Slovenci se i dalje uzdaju u 'originalna rješenja' Arbitražnog suda, a zaboravljaju međunarodno pravo!

Analizom posljednjeg intervjua slovenskoga ministra vanjskih poslova, kao i ranijom izjavom slovenskoga arbitra, može se zaključiti samo jedno - sa svojim stavovima nisu se odmakli od stavova slovenskog Memoranduma o Piranskom zaljevu iz 1993. u svrhu prisvajanja hrvatskoga državnog područja, bilo na moru ili kopnu. U tim svojim nakanama slovenska strana dosad je kombinirano rabila političke pritiske i vojne metode. Političkim pritiscima promijenili su zacrtanu hrvatsko-slovensku granicu nakon Drugoga svjetskoga rata i prisvojili 27 hrvatskih mjesta, granicu s prirodnog korita rijeke Dragonje samovoljno su premjestili na kanal sv. Odorika, a vojnim snagama zauzeli sv. Geru, jedinu okupiranu točku u suvremenojJernej SekolecNeki hrvatski mediji u posljednje vrijeme, zbog zatvorenosti domaćih izvora, uhvatili su se na 'udicu' i naširoko prenosili slovenske tekstove suprotiva hrvatskom stručnjaku za međunarodno pravo Budislavu Vukasu, koji navodno ne će biti neutralni arbitar, kao da će to biti Jernej Sekolec Europi, kako bi mogli nadzirati sjeverozapadni dio Hrvatske.

Komu smeta Budislav Vukas?

Samuel Žbogar dao je 'Delu' (28. siječnja) posljednji intervju u ulozi slovenskoga ministra vanjskih poslova u kojem je govorio o arbitražnom sporazumu, izboru arbitara i odnosima s Hrvatskom. No to za nas, u ovom trenutku, i nije toliko važno, koliko je potrebno nešto reći o Žbogarovoj tvrdnji da će 'arbitražni sud u kojem su eminentni autoriteti tražiti originalna rješenja koja će zadovoljiti vitalne interese Slovenije'. Raščlambom toga stava upadaju u oči dva zahtjeva – 'originalna rješenja' te 'zadovoljiti vitalne interese'. Postavlja se pitanje što bi to trebalo značiti 'originalna rješenja' i mogu li takva 'originalna rješenja' biti izvan okvira pozitivnoga međunarodnog prava. Slovenska strana to bi naročito htjela jer zna da među svojim argumentima nema one koje temelji na međunarodnom pravu. Na svojevrstan način to potvrđuje Žbogar svojom daljnjom tvrdnjom kako su arbitri pokazali 'da razumiju političku osjetljivost pojedinih slučajeva'. I tu pak ne staje u pokušaju stvaranja ozračja za političku arbitražu pa napominje kako arbitri 'uz pravne elemente imaju i politički osjećaj'. I na kraju nešto što treba citirati: 'Mislimo da arbitri koji su izabrani imaju osjećaj za eventualne političke posljedice nakon što donesu pravorijek o granici između Slovenije i Hrvatske'. Gdje se to sucima sugeriraju 'eventualne političke posljedice'. Takva izjava nije se nikada mogla čuti s hrvatske strane, iako i ona ima pravo braniti svoje vitalne interese. Žbogarovi stavovi pokazuju jedno - na tragu su poznatoga slovenskoga Memoranduma o Piranskom zaljevu u kojem je gotovo prije dva desetljeća zapisano što su slovenski vitalni interesi pa to i nije potrebno ovdje ponavljati. U međuvremenu slovenski mandatar Janez Janša zaključio je koalicijski ugovor u kojem je poseban prostor posvećen arbitraži. U podnesku Arbitražnom sudu, kako se navodi u tom ugovoru, Slovenija će svoj zahtjev utemeljiti na povijesnim i drugim činjenicama, a napose načelu pravednosti. Promatraču ne može kod toga promaći jedno - u obrani slovenskih interesa i nova koalicija rabi sve osim međunarodnoga pozitivnog prava, kao da računa na pravorijek contra legem.

Neki hrvatski mediji u posljednje vrijeme, zbog zatvorenosti domaćih izvora, uhvatili su se na 'udicu' i naširoko prenosili slovenske tekstove suprotiva hrvatskom stručnjaku za međunarodno pravo Budislavu Vukasu, koji navodno ne će biti neutralni arbitar, kao da će to biti Jernej Sekolec. Sve je bilo usmjereno kako bi se izvršio medijski pritisak da hrvatska Vlada tog poznatog stručnjaka ne imenuje hrvatskim arbitrom. No to se prošli tjedan službeno dogodilo - slovenska je strana obaviještena da je Budislav Vukas imenovan arbitrom. Slovenski mediji vijest o tome objavili su čak prije nego hrvatski. Što će slovenska strana eventualno poduzeti protiv Vukasa, pričekat ćemo i vidjeti. Međutim, to što se događa u medijima u Hrvatskoj, nije neobično. Scenarije toga mazohizma, kao primjerice s hrvatskim arbitrom, i do sada smo imali priliku gledati i čitati u raznim sličnim prilikama. U konačnici sve završi time da slovenski mediji obično počnu prenositi što pišu tzv. hrvatski mediji.

Raspisali se o navodnim zamjerkama na račun Budislava Vukasa, ali nitko ne želi analizirati svojedobnu izjavu slovenskoga pravnog stručnjaka Jerneja Sekolca koju je bilo prenijelo 'Delo' (15. svibnja 2010.) a zapravo je dorada svega onoga što je još 1993. slovenska strana bila zapisala u svojem Memorandumu o Piranskom zaljevu. Taj slovenski dokument bio je donesen u vrijeme najžešće srbijanske agresije na Hrvatsku, napada bivše JNA i srpskih paravojnih snaga. To se još onda u hrvatskim krugovima ocjenjivalo kao 'nož u leđa' i pokušaj otvaranja nove bojišnice, ali tome hrvatsko vodstvo nije nasjelo. Memorandum SANU uvelike je utjecao na razbuktavanje srbijanskog populizma, što je u konačnici rezultiralo agresijom na Hrvatsku. Slično i slovenski Memorandum o Piranskom zaljevu razbuktao je slovenski populizam koji nije imao krvave posljedice na hrvatsko-slovenske odnose, ali je zato usporio hrvatski pregovarački proces prema Europskoj Uniji, otvorio gospodarski rat, koji se na razne načine i danas osjeća, te postavio teritorijalni zahtjev prema Hrvatskoj na kopnu i moru, usprkos Konvenciji o pravu mora UN-a iz 1982., europskim stečevinama, završnom dokumentu KESS-a itd.

Od kada je donesen Memorandum o Piranskom zaljevu, slovenski stavovi nisu se promijenili ni za vlas. Stavovi slovenskoga arbitra Jerneja Sekoleca zapravo su stavovi izraženi u slovenskom Memorandumu. Dva glavna slovenska teritorijalna zahtjeva izražena su u tom dokumentu - Republika Slovenija zauzima se za očuvanje cjelovitosti Piranskog zaljeva pod njezinim suverenitetom i jurisdikcijom i za izlaz na otvoreno more na temelju dopuštenih kriterija međunarodnog prava te uvažavanje specifične situacije Republike Slovenije.

Premda se u Arbitražnom sporazumu nigdje ne spominje odlučivanje temeljem specifičnih okolnosti, Sekolec upravo inzistira u svojoj izjavi na 'specifičnim okolnostima'. U tom smislu kaže: 'Važno je da Arbitražni sporazum, koji su definirale obje strane, zahtijeva odlučivanje na temelju specifičnih okolnosti na tom području'. Podsjetimo:Memorandum s tim u svezi postavlja zahtjev: 'Glede granice na moru s Republikom Hrvatskom izvan Piranskog zaljeva Republika Slovenija isto tako zastupa stajalište da je s obzirom na specifičnost situacije potrebno uvažavati načelo pravednosti i s tim tzv. posebne okolnosti (!), koje donosi članak 12. Konvencije o teritorijalnom moru i vanjskom morskom pojasu iz godine 1958.' Za Sloveniju Konvencija o pravu mora UN-a iz 1982. kao da ne postoji. To je za njih najomraženiji dokument koji su donijeli Ujedinjeni narodi. Međutim i navedenu Konvenciju iz 1958. tumače po svojoj volji. Prva rečenica njima prihvatljive Konvencije iz 1958., međutim, jasno kaže da kad obale dviju država 'leže sučelice ili međusobno graniče, nijedna od tih dviju država nije ovlaštena, ako među njima nema suprotnog sporazuma, proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine, kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora svake od dviju država. Ova se odredba, međutim, ne primjenjuje kad je zbog historijskog naslova ili drugih posebnih okolnosti potrebno razgraničiti teritorijalna mora dviju država na drukčiji način'.

Poznati hrvatski stručnjak za međunarodno pravo i nekadašnji sudac Međunarodnog suda (ICJ) Milovan Zoričić tvrdio je da 'historijski' zaljevi moraju odgovarati u najmanju ruku četirima uvjetima - moraju se nalaziti unutar obala samo jedne države; obalna država mora u njima moći vršiti vlast; preuzimanje vlasti ne smije izazivati opravdane proteste drugih država; položaj zaljeva mora biti takav, da kroz njega ne prolaze putovi međunarodne plovidbe. Prema tome stavu bio bi zadovoljen samo jedan uvjet - tuda ne prolaze putovi međunarodne plovidbe. Taj stav Zoričić je bio iznio u knjizi 'Teritorijalno more' (1953.), a u međuvremenu je donesena Konvencija o pravu mora UN-a 1982., koja jasno kaže: 'Suverenost obalne države proteže se (...) na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem'. To je ustvari kralježnica čitave Konvencije - jus cogens. Hrvatski latinist Zvonimir Doroghy tumači jus cogens kao pravna pravila koja se ne mogu mijenjati prema volji stranaka. Takav je članak 2. Konvencije o pravu mora UN-a iz 1982. i njegovo izigravanje bilo bi izravni napad na međunarodno pravo.

Ne nasjedati na jeftine slovenske demagoške trikove

U Memorandumu se navodi da Slovenija spada 'u skupinu tzv. geografsko zakinutih država koje zbog geografskog pojasa ne mogu proglasiti svoje ekskluzivne ekonomske zone'. U tom slučaju Konvencija o pravu mora UN-a jasno kaže što je činiti 'državama u nepovoljnom geografskom položaju'. Prava iz članka 70. Konvencije s tim u svezi svim državama svijeta su jasna, jedino to nije Sloveniji, pa pravni stručnjak Sekolec i suprotno Konvenciji smatra kako slovenskoj obali 'pripada teritorijalni dodir s otvorenim morem'.'Nepovoljni položaj'U Memorandumu se navodi da Slovenija spada 'u skupinu tzv. geografsko zakinutih država koje zbog geografskog pojasa ne mogu proglasiti svoje ekskluzivne ekonomske zone'. U tom slučaju Konvencija o pravu mora UN-a jasno kaže što je činiti 'državama u nepovoljnom geografskom položaju' Po njegovim riječima 'teritorijalni dodir s otvorenim morem državnih tvorevina, koje su postojale prije Slovenije, postojao je i to treba arbitražnom tribunalu isto tako prikazati. Ovdje je riječ o činjenicama, a ne o željama'. Memorandum se, istina, ne koristi, kao Sekolec, pojmom 'dodira' koji, usput budi rečeno, ne poznaje Konvencija o pravu mora, ali zato ultimativno napominje da bi samo na taj način Slovenija 'očuvala temelj za izvršavanje svoga prava komuniciranja sa svijetom, koje je do sada imala i koje je jedno između osnovnih prava svake suverene države'. Nakon svega iznesenog, može li se tvrditi da je Jernej Sekolec neutralan arbitar o čijem je imenovanju proteklog tjedna Slovenija obavijestila Bruxelles (kao da je stranka u sporu) i Zagreb? Ako će slovenska strana osporavati Vukasa, zbog toga što je u nekim razgovorima pokušao primijeniti pozitivno pravo glede graničnog spora, jednako pravo osporavanja Sekoleca ima i hrvatska strana, budući da je "memorandumski" opravdavao slovenske teritorijalne zahtjeve.

Svu tu promidžbenu maglu koju slovenski populisti prodaju gotovo dvadeset godina javnosti, bilo kad govore o 'dodiru' ili 'komuniciranju sa svijetom', 'pravičnosti' itd., riješila je Konvencija o pravu mora UN-a u članku 17. u kojem se govori 'o pravu neškodljivog prolaza'. Taj stav glasi: 'Uz uvjet poštivanja Konvencije, brodovi svih država, obalnih i neobalnih, uživaju pravo neškodljivog prolaska teritorijalnim morem'.

Nedavno objavljeni podatci o poslovanju Luke Kopar u 2011., po kojima je ta luka pretovarila više od 17 milijuna tona roba ili 11 posto više nego prethodne godine, što je iznenadilo i samo rukovodstvo te luke, jasno kazuju da Slovenija više nego uspješno 'komunicira sa svijetom' i da ima neometan 'dodir s otvorenim morem'.

Prema tome, ne treba nasjedati jeftinim slovenskim trikovima kojima se služe kako bi prikrili svoje zahtjeve za prisvajanje državnog područja Republike Hrvatske. Hoće li im uspjeti proširiti Deželu, vidjet ćemo. Na kraju bismo mogli parafrazirati Žbogara i reći kako se nadamo da će arbitri voditi računa o eventualnim političkim posljedicama, te da će povući granicu ratione territorii. Jer mogućim promjenama granice između Hrvatske i Slovenije, utvrđene nakon Drugoga svjetskoga rata na kopnu, i udovoljavanjem slovenskim teritorijalnim zahtjevima na moru, bio bi učinjen presedan s obzirom na stavove Badinterove komisije i međunarodno pravo. Bilo bi to otvaranje Pandorine kutije u Europi s nepredvidivim posljedicama.

Marko Curać
Hrvatski list