Kritika Geopolitike

Uvodne riječi i početne definicije

„Euroazijska ideja predstavlja temeljitu reviziju političke, ideološke, etičke i vjerske povijesti čovječanstva te nudi sustav klasifikacije koji teži prevladati dosadašnje uobičajene klišeje“

Aleksandar Dugin[1]

Svrha ovoga rada je kritički prikaz jednog od najpopularnijih pojmova današnjice kada govorimo o dinamici globalnih političkih događanja. Ovaj rad ne će biti tek kritički prikaz geopolitike kao znanosti, ili kritika pojedinih ideologija proizašlih iz geopolitike, kao primjerice euroazijanizma ili eurokontinentalizma, nego će u Geopolitikasebi sadržavati važnije elemente povezane s pojmom geopolitike. Također, mora se naglasiti da će se na kraju ponegdje izaći iz okvira geopolitičkih razmatranja, čisto stoga što je za objektivno razumijevanje određene stvari, za utvrđivanje gdje je glava a gdje rep, potrebno i duhovno udaljavanje od te stvari, promatranje iz daljine i promatranje s visine, kako bi rekao Friedrich Nietzsche[2]. Kako bismo shvatili što je geopolitika, u važnom trenutku moramo prestati biti geopolitičari. Što se tiče pojma geopolitike, kao standardan „leitmotiv“ retorike mnogih intelektualnih suvremenika, njegova je popularnost već dosegla takvu razinu da se uzima zdravo za gotovo, poput nečega što je odoljelo svim izazovima povijesti te se zasluženo izborilo za svoje mjesto pod suncem, kao suvremena paradigma. Osim kao predmet rasprave intelektualaca, za geopolitiku gotovo pa možemo čuti i na ulici, u raspravi među opijenim društvom, predmet je rasprave internetskih foruma te je se često promatra i kao dio internetskoga aktivizma[3], predmeti poput naftovoda i cjevovoda[4], kartografskih projekcija svijeta[5], zastava država[6] također nalaze svoje mjesto kao kotačić u geopolitičkom stroju. Već uočavamo da se iz geopolitičke teorije izrodilo mnogo političkih sustava i ideoloških doktrina koje nailaze na sve veći broj poklonika. Kroz posljednjih nekoliko desetljeća teško da postoji i jedan dio čovjekova djelovanja koji se ne razmatra kroz prizmu geopolitike i njezinih raznih derivacija. Što nam taj munjeviti razvoj i sve veći utjecaj pokazuje? Svjedočimo li stvarno ideji, nečemu čije je vrijeme jednostavno došlo? Ili se pod prvotno uočljivom krinkom događa nešto drugo? Za početak, moramo se udaljiti od svih političkih sustava i ideoloških doktrina koje nose stijeg geopolitike i prikazati geopolitiku sa čisto znanstvenoga stajališta.

Osnovna definicija geopolitike, za koju se većina poznavaoca problematike[7] može složiti bez većega razilaženja Geopolitika 3oko bitnih detalja i koju ću samostalno pokušati utvrditi, jest da je geopolitika disciplina koja se bavi proučavanjem djelovanja određenoga zemljopisnoga prostora na čovjeka kao dijela određenoga kolektiva te kakav će taj kolektiv biti u svojim kulturološkim djelovanjima u odnosu na sebe samoga i u odnosu na ostale kolektive koji su se oblikovali na nekom drugom zemljopisnom prostoru. Pod kulturološkim djelovanjem misli se poglavito na način političkih i ekonomskih djelovanja jednoga društva, dok se pod zemljopisnim prostorom obuhvaćaju svi aspekti geografije, počevši od klimatskih utjecaja, demografije, reljefa, veličine, prirodnih resursa, potencijala tehnološkoga razvoja, mentaliteta, povezanosti sa susjednim državama, nadmorskoj visini i općenito svega povezanoga s geografijom. Stručnjaci geopolitike nastoje pronaći korelaciju između kulturoloških djelovanja i dijelova geografije te kroz analizu uočenih uzoraka pokušati proniknuti u srž političkih događanja. Primjeri takvih korelacija mogu biti, recimo, što za Rusiju znači beskrajna prostranost Azije ili uže govoreći Sibira kada se gleda njezino stajalište naspram ostalih država; kakvi mogu biti pravci razvitka odnosa sa susjednim europskim, bliskoistočnim i istočnoazijskim narodima? U kojoj mjeri ona ima stvarnu moć nad takvim područjem ili je ta vladavina tek simbolična? Možemo se također pitati duguju li Sjedinjene Američke Države svoju sadašnju moć morskom izoliranošću s ostalim kontinentima i je li njezina morska prostranost upravo početni dio njezine moći u smislu slobodne, neosporavane ekspanzije? Možemo se pitati zašto na prostoru europskoga kontinenta postoje turbulentni politički odnosi u pitanju zaraćenih brojnih država, počevši od antike. Pitanja koja nisu nužno političkoga karaktera, koja možemo postaviti vodeći se principima geopolitike su primjerice: zašto narodi afričkoga kontinenta ne mogu razviti civilizacijski model takve razine kakve posjeduju europske, američke i u zadnje vrijeme azijske države? Moramo li tražiti uzrok u samom zemljopisnom prostoru Afrike u pitanju njezine surovije klime i divljine? Ili se jednostavno u afričkom prostoru stvorio afrički čovjek kojemu su strani i jednostavno nepotrebni elementi današnje suvremenosti?

Postoji jednostavno bezbroj mogućih primjera i nije svrha ovoga rada nabrojati ih što više. Problem današnjega globaliziranoga svijeta traži rješenja i tumačenja, a geopolitika se postavila kao jedno od tih rješenja. Osim što se pokušava tumačiti sadašnjost, sve se više tumači i prošlost, vodeći se mišlju da su principi geopolitike uvijek bili među nama, ali tek smo ih u posljednja dva stoljeća uspjeli spoznati kao posljedicu sažimanja obzora našega svijeta zbog globalne komunikacijske revolucije koja je sve države svijeta na silu zbližila kao nikada do sada te tek sada razna, zagonetna strujanja ljudskoga duha koja se ispoljavaju u raznim epohama povijesti prožeta ratom, revolucijama, napretcima, trijumfima, katastrofama i ostalim fenomenima, možemo uvidjeti i rastumačiti u svojem pravom svjetlu. Kao posljedica te teorijske spoznaje, konačno možda možemo riješiti problem budućnosti te zadovoljavajuće točno predvidjeti buduće događaje i na svrsishodan način djelovati na njih. Doduše, navodeći nekoliko posljednjih rečenica već smo zagazili jednom nogom u područje ideoloških derivacija geopolitike. Namjera je ambiciozna, no u traženju rješenja došlo se do još većih problema, specifično govoreći problem geopolitike kao discipline i problem geopolitičkih doktrina, a još uže govoreći, manjkavost temeljnih argumenata geopolitike te ideološka projiciranja. U prevelikoj zanesenosti konceptima i teorijama došlo je do jednoga velikoga procjepa koji se više ne može zanemariti, koliko ga se god pokušava zanijekati, u jednoj ružnoj disonanci melodije današnjih vodećih geopolitičkih doktrina i akorda njezinih temelja. Taj se procjep pokušava popuniti gomilanjem raznih novih izvedbi geopolitičke misli i upravo zato danas sve više svjedočimo pojmovima poput geoekonomike, astropolitike, teopolitike, noopolitike, geoprava i još mnogih drugih. Što bi drugima izgledalo kao prirodan razvoj i napredak jedne misli, vrlo lako može značiti pokušaj rastezanja vizija proizašlih iz manjkavih temelja na cijeli svijet. Procjep o kojemu govorim jest onaj između apstraktne čovjekove misli i svijeta oko sebe kojega pokušava protumačiti tim apstrakcijama, no kako prečesto biva, čovjek ne prilagođava svoje apstrakcije tumačenjem raznih fenomena svijeta, nego želi vidjeti svijet kako njegovo apstraktno promišljanje nalaže. No, vodeći se vrhunskom definicijom Philipa Kindreda Dicka, da je „stvarnost ono što ne odlazi kada prestanemo vjerovati u nju“[8], sve glavne temelje i principe te maglovite nauke stavit ću na kušnju i prikazati stvarnu vrijednost geopolitike u današnjemu svijetu. Tumačimo li geopolitikom svijet kakav on uistinu jest ili kakav bismo željeli da je?[9][10]

Problematika odnosa čovjeka i prostora

Što zapravo znači taj geopolitički odnos? Kako točno prostor djeluje na razvoj čovjekova kolektiva? Što točno u tom zemljopisnom prostoru ima najveći utjecaj na čovjeka i na koji će se točno dio čovjeka najviše odrazit? Znači li to možda da će određen čovjek, određenoga zemljopisnoga prostora razviti sasvim drugi karakter na nekom drugom prostoru? Može li se taj utjecaj raščlaniti i analizirati znanstveno ili je to možda tek nerazrađena teorijska pretpostavka? Kako se pitanje prostora odnosi na kulturu i religiju i jesu li te pojave uopće uzete u obzir u teoriji geopolitike? Je li određenom prostoru suđeno da vječno stvara pobjednike, s obzirom na iskoristivosti resursa u industrijske svrhe i strateškoga smještaja na kugli zemaljskoj, ili će možda određena rasa ljudi biti uspješna gdje je god postaviš i moći stvoriti nešto od ničega? Znači li primjerice more u geopolitici samo sredstvo pomorskoga prometa i ratovanja, dok je kopno samo dobro utemeljena tvrđava s koje je moguće obujmiti cijeli svijet, takozvani svjetski otok? Smatram poprilično začuđujućim manjak zanimanja prema tim temeljnim pitanjima i problemima geopolitike te njezin daljnji povijesni razvoj kada se sve to uzme u obzir. Doduše, postoje različita tumačenja tih odgovora i mnogi koji su se uhvatili u koštac s tom problematikom čak i nisu geopolitičari. Primjerice, Oswald Spengler govori o prafenomenima i praornamentima određenoga krajolika i kako ljudi kada su prožeti i pod djelovanjem tih ornamenata razvijaju poseban pogled na svijet iz kojega se rađa jedinstvena kultura. Prema njegovu tumačenju, sve kulture i civilizacije svijeta prožete su tim duševnim rađanjem i razvojem te iz toga izvire sva kultura, sva religija te kroz daljnje grananje i razvoj politika određene civilizacije[11]. U svim oblicima organizma kulture, u arhitekturi, umjetnosti, do najobičnijega ritma života na gradskoj tržnici očitava se praornament određenoga krajolika. Ovo je poprilično metafizički način razmišljanja i jedna velika problematika sama za sebe, no nije li to barem pokušaj objašnjenja odnosa čovjeka i prostora koji naizgled nedostaje u geopolitičkoj doktrini? No, čak kada bi i teorija geopolitike posezala za tim gotovo metafizičkim objašnjenjima, ne bi li zapravo, kao i u nedostatku bilo kakva objašnjenja, bila zapravo puka „pseudoznanost“, intelektualni otrov kako je poneki doživljavaju?[12] Vodeći se možda više tim metafizičkim razmatranjima nego znanstvenima, možemo sigurno osjetiti jednu vrstu povezanosti čovjeka sa svojim rodnim krajolikom, ali kako to kauzalno prikazati kroz jedan misaoni sustav?

Što je s ostalim argumentima? Ako možda ne možemo dobiti zadovoljavajuće viđenje geopolitičkoga prostora, što je s geopolitičkim čovjekom? Što pojedinac i kolektiv zapravo znače u teoriji geopolitike? Kao čisti politički subjekt, kao deterministički vođena figura na svjetskoj šahovskoj ploči jer se time naš svijet u zadnje vrijeme često zamjenjuje? Tko upravlja bijelim figurama, a tko crnim? Dati odgovor na ova pitanja bilo bi dati odgovor na samo iskonsko pitanje čovjekova života i njegove sudbine, a tko je među nama dovoljno hrabar da može sigurno tvrditi da zna odgovor na takvu vrstu pitanja, bez da se gubi u maglovitim religioznim i filozofskim tumačenjima? Određeni su euroazijanisti pokazali srednji prst znanstveno-kritičkoj analizi etiketirajući je kao proizvod materijalnoga, atradicionalnoga svijeta te grlom u jagode navalili na sakralnu geografiju koja se bavi duhovnošću kardinalnih točaka svijeta.[13] Sama teorija geopolitike tu se nalazi poput puke pozadinske fusnote. Svi ovi navodi dodatno zamagljuju značenje i smisao geopolitike. Ne samo da se geopolitika prikazuje kao pseudoznanost u čistom znanstvenom smislu, nego kada se dohvaćamo i sakralnih ili ideoloških principima možda bismo mogli govoriti i o nekim oštrijim kritikama. Ono što se često nadovezuje pojmu određene ideologije je demagogija. Sljedeće poglavlje obuhvatit će i jednu i drugu kritiku kroz prikaz temeljnih postavaka geopolike koje su postavili pojedinci koji se smatraju njezinim utemeljiteljima.

Problematika antagonizma kopna i mora

„Tko vlada istočnom Europom, zapovijeda Heartlandom; tko vlada Heartlandom, zapovijeda i Svjetskim Otokom; tko vlada Svjetskim Otokom, posjeduje svijet.“ Mackinder[14]

Jedna od vodećih geopolitičkih postavki je dvojnost kopna i mora, misao da su sve ljudske civilizacije bile podređene djelovanju tih elemenata, promatranje povijesti kao takozvanoga sukoba „morskih“ i „kopnenih“ principa u kojemu je svaka dosadašnja poznata civilizacija bila ili dio kopna ili dio mora. Taj se pogled na svijet razvija tumačenjem određenih zamisli „duhovnoga oca geopolitike“, Halforda Mackindera, iz njegova glavnoga djela „Geografska glavna točka povijesti“. Njegove zamisli počivaju na geostrateškim podjelama svijeta na središnju azijsku točku iz koje se razvila „Heartland“ teorija te uključuju i varijacije na temu „Rimland“, teorije koju je razvio Nicholas John Spykman[15]. Dok geostrategija podrazumijeva važna svjetska područja moći, u kojima će ekspanzionistički i natjecateljski nastrojene države svijeta ostvariti odlučujuću premoć nauštrb drugih, geopolitički doktrinari, barem u pogledu antagonizma kopna i mora, okreću vodu na svoj mlin. Jedan od pokazatelja takve namjere tvrdnje su izvjesnog Karla Schmitta u njegovu djelu „Kopno i More“:

„...Povijest planetarnoga sučeljavanja Istoka i Zapada se u svoj svojoj punoći može svesti na temeljnu dvojnost elemenata: Zemlje i Vode, Kopna i Mora..

...Ono što danas nazivamo Zapadom predstavlja jedan od svjetskih Oceana, polukuglu na kojoj se nalaze Atlantski i Tihi ocean. Sučeljavanje pomorskoga i kontinentalnoga svijeta − to je ona globalna istina u osnovi objašnjenja civilizacijske dvojnosti koja stalno izaziva planetarnu napetost i stimulira čitav proces povijesti.

U kulminirajućim trenutcima svjetske povijesti sukobi zaraćenih velikih država pretvaraju se u ratove između stihije Mora i stihije Kopna. To su primijetili već ljetopisci rata između Sparte i Atene, Rima i Kartage. No, sve je do određenoga vremena bilo ograničeno na Sredozemno more. Ljudi još nisu znali za ogromne prostore, velike oceane, planetarne sukobe. Odmah ističem da treba praviti koncepcijsku razliku između stihije Mora i stihije Oceana.“ [16]

Njegovo stajalište o dvojnosti kopna i mora te planetarne napetosti koje izazivaju dovoljno govori samo za sebe. Ali, u tom će se pogledu dodatno trebati proučiti projiciranje te napetosti u rana povijesna razdoblja, u ovom slučaju misleći na Spartu i Atenu te Rima i Kartage. Sukobi i odnosi između tih gradova/država, republika/civilizacija kao odlika te prizme misli naširoko su i nadugo prihvaćeni, posebno kod euroazijanističke filozofije, ali i njihovih protivnika nazvanih euroatlantistima[17]. Također, svi daljnji povijesni sukobi na isti se način pokušavaju prikazati. No, koliko to odgovara stvarnoj biti? Je li uopće dosljedno samim geopolitičkim principima i vrijedi li stvarno taj geopolitički princip uz današnji globalizirani svijet i za zatvoreni antički svijet? U teoriji, ako bi se taj princip mogao dokazati, to bi svakako bio dobro utemeljen argument za linearnu geopolitičku sliku svijeta, stoga idemo razlučiti njegovu vrijednost. Kada izvučemo sukobe tih entiteta iz konteksta, izgleda kao da se stvari slažu na svoje mjesto, no nije li to izrazito proizvoljno tumačenje? Usredotočimo se na sukob Rima i Kartage kao sukoba kopna i mora, gdje Rim spada pod stijeg kopna, a Kartaga pod stijeg mora. Ako teorija nalaže gotovo isključivo sukob kopna i mora, kako se ukupna povijest Rima uklapa u tu sliku? Nije li Rim većinu svoje povijesti ratovao sa svojim sjevernim keltskim i germanskim susjedima? Ne bi li to bio čisto sukob kopnenih civilizacija koji je bio jednako surov i nemilosrdan poput rata protiv Kartage? S obzirom na to da je Apeninski poluotok duboko situiran u Sredozemlju, kako uopće možemo govoriti o civilizaciji kopna? Kartaga se isključivo razvila kao pomorski dominantna zemlja jer je u svojoj državnoj jezgri bila po pitanju moći neosporavana, njezina teritorijalna okolina bila je ispunjena nepreglednim pustinjama i po pitanju moći, inferiornijim numidijskim i libijskim plemenima, čista nužnost i neimanje drugih razumnih alternativa razlog je postojanja Kartage kao pomorske sile, dok je u istom trenutku Rim morao zagospodariti vlastitim poluotokom, vodeći ratove s Etruščanima, Ilirima te braneći se od galskih provala i kasnije germanskih prijetnji. U drukčijim okolnostima Rim bi vjerojatno postao pomorska sila kalibra Kartage, no činjenične su ga okolnosti primorale uzeti drugi put ili je bilo shvatiti te činjenice i djelovati na njih ili je bilo propatiti njihove posljedice. Opet uzimajući u obzir argument elementarnih antagonizama, kako se Hannibalova Kartaga uklapa u opis civilizacije mora? Nevjerojatan pothvat prelaska Hannibala preko alpskih planina i strahoviti porazi koje je pretrpjela rimska vojska u bitkama kod Cannae[18], rijeke Trebije te Trazemanskoga jezera bili bi čisti odlici civilizacije koja je kopneno ratovanje dovela do savršenstva. Duh Hanibalova pothvata utjelovio se u kasnijim rimskim velikanima poput Cezara koji su počeli pokoravati cijeli poznati svijet. Prije Hannibala, svijet sjeverno od nepokorivih Alpi za Rim je jedva i postojao.

No, to nema nikakve veze s talasokracijom ili telorukracijom, pojmovima koji vuku porijeklo od Tukidida, već sa čisto činjeničnim stanjem strateške pozicioniranosti u odnosu na jednako moćne susjede. Još je besmisleniji antagonizam kopna i mora u pogledu grčke kulture. Vrlo je plitko tako tumačiti sukob Atene i Sparte jer potpuno jednaki parametri kao i kod Rima i Kartage djeluju kod njih. Postoji svakako nešto geopolitički u svemu tome, ali oprečnost pomorskoga i kopnenoga, kao i linearan utjecaj zemljopisnoga područja na razvoj određenoga kolektiva jednostavno ne obuhvaća sve to u svojoj potpunosti. Postoje narodi koji su bili možda u posve jednakim okolnostima kao Rim i Grčka, a opet su se prema sebi odnosili potpuno drugačije. Kako opisati, opravdati skandinavske ratove te rane unutarnje kineske ratove tim antagonizmom? Svakako je jasno da Britansko Carstvo duguje svoju moć otočnoj izoliranosti od ostatka Europe i da se iz vladavine mora očitava globalna prevlast toga carstva, no znači li to da je se odmah može svrstati u morsku civilizaciju ili je to možda čisto svojstvena zasluga britanske plemićke elite? Na britanskom su otočju i u antičko doba postojali određeni narodi, ali u geopolitičkom i geostrateškom smislu nisu postigli apsolutno ništa, ako ćemo to gledati kroz prizmu ukupnoga političkoga dosega i utjecaja čovječanstva u posljednje 3000 godina. Može se sa sigurnošću reći da postoje mjerila i elementi koje geopolitičke doktrine uopće ne uzimaju u obzir, poput recimo Huntingtonovih sukoba civilizacija ili određenoga značaja pojedine kulture prema kojemu se u grubim crtama može razaznati njezino geostrateško djelovanje, kako se da uvidjeti iz Spenglerovih tranzicija kulture i civilizacije[19]. S ovim se otvara još jedna posebna problematika koja se ne odnosi samo na nepotpunu razrađenost geopolitičke teorije, nego se možda i radi o podmuklijim nakanama koje su znak jednoga određenoga duha. Vratit ću se opet na citat Karla Schmitta: „To su primijetili već ljetopisci rata između Sparte i Atene, Rima i Kartage.“[20] Hoćemo li ga uzeti za riječ? Možemo li uistinu povjerovati u točnost te izjave nakon ove analize? Je li to možda ista težnja koja se očitava u Duginovom citatu s početka ovoga rada? Schmitt je u daljnjem tekstu još hrabriji te nastavlja istim tonom:

„Goethe je napisao panegirik navodno kraljici Mariji Lujzi, a zapravo njezinu suprugu – francuskom imperatoru: ‘Tamo gdje su tisuće ljudi smetene, sve rješava jedan čovjek (Napoleon)’. Njemački pjesnik nastavlja, imajući u vidu globalni aspekt sučeljavanja Kopna i Mora: ‘Ono nad čim su tmurna stoljeća dugo promišljala, On (Napoleon) sažme najsjajnijim duhovnim pogledom. Sve ništavno se smrvilo u prah, samo su More i Kopno tu presudni’.“[21]

Zaboravimo na trenutak sve ostalo što je bio Goethe u svom životu. Zaboravimo sva njegova djela i općenito njegov univerzalni genij koji se ispoljavao u svemu čega se taj velikan dotakao, sve je to nevažno naspram Goethea kao geopolitičara, ili još bolje kao euroazijanista ili eurokontinentalista. Koja li je povijesna nepravda nanesena njegovu djelu i liku s obzirom na to da se nigdje ne spominje kao pionir geopolitike! Također, zaboravimo sve složene elemente i bogatstva oblika jedne Kartage, jednoga Rima, jedne grčke kulture i svega ostaloga živoga pa sve to stavimo u antagonizam kopna i mora. No, uzmimo u obzir da je nešto što kaže Carl Schmitt, koji je sam svakako imao vrlo duboke zaključke ili kada to kažu današnji geopolitičari koji žele krojiti današnju stvarnost prema svojim zamislima, nešto zapravo sasvim drukčije. Sa današnjega stajališta, imamo li koristi od anakronizama povijenih tumačenja dalekih vremena? Znače li Tukididovi pojmovi talasokracije isto kao i kod Karla Schmitta? Što zapravo znači njihova „temeljita revizija političke, ideološke, etičke i vjerske povijesti čovječanstva“? Uočavanje nekih činjenica u povijesti i njihovo pravilno tumačenje? Ili zapravo samo „revizija povijesti“ koja je u suštini samo dio nekoga određenoga motiva? Moramo li proniknuti u ideološku ili povijesnu pristranost određenih geopolitičara? Što možemo sve saznati kada to napravimo?

Ideološka korupcija geopolitike

„Djelomične istine ili poluistine su često podmuklije nego potpune laži.“

Samuel P. Huntington[22]

Koja je glavna odlika svih današnjih ideologija? Što zapravo one predstavljaju? Postoji li nešto zajedničko među svima, čak ako su i naočigled potpuno različite? Baš u današnjem vremenu imamo inflaciju ideologija, cijeli današnji svijet razložen je na apstraktne koncepte, ali što je uzrok tome? Hegemonija globaliziranoga svijeta, što je u suštini hegemonija zapadne civilizacije. Siloviti pohodi europskih država nakon otkrića Novog svijeta bili su krajnje uspješni, sve ostale civilizacije cijeloga svijeta pale su pod moć malenoga europskoga kontinenta na kojemu su živjeli ljudi osvajačkoga instinkta i strasti kakve svijet prije nije vidio. Kroz nekoliko se stoljeća izražavao u obliku širenja strahovitoga razaranja, patnji, očaja i straha. Stari poretci su pali pa su zamijenjeni novim zapadnim poretcima. No, između svog tog potresa željeza i baruta, industrije i tehnologije, dogodilo se jedno mnogo suptilnije i posljedično mnogo djelotvornije i sveobuhvatnije osvajanje, čija je krajnja posljedica upravo današnji svijet u kojemu živimo. Zapadni pogled na svijet postao je univerzalni pogled na svijet, specifično, misleći na upravo onaj pogled na svijet iskovan u duhu prosvjetiteljstva koji je duhovna kolijevka svih ideologija i revolucija. Je li i to upravo srž geopolitičkoga koncepta? Je li geopolitika određena konceptualna aproksimacija suvremenih vrijednosti? Nema sumnje kada ispitujemo njezine znanstvene temelje, ali je li geopolitika iskovana prekasno, u viru idealističkih, romantističkih i materijalističkih težnji? Znanost koja to nikada nije imala prilike postati u svom čistom obliku jer je uzurpirana u svojoj adolescentnoj fazi s više strana te je do kraja korumpirana? Na kraju krajeva, zašto smatram ideologiju korupcijom? Sve ideologije su laži. I to vrste laži koje žele postati univerzalnom istinom.

Ideolozi vide svijet kakvim žele da bude i takvim ga žele nametnuti svima, često ne birajući pritom metode i sredstva[23]. Tradicionalizam, liberalizam, nihilizam, fašizam, socijalizam, euroazijanizam, euroantalizam, nacionalizam, anarhizam, ateizam i sve se gotovo grana u beskonačnost. Potpuno različiti koncepti? Potpuno iste stvari s današnjega stajališta, a objasnit ću i zašto. Ako ih promotrimo iz daljine, uočit ćemo potpuno jednaku strukturu i razvoj, u pogledu metoda i ciljeva, antagonista i protagonista. Tvrdim da sve ideologije predstavljaju temeljitu reviziju političke, ideološke, etičke i vjerske povijesti čovječanstva, no tu sličnostima nije kraj, svaka ideologija u sebi sadrži primjer primarnoga antagonista i protagonista, odnosno primarni cilj kojemu treba težiti i sve okolnosti koje sprječavaju tu mogućnost koju treba uništiti revolucijom. Dvojnost utopije i distopije, raja i pakla, nešto što nam se čini religioznim kada dublje promišljamo o tome. Sličnost geopolitičke škole euroazijanizma i marksizma vrlo nam lako može postati uočljivom. Zanimljivo je kako su se u svojim tumačenjima povijesti obje filozofije dotakle Punskoga rata gdje ga marksizam objašnjava kao sukob oko prava trgovine, ukupno gledajući da što je klasna borba za marksizam, to je sukob talasokracije i telurokracije za euroazijanizam. U vidu primarnoga antagonista za proletera u marksizmu to je viši stalež, za euroazijanizam je to euroatlantizam, koji se u stvarnosti ne pojavljuje pod takvim imenom, nego čisto kao teorijski koncept u samom euroazijanizmu. Ista se stvar odnosi i na viši stalež, koji je u stvarnosti predstavljao mnogo toga osim što ideološki koncept marksizma to nalaže. Prilično smiješan i plitak pokušaj usporedbe, rekao bi netko. Pogledajmo ukratko i neke ostale ideologije. U vidu protagonista i antagonista, cijelo je prosvjetiteljstvo borba protiv sakralne tradicije baroka i uspostavljanja kulta zdravoga razuma. Ateizam napada teizam kao simbol ljudske nesavršenosti i straha od smrti, religiju kao primarni uzrok ratova i primitivizma te njezino uništenje kao dolazak utopije, međunarodno židovstvo i paraziti liberalizma koje zatomljuju i uništavaju svu tradiciju i rasu koja će sravniti ljudsku civilizaciju (nacional-socijalizam); cijela kultura i civilizacija kao tiranin koji je odvojio čovjeka od prirode te ga suštinski iskvario i učinio ga nesretnim, težnja povratku primarnom stanju i uništenje postojećega (anarhizam); izrabljivanje žena od strane patrijarhalnoga društva, kočenje njezina istinskoga intelektualnoga razvoja i mogućnosti, uništenje patrijarhalnoga i povratak matrijarhalnoga društva kao početnicu idealnoga svijeta (feminizam). Mogao bih nabrojati sve ideologije koje postoje, našao bih iste uzorke, koliko god nam se materija činila različitom, kostur je potpuno jednak. Sve ideologije imaju jednake crte lica svoga oca, prosvjetiteljstva. Prije te epohe ljudi su imali potpuno drukčiji pogled na svijet.

Ideologije truju sve, radikaliziraju sve stupove kulture, bilo da se radi o znanosti, filozofiji, religiji ili umjetnosti. Svi osjetimo nešto poprilično vulgarno kada ugledamo neke znanstvenike ateiste koji pokušavaju prikazati ideju Boga kroz analitičke metode ili svete sakralne spise, kroz kauzalne principe uzroka i posljedice, jednako je ružna tendencija religijske pseudoznanstvenosti, poput dokazivanja da je Zemlja stara 6000 godina ili da su ljudi šetali s prethistorijskim gmazovima samo da se opravdaju neki biblijski koncepti, parodije poput alternativne medicine ili homeopatije spadaju u ovu skupinu. Sveopća današnja pismenost može mnogo lakše distribuirati znanje, no jednako tako brzo i laži se kote. Kaže se što više zakona, to korumpiranija država, a jednako se tako može i reći: što više različitih ideologija, to je korumpiranija i civilizacija. Ali svemu bi se ovome vrlo lako mogao nazirati, osjeća se zasićenost i zastarjelost ideološkim konceptima, bez obzira na to što ih nikada nije bilo više nego danas. Ne vidimo složeni mehanizam apstrakcija kojemu vladaju zreli umovi, nego nerazmrsivi gordijski čvor kojemu ne vidimo ni početak ni kraj i kojega bi bilo najbolje prekinuti. I u nekim se geopolitičkim strujama osjeća ta zasićenost. Dugin je prozvao geopolitiku neslavenskom naukom[24], ali nužnom za razvoj euroazijske ideje. Euroazijska ideja u sebi nosi svjetsku misiju suprotstavljanja euroatlantističkom/američkom unipolarnom svijetu i u duhovnom ujedinjenju Euroazijske kontinentalne mase. Euroazijanizam je u suštini želja ruske duše da se oslobodi okova zapada[25], da se modernizira, ali da i dalje ostane ruskoga karaktera, bez poprimanja ikakvoga univerzalnoga, globalnoga, no koliko će to biti moguće dok se zapadni svjetonazori uzimaju kao nužno zlo, upitno je. To nužno zlo i u samoj se Americi počinje dovoditi u pitanje, kako govore gotovo proročke riječi Samuela Huntingtona:

„Moja je hipoteza da temeljni izvori sukoba u ovom novom svijetu ne će biti primarno ideološki, ni primarno ekonomski. Dubok razdor među čovječanstvom i glavni izvor sukoba bit će kulturni. Nacionalne će države ostati najmoćniji subjekti u svjetskim aferama, ali glavni principalni sukobi svjetske politike dogodit će se među nacijama i skupinama različitih civilizacija. Sukob civilizacija dominirat će svjetskom politikom. Granice razdvajanja civilizacije bit će bojišnice budućnosti.“[26]

Ovo je vrlo bitna stvar, pogotovo za sve one koje žive pod okriljem europske civilizacije, civilizacije čije nacije još nekako drže nakon cijeloga tisućljeća krvavoga ratovanja, pod oblikom vladavine birokratske Europske unije. Tu problem euroazijanizma dolazi do izražaja jer ima imperijalističke težnje jednakoga intenziteta za kakvoga misle da Amerika ima, iako ponešto drukčijega oblika[27], američke političke elite ne osjećaju se imperijalnima u svojim težnjama, no svi koji su vodili rat s njom takvom je smatraju. Kako bi izgledao euroazijanizam svima onima koji se pod njihovom doktrinom smatraju protivnicima?[28] Što se tiče Europe i Rusije, njihovo geopolitičko pitanje je euroazijanističko pitanje, posebice među europskom desnicom koja tu ideologiju smatra sebi bliskom, i u tom pogledu, osobito u Rusiji, nema mnogo alternativa. Može se reći da ih veže zajednički neprijatelj liberalne vladavine koja je programski nazvana euroatlantizmom. Ali, zapitajmo se za sličnosti. Europska desnica smatra euroazijanizam privlačnim, u vidu sličnih tradicionalnih i konzervativnih vrijednosti i ciljeva, no koliko se sama ruska i europska tradicija razlikuju? Nisu li sami Rusi izjašnjavali posebnost svoje kulture kroz zadnjih nekoliko stoljeća?[29] I islamisti imaju izrazito tradicionalnu i protumodernističku kulturu, no opet se na nju gleda s izrazitim neprijateljstvom. Zašto europska desnica ne traži nadahnuće u svojoj bogatoj kulturi umjesto da se odlučuje hoće li nositi turban ili šubaru? Koliko se mržnje među tradicionalističkim skupinama može nalaziti pokazuje nam rat u Donbasu na istoku Ukrajine, između pro-ruskih separatista ili Ukrajinaca. Ukrajinski desni sektor prozivaju kao najgore fašiste, dok se jednakom propagandom Ukrajinci koriste naspram Rusa[30]. Je li moguća dugotrajnija suradnja? Je li opet moguć rat u suvremenoj Europi u vidu projekcije sukoba euroazijanizma i euroantlatizma? Koliko bi radikalne podjele među Europom to opet izazvalo? Može li Europa preživjeti novi sukob kao u prošlim svjetskim ratovima, dok cijeli svijet postaje ujedinjen u granicama svoje kulture? Trenutno stanje nalaže velik oprez jer moguće je da Džingis-kan opet jaše sa svojom hordom na Europu kao u prošlosti, ali ta horda više nije istrenirana i nemilosrdna konjica, nego euroazijanistička doktrina.

Alternative geopolitici?

„Cezarizam budućnosti neće uvjeravati, nego pokoravat će silom. Jedino kada sve to postane očevidno − kada osjetimo većinu kao izgovor i preziremo je; kada se uzdigne netko tko je sposoban gledati s visoka na masu, na stranku u cijelom svojem značenju, na sve programe i ideologije − jedino će tada Revolucija biti savladana.“

Oswald Spengler[31]

Trebamo li na kraju svega ovoga geopolitiku? Trebamo li tražiti alternativu u obliku kauzalnoga sustava ili ideološke doktrine? Geopolitčka analiza svih povijesnih događaja bez sumnje je vrlo obuhvatna i opširna, izgleda nam logično na trenutke, ali najlakše je biti general poslije bitke. Može li se geopolitikom obrazovati pojedinca kako bi znao prepoznati razvoj određenoga političkoga događaja u žaru trenutka? Što nas može naučiti život velikih državnika poput Napoleona, Bismarcka, Friedricha Velikoga, Lenjina, Theodora Roosevelta, Hannibala, Alexandra Velikoga, Scipiona Starijega, Hitlera, Staljina? Jesu li oni svoje uspjehe temeljili na nekoj znanstvenoj teoriji ili sakralnim spisima? Što se tiče Europe, nikada više nije političkih teorija i s ljevice i s desnice, ali Europa i Amerika sve drastičnije padaju u svojoj političkoj metodi, dok potonja čak i postaje predmet izrugivanja. Geopolitički modeli još danas traže svoju potvrdu dok joj se gomilaju sve veći nedostatci. Morat ću se vratiti na prvi dio ovoga rada gdje sam se zapitao što za Rusiju znači beskrajna prostranost Azije ili uže govoreći Sibira kada se gleda njezino stajalište naspram ostalih država. Koliko ona stvarnu moć ima nad takvim teritorijem ili je ta vladavina samo simbolička? Ovo koristim kao argument za pobijanje Mackinderove „Heartland“ teorije jer onaj tko vlada „svjetskim otokom“ neće zavladati svijetom, tim beskrajnim područjem čovjek ne može vladati, osim u ponekim žarišnim točkama, u najboljem slučaju, naseljenik toga prostora može se sakriti od svijeta; propasti mongolskih, ruskih i sovjetskih carstva tome govore u prilog. Još jedan primjer neuspjelosti geopolitičkih doktrina je onaj Trećega Carstva, takozvani „geopolitik“. Sjajna forma njemačke nacije u obliku ratnih osvajanja obezvrijeđena je u pogledu Hitlerova odbijanja suočavanja s političkom stvarnošću; koncepti poput „arijevsko-germanskoga jedinstva“, „lebensrauma“ i značajnoga podcjenjivanja ruskoga naroda u obliku osude kvazi-darvinističkom doktrinom niže rase to je onemogućilo. Što se tiče religije, svakako je postojalo mnogo značajnih vođa, posebice u katoličkoj crkvi. Dovoljno je spomenuti lik i djelo Innocenta III. No, to nema veze s religijom, osim u pogledu religijskoga nadahnuća, jer taktike, strategije i osvajanja nemaju veze s religijskim pogledom na svijet, to je isključivo nešto životinjski u čovjeku i nema veze s onostranošću, to je odlika našega svijeta u kojemu vlada „rex mundi“. Spomenuo sam mnogo povijesno značajnih osoba i gotovo možemo biti sigurni da je cijeli njihov život proživljen od strane strahovito nadarenoga pojedinca mjerilo njegova uspjeha, a ne samo određeno učenje. Pitam još jednom, treba li nam geopolitika ili neke njezine alternative? Ne. Imamo ih i previše. Trebaju nam veliki pojedinci i možda je samo pitanje sudbine hoće li nas njima blagosloviti.

Dino Ljubić
Obnova, br. 3.

 

Časopis ObnovaVaš primjerak časopisa za kulturu, društvo i politiku "Obnova" možete naručiti na e-mail adresu: casopis.obnova@gmail.com, a aktivnosti udruge "Obnova" možete pratiti na www.obnova.com.hr.

 

Literatura

Klauss DODDS, „Geopolitics: A very short introduction“, Oxford University Press 2014.
Oswald SPENGLER, „The Hours Of Decision“
Samuel P. HUNTINGTON, „The Clash Of Civilization“, Simon&Schuster 36
Oswald SPENGLER, „Propast Zapada: Svjetskohistorijske perspektive“, Demetra, Zagreb, 1998.
Oswald SPENGLER, „Propast Zapada: oblik i zbiljnost“, Demetra, Zagreb, 1998.
Alexandar DUGIN, „Osnove geopolitike“, Ekopres, 2004.
Alexandar DUGIN, „The Fourth Political Theory“, Arktos London, 2012.

[1] Aleksandar DUGIN, Euroasian Idea, http://evrazia.org/article/1445.

[2] Friedrich NIETZSCHE, Thus Spoke Zarathurstra, Simon&Brown 2011., str. 21−22.

[3] Klauss DODDS, Geopolitics: A very short introduction, Oxford University Press 2014, str. 78., BOX 11: ˝In November 2013, the social network company decided to list Kosovo as if it was an independet country (following on from the 2008 Declaration of Independence which is not recognized by Serbia). Prior to that point, Kosovars had to choose 'Serbia' if they wished to establish a Facebook accaount...

[4] Isto, str. 99.

[5] Isto, str. 103.

[6] Isto, str. 106.

[7] Encyclopaedia Britannica

[8] Phillip KINDRED DICK, I hope I shall arive soon.

[9] Oswald SPENGLER, The Hours Of Decision, str. 73.: „To see the world as it is, not as it ought to be.“

[10] Otto WEININGER, Sex And Character, str. 147: „To make a world as it is ought to be, not as it is.“

[11] Oswald SPENGLER, Propast Zapada: Oblik i zbiljnost, Demetra, Zagreb, 1998., treće poglavlje: Makrokozmos, str. 191−246. I. Simbolika slike i svijeta i problem prostora, II. apolonska, faustovska, magična duša.

[12] Isaiah BOWMAN, The New World, World Company, 1921. „Geopolitics presents a distorted view of the historical, political and geographical relations of the world and its parts.“

[13] Aleksandar DUGIN, Sacred Geography To Geopolitics, poveznica

„Sacred geography on the basis of 'space symbolism' traditionally considers the East as 'the land of Spirit', the paradise land, the land of a completeness, abundance, the Sacred 'native land' in its fullest and most perfect kind. In particular, this idea is mirrored in the Bible text, where the eastern disposition of 'Eden' is treated.“... „The West has the opposite symbolical meaning. It is the 'country of death', the 'lifeless world', the 'green country' (as the ancient Egyptians called it). West is 'the empire of exile', 'the pit of the rejected', according to the expression of Islamic mystics. West is 'anti-east', the country of 'zakata' [in russian], decay, degradation...“

[14] H. J. MACKINDER, Democratic Ideals and Reality: A Study in the Politics of Reconstruction, New York: Holt, 1919.

[15]Nicholas John SPYKMAN, America's Strategy in World Politics: The United States and the Balance of Power, New York, Harcourt, Brace and Company (1942.).

[16] http://geopolitika.org/carl-schmitt-planetarna-napetost-izmedu-istoka-i-zapada-1959/

[17] Henry Kissinger piše: „Long ago, I was fascinated with Greek history and culture. Years later, I became familiar with some aspects of twentieth century history. Like many others, I soon noticed some striking parallels between, on the one hand, the Spartan-Athenian antagonism in the ancient world, and, on the other hand, Soviet‑American antagonism in the contemporary world. As far as I am aware, although this resemblance is widely acknowledged, many of its features have not received sufficient attention from contemporary scholarships. This paper highlights few parallels, as well as a few lessons that can be drawn from them by the world's public and policy makers.“

Poveznica

[18] Polybius. The Histories, 3.117. „... of the Roman and allied infantry, 70 000 were killed, 10 000 captured, and "perhaps" 3000 survived. He also reports that of the 6000 Roman and allied cavalry, only 370 survived.“

[19] Oswald SPENGLER, Propast Zapada: Svjetsko historijske perspektive.

[20] Isto kao i 16.

[21] Isto.

[22] Samuel P. HUNTIGTON, The Clash Of Civilization, Simon&Schuster, str. 21.

[23] Boljševička i Francuska revolucija.

[24] Aleksandar DUGIN, Osnove geopolitike, Ekopres, 2004.

[25] Oswald SPENGLER, Propast Zapada: Svjetsko historijeske perspektive, str. 260 i 488.

[26] Samuel P. HUNTINGTON, The Clash Of Civilization, Simon&Schuster, str. 36.

[27] Aleksandar DUGIN, http://evrazia.org/article/1445, „Globalization – main body of modern history. In the broad sense Eurasian idea and even Eurasia as concept are not strictly correspond to Eurasian continent as geographical object. It is planet-scale strategy that admits objectivity of globalization and termination of 'national states' (Etats-Nations), but at the same time offers different scenario of globalization. No unipolar world and united global government, but several global zones (poles). This is alternative or multipolar edition of globalization. Globalization is the main fundamental world process that determines main vector of modern history.“

[28] Charles CLOVER: „Few modern ideologies are as whimsically all-encompassing, as romantically obscure, as intellectually sloppy, and as likely to start a third world war as the theory of 'geopolitics'.“

Dreams of the Eurasian Heartland

[29] Robert C. WILLIAMS, The Russian Soul: A Study in European Thought and Non-European Nationalism, Journal of the History of Ideas 31 (1970): 573−588, 27. 11. 2010., http://www.jstor.org/stable/2708261.

[30] Podrška narodu Ukrajine

[31] Oswald SPENGLER, The Hours Of Decision, str. 80.

Ned, 17-12-2017, 05:01:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0061_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).