Obnova ogranka Matice hrvatske

(Odlomak iz knjige „U Službi domovine" 35-37)

Svečana skupština ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku održana je 30. srpnja 1990. U svojstvu predsjednika Inicijativnog odbora pozdravio sam sve koji su se odazvali pozivu, a osobito one koji svoje članstvo i pripadnost Matici Hrvatskoj nisu poricali niti pritajivali u proteklih osamnaest godina.

Posebno sam pozdravio akademika Petra Šegedina, predstavnika Središnjeg odbora Matice Hrvatske u Zagrebu i "jedno od prvih pera hrvatske književnosti", potom ing. Petra Poljanića, predsjednika Općinske skupštine Dubrovnik, Branimira Donata, predstavnika Društva hrvatskih književnika iz Zagreba, i akademika Rafa Bogišića, predstavnika Razreda za književnost JAZU uDubrovački krajOvom prilikom želim spomenuti da, unatoč strahovitim i bolnim žrtvama koje su sinovi Grada i cijelog dubrovačkog kraja podnijeli za slobodu, a među njima mnogi vrijedni intelektualci bili su nesmiljeno i zločinački zatrti, i u vrijeme komunističkog terora i tzv. nametnute šutnje u Hrvatskoj intelektualci Dubrovnika su uvijek predstavljali nepremostivu branu boljševizmu, unitarizmu, integralnom jugoslavenstvu i velikosrpskim pretenzijama Zagrebu.

Nakon toga sam rekao:

"Raduje me da se, evo, nakon 18 godina sastajemo u našem Dubrovniku, slobodno i neometano, da posvjedočimo nastavak rada Matice hrvatske na krajnjem hrvatskom jugu.

Želim evocirati posljednji sastanak Ogranka u prosincu 1971. godine kad je bio prihvaćen moj prijedlog da se u onom dobu, nakon Karađorđeva, sistira djelovanje Upravnog odbora Ogranka u Dubrovniku. Dakle, Matica Hrvatska nije niti ukinuta, ni nekim određenim administrativnim aktom zabranjena, pa prema tome nema ni osnove da se ponovo osniva ili da traži dozvolu za nastavak njene aktivnosti. Potrebno je samo konstatirati da prestaju razlozi za utihu našeg djelovanja, a time i za preporod naše aktivnosti. Ovo nije prvi put da je Matica hrvatske u svojem postojanju bila na udaru vlasti, ali je najdulje razdoblje tijekom kojega je stenjala pod maljem policijske strahovlade i politikantske samovolje. Eto, ipak smo doživjeli krah ideološke isključivosti i intelektualne netolerancije.

Razlog mojem prijedlogu prije 18 godina da se sistira aktivnost našeg Ogranka bio je motiviran namjerom da se spriječi nastojanje političkih struktura Dubrovnika koje su vršile pritisak na Ogranak Matice hrvatske da osudi djelovanje Središnjice u Zagrebu zbog tzv. kontrarevolucionarnog ponašanja. Takva osuda, a ni bilo kakva kritika iz Dubrovnika nije uslijedila, iako je tadašnji Vjesnik u srijedu pribilježio u svojim napadima na Središnji odbor Matice hrvatske da je kritika uslijedila i iz Ogranka u Dubrovniku. Ovo želim uvodno konstatirati istine radi, ali i kao ilustraciju kakvim su se neistinama i podmetanjima protiv Matice hrvatske služili tadašnji korifeji kulture.

U ovom razdoblju kad smo svjedoci obnove neotuđivih i prirodnih prava hrvatskog naroda i konačnog prekida s boljševičkom ideologijom, moramo se nadahnjivati odlučnošću ogromne većine građana naše Republike koji su se jasno izjasnili da više nikada neće dopustiti da bilo koja totalitaristička ideologija zavlada ovim prostorima. Neskrivena je naša radost da smo doživjeli ovaj trenutak nastavka rada Matice hrvatske u izmijenjenim prilikama.

Te nove prilike možemo zaista nazvati hrvatskom kulturnom renesansom. Preporod se sastoji u humanizaciji i demokratizaciji sveukupnog javnog života u Hrvatskoj. Iskreno se nadamo, i na tome ćemo nesebično ustrajati, da ljudska prava i demokratske slobode moraju uživati svi građani naše Republike. Isto tako za uspješan, miran i udoban suživot potrebno je respektirati i one koji drugačije osjećaju i drugačije razmišljaju.

Ovom prilikom želim spomenuti da, unatoč strahovitim i bolnim žrtvama koje su sinovi Grada i cijelog dubrovačkog kraja podnijeli za slobodu, a među njima mnogi vrijedni intelektualci bili su nesmiljeno i zločinački zatrti, i u vrijeme komunističkog terora i tzv. nametnute šutnje u Hrvatskoj intelektualci Dubrovnika su uvijek predstavljali nepremostivu branu boljševizmu, unitarizmu, integralnom jugoslavenstvu i velikosrpskim pretenzijama.

Dubrovnik kao kolijevka hrvatske kulture, književnosti, znanosti, općeljudske uljudbe i suptilnog osjećaja za umjetnost, odmjerenost i ljepotu, a treba spomenuti da nije zaostajao ni u svom doprinosu suvremenom artikuliranju filozofske i jurističke misli, treba ostati otvoren međusobnim prožimanjima i na polju kulture i na polju gospodarstva. Ali kod toga ne smijemo dopustiti da čistoća hrvatskog bića i fizionomija našeg Grada bude narušena. Moramo biti svjesni da nam razni tipovi boljševizma, barbarizma, balkanizma i bizantizma svojim agresivnim ambicijama mogu remetiti civilizirane tekovine koje je postigla naša sredina. Time bi se iznevjerile vrednote dubrovačke tradicije i naša pripadnost ukupnosti hrvatskog bića i zapadnoevropske civilizacije.

Europska povijest bilježi da je Hrvatska dala svoj nezaobilazni doprinos u krvi i prostoru kao antimurale christianitatis, ali onda treba također dopuniti da je doprinos Dubrovnika, uživajući u miru i relativnom blagostanju, perom, srcem i umom svojih najboljih sinova također ugradio svoj obol u ukupnost pojma hrvatskog predziđa. Mi, koji svoje korijene imamo od pamtivjeka u ovom našem pitomom dubrovačkom kraju, po istinskim vrijednostima duha i dostignućima kulture od davnine smo dio kulturnog kruga zapadnoeuropske civilizacije. Zbog toga teže i podnosimo svaki oblik nasilja, hajdučije i piraterije.

U tom kontekstu treba se prisjetiti i tragično potvrđene dalekovidnosti našeg velikana Frana Supila koji je, kako reče, postupajući po neodoljivom glasu svoje savjesti i uvjerenja još prije više od sedam decenija pokajnički i očajnički napustio Jugoslavenski odbor kojem je, ne zaboravimo, i sam bio utemeljiteljem.

Za uspomenu na tog našeg Konavljanina i Dubrovčanina i velikana hrvatske političke scene, namjera je, ujedno i obveza Ogranka Matice hrvatske da, uz memorijalnu zbirku gospara Iva Vojnovića u kući gdje se konte rodio na Stradunu, uredimo također i stalnu memorijalnu zbirku u spomen na Frana Supila. To je upravo vis-a-vis kuće na Stradunu gdje je Supilo uređivao i izdavao Crvenu Hrvatsku.

Osim toga nastavlja se s izdavanjem časopisa Dubrovnik, a u programu su mnoge kulturne manifestacije, kao npr. posjet hrvatskih književnika Dubrovniku i pojedinim mjestima naše okolice.

Predviđa se također, povodom obljetnice pet stoljeća otkrića Amerike, da se u Dubrovniku najesen 1992. godine održi znanstveni skup pod vrlo zahtjevnim naslovom Novi svijet i hrvatske zemlje.

Matica hrvatska je od svog osnutka vodila sada to nastavlja brigom oko očuvanja hrvatske baštine i tradicije, promicanja kulture i prosvjete, a namjera je da svoje djelovanje proširi i na područje unapređenja gospodarstva i ekološke zaštite. Matica Hrvatska je otvorena svim ljudima dobre volje bez obzira na političko uvjerenje i stranačku pripadnost. Naša je zadaća da što veći broj intelektualaca iz svih područja društvenog života, bez obzira na uzrast, sudjeluje u sadašnjoj izgradnji parlamentarne demokracije i u svakom pogledu boljeg, kvalitetnijeg, zdravijeg i bogatijeg života u suvremenoj Hrvatskoj.

Moramo se zalagati za uzdizanje kulture dijaloga, pa čak i kulture govora. Potrebno je zapravo nastojati da se dostigne higijena govora kako bi se odhrvali raznim oblicima vulgariziranja koja su se u duhovnoj sferi razvijala, pa čak ponekad i poticala u ambijentu marksističko-boljševističkog nasilja nad intelektualcima i nad slobodom mišljenja općenito. Očekuje nas zapravo svi skupa u pravom smislu riječi prosvjetiteljski posao. A tek koliko vremena treba proći i koliko truda uložiti da se uklone deformacije koje je stvorila, kao i praznine koje je ostavila, abortivna reforma školstva protiv elitizma, tzv. bijela knjiga protiv intelektualizma, dogovorna ekonomija protiv tržišnih uvjeta privredivanja, nakaradni fiskalni sustav protiv poduzetništva i općenito totalitarizam protiv svakog oblika slobodnog djelovanja, osobito u kulturi. Društvenu zgradu moramo uzdizati iz ruševina, a u temelje domovine moramo ugrađivati vjeru u čovjeka.

Nikada ne smijemo podcijeniti potrebu i nužnost stvaranja pretpostavki i unapređivanja razumijevanja i suradnje sa svima, a osobito s našim susjedima. U prisustvu našeg Barda koji je među zaključcima svojih briljantnih poruka posebno akcentuirao da uviđanje i suosjećanje idu u red najautentičnijih regulativa društvene istine, želim dodati da su to regulativi koji su ujedno i najučinkovitiji eliminatori mržnje i nepodnošljivosti. S dopuštenjem Petra Šegedina završavam svoje razmišljanje parafraziranjem njegova upozorenja u tekstu pod naslovom „Svi smo mi odgovorni" da postaje opasno, kriminalno opasno ako se stvar ne može na kulturnom području riješiti ili rješavati."

Hrvoje Kačić