Krivo je izjednačavati domovinu s političarima

Ozračje koje vlada Lijepom Našom dvadeset godina nakon krvave obrane dostojanstva svega što je hrvatsko, obrane u koju nitko osim nas samih nije vjerovao, opisuje se mnogim epitetima, ali svakako ne i onima koji bi u ove izranjavane živote unijeli tračak nade, mrvicu optimizma. U Hrvatskoj, čini se, nikome nije dobro, ni onim lijevima ni onim desnima, ni mladima ni starima, ni konzervativnima ni liberalnima, ni vjernicima ni nevjernicima, ni Hrvatima ni nacionalnim manjinama, ni eurofilima ni euroskepticima, ni zaposlenima ni nezaposlenima, ni roditeljima ni djeci. Nikome, osim možda političarima.

Čitavo ovo ozračje vjerno i dosljedno „prenose" mediji, koji svakom teškom riječju i svakom rečenicom pomno te s jednim zajedničkim ciljem grade sliku Hrvatske lišene svega onog što je dobro. Dio ovog mozaika hrvatskog beznađa postala je i ispovijest Ono bitnoOno što je bitno to je da još uvijek ima onih koji ne misle nametnutim mišljenjem, kojih je možda manje, ali koji, iako im je teško, odbijaju napustiti domovinu i žele graditi, stvarati ne misleći pritom na materijalno blagostanje, koje danas pod krinkom vrhovne vrijednosti rađa plodovima pohlepe, zavisti, nerazumijevanja i razdorajedne mlade profesorice hrvatskog jezika, još jedan u nizu kamenčića u kojima kao da se zrcali opće nezadovoljstvo i očaj. Tužnu priču mlade profesorice, isprva objavljenoj tek na jednom manjem regionalnom portalu, spremno su prigrlili i neki veći mediji pridonoseći time jednoumlju koje ljudski duh nezaustavljivo gura u obamrlost, pa čak i lijenost koja kao da se, u današnje vrijeme konzumerizma i sveprisutnosti svakojakih ekrana, ugnijezdila u nutrinu čovjeka.

Upravo se ta obamrlost nazire u svakoj riječi koju mlada profesorica bira ne bi li, ako ne riješila, a ono barem s drugima podijelila svoje probleme. Njena ogorčenost postaje kritika, ali ona koja ne može, ne zna, ali možda i ne želi, razlikovati bijednu politiku koje svakojake, a u suštini vrlo slične vlade provode u Hrvatskoj već godinama, od onoga što jednom ljudskom biću znače cvjetne livade kojima je kao dijete trčao, nebo kojemu je u teškim trenucima zavapio, od onoga što za jedno ljudsko biće, kojemu materijalna nisu najvažnija dobra koje ovaj zemaljski život nosi, znači riječ domovina.

Olako izjednačavanje jeftinih političkih igrica sa domovinom, jednom od temeljnih vrijednosti svakog onog rođenog pod ovim izmučenim nebom, boli, kao i krajnje uvredljiva zaslijepljenost standardom, koja budi samo one prijezira vrijedne osjećaje, a gazi vrijednosti na kojima se zasniva teško izborena sloboda. Sve to duboko boli, pogađa i upravo zato ovo pišemo. U Hrvatskoj živi i jedno drugačije mišljenje, pod ovim nebom, vjerujte, dišu mladi ljudi kojima nešto znače svi oni koji su naoružani jedino idealima stali u obranu mlade Hrvatske i premda nas dijeli povijesni trenutak, a možda i bezdan između života i smrti, spajaju nas iste misli, ista ljubav i isto poštovanje.

Pismo mlade profesorice hrvatskog jezika tipičan je primjer mišljenja kakvo mediji nameću većini napaćenog hrvatskog naroda, želeći ga prikazati kao jedino i ispravno. Istina, sloboda o kojoj sanjamo stoljećima, koju smo izborili na ratnoj, ali ne i drugim možda i pogubnijim bojišnicama, i u ovom trenutku ostaje, čini se, ipak samo san koji moramo nastaviti njegovati i graditi. Međutim, ono što je bitno to je da još uvijek ima onih koji ne misle nametnutim mišljenjem, kojih je možda manje, ali koji, iako im je teško, odbijaju napustiti domovinu i žele graditi, stvarati ne misleći pritom na materijalno blagostanje, koje danas pod krinkom vrhovne vrijednosti rađa plodovima pohlepe, zavisti, nerazumijevanja i razdora.

Grupa studentica