Čačić Milanoviću zasad ide na živce

Koliko će dugo SDSP-ov premijer Zoran Milanović izdržati savez s HNS-ovcem Radimirom Čačićem, nitko ne može znati, ali da ga ta politički pragmatična simbioza stoji živaca, moglo se doznati i po reakciji prošloga tjedna kada su ga novinari izvijestili da je Čačić nepravomoćno osuđenog HNS-ovca Srećka Ferenčaka, osuđenog nepravomoćno za prijevaru tešku pet milijuna kuna, predložio za Nadzorni odbor Janafa. To što je neformalno rekao Milanović, nije za novine. Uglavnom poslao je Čačića i njegove u „stotinu onih stvari", nakon čega je ipak autoritetom predsjednika Vlade spriječio tu sramotu. Ali tako to biva kad se s vragom tikve sade. O tomu Milanović nije mnogo razmišljao posljednjih godina kada je sklapao s Čačićem predizbornu koaliciju.

Faustovski ugovor

Želja da se skine s vlasti iskompromitirani HDZ bila je kod svih članova Kukuriku koalicije toliko snažna da se olako prešlo preko sitnica poput one da u svojim redovima imaju leglo nečega protiv čega su se žestoko borili. Pristao je tada vrh SDP-a na čelu sa Zoranom Milanovićem na jedan oblik faustovskog ugovora s HNS-om, ne želeći još jednom ispustiti sigurnu pobjedu iz ruku, premda je svima bilo jasno kako je tada vladajući HDZ toliko u „downu" da bi ga sam SDP, bez drugih partnera, porazio na izborima. Sada postupno vodećem SDP-u to dolazi na naplatu, a nema sumnje da će buduće vrijeme pokazati da je to zajedništvo krhko te ga dovoditi u ozbiljne kušnje.

Pod pritiskom Milanovića Čačić je teška srca povukao prijedlog da osuđeni Ferenčak bude prvo u Nadzornom odboru Janafa, a s vremenom vjerojatno i predsjednik Nadzornog odbora te državne tvrtke. Više od samoga pokušaja da osuđenoga čovjeka stavi na izdašne državne jasle, neprobavljiviji je način na koji su čelnici Hrvatske narodne stranke, Radimir Čačić i Vesna Pusić, obrazložili taj pokušaj. Po njima, protiv Ferenčaka se vodi politički motiviran sudski proces. Time je uvrijedio hrvatsko sudstvo, a Udruga sudaca reagirala je priopćenjem za javnost. Proglasiti političkim procesom slučaj u kojemu su stvari kristalno jasne kao dva i dva, u kojemu je nedvojbeno da je Ferenčak prijevarom dobio gradski prostor za jednu namjenu, a onda ga preprodao za drugu, zaradivši sa svojim, također osuđenim partnerom, silne milijune kuna, tragikomično je.

Međutim, braneći na taj način Ferenčaka, Dvostruki kriterijiDa se kojim slučajem sve ono što se veže uz Ferenčaka ili Čačića veže uz nekog aktivista s tzv. desnice, taj ne bi preživio ni dana, samljela bi ga nemilosrdna verbalna inkvizicija lijevih političara i većine njihovih medijskih pristaša koji isto ne mjere istim, pa u tiraniji dvostrukih kriterija leži dobar dio uzroka zbog kojih u Hrvatskoj na vlast stalno dolaze ljudi iz različitih stranaka, ali između kojih nema kvalitativnih razlikaČačić zapravo brani sebe. Čačić brani arhetip političara koji su uništili Hrvatsku, koji su joj dolazili i dolaze joj glave. Zar Čačić nema iza sebe grozne slučajeve prijevare? Njegova tvrtka je nedavno i sudskom odlukom ostala dužna gradu Zadru i državi 44 milijuna kuna. Tvrtke praktički više nema, ona nema imovine iz koje bi se vjerovnici naplatili jer je Čačić na vrijeme zbrisao s novcem iz nje. Pa ako Srećko Ferenčak zbog prijevare ni u kom slučaju ne smije biti na dužnosti u državnoj tvrtki, još su veće moralne zaprjeke da Čačić bude prvi potpredsjednik Vlade RH.

Čačić i Ferenčak

Premijer Milanović se uspio riješiti Ferenčaka, ali kako će Čačića i kako mirno obnašati najvišu izvršnu vlast u državi znajući istodobno da ti je prvi potpredsjednik čovjek kojemu se sudi za tešku prometnu nesreću s dvoje usmrćenih ljudi? U pogledu te nesreće, Čačić kaže da će napustiti politiku ako bude bezuvjetno osuđen na zatvorsku kaznu. Nikad se nije dogodilo da je netko prošao na sudu bez zatvorske kazne ako je usmrtio dvoje ljudi. Moguće je da Radimir Čačić dobije samo uvjetnu, dakle da ne bude osuđen na odsluženje zatvorske kazne, moguće je da kao visoki državni dužnosnik bude imao privilegije kakve običan sudionik u prometu ne može ni sanjati, ali u tom slučaju Hrvatska će biti i već sada jest jedina zemlja na svijetu u kojoj prvi potpredsjednik Vlade ima na duši dvije smrti. Ta činjenica nije normalna, ali po mnogo čemu je Hrvatska zemlja čudesa.

Da se kojim slučajem sve ono što se veže uz Ferenčaka ili Čačića veže uz nekog aktivista s tzv. desnice, taj ne bi preživio ni dana, samljela bi ga nemilosrdna verbalna inkvizicija lijevih političara i većine njihovih medijskih pristaša koji isto ne mjere istim, pa u tiraniji dvostrukih kriterija leži dobar dio uzroka zbog kojih u Hrvatskoj na vlast stalno dolaze ljudi iz različitih stranaka, ali između kojih nema kvalitativnih razlika. To se događa zato što u Hrvatskoj godinama nema etablirane nezavisne i zdrave kritičke političke misli. Ono što se prakticiralo prema HDZ-u svih godina više je bila slijepa mržnja zbog toga što je stvorio Hrvatsku i razorio Jugoslaviju, a manje kritika zbog nepodopština svih vrsta koje su pritom prakticirali. SDP-ovac Željko Jovanović vrištao je o HDZ-u kao o Cosi nostri, ali sada mudro šuti i bježi od novinara koji ga pitaju za Čačića i Ferenčaka.

Dosljednost mu se preko noći pretvorila u prah i pepeo. U njihovoj potrebi političke eksterminacije HDZ-a, od kasnih 90-ih pa sve do danas, nisu marili previše što su u boj protiv te stranke kretali s istim ili gorim „junacima" od onih protiv kojih su ustajali. Zato se danas u smislu moralnog ozdravljenja nacije stvar nije pomakla s mrtve točke: konvertiti, trbuhozborci, apatridi i suspektni mediokriteti vode ovu državu, ne više HDZ-ovi, nego neki drugi, ali istovjetni ili čak i gori od njih. O načinima na koje je bivši predsjednik Stjepan Mesić gazio etiku i zakone tijekom deset tužnih hrvatskih godina mogla bi se složiti cijela antologija, ali osim Ante Kostelića koji ga je u jednom trenutku nazvao dikobrazom te ponekih rijetkih nezavisnih novinskih komentatora, svi ostali javnici šutjeli su, zatvarali oči ili čak pokazivali i razumijevanje za njegove svinjarije. Prosječan duh u Hrvatskoj ne će javno reći istinu dok postoji netko moćan tko će tu istinu opovrgavati.

Tek prije desetak dana aktualni predsjednik Ivo Josipović benigno je prozvao Stjepana Mesića zbog nepotrebna troška njegova ureda na koji odlazi godišnje 2.5 milijuna kuna, a od toga apsolutno nema nikakve koristi, nego još i štete. Josipović zaslužuje pljesak zbog toga premda je odavno morao prepoznati suvišnost institucije bivšega predsjednika s takvim rasipanjem novca. Prvi put s jedne službene razine u posljednjih 12 godina netko se usudio pitati Mesića: pa čekaj čovječe, tko si uopće ti? Ako je to početak demistifikacije jednog nezasluženo zaštićenog političara, manja je korist jer za Mesića ionako više nitko ne mari, ali ako je to znak da pravda kad-tad sustiže i da više ne ćemo kao narod nasjedati na takva podvale od ljudi i političara, onda je to možda tračak nade u bolju hrvatsku budućnost za koju smo već iskoristili sve velike i pljesnive riječi i demagoške ispraznice, ali ništa konkretno nismo učinili da do nje napokon i dođe ili da se barem nazire na vidiku.

Ivica Marijačić
Hrvatski list