O (neo)liberalizmu ili kako upokojiti vampira

Zanimljivo je slušati izjave naših (neo)liberalno nastrojenih političara (a gotovo su svi naši političari što su "pri vlasti", tako nastrojeni) i čitati članke apologeta (neo)liberalne doktrine koji se pojavljuju po raznim našim novinama, časopisima, internetskim portalima. Ima u tim pričama mnogo vrlo znakovitih, a i zabavnih proturječja - recimo onih između bogatstva njihove elokvencije i siromaštva sadržaja i smisla onoga izgovorenog, između ozbiljnosti neoliberalizamnačina na koji govore i neozbiljnosti onoga što govore, između (hinjenog) uvjerenja u ono što govore i neuvjerljivosti onoga što je rečeno, o proturječjima u samom sadržaju da se i ne priča. Svi su oni "demokrati", svi su slobodoumni, svi su tolerantni, svi oni prihvaćaju tzv. različitosti, različita mišljenja, uvjerenja, različite socijalne i kulturne "identitete", svi nas oni vole i poštuju i sve nam najbolje žele, ali stvarnost je takva kakva je, alternative nema, oni nemaju izbora, pa moraju raditi to što rade, jer je to jedino što nam preostaje kao neka "mogućnost". Kako to da je ostala samo ta jedna jedina mogućnost? A što ako možda ni to više nije moguća mogućnost?

Krajnje upitni stavovi

Nižepotpisani je autor, povodom jednog članka posebno izazovnog u ovom smislu ("Noćobdija ili raspikuća" Vuka Perišića, objavljen 22. 11. 2011. na portalu Peščanik), već pokušao upozoriti na sve ono što se krije iza takvih istupa[1], odnosno napisa, u kojima se na vrlo suptilan način propagiraju ideje i stavovi koji su krajnje upitni i prema svemu sudeći uglavnom protivni interesima većine naših građana, pa bi bilo poželjno da se oko njih u našoj javnosti provede najšira rasprava. Ovim člankom "Nema alternative"Stav koji najviše upada u oči u toj priči je upravo ovaj gore spomenut, o nepostojanju ikakve alternative neoliberalnoj ideologiji, odnosno njezinoj "implementaciji" u gospodarskom i uopće društvenom životu naše zemlje. Dakle, nema alternative (neoliberalnoj) EU, nema alternative postojećoj raspodjeli bogatstva i moći (na svim "skalama"), nema alternative monetarnoj politici koja se kod nas vodi već desetljeće i pol, a koja je naše gospodarstvo bacila na koljenaželio bih nadopuniti to svoje razmatranje i staviti ga u jedan općenitiji kontekst.

Stav koji najviše upada u oči u toj priči je upravo ovaj gore spomenut, o nepostojanju ikakve alternative neoliberalnoj ideologiji, odnosno njezinoj "implementaciji" u gospodarskom i uopće društvenom životu naše zemlje. Dakle, nema alternative (neoliberalnoj) EU, nema alternative postojećoj raspodjeli bogatstva i moći (na svim "skalama"), nema alternative monetarnoj politici koja se kod nas vodi već desetljeće i pol, a koja je naše gospodarstvo bacila na koljena, nema alternative privatizaciji posljednjih preostalih javnih poduzeća, odnosno naših prirodnih resursa, nema alternative (izgleda) ni "dolasku" MMF-a. A zašto nema? Zato što su oni kojima je dobro, suviše moćni i zato što "sitne ribe" ne žele riskirati i okrenuti krupnima leđa (jer se boje da će u tom slučaju biti pojedene).

I tako, "ničega nema novog pod suncem". Nema novih ideja, nema vizija, oni koji su pokušali reći nešto "novo" tokom nedavne predizborne kampanje ili tokom "događanja" u veljači i ožujku, proglašeni su "redikulima". Ozbiljni su ljudi samo oni koji "ne talasaju", koji ne diraju u ono što se "ne smije" i koji rade po diktatu što dolazi izvana. Sve u svemu, sprega politike i medija, u koju je na ovaj ili onaj način uključen i kriminal (u uobičajenom smislu te riječi, premda je u onom "generaliziranom" kriminal i ono prvo, odnosno drugo), funkcionira upravo savršeno.

Zaobilaženje problema

Zanimljivo je bilo gledati kako se i u kampanji, a i inače, težište rasprave stavlja na manje bitne stvari i marginalije, kako se pazi da se ne zađe u srž problema koji stvarno more hrvatske građane, te posebice kako se svete krave neoliberalne religije puštaju da "prođu mimo". Tako recimo o problemu pritiska svjetske financijske oligarhije na naše monetarne institucije i institucije izvršne vlasti, vezanom uz uvjete koje mora ispuniti Hrvatska prilikom ulaska u EU, nije bilo rečeno gotovo ništa. Uz to treba primijetiti kako aureola bankarskog maga (radi se o tituli) Rohatinskog usprkos aferi, vezanoj uz Todorićev Agrokor, u koju je bio upao, ostaje netaknuta, te kako uopće zvijezdani status naših "bankarskih eksperata" nimalo ne tamni, usprkos tome što su velik dio hrvatskog puka otjerali u bijedu; "pomeli im tavane", pa im sad već "deru kožu s leđa". Naravno, nastavilo se i s mistificiranjem njihove djelatnosti koja se prostom puku prikazuje kao neka silno komplicirano mudroslovlje, čija kompleksnost daleko nadmašuje spoznajne moći prosječnog ljudskog uma, premda tih par namjerno zamagljenih pojmova oko kojih se ova djelatnost (takva kakva je danas) vrti - "bankarski proizvodi" (genijalnog li termina), transakcije, rejtinzi, kamatne stope i anuiteti, predstavljaju uglavnom sinonime za sofisticiranu pljačku i pretakanje (fiktivnog) novca iz šupljeg u prazno.

Zanimljivo je također, kako u našoj javnosti gotovo uopće nije komentiran presedan suspenzije demokracije i državne suverenosti u Grčkoj i Italiji kojima su zbog visokog državnog duga, te teške gospodarske i socijalne situacije instalirane tzv. tehničke vlade. Neki su (poput Perišića u spomenutom članku) čak konstatirali kako se takve stvari provode "radi dobrobiti građana". Međutim, svakom je normalnom građaninu jasno da mu se loše piše kad brigu za njegovu dobrobit preuzimu eksponenti globalnog kapitala. Kakva je uostalom to "dobrobit građana" kad se njihova politička prava zapravo ukidaju, a njihov je prosječni standard u stalnom padu, isto kao i zaposlenost, pri čemu im se radna i socijalna prava neprestano sužavaju i stalno ih se poziva na sve jače i jače "stezanje remena". U priče o "žrtvovanju danas", da bi nam (malo) sutra bilo bolje mogu vjerovati još jedino debili (premda takvih izgleda ima dosta).

Zanimljiv je isto tako i način na koji su mediji prenijeli vijesti o događanjima u Madžarskoj, gdje je premijer Orban eupokrenuo značajne reforme gospodarske politike koje su bile usmjerene protiv interesa krupnog kapitala - vlada je uvela poreze u bankarskom i nekim drugim sektorima, devalvirala tečaj forinte čime je pogodovala svome gospodarstvu, nacionalizirala oko 14 milijardi dolara vrijednu imovinu kojom su upravljali mirovinski fondovi, ukinula deviznu klauzulu, te dopustila da kućanstva vraćaju hipoteke po kamatama ispod tržišne vrijednosti - da bi krupni kapital odmah na to reagirao spuštanjem tzv. "kreditnog rejtinga" Madžarske što je privredu zemlje dovelo u ozbiljne probleme (kažu da će ipak morati prihvatiti diktat MMF-a).

Centri moći

Uglavnom, čini se da je medijska "slika svijeta", koja prevladava u javnom mnijenju našeg društva vrlo maglovita, barem kad se radi o bitnim pitanjima. A jedno vrlo bitno pitanje predstavlja tendencija, danas posve bjelodana, posebice iz gore navedenih primjera, da centri moći koji danas upravljaju svijetom, a njih uglavnom čini svjetska financijska oligarhija, koja djeluje "iz sjene", odnosno iz drugog plana, nakon što je zagospodarila globalnim financijskim i gospodarskim tokovima, sve više preuzima kontrolu nad državama, narodima, društvenim skupinama i pojedincima. Na primjeru Grčke i Italije na najbolji se način pokazao prezir moćnika prema "institucijama sistema" i "pravilima igre" u demokratskom društvu, te je postalo jasno da su političari samo marionete u njihovim rukama, a da je suvremena demokracija fasada koju je u slučaju potrebe lako ukloniti. I sam način rada tzv. EU-ropskih institucija lijepo pokazuje kako se u zemlje zapadnog svijeta, umjesto demokracije uvodi se jedan novi totalitarizam (neoliberalni) u kojemu vlast više, čak ni formalno, ne pripada od naroda izabranim predstavnicima (koji bi tom narodu trebali biti i odgovorni), već pripada "nevidljivim šefovima", za koje se ne zna ni tko su, ni što su, ni gdje su (nejasno je jesu li u Bruxellesu ili negdje drugdje), ni odakle su, a koji odgovorni nisu nikome.

Također sve vidljivijom postaje i činjenica da je aktualna dužnička kriza u "eurozoni" izazvana namjerno, tako što su eksponenti krupnog kapitala iskoristili neodgovornost i naivnost državnih institucija većeg broja zemalja Evropske Unije zato da bi ih se moglo ucjenjivati i "okupirati", dakako potiho, tako da narod dotične zemlje toga nije ni svjestan, "preuzimajući" određene materijalne resurse, što kasnije dovodi i do "klasične", faktičke okupacije, s obzirom da krupni kapital, tj. njegovi eksponenti, kroz svoju infiltraciju u sve pore društvenog života jedne zemlje, dolaze u mogućnost da diktiraju najvažnije stavke njezine politike.

Ovdje nije naodmet ponoviti kako se u još širim razmjerima u današnjoj Evropi nesumnjivo odvija još jedna "okupacija", koja predstavlja pripremu terena za ovu upravo spomenutu, a radi se o okupaciji u "sferi duha", u kojoj se "preuzimaju" duhovni resursi - javno mnijenje, svijest i savjest jednoga društva, i dakako njegova "inteligencija", pri čemu se radi na uništenju identiteta, tradicije, povijesnog pamćenja, te slobode i slobodnog mišljenja pojedinaca i društvenih skupina i susljednom nametanju nekih novih životnih običaja, normi i vrijednosti koje su često direktno suprotstavljeni onim tradicionalnim. K tomu treba primijetiti da je "izvanredno stanje" vezano uz dužničku krizu sjajna prilika ne samo za provođenje bolnih rezova koji se tiču životnog standarda građana -za povećanja poreza, otpuštanja viška radnika, manje ili zamrznute plaće za više rada, duži radni vijek za niže mirovine, rezove u zdravstvenoj zaštiti, socijali, obrazovanju, infrastrukturi, već i za spomenuto uvođenje "novina" u život ljudi uopće, a koje oni ne žele - koje su i kakve to "novine", svi dobro znamo.

Dužnička kriza

Namjerno izazvana dužnička kriza predstavlja tako dakle priliku da države, skupa sa svojim građanima odu "na bubanj" o kojemu govori Perišić spomenutom članku, no treba naglasiti kako njihovi građani od toga nemaju nikakve koristi, krizanego samo štetu koja je enormna. U prethodnom (gore spomenutom) tekstu već smo ukazali na neke primjere preuzimanja ključnih resursa zemlje od strane međunarodnog krupnog kapitala koji su doveli vrlo nepovoljnih rezultata. Takvi su rezultati za očekivati jer, zašto bi krupni kapital brinuo o bilo čemu drugome osim o vlastitim interesima. Ovdje ćemo još dodati kako je potrebno raskrinkati neoliberalističku bajku o daleko "efikasnijem" upravljanju poduzećem i prema tome "većoj koristi" za društvenu zajednicu, tj. njezin razvoj i prosperitet ako se ono nalazi u vlasništvu krupnih kapitalista (pogotovo ako je utopljeno u neku multinacionalnu korporaciju), u odnosu na slučaj kad je ono u državnom vlasništvu ili pak u vlasništvu svojih radnika.

Treba reći da je takva teza promašena već zato što je vlasništvo poduzeća jedno, a upravljanje njime nešto drugo - poslovanjem većine poduzeća i tako ne upravljaju njegovi vlasnici, nego tzv. "management", pa je u principu svejedno je li on odgovoran krupnom kapitalistu (tajkunu) ili skupštini svojih radnika kao malih dioničara, odnosno nekom državnom tijelu. One koji misle da to ipak nije svejedno, jer strani vlasnici ili domaći tajkuni "brinu bolje" o svom poduzeću, dok su radnici (u prvom slučaju) ili "država" (u drugom) "neodgovorni", demantira hrvatska realnost - sjetimo se samo Kamenskog, Jadrankamena, TDZ-a, Name, željezara u Sisku i Splitu itd. itd. - neodgovornima su se u svim tim slučajevima pokazali upravo njihovi (novopečeni) vlasnici (koji su usput budi rečeno do svoga vlasništva došli vrlo jeftino), dok su radnici spašavali, odnosno pokušavali spasiti što se spasiti moglo. I "državno" se vlasništvo u mnogo slučajeva pokazalo prikladnijim od tajkunskog/korporativnog (premda ono u većini slučajeva ne predstavlja pravo rješenje problema, već možda samo neko "prijelazno").

Pritom treba reći kako je u Hrvatskoj, kao i u cijeloj bivšoj državi, vlasništvo nad poduzećima u vrijeme "socijalizma" bilo u rukama radnika, a u privatne je ruke prešlo nezakonito (privatizacijskom pljačkom) - ne samo da su zakoni koji se odnose na privatizaciju poduzeća, doneseni početkom devedesetih, izrazito pogodovali toj pljački, već je (kako se procjenjuje) čak 90% privatizacija provedeno protivno čak i takvim zakonima. A rezultat te privatizacije je, kao što vidimo, porazan. I na kraju - Zašto bi profit poduzeća ubirao jedan parazitski sloj društva (novopečena hrvatska buržoazija ili neki bogati stranci - primijetimo da se ubiranje profita isključivo od strane vlasnika ne može smatrati nemoralnim činom samo u slučaju kad je taj vlasnik sam "podigao" svoje poduzeće - dakle krenuo od nule i postavio ga "na noge", svojom vlastitom marljivošću, poduzetnošću, inventivnošću), umjesto samih radnika koji su taj profit stvorili?

Ovdje inače treba naglasiti da privid efikasnosti poslovanja velikih korporacija u najvećoj mjeri stvara njihov monopolistički položaj na tržištu i pritisak na manje konkurente, drugim riječima njihovo neetično i protuzakonito ponašanje u tržišnoj utakmici. Takvo ponašanje tj. poslovanje jedan je od uzroka globalne ekonomsku krizu i krajnje je vrijeme da se na globalnom nivou taj problem i riješi, u okviru sveobuhvatnog rješenja jedne mnogo šire krize (ekonomska kriza samo je jedan njezin aspekt) u kojoj svijet danas tavori. Jasno je da mnogima nije u interesu da do prikladnog rješenja i dođe, pa da će to rješavanje izazvati još mnoge peripetije i sukobe, no to rješenje je valjda jedina stvar na ovome svijetu za koju nema alternative.

Treba reći da cjelovito rješenje problema monopolizma na globalnom tržištu, te kršenja dobrih pravila ponašanja (a i globalizacijazakonskih propisa) u poslovnim odnosima, zasigurno nije moguće ostvariti u okviru danas dominantnog neoliberalnog gospodarskog sustava, jer takav sustav upravo i pretpostavlja neuređenost poslovnih odnosa, neprimjerenost pravnih normi, nefunkcioniranje institucija sistema i uopće sistemski kaos u kojemu se realizira struktura društvenih odnosa koja reflektira odnose moći koji vladaju na globalnoj sceni. U tom kontekstu postaje jasnije zašto se apologeti neoliberalizma toliko obaraju na državu i njezine institucija - zašto se pritomDužnička krizaNamjerno izazvana dužnička kriza predstavlja tako dakle priliku da države, skupa sa svojim građanima odu "na bubanj" o kojemu govori Perišić spomenutom članku, no treba naglasiti kako njihovi građani od toga nemaju nikakve koristi, nego samo štetu koja je enormna toliko apostrofira njezina (stvarna ili tobožnja) neefikasnost i demonizira njezino uplitanje u gospodarske tokove odnosno na odvijanje tržišne utakmice. Na pogreške i propuste državnih institucija, odnosno države kao cjeline, dobro je upozoravati, no teško je oteti se dojmu kako se sve to piše isključivo zbog promocije interesa domaćih i stranih eksponenata globalnog kapitala kojima mjere koje država poduzima ne bi li barem koliko-toliko uredila gospodarski život i postavila jasna pravila "igre" u poslovnoj sferi, nisu u interesu. Inače, treba reći kako je daleko od toga da bi državni intervencionizam u području gospodarstva predstavljao nešto negativno, kao što se to prikazuje u raznim napisima i medijskim istupima spomenutih neoliberalističkih apologeta (koji se često legitimiraju i kao nekakvi ekonomski stručnjaci i eksperti, premda je jasno da se radi o intelektualnim lakejima s viškom ambicija i manjkom pameti), dapače, kao što nam govori povijesno iskustvo, na taj je način moguće zauzdati tržišnu anarhiju i osigurati normalno odvijanje gospodarskog života, jasno ako se državni organi postave odgovorno prema imovini kojom raspolažu i narodu kojemu služe.

Uz pomoć mjera državne intervencije u više su se navrata uspješno prevladavale velike gospodarske krize koje se i pojavljuju (u ciklusima slabljenja državne, odnosno društvene kontrole) upravo zbog nedovoljne uređenosti odnosa na tržištu. O tome svjedoče i Rooseveltov "New Deal" i mjere koje je poduzela vlada SAD-a na prevladavanju krize od prije nekoliko godina, kao i mjere koje poduzimaju zemlje EU danas. Sve te krize i proturječja našeg civilizacijskog razvoja pokazuju da priče o "samoregulaciji" tržišta i "prednostima" ekonomskog liberalizma predstavljaju pustu tlapnju. Uostalom, svakome s imalo iskustva u "poslovnim vodama", posebice ovdje u Hrvatskoj, posve je jasno da je vjerovati u postojanje i funkcioniranje onoga što se podrazumijeva (odnosno što bi se trebalo podrazumijevati) pod pojmovima "slobodnog tržišta" i "ravnopravne tržišne utakmice", ne samo naivno, nego i opasno (po svoju vlastitu "egzistenciju"). Zbog toga je propagirati ovakve idealizirane sheme i klišeje krajnje nekorektno i neodgovorno. Uz to, treba reći da u uvjetima današnjeg monopolističkog kapitalizma pojam "konkurencije", koji se u tim idealiziranim shemama predstavlja kao pokretačka snaga tržišnog mehanizma, ali i "života" uopće, gotovo u potpunosti gubi svoj (donekle) pozitivan smisao i umjesto da posluži kao zamašnjak napretka i tehnološkog razvoja, postaje njegova kočnica, s obzirom da ona u mnogo manjoj mjeri dovodi do usavršavanja proizvoda i proizvodnih procesa, nego što dovodi do kršenja normi i zakona, odnosno do privrednog kriminala, monopolističkih, ucjena manjih "igrača u istoj igri" i gušenja njihovih inicijativa, putem raznih spletki kao što su nelojalna konkurencija, dampinške cijene i sl. o čemu je već bilo riječi.

Privid uređenosti tržišta

Također treba reći da je dojam uređenosti tržišta i poslovnih odnosa u zemljama "liberalnog zapada", u ovo naše vrijeme, samo privid koji nastaje zbog toga što su te zemlje uspjele svoj kaos i bezakonje "izvesti" u inozemstvo tj. preseliti u druge krajeve svijeta. Treba se prisjetiti recimo erupcija nasilja koje se događaju u zemljama centralne Afrike, gdje multinacionalne korporacije jeftino iskorištavaju rudno blago uz pomoć korumpiranih dijelova vlasti i svojih privatnih vojski ili bijede u zemljama istočne i jugoistočne Azije, kamo je "preseljen" veći dio svjetske proizvodnje materijalnih dobara, a gdje su nadnice radnika jedva dostatne da im osiguraju golo preživljavanje. Tako možemo reći da u zemljama razvijenog zapada vlada red zato što u drugim dijelovima svijeta vlada nered, da tamo vlada blagostanje zato što u drugim dijelovima svijeta vlada siromaštvo, te da sva proturječja neoliberalnog sustava (vrijednosti) u potpunosti dolaze do izražaja tek u zemljama "nerazvijenog" dijela svijeta. Dakako, znatan dio cijene ovakvog ekonomskog i društvenog ustrojstva plaća i stanovništvo razvijenih zemalja, a ta cijena uključuje ekonomsku nesigurnost i društvenu nestabilnost, ako ne na razini šire zajednice, onda svakako na mikrorazinama (recimo na razini obitelji), ugroženost zbog porasta nasilja i kriminala, opasnosti koje vrebaju posebice mlade ljude, kao što je droga, alkohol i drugi društveni poroci, sve teži uvjeti života u prenapučenim gradovima, stres, civilizacijske bolesti, gubitak osjećaja za prirodu i normalan, uravnotežen način života, te posljedice koje proizlaze iz devastacije prirodnog okoliša. U tu cijenu koju plaća pojedinac, ulazi i sužavanje njegovih osobnih sloboda, koje se vrši na način da to ljudi ne primjećuju, već im se, dapače, kroz djelovanje na javno mnijenje, nameće teza da se te slobode zapravo proširuju do neslućenih razmjera.

Ovo djelovanje provodi se, dakako, posredstvom medija koji postali najefikasnijim sredstvima širenja propagande i manipuliranja javnim mnijenjem u svrhu promicanju interesa svjetskih moćnika koji te medije i posjeduju (posjedovanje medija jedan je od preduvjeta za uvećavanje društvene moći i obratno, sticanje društvene moći čini mogućim posjedovanje utjecajnih medija). Inače, treba upozoriti na neobičnu snagu djelovanja "povratne veze" koja postoji između neoliberalnog sustava (uređenja odnosa u gospodarstvu, ali i u društvu uopće) i medija onakvih kakvi su oni danas - ovakav "sustav", s obzirom da prema svemu sudeći uvjetuje psihološku sklonost pojedinca potpadanju pod njihov utjecaj, čini medije nevjerojatno utjecajnim i moćnim u "duhovnoj sferi", dok ovakvi mediji s nevjerojatnom efikasnošću šire famu o uspješnosti i nezamjenjivosti ovoga sustava, čineći ga izuzetno stabilnim "u materijalnom svijetu" - moglo bi se metaforički reći da se radi o nekoj vrsti "rezonancije" dvaju zala - zla onog prvog, a to je laž, s zlom onoga drugog, a to je "kvarenje bitka". A upravo je ta "laž sustava" u svemu tome ono najgore, jer priječi da se napokon počne normalno govoriti o njegovim greškama, da stvari počnu nazivati pravim imenima i da se problemi počnu rješavati na prikladan način. Tako ta laž, odnosno "sustavno samozavaravanje" priječi "evoluciju sustava" i stvara prijetnju događanja "revolucije" koja predstavlja opasnost po sebi.

Sustav kontrole

Mediji se dakle mogu smatrati ključnim elementom spomenutog "sustava kontrole" nad društvom, na svim skalama, pri čemu treba posebno istaći djelovanje na pojedinca kojemu se, na taj način, po želji svjetskih moćnika, modelira svjetonazor i obrasci ponašanja, kreiraju "navike", "potrebe", način reagiranja na zbivanja u njegovoj okolini, pa ga se čak i angažira u aktivnostima koje su protivne njegovim stvarnim interesima. K tomu se, kao što smo već naglasili, ovom vrstom psihološko-propagandnog djelovanja, ljudima nameće i uvjerenje da se njihov "prostor slobode" neprestano širi i da na tu njihovu "slobodu" postavlja sve manje i manje ograničenja, što je posve netočno - tu se radi jedino o širenju "sloboda" kršenja moralnih normi (na to se proklamirane "nove slobode" u liberalizmu i svode u praksi), što dakako uopće nisu istinske slobode, već upravo njezine suprotnosti. Ta se stvar zapravo svodi na priču o "ljudskim pravima" kojih je također navodno sve više i više, što je čak istina, no trik je u tome da je njihova "kvaliteta" sve manja, odnosno da imaju sve manje i manje smisla. Tako smo recimo dobili pravo da u skladu s proslavljenom "gender ideologijom" izaberemo svoj tzv. "rod", ali smo izgubili pravo da u slučaju bolesti budemo zbrinuti na prikladan način (ako za to nemamo novca). Možda bi u nekim slučajevima svjetskim moćnicima i mogli zahvaliti što nam tako velikodušno udjeljuju ta "nova i neočekivana prava i slobode", no trebalo bi ih podsjetiti da su pravo na odgovarajuću ishranu i pravo na krov nad glavom (za koja je zakinut (pre)velik dio ljudske populacije) ipak daleko važnija (i u današnjim uvjetima ostvariva, samo što izostaje upravo njihova volja).

Inače, zanimljivo je uočiti s kakvom samouvjerenošću i sigurnošću apologeti neoliberalizma tvrde da je upravo ovaj medijisustav društvene organizacije (premda nesavršen) među svim drugim, realiziranim ili samo zamišljenim, daleko najbolji i da su čak što više svi ti drugi sustavi totalitarni ili da oni zamišljeni barem "mirišu" na totalitarizam. To uvjerenje se ne nikad dovodi u pitanje, što je s obzirom na "relativizam" koji liberali zastupaju malo neobično, te bi se po njihovim vlastitim kriterijima (koje oni na same sebe očito ne primjenjuju) zacijelo moglo smatrati "totalitarnim uvjerenjem". No, što je uopće definicija totalitarnog sustava i po čemu se neoliberalni sustav razlikuje od nekog drugog sustava koji je totalitaran? Po ljudskim pravima i slobodama? Pa vidjeli smo da ta prava i slobode u tom sustavu i nisu baš nešto. Ili po "osjećaju slobode" koji čovjek subjektivno doživljava? Što se tiče nas ovdje u Hrvatskoj, kao i u nekim drugim zemljama bivše Jugoslavije, čini se da se taj osjećaj, nakon "preokreta" početkom devedesetih, nije puno promijenio (više se mijenjao postupno, tokom osamdesetih). U nekim su se zemljama bivšeg komunizma te slobode, i u objektivnom i u subjektivnom smislu, zaista znatno proširile, no može se reći da su ljudi stekli osjećaj slobode, ali da su izgubili, nekada i mnogo važniji, osjećaj sigurnosti. K tomu, danas je putem medijske propagande, kako smo vidjeli, vrlo lako manipulirati i javnim mnijenjem, i "subjektivnim osjećajima" ljudi, s obzirom da je sustav manipulacije ljudima u ovom današnjem poretku daleko efikasniji od onih koji su postojali bilo kojem drugom dosad realiziranom ustrojstvu ljudskog društva, pa je u razmatranjima ovakvih "subjektivnih osjećaja", vrlo teško doći do sigurnih i relevantnih prosudbi. Uostalom, ne bi li i sama ta moć propagande mogla biti dovoljan argument da se i neoliberalni sustav proglasi totalitarnim, o ostalim, ranije već spomenutim argumentima da se i ne govori? A na koncu, zgodno je primijetiti kako, usprkos toj propagandi, i u ovom sustavu postoje brojni "disidenti", odnosno oni "prosvijećeni" koji su sustav "prokljuvili" i koji se protiv njega bore na ovaj ili onaj način - vjerojatno ih nema puno manje nego što ih je bilo u "socijalizmu".

A kad bismo kao nekakav kriterij totalitarnosti uzeli broj "žrtava sustava", onda bismo mogli primijetiti da ni broj žrtava neoliberalizma uopće nije malen. Nije to teško potvrditi nakon što čovjek pogleda ispražnjene hale po mnogim nekadašnjim industrijskim gradovima u našoj zemlji i upita se - Gdje su oni koji su nekoć tu radili? Svatko tko je proživio ovih dvadeset "tranzicijskih" godina u Hrvatskoj zna da je broj tragičnih sudbina prevelik da bi se mogao smatrati "čistom statistikom" (ovdje izuzimamo žrtve rata s obzirom da taj rat predstavlja poseban problem, premda na neki način ima veze s cijelom ovom pričom). Ili možda neoliberalistički apologeti sve to upravo i smatraju "statistikom", po uzoru na Staljina? U svakom slučaju, kad bi se rođenim žrtvama neoliberalizma dodale one nerođene, statistike bi možda nadmašile i one Staljinove, odnosno Hitlerova statistike.

Prije nego što pređemo na razmatranje osnova neoliberalne ideologije i razmatranje alternativa ovoj ideologiji i susljednoj organizaciji društvenog života, primijetit ćemo kako apologeti neoliberalizma u svojim tekstovima često naglašavaju da u polemikama ove vrste nije korektno navoditi hrvatska iskustva jer neoliberalni poredak u Hrvatskoj uopće i nije uspostavljen. Spomenuti Vuk Perišić jedan je svoj tekst povodom prošlogodišnjih prosvjeda u Zagrebu, tako naslovio sa "Pobuna protiv nepostojećeg oblika kapitalizma". Argument je tu bio kako se u Hrvatskoj radi o "državnom kapitalizmu", s obzirom da "država predstavlja najvećeg poslodavca i da je ozbiljno poslovanje praktički nemoguće bez sprege s državnom elitom". Taj je argument višestruko promašen. Kao prvo, država je postala najveći poslodavac isključivo zbog toga što je kao posljedica privatizacijske pljačke nastupio gotovo potpuni kolaps hrvatskog gospodarstva. A ta se privatizacija provodila na osnovi neoliberalnih zakona o privatizaciji (koji su nesumnjivo bili pisani po diktatu vanjskih faktora). Istina je da je dio tzv. "socijalističke privrede" trebalo likvidirati, jer nije poslovala na zdravim temeljima, no tu se radi o razmjerima daleko manjim od ovih katastrofalnih razmjera koji su nam se dogodili (treba promotriti primjer nešto malo razvijenije Slovenije, koja je imala sličnu gospodarsku strukturu, a koja je zahvaljujući državnim intervencijama velik dio svoje "socijalističke privrede" uspjela sačuvati.). Kao drugo, treba primijetiti da su naša poduzeća svoju agoniju u pravilu doživljavala ne dok su bila u državnom vlasništvu, odnosno u nadležnosti Hrvatskog fonda za privatizaciju, nego tek nakon prodaje privatnim vlasnicima (a ta je prodaja, kao što smo već spomenuli, uglavnom išla ispod cijene ili čak "bez novaca" tj. putem "menadžerskih kredita"), koji su ih u velikom broju slučajeva, zbog raznih interesa (a i interesi globalnog kapitala u mnogim slučajevima nisu bili zanemarivi) namjerno uništili (neki primjeri "zdravih" poduzeća koja su uništena na ovaj način navedeni su u prvom dijelu ovoga teksta). Kao treće, možemo ustvrditi da je s formalno-pravne strane poslovanje privrednih subjekata uređeno na isti način kao i u bilo kojoj zemlji "neoliberalnog zapada", nakon usklađenja naših zakonskih propisa s onima u zemljama EU i pogotovo. A kao četvrto, možemo se zapitati - Po kojim to elementima neoliberalistički sustav kao takav, njegova filozofija, teorija i "slobodna praksa", uopće proturječi ovoj "kleptokratskoj diktaturi" koja je uspostavljena ovdje u Hrvatskoj?

Dominantan svjetonazor

U tome sustavu ima doduše elemenata "državnog kapitalizma", kao što ima elemenata onog "čisto mafijaškog", no neoliberalni kapitalizam ne prevladava samo iz navedenih razloga, nego i na osnovi činjenice da je liberalizam odnosno neoliberalizam postao dominantan svjetonazor u javnom mnijenju našeg društva danas. Ovdje je potrebno razjasniti neke pojmove, odnosno pojmovne okvire. Najprije, treba reći da pojam neoliberalizma ima mnogo šire značenje od pojma neoliberalnog kapitalizma pod kojim se podrazumijeva sustav organizacije gospodarskog života koji danas dominira u svijetu. Liberalizam odnosno neoliberalizam predstavlja zapravo sustav organizacije života uopće, predstavlja i način našeg djelovanja "u svijetu", i način gledanja na stvari, ili drugim riječima i svjetonazor, ideologiju i životnu filozofiju. Neoliberalizam pritom nije najprije ekonomska doktrina, odnosno način čovjekovog "rada i privređivanja", pa tek onda svjetonazor, odnosno način čovjekovog "razmišljanja" (kako bi to recimo tvrdio Marx), nego je ta veza, dvosmjerna - tu se (i uopće) radi o interakciji u kojoj, kao rezultanta mnoštva "pogleda na svijet" pojedinaca koji imaju nešto zajedničko zbog same prirode čovjeka kako društvenog bića, te njihovih konkretnih djelatnosti i suradnje na raznim "područjima" društvenog života, nastaje naša materijalna i duhovna stvarnost, naš "društveni bitak" Interneti "društvena svijest", koje u nekom "idealnotipskom" smislu, premda oni dakako nisu nešto "jedinstveno", možemo (ovdje konkretno) nazvati liberalističkim ili neoliberalističkim.

Prema tome, termin liberalizam ima značenje jednog, pomalo eklektičkog svjetonazora, koji je nastajao usporedo s velikim promjenama u načinu života u većem dijelu Evrope do kojih su, uglavnom, dovela otkrića novih zemalja i pomorskih putova (od kraja 15. stoljeća nadalje) i s tim povezano buđenje građanske klase (trećeg staleža), koje je kulminiralo Francuskom revolucijom, razvoj znanosti i tehnike, te slabljenje uloge Crkve u životu evropskog društva. Taj svjetonazor u velikoj je mjeri iznjedrio danas prihvaćenu znanstvenu, pa i filozofsku paradigmu koja se temelji na principima filozofskog relativizma i evolucionizma (a u novije vrijeme i konstruktivizma - relativizam zasigurno povezan s kopernikanskim obratom kojim je Zemlja prestala biti središtem Svemira, dok evolucionizam ima veze s negiranjem učenja o apsolutnim istinama koje su Bogom objavljene (i dane u "posjed" Crkve), i tezom o postupnom napredovanju tzv. "svjetskog duha" prema sve dubljoj spoznaji svijeta). Što se tiče prefiksa "neo", taj se pojavio tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća kad su mjere ekonomske politike Ronalda Regana u Americi i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji dovele do smanjenja utjecaja države na ekonomske tokove, vala privatizacija državnih kompanija, porasta utjecaja spekulativnog (bankarskog) kapitala u svjetskom gospodarstvu, te procesa tzv. "globalizacije" (pogotovo nakon rušenja Berlinskog zida). To je ujedno i vrijeme punog zamaha informatičke revolucije koja je stvorila nove mogućnosti komuniciranja i pristupa informacijama, što je opet u velikoj mjeri utjecalo na javno mnijenje, odnosno na svijest pojedinaca i društvenih skupina (koji se putem novog medija - Interneta - i povezuju u tzv. društvene mreže). Nema sumnje da upravo Internet predstavlja onaj "novum" koji liberalizmu kao ideologiji daje novu kvalitetu (primijetimo da je tzv. "globalizacija", u većoj mjeri posljedica razvoje sredstava elektronske komunikacije, nego prometne povezanosti današnjeg svijeta). Mogli bismo, u šali, po analogiji onoj Lenjinovoj da je socijalizam = vlast sovjeta + elektrifikacija ustvrditi da je neoliberalizam = vlast krupnog kapitala + Internet.

Treba naglasiti kako je liberalizam, odnosno liberalna ideologija nastala uglavnom na protestantskom sjeverozapadu Evrope - Engleska i Nizozemska postajale su na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje se vrijeme čini "prijelomnim" (to je doba Newtonovih otkrića i začetka Prve industrijske revolucije) - najveće kolonijalne sile, dok je moć Španjolske i Portugala pomalo bljedila. Utjecaj protestantske etike na razvoj kapitalističke ekonomije, odnosno liberalizma (u smislu njezine doktrine) opće je poznata stvar. Čini se da se ovdje posebno efektivnim pokazalo ono Lutherovo "sola fide", tj. tvrdnja da za čovjekovo spasenje nisu važna dobra djela. Nema sumnje da je ova stavka protestantske teologije (a ne tobožnja "ljudska priroda" po sebi, jer ljudska priroda i nastaje tek unutar društvenog okruženja tj. u kontekstu pripadajuće kulture i ideologije) izvor, premda ne i jedini (tu značajnu ulogu igra također i ateistički prezir prema ljudskoj savjesti i moralni relativizam), nevjerojatne bezobzirnosti suvremene neoliberalne civilizacije u odnosu prema prirodi koja nas okružuje, drugim živim bićima i "drugim" ljudima, te da postoji duboka veza između te stavke i teze da su pohlepa i egoizam pokretači ljudskog napretka i kao takvi vrlo potrebni i poželjni, koja leži u temeljima ideologije, odnosno ekonomske doktrine liberalizma.

A u javnom mnijenju negdašnjeg i današnjeg svijeta ovakav je etički sustav očito doveo do uvjerenja da se iz vlastitog eu(poslovnog) interesa smiju kršiti moralni obziri i ušutkavati vlastita savjest. Potvrdu ove tvrdnje ne predstavlja samo aktualni trenutak zapadnjačke civilizacije danas, o tome svjedoče i brojni primjeri iz povijesti. Tako recimo efektivnu razliku protestantske etike u odnosu na onu katoličku, lijepo ilustrira primjer odnosa kolonizatora prema domorodačkom stanovništvu u novootkrivenim zemljama - dok su u sjevernom dijelu Amerike (pogotovo na području SAD-a), koji su kolonizirali uglavnom protestanti, indijanska plemena bila praktički istrebljena, u katoličkoj je Latinskoj Americi došlo do miješanja Ateistički kultJoš jednu značajnu sastavnicu liberalizma, uz protestantsku etiku, čini i baština evropskog prosvjetiteljstva koja ne uključuje samo kulturna dostignuća ovoga pokreta, nego i jedan ateistički kult koji su nastavili njegovati razne društvene skupine i ideološke škole, a posebice neka utjecajna "tajna društva", među kojima je najznačajnija masonerijadoseljenog stanovništva s onim autohtonim, pri čemu su nastali novi narodi i nove rase, te kulture koje se od onih matičnih razlikuju u puno većoj mjeri no što je to slučaj na sjeveru.

Ateistički kult

Još jednu značajnu sastavnicu liberalizma, uz protestantsku etiku, čini i baština evropskog prosvjetiteljstva koja ne uključuje samo kulturna dostignuća ovoga pokreta, nego i jedan ateistički kult koji su nastavili njegovati razne društvene skupine i ideološke škole, a posebice neka utjecajna "tajna društva", među kojima je najznačajnija masonerija. Djelovanje masonskih loža na globalna gospodarska zbivanja i kulturu zapadnjačke civilizacije izuzetno je značajno i prilično očito, usprkos velu tajnovitosti koje obavija djelatnost ovog moćnog udruženja. Taj utjecaj je također vidljiv i u raznim antikatoličkim i antiteističkim akcijama, posebice onima usmjerenim protiv obitelji i javnog morala (spomenimo samo tzv. "antidiskriminacijski zakon" i slične pričice na koje su naši političari s lakoćom nasjeli). Inače, produktom prosvjetiteljske misli može se smatrati i već spomenuti konstruktivistički pristup problemu "ljudske stvarnosti", koji posebno zlokobne rezultate polučuje na "terenu" etike, gdje se pretpostavlja kako temeljne istine i vrijednosti humaniteta nisu apriorne metafizičke kategorije, već da se radi o "socijalnim konstrukcijama", koje je moguće (i potrebno) modelirati u skladu sa "zahtjevima vremena" (takva "konstruktivistička etika" može se smatrati usavršenom verzijom one "relativističke"). O tome na koji se način navedene stvari "modeliraju", već je bilo dosta govora.

Iz ovih kao i iz još nekih drugih primjera možemo zaključiti da (neo)liberalizam kao ideologija i društvena praksa uključuje jedan, našoj hrvatskoj i uopće katoličkoj kulturi i tradiciji, potpuno neprihvatljiv duhovni poredak i sustav vrijednosti, kao i posve strane običaje, norme, obrasce ponašanja i ophođenja prema drugim ljudima i našoj okolini uopće. Već iz same te činjenice, a pogotovo iz činjenice njegove moralne pokvarenosti, odnosno suprotstavljenosti suštini našega humaniteta zbog čega cijela ta demonska predstava nije prihvatljiva niti općenito, proizlazi naša dužnost da se ovoj ideologiji i ovoj praksi suprotstavimo svim sredstvima koja su u skladu s civilizacijskim standardima i zahtjevima trenutka. Ovdje možemo primijetiti da je "vojna sila" liberalne ideologije u dva svjetska rata, a posebno u onom Prvom, zapravo i uništila ono što se može nazvati "srednjoevropskom kulturom" kojoj je Hrvatska stoljećima pripadala, a u koju je bila uklopljena na prirodan način.

Inače, treba reći kako su posljedice ovakvog "povijesnog razvoja" koji je doveo do današnjeg "stanja stvari" veoma duboke i da zahvaćaju cijelu skalu društvenih odnosa u zemljama "razvijenog Zapada". Tako, na razini odnosa među državama, nije nimalo slučajno što su pozicije tradicionalno katoličkih zemalja Evrope u neoliberalnoj Evropskoj Uniji (inače birokratiziranoj političkoj karikaturi koja sve više gubi svoj raison d'etre), u prilikama današnje monetarne krize, krajnje nezavidne. Tako su se, uz pravoslavnu Grčku, u najvećoj krizi našli Portugal, Italija, Irska, Španjolska - (koje se nazivaju i PIIGS zemlje - što će reći zemlje - svinje). Smiješno bi bilo tvrditi da tim zemljama "ne ide" jer su ljudi koji tamo žive manje vrijedni nego ljudi u zemljama sjeverne Evrope. Također, korijen problema nije ni u državnom aparatu koji je daleko korumpiraniji, već on leži u činjenici što je tim zemljama, ponovimo to, nasilno (ali ne nasiljem već potiho) nametnut sustav društvenih odnosa koji ne odgovara tradiciji i duhu naroda koji u njima žive, a to su, uz izuzetak Grčke, katolički narodi tj. nacije (govorimo o katoličkim nacijama jer katoličanstvo presudno određuje njihovu društvenu svijest, pa i praktičan život). Tu se zapravo radi o okupaciji u sferi duha kojom se jednom društvu nameće poredak koji jednostavno ne može zaživjeti na produktivan način - narod (ili točnije deklasirani pojedinci) će prihvatiti njegove negativne aspekte - nemoral, zabavu, plandovanje i sl. jer to ide po liniji manjeg otpora, dok se neki pozitivni aspekti (a ima čak i toga) ne prihvaćaju, jer oni mogu uspijevati tek u određenom "društvenom kontekstu", kojega u spomenutim zemljama nema. Hoće li i Hrvatska ubrzo postati jedna od tih "svinjskih zemalja", vidjet ćemo za koji dan.

Nema sumnje da su se u/među ljudskim društvima oduvijek vodili sukobi ideja i ideologija. Takvi sukobi, ne moraju nužno biti nešto loše, već dapače, u normalnim uvjetima može biti vrlo korisni i plodonosni. Međutim, danas najaktualniji takav sukob koji se odvija na globalnom nivou vrlo je opasan. Nije to tzv. "sukob civilizacija" u smislu o kojemu je pisao američki politički teoretičar S. Huntington, već se radi o "osvajačkom pohodu" neoliberalne ideologije koji uključuje porobljavanje ljudskih duša posredstvom jeftine robe široke potrošnje, "proizvoda" bankarskog sektora, "proizvoda" industrije masovne zabave i informiranja, Interneta, te na još mnoge druge načine. Rezultati toga osvajanja su dvojbeni i slični rezultatima osvajanja Džingis-Kana i njegovih nasljednika - može se konstatirati kako je neoliberalna ideologija na određeni način zaista uspjela pokoriti mnoge svjetske kulture, ali nije uspjela uspostaviti stabilan sustav društvenih odnosa, već je kreirala svojevrstan njihov imaginarij, masu privida koji se vrlo lako mogu raspršiti poput mjehura od sapunice. Možda se može postaviti hipoteza kako upravo moralna inferiornost ove ideologije ne omogućava da se ona stabilizira i zaživi kao uvjerljiva novost i civilizacijsko dostignuće.

No neovisno od ove postavke, sasvim je jasno da je ova doktrina, odnosno njezina teorija i praksa ne uspijeva osigurati normalan život za najveći broj ljudi na Zemaljskoj kugli, te značajniji civilizacijski napredak čovječanstva u cjelini, koji, u prilikama u kakvim se nalazimo danas predstavlja imperativ našeg opstanka. Ta je doktrina očito generator neprestanog ponavljanja ciklusa ekonomskih kriza, čiji je jedan vrhunac nastupio (ili tek nastupa) u ovo naše vrijeme. Zbog ovoga i brojnih drugih proturječja ove, na našu nesreću "globalno dominantne" doktrine, ljudska civilizacija, već duže vremena ne uspijeva pronaći pravi orijentir na svome temporalnom putovanju i zauzeti kurs istinskog razvoja i prosperiteta. To potvrđuje gomila činjenica o našoj stvarnosti hic et nunc, u kojoj se problemi svih mogućih vrsta ne rješavaju već samo nagomilavaju, a mnogobrojni napori da se stvari pokrenu s mjesta i da nam krene "na bolje" gube svoj smisao i svrhu. Sve te činjenice o stranputicama našeg civilizacijskog razvoja, pokazuju kako ideologija liberalizma, odnosno neoliberalizma potpuno promašena, kako nanosi ogromne štete ljudskom društvu i kako treba biti odbačena što prije i što temeljitije.

Mrtva paradigma

Za neoliberalističku paradigmu u gospodarstvu, (a možda i inače), ne može se reći da je na izdisaju - ona je mrtva već odavno, i već bi se potpuno i raspala, da se ne radi o fenomenu vampirizma (ovim terminom želimo upozoriti na njegov metafizički karakter), gdje utjecajna grupa sotonista i luđaka održava privid života jednog monstruma crpeći snagu i životni elan ljudske civilizacije, upropaštavajući energiju i talente, nadahnuća i zanose, zdravlje i živote bezbrojnih ljudskih bića.

Mnogobrojne skupine razumnih i odvažnih ljudi u današnjem svijetu nastoje se suprotstaviti ovoj "zavjeri" moćnih pojedinaca protiv društva, koje je možda ranije bilo "nemoćno", ali više baš i nije. Svijest o cjelini problema u kojima se nalazi čovječanstvo danas, a koja osim onih gospodarskih uključuje i mnoge druge, gdje su posebno značajni oni ekološki, u svim svojim aspektima, kao i problemi prenaseljenosti i neravnomjernog razvoja koji potiču političke tenzije i sukobe, kao i svijest o razlozima zbog kojih se oni ne rješavaju nego samo produbljuju, već je dovoljno proširena i dovoljno zrela, tako da su na vidiku ne samo alternativna rješenja, već i putovi kojima se do njih može doći. Očito je da će promjena doći odozdo, "iz naroda", kroz njegovo samoorganiziranje i samoosvješćivanje, kroz jačanje društvenih veza i osjećaja zajedništva, kroz bolje razumijevanje, otvoreni dijalog i suradnju na konkretnim akcijama za opće dobro, a vjerojatno i kroz prosvjede u ovom ili onom obliku. U svemu tome važnu ulogu trebaju odigrati nezavisni mediji (Internet je za to najpogodniji) koji će širiti istinu i samo istinu.

Ovdje treba reći da su ekonomske doktrine na kojima bi se trebao zasnivati novi sustav odnosa u gospodarstvu u globalizacijanajvećoj mjeri već razrađene. Bitne sastavnice ovih doktrina čine slobodna ekonomija, komunitarna organizacije rada, metode direktne demokracije, te principi solidarnosti i supsidijarnosti u uređenju društvenih odnosa. Sve to predstavlja neophodnu i realno ostvarivu alternativu postojećem društveno-ekonomskom sustavu (koje dakle ipak ima). U ovom tekstu ne možemo ulaziti u detalje ovih novih koncepcija društvene prakse, reći ćemo samo da je ideja slobodne ekonomije izrasla na osnovi nekih teorijskih razmatranja vezanih uz iskustva Pokreta za slobodni softver i slobodne informacije i da kao svoj prvi korak pretpostavlja ukidanje privatnog vlasništva nad svim duhovnim tvorevinama čovječanstva i medijima komunikacije, te razvoj (elektroničke) infrastrukture koja bi svim ljudima omogućila jednaka prava u procesu komunikacije. Na taj bi način kompletna intelektualna baština čovječanstva postala dostupna svima, a znatno bi se usavršile i mogućnosti komuniciranja, razmjene informacija i konkretne suradnje među pojedincima i društvenim skupinama, čime bi se oslobodili svi potencijali našeg znanstveno-tehnološkog, kulturnog i uopće civilizacijskog razvoja, koji bi onda otvorili mnogobrojne perspektive našeg daljeg progresa, sve do onih "kozmičkih". Nadalje, koncepcija slobodne ekonomije obuhvaća i javno vlasništvo nad proizvodnim sredstvima, slobodnu razmjenu svih dobara, intelektualnih i materijalnih, beskamatnu posudbu i druge mehanizme putem kojih je moguće stvoriti jedan novi, etičan i produktivan gospodarski sustav koji uistinu služi potrebama društva kao cjeline.

Mi, ovdje u Hrvatskoj možemo se i trebamo, u razmatranju ovih problema, osloniti i na vlastitu tradiciju. U ranije već spomenutom tekstu (fusnota 1) već je bio spomenut biskup Antun Mahnić i Hrvatski katolički pokret koji su se uz promociju kršćanskog svjetonazora i vrijednosnog sustava, angažirali i na nekim konkretnim gospodarskim projektima, kao što je bilo osnivanje potrošačkih zadruga i pučkih štedionica. Ovdje treba reći da ove dvije stvari idu zajedno - zdrava (kršćanska) svijest i savjest nužni su da bi ovi projekti mogli normalno funkcionirati, ali istovremeno svijest (savjest) ne može biti kršćanska ako nije i angažirana na konkretnim aktivnostima za opće dobro. Inače, iskustva Katoličke Crkve u tim i sličnim projektima, kao i njezin socijalni nauk trebali bi imati značajan, pa i presudan utjecaj u novu gospodarsku paradigmu ljudske civilizacije, pa bi u tom smislu ona svakako trebala postati glasniji i zauzetiji sudionik globalnog pokreta za pravednost i istinu. U lokalnim razmjerima značajnu ulogu mogle bi odigrati mnogobrojne već postojeće katoličke zajednice koje bi, uz koordinaciju crkvenih institucija, zasigurno mogle nastaviti putem koji su zacrtali začetnici Katoličke akcije, dakako uz uvažavanje novih prilika, kao i iskustava na sličnim projektima kojih u inozemstvu ima dosta. Značajan prostor za djelovanje postoji u poljoprivredi (osobito onoj ekološkoj), obrtništvu, obrazovanju, s tim da bi trebalo djelovati i na političke faktore da se ti uvjeti još znatno poboljšaju.

Recimo na kraju da sve ovo ovdje navedeno ne predstavlja nikakav idealizam. Idealistički bi bilo vjerovati da se situacija kakva je stvorena u ovom današnjem svijetu može održavati unedogled ili barem na neko duže vrijeme. Idealizam je u današnjem vremenu i naša šansa, i razuman izbor i moralna obaveza. Kad ne bismo vjerovali u ideale istine i pravde, preostalo bi nam samo da pustimo vampira da nas brzo iscrpi i dokrajči. A ovako postoje svi izgledi da ćemo mi, ljudi dokrajčiti njega, izvući ga na svjetlost dana, koja je za njega, kao što znamo fatalna. I on će se onda pred našim očima raspasti u prah, nestati u paklenim dubinama odakle se bio i pojavio.

Zdenko Kremer

[1] Vidi tekst pod naslovom "O jednoj (neuspjeloj) apologiji (neo)liberalizma" na ovom istom portalu.

[2] Neki detalji priče o ovom Pokretu mogu se naći u tekstu pod naslovom "GNU/Linux, otvoreni kod, slobodni softver - Pojmovi o kojima se malo zna a još manje govori", objavljenom u "Hrvatskom fokusu" br. 49 i 50 (od 11. 3. i 18. 3. 2011.)

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 liberalizam uništava sela i stvara megapolisehenok 2012-01-30 10:24
vrijedi pročitati, iako je dug članak

moje je stajalište da je liberalizam usko povezan s politikom (i boljševičkom i onom zapadnom) uništavanja tradicionalnih sela,
i stvaranjem nehumanih megagradova
(autor dobro primjećuje da to ima veze s protestantizmom , vidljivo je to na primjeru anglikanizma kad su s istim nestala tradicionalna engleska sela)

liberalizam nije mogao proći u tradicionalnoj kulturi sela,
ali zato lako prolazi među atomiziranim građanima megapolisa
Prijavi Administratoru
#2 Izvrstan članakkbunjevac 2012-01-30 17:23
Apsolutno sve potpisujem. Slično je i prije par godina pisao dr. Tomislav Sunić

______________________________________
--------------------------------------

Dr. Tomislav Sunić: Policija riječi i misli


Prednost komunizma bila je njegova sirova politička narav i surova fizička represija. Komunistička propaganda koristila je jezik pun hiperrealnih pridjeva, tako da su postupno i sami političari u komunizmu počeli sumnjati u javni govor. Običan građanin u komunizmu imao je veliku prednost. Znao je prepoznati osnovnu političku kategoriju: kako razlikovati prijatelja od neprijatelja.

Sasvim je drugačija stvar u modernim kapitalističkim sustavima na Zapadu, koji koriste mekši govor u javnim komunikacijama, a čija je propaganda umotana u višeznačajne i apstraktne izraze poput „ljudskih prava“, „demokracije“ i „tolerancije“. Za razliku od komunističke represije, represija na liberalnom, t.j. kapitalističkom Zapadu ne ostavlja tragove krvi, te upravo stoga i moderni liberalizam funkcionira kao perpetuum mobile. Pa koji luđak želi biti disident u sustavu koji je najbolji i najtolerantniji u povijesti? Liberalizam danas nema na kugli zemaljskoj niti jednog jedinog ozbiljnog protivnika. Potrebno je neprijatelja izmisliti. Danas to moraju biti neofašisti i islamisti.

Zapadni liberalni sustav koristi jezičnu, krivično pravnu, psihološku, a u zadnje vrijeme i fizičku represiju koja je dovedena do akademskog savršenstva. Za razliku od komunizma, u liberalnim demokracijama građaninu je teško prepoznati osnovnu političku kategoriju: tko je politički prijatelj, a tko je politički neprijatelj. Tijekom hladnog rata liberalni sustav mogao je doduše prikriti svoju represiju i svoje brojne gospodarske slabosti stalnim projiciranjem ukupnog političkog zla na komunističkog protivnika. Liberalna formula bila je jasna: pa zar se na kapitalističkom Zapadu bolje i slobodnije ne živi?! Malo oporbenjaka u sumornoj komunističkoj istočnoj Europi tada je uopće i pomišljalo da liberalni sustav također koristi represiju protiv svojih neistomišljenik a. Liberalne demokracije na Zapadu, i dan danas pružaju velikom broju građana mogućnost prihvaćanja različitih identiteta, uz dodatno ekonomsko blagostanje i zabavu, i to do te mjere da liberalni sustav lagano razoružava mogućeg protivnika. Pitanje je kako bi građani u komunizmu reagirali na represiju svog bivšeg komunističkog sustava da nije postojala liberalno-kapit alističke usporedbe? Pod pretpostavkom da je komunizam pobijedio nitko ne bi danas znao što znači riječi Gulag, Goli ili Bleiburg. Dobar dio ljudi mislio bi da je komunizam najbolji od sviju svjetova. Upravo je to danas slučaj sa liberalnom demokracijom koja slovi danas kao jedino i najbolje političko rješenje. Komunizam je 1990.g propao na Istoku, kako to piše talijanski pisac Augustino del Noce, jer su se njegovi rezultati puno bolje i bezbolnije obistinili na kapitalističkom Zapadu. Ne treba čuditi da su danas najglasniji zagovornici liberalnog kapitalizma i privatizacije, kao i surovog ekonomskog nadmetanja u istočnoj Europi i Rusiji, upravo djeca bivših komunističkih prvaka. Nije nikakav misterij da biti sin ili kćerka knojevca, kosovca, udbaša ili neke afežeovke, omogućuje danas meteorsku karijeru u političkom i javnom životu Hrvatske.

GOVOR MRŽNJE

Sredinom travnja 1993.g., predsjednik nove države Hrvatske, Franjo Tuđman bio je u posjetu Americi, datum koji je imao presudnu ulogu za naredne događaje u Hrvatskoj. Nakon posjeta Memorijalnom centru u Washingtonu najuglednije novine na svijetu. The New York Times, donose članak sa naslovom: „Ljutnja pozdravlja Hrvatsku na spomen Muzeja holokausta“ (22.4., 1993). Članak citira Tuđmana kako on umanjuje brojku žrtava židovskog holokausta. Naizgled mali detalj, ali sa dramatičnim političkim posljedicama za Hrvatsku. Da je kojim slučajem Tuđman putovao kao privatni građanin ili kao njemački, američki ili australski povjesničar u Washington, za izrečene riječi, pri dolasku u Hrvatsku – pri tranzitu na aerodromu u Frankfurtu - njemačka policija bi ga privela i stavila u zatvor. Negiranje židovskog holokausta kazneno je dijelom u svim zemljama Europske unije i nosi maksimalnu kaznu od 5 godina zatvora u Njemačkoj, odnosno 20 godina u Austriji, bez obzira na nacionalnost počinitelja i mjesto počinjenog verbalnog delikta. Svaki europski i američki povjesničar, novinar, ili publicist, koji se bavi tematikom židovskog žrtvoslovlja tijekom drugog svjetskog rata, mora imati na umu odredbe kaznenog prava Njemačke i ostalih država Europske unije —a tek onda svoje nakane u akademskom radu. U modernom liberalnom sustavu, slično kao i u komunizmu, povijesnu istinu i javni govor definiraju sud i porota.

Doduše u današnjem liberalnom sustavu puno se govori o dekonstrukciji i totalnoj slobodi javnog govora. U akademskom pristupu iz bilo kojeg predmeta društvenih znanosti, ne postoji više apsolutna istina, jer je svaka istina ionako izložena individualnom sudu - kao što to pišu teoretičari postmoderne. Nigdje se više ne kažnjava i ne progoni pojedinca koji sumnja u fenomen začeća Blažene djevice Marije ili se ruga Isusu Kristu. No moderne liberalne demokracije, usprkos stalnog isticanja apsolutne slobode govora, imaju svoju definiciju slobode govora. Stoga nema govora da se dade sloboda govora ili omogući karijera nekom tko sumnja ili postavlja neugodna pitanja glede filozofskih temelja moderne liberalne demokracije. Začas on ulazi u liberalno-komun ističku demonologiju „ekstremiste“ „desničara“, „neo- fašiste“ ili „radikalnog desničara“. O nekim temama poput moderne historiografije , bioetike, genetike i rase, bolje je naglas ne govoriti. Razlog tome je jasan: zapadne kapitalističke, odnosno liberalne demokracije, postale su u zadnjih dvadesetak godina heterogena, multikulturna i višerasna društva u kojim je sve teže i teže održati društveni i međuetnički konsenzus. Često se skupina stanovnika drugačije rase ili narodnosti vidi ugroženom slušajući žrtvoslovlje druge etničke skupine. Ono što nekom Francuzu alžirskog podrijetla u gradu Marseilleu mora bit sloboda govora, posebice kad je riječ o Palestinskom pitanju, drugom Francuzu, na primjer židovskog podrijetla, može zvučati kao govor mržnje, koji zahtijeva pravne sankcije. Uostalom dovoljno je čitati srpske novinare koje tumače kao govor mržnje izjave svih hrvatskih političara –bez obzira na stranačku pripadnost hrvatskih političara.

Govor mržnje je anglicizam i jezični barbarizam (hate speech) koji se uvukao danas u medije svih europskih država. U Kaznenom pravu Europe ta složenica još za sada ne postoji: taj pojam je u krivičnom zakonu svih europskih država puno ljepše, ali i puno apstraktnije formuliran. Ono što odlikuje složenicu „govor mržnje“ je njeno široko značenje, semantička rastezljivost i mogućnost proizvoljnog etiketiranja ideoloških i političkih protivnika. Prilijepiti danas američkom ili europskom profesoru, političaru ili novinaru, etiketu „revizionist,“ „desničar“ ili „neo-nacist“ — a kamo li oznaku „antisemit“—tre nutačno vodi do kraja njegove karijere, kasnije i do teških pravnih postupaka. Upravo je manipulacija jezikom odlika svakog represivnog, odnosno totalitarnog sustava. Danas je najnezahvalnije zanimanje biti povjesničar- osim ako je povjesničar dvorski povjesničar, hagiograf, ili član „nevladine udruge“ . Slijede kao mete sociobiolozi, politolozi i kritičari multikulturalno g, t.j. višerasnog liberalnog sustava. Tvrditi naglas da crnci Afrikanci imaju niži kvocijent inteligencije i da genetski nisu skloni radu - bez obzira na količinu empirijskih podataka koje autor može podastrti za tu tvrdnju - ne treba biti jamstvo da će autora mediji prihvatiti i nagraditi. Naprotiv, njegovo ime bit će izloženo medijskoj hajci i pravnim sankcijama. A koji luđak smije uopće danas i pomisliti da nešto ne štima u liberalnoj demokraciji?

Dovoljno je podsjetiti na slučaj Dr. Jamesa Watsona, engleskog Nobelovca, svjetskog stručnjaka za DNK, koji je 2007. g. kazao da razlog što je najbogatiji kontinent Afrika siromašan, leži u činjenici što njeno crnačkog stanovništvo ima niži kvocijent inteligencije od Europljana. Slijedila je paljba protiv Watsona po svim liberalno-lijev im medijima diljem Europe i Amerike. U višerasnom društvu, kao što su Europska unija i Amerika takve izjave su krajnje opasne za društvenu stabilnost, bez obzira što one mogu biti utemeljene na znanstvenim podlogama. Liberalno-kapit alistička dogma počiva na filozofskim temeljima sveopće ljudske jednakosti, tako da svaki ne-Europljanin ovakve izjave o nižem kvocijentu inteligencije osjeća kao osobnu uvredu. Na primjer u američkom vojnom zrakoplovstvu gotovo da nema pilota Afro-Amerikanac a. Od 2,3 milijuna zatvorenika u Americi, preko 70 posto su Afro-Amerikanci i meksički Amerikanci. (The Color of Crime, New Ct. Foundation, 2005 ). Četiristotinjak nobelovaca, većinu čine znanstvenici europskog podrijetla. No objašnjavati te političke činjenice genetskim razlikama dovodi do teških tužbi i prozivka za rasizam. Glede ovih bioloških detalja Katolička crkva dijeli iste stavove kao marksisti i liberali. Velika literatura koja postoji o ovoj temi jednostavno nije dostupna na univerzitetima i u medijima. No moglo bi se kazati da je upravo liberalno-kapit alistički sustav najgori rasistički sustav koji najviše diskriminira neeuropske građane, budući da on počiva na dogmi stalnog ekonomskog rasta, a time gaji iluziju da svaki strani došljak može postati što god on zaželi. Zasad su eugenika i socio-biologija najveće tabu teme u Europi i Americi.

NJEMAČKA: ZAKONODAVNI STRAH SVIH OD SVIJU

Stvarno lice slobode govora u nekoj zemlji ne vidi se u floskuli o pravnoj državi, već studijem njenog krivičnog zakonika. Staljinov Sovjetski Savez imao je najdemokratskij i ustav na svijetu iz 1936. godine, upravo kao i Jugoslavija iz 1974. g. Njemačka ima danas najljepši ustav na svijetu, ali čitanjem Kaznenog zakona, dobiva se drugačija slika. Kao prvo Njemačka nema vlastiti ustav, jer su 1949. g. njene zakone pisali američki profesori prava, a cijeli tisak je dan danas, šezdeset godina nakon rata, još uvijek u Njemačkoj „licenciran“, t.j. pod paskom sila koje su dobili rat protiv Njemačke.
Njemački političari moraj biti papskiji od pape, t.j. liberalniji od samog liberalizma. Tako Članak 5, stavka 1, njemačkog ustava kaže da „ svatko ima pravo izraziti i proširiti slobodno svoje mišljenje u riječi pismu i slici, kao i nesmetano pravo da se informira iz dostupnih izvora“ . No već druga stavka istog ustavnog članka govori kako postoje „granice“ na to pravo „kada je riječ o zaštiti mladeži i osobnoj časti.“ Znači ovdje vidimo tipičan liberal-demokra tski meta-jezik. Liberalizam daje svima prava, ali ograničuje prava za nepodobne.

Njemački krivični zakon ( StgB ) govori jasnim policijskim jezikom. Već naslov paragrafa 130, nosi ime kojeg je nemoguće prevesti na hrvatski, francuski ili američki pravni jezik, a koji u samom njemačkom jeziku predstavlja vrstu gramatičkog barbarizma. No na temelju tog zakona lagano je političkog neistomišljenik a poslati u zatvor. Naslov navedenog paragrafa njemačkog Kaznenog zakona nosi ime Volksverhetzung , jedna nevjerojatna njemačka složenica koje može u pravnoj proceduri značiti sve i ništa, i kojoj bi se pokojni engleski jezičar i pisac George Orwell zadivio. Otprilike ta riječ bi se mogla prevesti na hrvatski kao „poticanje na javnu mržnju“ ili na „međuetničku mržnju.“ Američko pravosuđe je prevelo tu njemačku riječ kao „popular incitement“, t.j. kao „javno poticanje (huškanje) na nered“ - što nikako ne odgovora njemačkom originalu - koji je i onako etimološka besmislica. Naizgled mali gramatički detalj, ali kojeg je već tisuće Nijemca prošle godina platilo novcem ili zatvorskim kaznama.

Naknadne stavke istog paragrafa iz njemačkog Kaznenog zakona puno su jasnije i govore o visokim kaznama koje očekuju one za koje se sumnja da veličaju nacional-socija lizam ili prave šale na račun stranih došljaka. Na temelju paragrafa 130, ako neki Nijemac ispriča vic o Turcima u nekom restoranu, recimo u gradiću Rüsselsheimu, te ako nečije dugo uho to čuje u blizini - može dobiti kaznu zatvora.

Nepotrebno je ovdje spominjati stotine disidentskih imena u Njemačkoj. Navedimo dva. Tako je prije par godina kancelarka Angela Merkel izbacila zastupnika Martina Hohmanna, visokog djelatnik CDU-a iz svoje stranke jer držao 2003. g privatno predavanje na kojem je spominjao visoki broj aktivista židovskog podrijetla u boljševičkom pokretu u Rusiji, 1917. g. i u kojem je želio razbiti rašireno mišljenje da su samo Nijemci narod počinitelja zla („Tätervolk “). Njemački general specijalnih postrojbi, Reinhard Günzel, koji se solidarizirao sa Hohmannom, najuren je iz njemačke vojske.
O higijeni njemačkog političkog jezika, koji sliči rječniku Kaznenog zakona bivše komunističke Jugoslavije i njenog članka 133. o „neprijateljsko j propagandi,“ brine u Njemačkoj državna agencija za očuvanje ustavnog poretka t.j. „Verfassungssch utz“. U biti je riječ o špijunsko-denun cijantskoj službi koja filtrira svaku tiskovinu u Njemačkoj, bez obzira na njene ideološke predznake. Brojni desni listovi, čak i znatne intelektualne kvalitete, kao Junge Freiheit ili Nation Europa, pod strogim su nadzorom „Verfassungssch utza“. Često im se blokiraju bankovni računi ili se vode sudske parnice protiv njih. Bivši socijaldemokrat ski kancelar Gerhard Schröder pokrenuo je za svog mandata veliku kampanju u školstvu i medijima protiv desničarenja pod bombastičnim naslovom „ustanak časnih ljudi“ („Aufstand der Anständigen“) - riječ koja odmah implicira da nit jedan desničar ne može nikada biti časni čovjek.

Danas se Nijemcima, a pogotovo desnim intelektualcima , ledi krv u žilama kada im se pripisuje riječ „Rechtsradikale “ tj. „radikalni desničar.“ Ta riječ nije samo pejorativni naziv za ideološke neistomišljenik e, nego ona ima svrhu kriminalizirati i patologizirati kulturnu baštinu svih konzervativaca. Ono što je šezdesetih godina prošlog stoljeća bilo nešto najprirodnije u Njemačkoj sa nazivom „desničar“, postalo je desetljetnim semantičkim pomicanjem nešto strašno i kriminogeno, od čega njemačka javnost mora zazirati. Ministrica pravosuđa Brigitte Zypries, nedavno je predložila primjenu sličnih drakonskih zakona za sve zemlje članice Europske unije. Za njemačku minijaturnu NDP, stranku, koja u ljevičarskom žargonu slovi kao „neo-nacistčka stranka“ , kaže se da je njen svaki drugi član špijun državne službe.

Njemačka je rijetka zemlja u Europi u kojoj je glasanje na referendumu nije dozvoljeno, tako da se njemački narod nije mogao izjasniti, poput ostalih europskih naroda, niti glede sporazuma u Maastrichtu 1992., niti glede prihvaćanja valute eura 2001.g., niti ima danas pravo da se plebiscitarno izjasni o neeuropskim došljacima u Njemačkoj. Njemačka je jedino važna zemlja kada treba financirati Europsku uniju u Bruxellesu, čiji rad i birokracija ovise jedino i isključivo od novaca njemačkih poreznih obveznika. Urede Verfassungsschu tza imaju sve savezne države u Njemačkoj, sveukupno 16, plus savezni Verfassungschut z. Kritičari njemačkog sustava popularno zovu Njemačku „DDR light“ ili „BRDDR“.

Čini se da mnoge zemlje u istočnoj Europi, kao Hrvatska, Rusija ili Srbija imaju—a da toga nisu niti svjesne - više medijskih sloboda nego je to slučaj danas sa Njemačkom. Mnogi Hrvati naivno misle da će im Europska komisija pomoći u mogućim lustracijama bivših komunista, zaboravljajući da su glavne odredbe Europske unije upravo borba protiv nacionalizma, t.j. desničarenja u istočnoj Europi, a ne borba protiv komunističkog nasljeđa. Konačno titoistička Jugoslavija imala je veliki broj simpatizera među brojnim današnjim službenicima Europske komisije, kao na primjer kod bivših marksista, bivših prijatelja Jugoslavije i Titoizma, utjecajnog šefa Komisije, José Manuela Barrosa ili Javiera Solane.

FRANCUSKA: JEDNOUMLJE

Francuski jezik je puno bogatiji jezik nego hrvatski, ali postoji hrvatska riječ koja najbolje prenosi smisao francuske riječi „la pensée unique“: jednoumlje. Niti bogati njemački, niti engleski jezik nemaju takvu hrvatsku ili francusku riječ za novo intelektualno jednoumlje.
Uvjereno je mišljenje da je ljevica sinonim za inteligenciju, mudrost i toleranciju, a da su desničari debili. Djelomično je to točno. Postoje za to subjektivni i objektivni razlozi. Desničari vole puno pričati o zajedništvu, premda nigdje nema toliko razmetljivog individualizma i svađa kao kod desnih intelektualaca. Marksistička ljevica oduvijek je imala bolji osjećaj za disciplinu i prihvaćanje dogmatskog načina razmišljanja. Drugi razlog je objektivne i važnije prirode. Nakon rata ljevica u Europi je nasilno preuzela kulturnu hegemoniju i počela nametati silom i milom svoje ideje. Velik broj francuskih desničarskih autora i novinara bili su ušutkani, fizički likvidirani, ili su im djela zabranjena. Prvu stvar nakon ulaska generala Philippa Leclerca u Pariz, 25. kolovoza 1944., nije bio proces denacifikacije, nego val osvete lijevih intelektualaca prema svojim bivšim literarnim desnim kolegama. Malo je tu bilo politike; najviše je bilo jala i osjećaja intelektualne taštine – toliko tipične za sve pisce u svim vremenima. Više od 200 francuskih autora, umjetnika akademika i književnika našlo se na meti liberalno –komunističkih čistki radi stvarne ili nestvarne kolaboracije sa njemačkim vlastima. Naknadno je veliki broj tih desničarskih, profašističkih umjetnika i akademika rehabilitiran, ali ne i njihova politička esejistika koja je i dalje zabranjena. ( D. Venner, Histoire de la Collaboration, 2000).

Ima li paralele sa Hrvatskom 1945 g? Dakako. Hrvatska desnica se u tisku prikazuje kao brdsko-guturaln a i dinaroidno- seoska grupacija. No ostaje misterij kamo su nestali hrvatski „gradski“ desničari nakon 1945.g.? Zašto se ne govori o partizanskim likvidacijama nebrdskih i neguturalnih desničara iz Zagreba, Dubrovnika, Splita, Sarajeva nakon 1945.? Uz požrtvovni rad zagrebačkog gradskog poglavarstva, mladih arheologa, geologa, paleontologa i speleologa, moglo bi se naći velika groblja od Tuškanca do Šestinskog dola, gdje bi znanstvenici pomno mogli promatrati oblik zagrebačkih kostiju. Čemu hodočastiti samo u daleki Bleiburg kada cijeli bijeli grad Zagreb počiva na gomilama kostiju? Hrvatska je izgubila 1945. g. svoju građansku klasu- odnosno najbolji dio svog genetskog fonda: artistocid - kojem više nema lijeka.

O patogenezi jugoslavenskog komunizma ne treba gubiti vrijeme na knjigu Ante Pavelića Strahote zabluda, nego čitati svjetske politički korektne klasike koji su došli do istih zaključaka: bivše komuniste i titoiste, Antu Ciligu i Milovana Đilasa. Da li je slučajno da se u hrvatskim školama te knjige ne unose u nastavni plan? Jednu je stvar lagano empirijski potvrditi: U pravilu svi ljevičari i komunisti, prije ili kasnije skrenu u liberalni antikomunizam, pa čak i do zagovornika ekstremne desnice. Ne postoji niti jedan jedini povijesni slučaj da je jedan jedini fašistički ili desničarski intelektualac ikad postao komunist.
Francuska je desnica imala tijekom hladnog rata snažnu protutežu domaćem ljevičarskom jednoumlju i realnoj opasnosti od sovjetskog komunizma. Nije slučajno što se Aleksandra Solženjicina prvo prevodi u Francuskoj, a tek puno kasnije u Njemačkoj. Pariz slovi već puna dva stoljeća kao glavni grad intelektualne ekstremne desnice u Europi. No naziv „ekstremna desnica“ ( extrême droite) francuski desničari nikada ne koriste, budući da oni sami vuku svoje intelektualne korijene – za razliku od Engleske i Amerike- među ranim anti-marksistič kim socijalistima, antiklerikalcim a, te ujedno pokazuju tradicionalno veliku odbojnost prema Crkvi, kapitalizmu i buržoaziji. Bez dvojbe da je i Ante Starčević bio pod utjecajem francuske „socijalističke “ desnice. Naročito je to vidljivo u današnjoj francuskoj stranci Front National koju skriveno podržava znatan broj francuskih profesora i pisaca.

Kako se komunizam ruši na Istoku tako se njegove metode primjenjuju na Zapadu. 13. srpnja 1990 g. kasno navečer, po vrućoj i sparnoj noći, kada je pola francuskih zastupnika već otišlo na godišnji odmor, Francuska skupština donosi zakon (Journal officiel br. 90-615 ) čiji je „cilj spriječiti svaki rasistički, antisemitski i ksenofobni čin.“ Navedeni zakon je temeljen na pravosuđu Nirnberškog suda i Sporazuma u Londonu, od kolovoza 1945. Zakon predviđa kaznu od 30.000 eura za „osobu koja niječe zločine protiv čovječnosti kako su oni definirani u članku Nirnberškog suda“, glasi u tekstu. U zadnjih par godina ovaj zakon će imati drakonske efekte na školstvo, medije i na intelektualne i akademske slobode. Intelektualni arhitekt tog zakonskog prijedloga je bivši profesor prava, bivši socijalistički ministar pravosuđa u vladi predsjednika François Mitteranda, i političar sa velikim simpatijama za Izrael, Robert Badinter (na Balkanu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Badinter potvrđuje avnojevske granice ). Neposredni povod donošenja zakona bilo je oskvrnuće, u svibnju 1990.g., židovskog groblja u francuskom gradiću Carpentras —djelo za koje se još dana danas ne zna tko je počinio. Navedeni zakon poznat je po imenu „Fabius Gayssot“, t.j po imenima dvojice zastupnika Fancuske skupštine, od kojih je jedan bio bivši ministar socijalista, a drugi komunist. Zakon je odmah naišao na val kritike tadašnje desne oporbe i mnogobrojnih intelektualca radi zadiranja u slobodu govora.

Glede manjka slobode govora u Francuskoj, u prosincu 2005., je 600 francuskih intelektualca potpisalo javno peticiju u svim važnijim glasilima, pod imenom „Sloboda povijesti “, u kojoj oni traže ukidanje „Fabius Gayssot“ zakona. Među potpisnicima peticije nailazimo na imena ljudi koji su deset godina prije bili najveći zagovornici tog istog zakona! Zaključak je da su multikulturalna društva poput Francuske labava društva, u kojima sloboda govora prije ili kasnije vodi do sukoba. A kad zagrmi onda svaki liberal i ljevičar trči svom plemenu. Bivša Jugoslavija bila je školski primjer latentnog kaosa od kojeg multikulturalna zapadna Europa nije ništa naučila.

Problem slobode govora dodatno je danas zakompliciran u Francuskoj radi snažnog arapsko - francuskog lobija koji se sada nastoji nametnuti kao suparnik jakom pro-cionističko m lobiju LICRA. Najviše prosvjeda protiv rasizma ima danas kod brojnih francusko - arapskih intelektualaca i udruga koje optužuju francuske cioniste i državu Izrael — za rasizam.

AMERIKA: STAROZAVJETNA SAMOCENZURA

Vozeći se južno po autoputu 40, u saveznoj državi Oklahomi, prema gradu Tulsi, kada se skrene u neko manje naselje, može se tu i tamo vidjeti na mobilnim kućicama zastava sa svastikom, sa keltskim križem ili pak zastava bivših država američke Konfederacije. Normalno je ugledati u blizini i skupine bradatih naoružanih civila koji drže kratke dvocijevke PGS- 10. Amerika je jedina zemlja na svijetu koja ustavno dozvoljava svakom pojedincu da javno ističe bilo kakav amblem ili obilježje, i bilo kakvo političko znakovlje, ili da javno izjavi bilo kakvo političko mišljenje. Ako skupina Amerikanaca danas želi držati prosvjede sa nacional -socijalističko m zastavom ili sa crvenom petokrakom pred zgradama Ujedinjenih naroda na East Riveru u New Yorku — pravno i policijski to im je dozvoljeno. Dovoljni je samo obavijestit obližnju policijsku stanicu. O takvim slobodama Europa može samo sanjati. Prvi Amandman američkog ustava svetinja je koju nitko ne smije dirati.

No ova slika vara. Konačno cijeli političko-medij ski rječnik na današnjem Zapadu, kao „govor mržnje,“ „politička korektnost“, „intelektualna samo-cenzura“ nastao je u Americi. Univerziteti i mediji, a u zadnjih dvadeset godina i visoka politika, zaklonjeno je lovište ljevičara, bivših trockista, a u zadnje vrijeme feminista, pederasta, klubova Afro-Amerikanac a i Amero-Meksikanc a. Svi oni imaju pravo da se organiziraju u svoje zavičajne klubove, a pored toga i dobivati dotacije, bilo iz lokalnog bilo iz državnog proračuna. Svaki pokušaj Euro-Amerikanac a, pogotovo studenata, da osnuju svoje europsko-američ ke klubove ili udruge na univerzitetima, nosi rizik da ih se proglasi „white supremacists“- težak i uvredljiv izraz koji odmah diskreditira i ima loše posljedice za karijeru bijelog Amerikanca.

Medicinska pomoć je skupa u Americi, i zaista 50 milijuna Amerikanca, za razliku od najmizernijeg Europljana, nema nikakve zdravstvene zaštite. No u bolnicama u Americi na ulazu stoji naslov da je „ zabranjena diskriminacija protiv stranih stanovnika“- što god to “strani“ ( foreign) može značiti. U praksi bijelci su ti koji plaćaju ilegalne imigrante u Americi, čiji broj se procjenjuje službeno na 13 milijuna, a neslužbeno na 20 milijuna. Suprotno globalističko-k apitalističkoj propagandi, imigranti, pretežno iz Latinske Amerike, ne donose ekonomsku korist Americi, nego naprotiv oni su teret koji koče Ameriku u ekonomskom razvoju i stvaraju stalnu klimu rasne balkanizacije. Afro-američka obitelj u Americi u prosjeku je u plusu (besplatne usluge, medicinska pomoć, školstvo, itd) u iznosu od 17.589 dolara godišnje; latinsko–američ ka obitelj u plusu je 18, 284 dolara. U isto vrijeme prosječna bijela američka obitelj u gubitku je ( porez, prirezi, izdaci za državne potrebe ) 24.165 dolara godišnje ( E.S. Rubinstein, „Affirmative Action Costs and Beneftis by Race“ ( 2007). Priče o nekom bijelom rasizmu i ugroženosti neeuropskog stanovništava nisu više danas točne. Jer da jesu ne bi stranci iz današnje Somalije, Azije, i Latinske Amerike tako hrlili u Ameriku.

Danas 35 posto američkog stanovništva čine građani neeuropskog podrijetla, što se očituje i sve većoj samocenzuri kod bijelih Amerikanaca. Bijelom poslovođi, vlasniku tvornice ili trgovine, ili dekanu nekog univerziteta, pomisao da ukori svog zaposlenika koji nije bijelac ili da ga izbaci s radnog mjesta radi nerada – ravno je profesionalnom samoubojstvu. Praksa je, ne samo u službenim državnim institucijama na saveznoj i lokalnoj razini, nego čak i kod privatnih tvrtki, da se tjedno organiziraju multikulturalne ( višerasne ) seanse gdje se beskonačno i plačljivo debatira o „etničkoj osjećajnosti“ o „bijeloj krivnji“ i „vježbanju tolerancije prema različitosti“ — i gdje se koriste riječi apstraktne i totalitarne naravi koje napadno podsjećaju na bivši jugoslavenski žargon. Pravni termin „affirmative action“ teško je prevesti na hrvatski; ta je riječ gramatički besmislica, ali koja je dosad imala ozbiljne političke i pravne posljedice. Otprilike pojam „affirmative action“ odgovara bivšem jugoslavenskom „republičkom ključu“, koji u Americi danas u svom izdanju, podrazumijeva da se državnim dekretom uposli odgovarajuća kvota neeuropskih Amerikanca. U praksi to znači 30 posto – i to bez obzira na njihov kvocijent inteligencije ili visinu konceptualnog razmišljanja (Nakon 1965 g. mjerenje inteligencije je zabranjeno u Americi, osim u nekim dijelovima vojnih snaga). Svatko lagano može dobiti otkaz ako se neke njegove riječi protumače kao „uvredljive“ za pripadnike neeuropskih manjina. Gotovi ista pravna načela i sankcije na snazi su danas u Australiji i Kanadi.

Međusobna medijska harangiranja, prozivanje za „antisemitizam“ , „rasizam“, „anti-islamizam “, „pro-islamizam“ , itd., standardna su stvar u Americi. No po izdavaštvu, Amerika daleko odskače po slobodi govora od Europe. Brojne knjige koje su jedva dostupne u Europi, lagano se mogu dobiti u Americi. Tako knjiga The Israel Lobby, (2006), od dva poznata američka znanstvenika, profesora Stephena Walta i John Mearsheimera, već pune dvije godine puni novinske stupce i stvara velike medijske, akademske i političke potrese, ali i gadna politička etiketiranja. U knjizi autori pišu o velikom utjecaju cionističkih lobija ( AIPAC, ADL, B’nai B’rith), uključujući Amerikance neokonzervativc e, židovskog podrijetla ( Paul Wolfowitz , Douglas J. Feith, Elliot Abrams, Richard Pearl, itd. ) koji su imali presudnu ulogu na vanjsko-politič ke odluke predsjednika Georga W. Busha i rat u Iraku. ( Knjiga se navodno danas prevodi u Hrvatskoj). Nepotrebno je navesti da su oba dva autora također prozivani kao antisemiti - termin koji je potpuno izgubio svoje prvobitno značenje. Nisu oni sami. Bivši savjetnik predsjednika Ronalda Reagana, desničar, katolik, Patrick Buchanan, često se radi svojih revizionistički h knjiga spominje kao antisemit. ( Osamdesetih godina Buchanan se angažirao za Dr. Andriju Artukovića i Ukrajinca Johna Demjanjuka ).

U Americi, ideološka demarkacija više nije „lijevo naspram desno“, nego „da li biti za Izrael ili ne“. Ikona demokratske stranke, Nobelovac, liberal i bivši predsjednik Amerike, Jimmy Carter, na pritisak cionističkih lobija nije dobio pozivnicu da govori na nedavnoj velikoj konvenciji demokratskog predsjedničkog kandidata Baracka Obame u Denveru. Razlog tomu je njegova knjiga Peace not Apartheid (2006), u kojoj Carter aludira na Izrael kao diskriminirajuć u zemlju protiv Palestinaca. Norman Finkelstein, američki ljevičar, profesor, veliki prijatelj Palestinaca i autor Industrije holokausta ( 2006), kojemu su roditelji stradali u drugom svjetskom ratu, dobio je nedavno zabranu ulaska u Izrael. Prije toga izgubio je mjesto stalnog profesora na katoličkom fakultetu De Paul, u Chicagu.

Manje poznatih sličnih slučajeva, uključujući i manje poznate osobe iz političkog i akademskog života ima na stotine, ako ne i na tisuće u Americi. Psihoza straha od slučajnih susreta sa nekom kontroverznom osobom utiče na to da često ugledna osoba iz političkog i javnog života izbjegava bliski susret sa nekom kontroverznom osobom na lošem medijskom glasu, u nadi će tako moći izbjeći moguću stigmu nepoćudne ili političke nekorektne osobe. Disidenti u komunizmu bili su puno hrabriji, možda iz razloga što je postojao komunistički fizički teror – i nada u Zapad. U Americi praksa samocenzure veoma je jaka kod političara i kod akademika, što se najbolje vidi u njihovom jeziku. U američkom jeziku sve se manje koriste potvrdne rečenice, a sve se više koriste kondicionalno vrijeme i eufemizmi. Ta praksa sve više prelazi i u njemački i francuski jezik koji u zadnje vrijem čak preuzimaju i američku sintaksu. Prijatelj Palestinaca, ljevičar rusko-židovskog podrijetla koji živi u Haifi i koji se obratio na kršćanstvo, književnik i prevoditelj Israel Shamir, (inače sin poznatog sovjetskog bivšeg NKVD-ovca), napada u svojim knjigama cionističke krugove u Americi i Francuskoj radi deformiranja javnog i političkog govora. ( Masters of Discourse, 2008).

Netočno je optuživati židovske lobije i cioniste za manjak slobode govora u Americi. Američka jezična samocenzura ima svoju starozavjetnu, protestantsku i kalvinističku pozadinu izraženu u fingiranoj samozatajnosti. Suprotno krivim predodžbama u Europi, društveno priznanje građana u Americi smatra se puno važnijim od njegovog materijalnog bogatstva.

ESTRADNA CENZURA

Marko Perković Thompson uspio je učiniti ono o čemu svaki desni političar u Hrvatskoj može samo sanjati. Suhoparne političke riječi i politikantstvo danas više ne prolaze. Nije slučaj da su danas glazbenici, glumci i filmske dive diljem Zapada postali politički pretendenti. Tamo gdje nacionalisti i desničari nisu uspjeli sa svojim dosadnim govorima i svađama, desni glazbenici uspijevaju svojim pjesmama, pogotovo ako su one prihvatljive za mladež. Europski mladi nacionalisti i desničari ne traže identitet u filozofiranju i čitanju zamornih knjiga, nego u popularnim rock sastavima. Ikona europskih mladih nacionalista je grupa Laibach iz Slovenije, poznata među bijelim nacionalistima diljem svijeta, a još poznatija po svojoj antiliberalnoj koreografiji. Thompsonov “meta-politički ” uspjeh u Europi i Hrvatskoj nije dakle nikakva novost.

No i u estradi postoje ideološke zabrane i policija misli. Njemačka policija je ljeti 2005. godine ponovno prijavila hard rock sastav Boehse Onkelz “radi pozivanja na rasnu mržnju.” Na velikom koncertu pored Cottbusa, bilo je tada više od 100.000 mladih Nijemaca. “Verfassungssch utz” je reagirao na pjesme Boehse Onkelza koje su protumačene kao “mržnja protiv antifašista i pederasta” (”Antifa,” ” Ohne mich,” Scheisse passiert”). Michael Regener član njemačke hard rock grupe Landser, 2003.g. je osuđen na 3 godine zatvora radi pjesama koje su protumačene kao „veličanje nacional-socijalizma“.
Mladež u Europi, a tako i u Hrvatskoj, dijeli se danas po svojim glazbenim ukusima i po stilu života na lijeve “punk” i “hip hop”, a u načelu su pristaše multikulturaliz ma i žestoki protivnici nacionalizma. S desne strane su poklonici koji se identificiraju sa glazbom “dark gothic rock”, i folk gothic ili “industrial“, a čiji nastupi se u Njemačkoj službeno tumače kao veličanje fašizma i poticanje na rasnu mržnju prema strancima. Nije slučajno da u načelu europske grupe više vole gostovati u Americi gdje njihove pjesme nisu izložene zabrani.

Perković Thompson bio je izložen kritici u vodećim europskim novinama kao i poteškoćama glede dobivanja vize za Australiju i Kanadu. Thompson slovi u njemačkim medijima kao “ekstremni desničar” i suprotno uvjerenju brojnih njegovih poklonika u Hrvatskoj, razlozi zabrane koncerata Thompsona u Puli ne leže samo među lokalnim hrvatskim političarima. Uostalom, nezamislivo je da sličan inozemni sastav poput “Thompsona” nastupi i nekom velegradu u Njemačkoj ili Nizozemskoj i da na njemu budu nazočni ugledni lokalni političari kao što je to bilo nedavno u Zagrebu. To još jednom pokazuje da Hrvatska još uvijek ima više slobode govora nego ostale zemlje u Europi.
Thompsonova lirika, iz ljevičarske i globalističke perspektive tumači se kao veličanje fašizma i rasizma ( “lipa Kajo roda mog, ne udaj se za drugog.”), ili kada on pjeva o obitelji, o djeci i ratničkom duhu ( “ja sam duša hrvatskih ratnika; domovinu tražim i stijeg što se vije“). Od takvih stihova liberalna multikulturalna Europa, službeno zazire. Kada bi Thompson pjevao u stil „hip hopa“, ili “gangsta rapa”, kako je potrebno uživati u pedofiliji, uzimati drogu “crack”, ili ubiti nekog bijelog policajaca, kao što to često pjevaju brojne afroameričke “rap” grupe u Americi, vjerojatno bi on danas postigao slavu u Hollywoodu. To potvrđuje postmodernu tezu da je svaka istina, bila ona glazbene, povijesne ili političke naravi, isključivo stvar dogovora, konsenzusa – i duha vremena.
Prijavi Administratoru
#3 LAŽNI "LIBERALIZAM"-S AMO DRUGA STRANA TOTALITARNE MEDALJE NA MALO "FINIJI" NAČINpreporod 2012-01-31 05:05
Izvrstan člnak gospodina KREMERA.Ovo je zaista pravo osvježenje i po opsegu i po dubini i širini.
Zahvaća naš ključni problem:
Bivšu "dojenčad" sa "sise" jugoslavenštine ,titoizma i "socijalizma"
izvrsno prilagođena u novom podneblju
"LIBERALIZMA"
koji odjednom postaje "demokratskiji" i od starih ZAPADNIH DEMOKRACIJA,
Da zaista fenomenalno su ti KAMELEONI
prilagođeni tom novom svijetu.Čak se nimalo ne stide niti PRIVATNOG VLASNIŠTVA,niti skupih automobila,vila ,ljetnikovaca,p ozamašnih honorara,bankov nih računa i plaća.
Interesantno da kod nas PUČANSTVO sve to dobro vidi,ali kao hipnotizirano ne shvaća i ne kritizira
te ekscse materijalizma kod tih navodnih
IDEOLOŠKIH ČISTUNACA.
Dovoljno je samo pogledati IMOVINSKE KARTICE tih APOSTOLA LIBERALIZMA od Pusićke Josipovića,Mila novića,Čačića,p a da upadne u oči dobra materijalna sređenost i čak i bogatstvo tih navodnih"zastup nika radništva" i "boraca za PRAVDU".
Ustvari pomnijom analizom pa i istragama moglo bi se lako utvrditi nelegalnosti,st rani prijatelji i "platiše" i "mutni izvori" u stjecanju stanova i drugih luksuza.
Ali pošto u velikoj mjeri zahvaljujući
TOTALNO "STROGO KONTROLIRANIM", PRISTRANIM I MANIPULIRANIM MEDIJIMA,A I U PRAVOSUDNIM STRUKTURAMA te se neugodne činjenice "guraju pod tepih".
Jedna od najvećih hrvatskih tragedija
je da se te DVIJE PARALELNE REALNOSTI
obojene u CRNO (desnica) i u "BIJELO" (lijevi anacionalni tzv."liberalizam")
prodaju pučanstvu "POD ISTINU" tako besramno ,tendeciozno i perverzno.
U te prevare,opsjene i manipulacije koje ovoga puta mogu biti i FATALNE ZA HRVATSKU NACIJU spada,po tzv "VLADAJUĆIM LIBERALNIM STRUKTURAMA" reklamiranje,"p rodavanje"i forsiranje hrvatskom pučanstvu
ovog ilegalnog i lažiranog "REFERENDUMA" za ulazak u "EUROPSKU UNIJU".
Gosp.ZDENKO KREMER ovim svojim sjajnim
esejem baca svijetlo na taj NEOLIBERALNI
SUSTAV VRIJEDNOSTI,U SPREZI SA ANACIONALNIM ,MASONSKIM I ATEISTIČKIM GRUPACIJAMA, TJ. SVJETONAZOR koji ustvari nikada nije ni izišao iz TOTALITARNIH ČIZAMA i nije sposoban stvoriti bolju budućnost i prosperitet hrvatskom narodu.
Prijavi Administratoru
#4 Dijagnoza i lijekOgnjistar 2012-01-31 23:53
Dok u diagnozi bolesti ima puno tocnoga, predlozeni lijek nam ne ce pomoci.

Posebno ne 0% kamate i "open S/W"!

Uostalom, 3 mjesecni americki bond ima kamatu od 0.06%!
3 Month 0.06%(danas) 0.04%(jucer)
Prijavi Administratoru

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća

Zadnje vijesti

Zadnji komentari

Tko je na vezi?

  • dantun
  • 1 korisnik
  • 66 gostiju

Uvjeti korištenja

Portal HKV-a

Izvorni prilozi objavljeni na ovom portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje imena autora, odnosno izvora.

Licenca GNU

Naša udruga

Hrvatsko kulturno vijeće

HKV djeluje od 2006. i nezavisna je udruga građana s više od 1300 članova, mahom hrvatskih intelektualaca.

Kontakti

Stranice članova

Učlani se i predstavi

Članovi naše udruge ugledni su intelektualci, umjetnici, književnici, političari, novinari, poslovni ljudi i studenti. Predstavite se i vi!

Članovi

Izbor publikacija

Izaberi, pročitaj, preporuči

U pripremi imamo cijeli niz zanimljivih publikacija koje će se moći naručiti preko Portala. Rado ćemo poslušati i vaše preporuke.

Trenutna ponuda

Prijava na Portal