljavanje hrvatskog nacionalnog identiteta bilo proskribirano kao hrvatski nacionalizam, nego se isto odnosilo i na bilo kakvu kritiku režima. Takvo stanje stvari je duboko traumatiziralo Hrvatsku. Službeni stav prema Masovnom pokretu je u Hrvatskoj ostao negativan sve do 1989. godine i početka demokratskih promjena. Olovne godine, označavajući političke trendove 1970-ih i 1980-ih, je karakteriziralo sve učestalije korištenje nasilja u političke svrhe kroz pojačanu državnu represiju.

O odgoju kršćanskih glasača

Pasivnu politiku čekanja i nedjelovanja većine glasača koja se očituje u (ne)odazivu na referendum o ulasku RH u EU opisuje izjava Winstona Churchilla: „Povijest se ponavlja, ali svaki put sve više košta". Iako su "deklarirani kršćani" najbrojniji, oni zbog pasivnosti, neodlučnosti, kolebanja i međusobne nesloge, postupno gube svaki značaj. Uvijek, međutim, uzmičući od konačnog izjašnjavanja omogućuju npr. „da život počinje rođenjem djeteta, prvim plačem ili kad mama osjeti prve pokrete, obično u 5. mjesecu trudnoće"?!

Usađena politika pasivnog čekanja, ako ju ne promjenimo aktivnijim stavom iako su se okolnosti drastično mijenjale, dovesti će kršćane do potpunog kraha jer tko se usudi, pobjeđuje – Qui audet adipiscitur. Vodeći hrvatski političari bili su izrazito antiklerikalni, a sve do Drugog vatikanskog koncila 1960-ih godina Crkva je vrlo nevoljko prihvaća suvremenu političku demokraciju, što je stvaralo zbunjenost jer društvene promjene koje su se zbile u međuvremenu nisu bile male pa kakav pastir, takvo stado – Qualis rex, talis grex. Hrvatska šutnja je od XX. stoljeća i opisuje nesklonost Hrvata da se otvorenu suprostavljaju, čak i kada se evidentno radi na njihovu štetu.

Primjer, službeni stav SKH prema antibirokratskoj revoluciji od 1987. do 1989. odnosno oklijevanje da se eksplicite osudi politika Slobodana Miloševića. Ako su hrvatski političari „ubili u pojam hrvatskog građanina i stvorili dojam da Hrvatska ne može samostalno vladati sama sobom", general Gotovina pokazao je svojim primjerom da vladati sobom najveća je vlast. Zašto trećeg izbora, odgode referenduma, nikad nije bilo opisuje izreka Katarine Sijenske: „Vrijeme je skupocjeno. Ne čekaj na prikladinije vrijeme, jer nisi siguran da ćeš ga ponovno imati". „Samo sa svjesnim i stvarnim zaokretom u suvremenom hrvatskom društvu na svim razinama Hrvatska će moći opstati, razvijati se i obogaćivati i Europsku uniju" ako poput djela Erazma Roterdamskog: „O odgoju kršćanskog vladara" – „Institutio principis Christiani" budemo imali i odgoj kršćanskih glasača kroz novi poticaj za aktivnim društvenim i političkim djelovanjem, koje teži za rješavanjem aktualnih društvenih problema na kršćanskim načelima.

Andrija Mihaljević