Marija Slišković: Nije moguće graditi bolji svijet prešućujući dobro i ističući samo zlo

(Govor u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, povodom Dana mirovnih inicijativa, 18. siječnja 2012.)

Prisjećamo se ratne prijetnje, naših, strahova, slutnji dolaska zla, prisjećamo se i obilježavamo naš odgovor na tu prijetnju i prvi iskazani poziv sačuvati mir i nastale političke probleme riješiti razumom.

Vrijeme se odnosi na prve dane 1991.g. i ultimatum koji je JNA postavila novoj demokratski izabranoj vlasti u RH.

Ponovit ću kao bezbroj puta do sada, jer jeDoprinos ženaDoprinos majki, žena, svih onih koji su se odlučili ukupno u stvaranje boljeg svijeta mora počivati na dobrim djelima. Danas govorimo o izuzetnom djelu zaustavljanja rata, pozivu na razum i mir potrebno ponavljati, da je 64 000 građana Zagreba tada molilo za mir.

Treba ponoviti da Zagrepčanka gđa Olga Carević poziva svoj srpski narod da sve probleme rješava demokratskim putem u Hrvatskom saboru a ne u Srbu.

Treba ponoviti da se ubrzo nižu inicijative, apeli, upozorenja, molbe za sprječavanje ratne prijetnje, duboko uvjereni da svijet neće dozvoliti rat na ovim prostorima na koncu 20 stoljeća.

Častan je to odnos i iskazana odgovornost u želji za civilizacijskim rješenjem nastalih političkih problema na prostoru tadašnje Jugoslavije. Na to trebamo biti svi ponosni. I na uspjeh obrane i pobjede također.

Stoga je i naše nastojanje da se ne dozvoli zaborav nad ovim plemenitim djelima. Potrebno je uspostavom Dana mirovnih inicijativa grada Zagreba u povodu prvog javnog obraćanja JNA i poziv na mir prenijeti mladima, snagu majki a kasnije i cijeloga naroda da su uloženi veliki napori u sprječavanju rata, ta saznanja trebaju biti trajna inspiracija izgradnje i očuvanja mira.

Doprinos majki, žena, svih onih koji su se odlučili ukupno u stvaranje boljeg svijeta mora počivati na dobrim djelima. Danas govorimo o izuzetnom djelu zaustavljanja rata, pozivu na razum i mir.Ne prešućivati dobroDanas djeca ni u jednoj školi kao i do sada neće ništa čuti o nastojanju majki da se rat spriječi. Ne će djeca ništa naučiti o ljubavi majki prema svojoj djeci i onda kada su veliki vojnici i kada im netko stavi oružje u ruke. Neće djeca čuti da majke ne želi da njeno dijete ima istinsko oružje od kojeg može stradati i on i netko drugi. Kako prešućujući o dobru, a sprječavanje rata to svakako jest, možemo učiti djecu boljem svijetu

Na trg J. bana Jelačića 17. i 18. siječnja 1991.g na poticaj majke sina vojnika Josipe Milas Matutinović stale su još majke Daniela Furjan, Nela Galeković, Marija Slišković i još nekoliko majki, ( nemamo kontakt, molimo da se jave).

U večernjim satima 18.1.1991 Apel je predan predsjedniku predsjedništva tadašnje Jugoslavije gosp. Stjepanu Mesiću.

To sam govorila prije godinu dana ovdje na istom mjestu u nastojanju da se ovaj dan prihvati kao službeni Dan mirovnih inicijativa.

U tome smo uspjeli imamo prihvaćen Dan i zahvaljujem svima koji su tom nastojanju pridonijeli. Ovo je prva godišnjica obilježavanja.

Ono u čemu nismo uspjeli je da se u odnosu na spoznaju i prihvaćanje značaja ovoga dana nije ništa promijenilo. Gotovo da smo opet na početku i da je pred nama opet dugotrajan rad u nastojanju da ovo djelo majki dobije istinsko vrednovanje.

Danas djeca ni u jednoj školi kao i do sada neće ništa čuti o nastojanju majki da se rat spriječi. Ne će djeca ništa naučiti o ljubavi majki prema svojoj djeci i onda kada su veliki vojnici i kada im netko stavi oružje u ruke. Neće djeca čuti da majke ne želi da njeno dijete ima istinsko oružje od kojeg može stradati i on i netko drugi. Kako prešućujući o dobru, a sprječavanje rata to svakako jest, možemo učiti djecu boljem svijetu.

Prije par dana u povodu obilježavanja dvadesete godišnjice priznanja Hrvatske na skupu koji je bio sazvan tim povodom a istinski povod je bila promidžba za referendum oko ulaska u EU prvi puta od hrvatskog političara čula sam riječ samosvijest i potrebu izgradnje samosvijesti svih nas. Očito je strah da smo toliko prestrašeni i bezvoljni da bi referendum mogao proći neželjeno učinio da se izgovori ta riječ. Samosvijest koja nam je uskraćivana kroz prešućivanje sveg dobra koje smo činili u vremenu rata i zla, namećući nam jednakost koju ne možemo prihvatiti jer smo svjedoci svih naših nastojanja da rat zaustavimo učinjeno ja naše nepovjerenje prema mnogima pa tako i prema zajednici drugih naroda Europe.

Dobro je da je izgovorena ta riječ, samosvjestan čovjek ili narod nema strahove od drugih.

Takvi smo bili 1991.g. samosvjesni, nismo imali strahove od drugih, ni od moćnog oružja, ni moći političkih manipulacija.

Izgradnja samosvijesti, vrednovanja vlastitosti ne gradi se prešućivanjem dobra. Ne postaje samosvjestan čovjek ili narod podcjenjujući djela, zemlju, kulturu, povijest, doprinos svijetu. Niz primjera bi mogla navesti koji govore o načinu odnosa prema svom, jedan je iz jučerašnje jutarnje emisije na Hrvatskoj televiziji:

Prilog o mladom bračnom paru koji se vjenčao u Dubrovniku i tu odlučio ostati živjeti. Dubrovnik biser Hrvatske pa i svjetske kulture, arhitekture, povijesti, našem prelijepom Dubrovniku, reporter kaže: odlučili su se za avanturu došli su iz Sidneya živjeti u Dubrovnik. Gospođi Kait ponekad nedostaju shopingcentri.

UpravoDobra djelaSvatko baš svatko očekuje da mu se vrednuju dobra djela koja čini za zajednicu. Mi smo to činili za našu djecu, zemlju, narod, Europu, Svijet. Sve bi danas bilo drukčije bez iskustva rata i mi, i zemlja i Europa koju danas s tim iskustvom gledamo s nepovjerenjem a uvijek smo živjeli s osjećajem pripadnosti tom rečenicom rečeno je sve, mladi par dolazi iz grada i zemlje ovog vremena. Koliko god gradili nikada neće imati povijest našega Dubrovnika, što bi oni a i mnogi drugi dali za tu povijest, ponos dugovječnog postojanja. Novinar hrvatske televizije a televizija oblikuje mišljenja i stavove sve to podcjenjujući kaže da mladi par čini avanturu, kao da je stigao u pustaru, prašumu. Oni su se odlučili za bolje, ljepše, nešto što se stoljećima gradilo, njegovalo, voljelo.

Samosvijest se gradi ističući s ponosom da se mladi par odluči za ljepotu življena u okružju našeg Dubrovnika, želeći im dobrodošlicu, jer mi jesmo narod koji dobronamjernima uvijek poželi dobrodošlicu.

Mi jesmo narod koji na ratnu prijetnju nije odgovorio „pozivom na oružje za rat, s ponosom ističemo da smo to učinili za obranu", to je činjenica koliko god je htjeli preoblikovati, mi smo tražili mir i to za gradnju samosvijesti nije dobro preoblikovati i tajiti.

Zato smo i u do sada tiskanih šest knjiga Žene u Domovinskom ratu, Snaga ljubavi: činiti dobro, vraćajući se u mračno vrijeme rata i stradanja, pišući o dobru zadržavali samovrednovanje, samosvijest, našu snagu i ponos.

Dobro je da je primijećen nedostatak izgradnje samosvijesti. Ako referendum prođe za njih neželjeno upućujem ih na činjenicu da su tome sami doprinijeli. Kažnjavajući nas za ono što nikada nikoga nisu kaznili, prešućujući naše stradanje, patnje, trpljenje. Svatko baš svatko očekuje da mu se vrednuju dobra djela koja čini za zajednicu. Mi smo to činili za našu djecu, zemlju, narod, Europu, Svijet. Sve bi danas bilo drukčije bez iskustva rata i mi, i zemlja i Europa koju danas s tim iskustvom gledamo s nepovjerenjem a uvijek smo živjeli s osjećajem pripadnosti.

Dakle usvajajući službeno Dan mirovnih inicijativa očekujemo da se tim prihvati i vrednovanje, povod i činjenica zbog kojih je taj dan prihvaćen. Očekujemo da će to biti temelj učenja izgradnje mira i samosvijesti ljudi koji se neće bojati drugih jer će vjerovati u vlastite vrijednosti i snagu dobra koja je ugrađena u temelje naše Hrvatske kao dijela svijeta dobrote.

Marija Slišković