«Mami»

Kad bih trebala predstaviti sebe u jednoj riječi, i imala na raspolaganju sve riječi svijeta, odabrala bih baš ovu.

Sve ono što jesam, što bih željela biti, kako bih voljela sagledati sebe, kako bih voljela da me vide drugi, ono što ne bih mijenjala i na što uvijek mogu biti ponosna, sadržava ta obična malena riječ.

Mami. Baš tako me nazvala moja trogodišnja kći.

A ona, ona nikoga ne zove. Ni imenom, ni zamjenicom, čak ni pokretom ruke...

Svijet u kojem ona stanuje ponešto se razlikuje od ovog nama poznatog, pravila su malo drugačija, u jeziku vrijede sasvim drugi semantički principi - naime, on služi za zabavu, pjesmu, oponašanje zvukova koji nas okružuju.

Zašto bi voda baš trebala biti voda...kad ona šumi, grglja, klokoće, hladi....previše divnih zvukova i svojstava ima da bismo je bukvalno nazvali - voda. Tko kaže da to mora baš tako biti?

Ljepota drugačijeg

Prije godinu i po dana, kad sam se tek privikavala na postojanje strašne riječi na A u svom životu, kad sam nastojala biti hrabra i ne prepustiti se očaju, kad sam još onako intimno vjerovala da ako ne izgovorim na glas 'autizam', da problema ustvari ne će ni biti jer ono što ne izgovorimo, to ni ne postoji; tada sam polako počela otkrivati ljepotu drugačijeg.

Išlo je vrlo polako i postupno. Kočio me onaj tipični ljudski strah od nepoznatog, sputavale su me predrasude, kinjilo me ono uporno pitanje: zašto baš meni? Zašto?

Boljelo me društvo njenih vršnjaka u toj mjeri da su mi suze dolazile na oči u trenucima kad bi ih drugi ljudi smatrali blago rečeno čudnim, boljele su me i pekle podignute obrve slučajnih prolaznika kad bi malena izražavala strah ili negodovanje na načinNevino pitanjeNajviše me ipak zaboljelo jedno sasvim nevino i jednostavno pitanje mog najstarijeg sina, jednog prosinačkog jutra baš poput ovog danas: Mama, zašto seka ne priča? na koji je jedino znala i mogla, a ja, ja nisam svima ni mogla ni htjela objašnjavati da ona nije zločesto derište, a da ja nisam nesposobna mama koja ne zna i ne može kontrolirati svoje dijete u situacijama koje po nekakvim uvriježenim normama zahtijevaju određeno ponašanje.

Zašto seka ne priča?

Najviše me ipak zaboljelo jedno sasvim nevino i jednostavno pitanje mog najstarijeg sina, jednog prosinačkog jutra baš poput ovog danas: Mama, zašto seka ne priča?

Pogledala sam u te lijepe i pametne Josipove oči, to su oči kojima ne možete lagati, i prvi puta jasno i glasno rekla: seka ne priča zato što je malo drugačija od tebe i Roka. Ona ima autizam.

To je bila prekretnica. Jednom kad prevališ riječ preko usana, sve bude lakše.

Kad se konačno pomiriš sa stvarnošću, tada si spreman s njome se suočiti.

Zgazila sam svoje strahove, svoje sramove i svoje taštine ko' neželjenog kukca, pomirila se s Bogom kojem sam u svom jadu dodijavala na načine kojima se danas ne ponosim i shvatila da sam dobila ne križ, već dar.

Što ću s tim darom, ovisi o meni.

Novi svijet

Otvorio mi se sasvim novi svijet. U njemu je prestala važiti forma, a jedini bitan bio je sadržaj. Učvrstile su se ionako čvrste spone u mojoj obitelji - ono što te ne slomi, zaista te osnažuje - i krenuli smo ispočetka...

Da je lako, nije. Vrijede sasvim nova pravila - prisiljena sam bila stati i dešifrirati osmijeh. Dešifrirati gestu. Zagledati u oči. Znate li uopće koliko različitih emocija odašilju ljudske oči?

A te male oči boje lješnjaka učile su me nečem novom, što sam na kraju htjela ne htjela morala početi primjenjivati i na svoju okolinu. Ne možeš se tome oduprijeti, jednom kad počneš tako gledati ljude oko sebe, zarazno je, i nema povratka na staro.

U ova luda stresna vremena, kad nemamo vremena jedni za druge, kad je stati i biti tu za druge prije iznimka nego pravilo, kad je luksuz iz kakofonije zvukova razabrati riječi poput molim, hvala i oprosti, počela sam učiti kako stati i slušati.

Kad sam to svladala, shvatila sam da sa svojom ljepojkom komuniciram na dnevnoj bazi toliko višeslojno i bogato, da me ta činjenica zaprepastila.

U jednom čvrstom zagrljaju, čvrstom a bez riječi, sadržano je toliko toga, samo to moraš prepoznati.

Možemo li to svi? Zašto to više ne činimo?

Polazim od sebe, meni je trebalo malo dijete da mi otvori oči, no bi li se to dogodilo da se stvari nisu poklopile baš kako jesu? Zašto malo po malo gubimo ljudskost?

I vraćam se na onu običnu malu riječ s početka cijele ove priče: mami.

Što sve ona govori! Samo treba znati stati i slušati.

Ja te volim. Ja te trebam. Zbog tebe se osjećam sigurno. Budi tu za mene. Mami.

Nikolina Nakić
blog.vecernji.hr