Hoće li "Loza" imati nastavke?

Prošle nedjelje na HTV-u završen je prvi – je li i zadnji? – niz od šesnaest nastavaka televizijske serije "Loza" scenarista Vlade Bulića i redatelja Darija Pleića i Gorana Rukavine. Riječ je o zamašnom produkcijskom i stvaralačkom pothvatu nacionalne dalekovidnice. Štoviše, možda je riječ i o jednom od najvažnijih događaja u njezinoj povijesti u neovisnoj hrvatskoj državi – od onih koji daju smisao nacionalnoj odrednici u njezinu imenu.

Ovo, naravno, može zazvučati prejako, ali hrvatska država koja drži do sebe – baš kao što bi morala imati "svoju pušku na svome ramenu i svoju lisnicu u svome džepu" (a ima ih sve manje i manje) – teško može biti bez, recimo, svoje dobre nogometne reprezentacije, ali i bez televizijske serije, koju gledatelji masovno prihvaćaju kao svoju. Neke tv-sapunice, makar i gledanije, iz ovoga se isključuju, jer lebde u zraku - previše su izglobljene iz stvarnog hrvatskog vremena i prostora. O nizu imbecilnih komedijskih serija, koje kao da potvrđuju stereotip o Hrvatima kao narodu bez smisla za humor – da i ne govorimo.

"Neki dobri ljudi"

"Loza" je pak priča o borbi dviju otočkih obitelji, Radovanija i Gamulina – jedne domaće i kršćanske, a druge (zagrebački) urbanizirane i iskvarene – za isti komadić zemljišta, vinograda na fiktivnom otoku Kamparu i fiktivnoj lokaciji Malašćici. Riječ je o nekih 800 ili 900 minuta današnje hrvatske televizijske dramaturgije, odnosno o dužini od možda cijelih desetak cjelovečernjih igranih filmova. Svake nedjelje navečer gledalo ju je više stotine tisuća Hrvata.

Serija nije savršena. Ponekad je bilo u njoj stereotipova i dramaturških "rupa", ali je općenito urađena po visokim stvaralačkim i tehničko-produkcijskim mjerilima. Serija ima opći "težak ton", ali je sasvim komunikativna. Tisućama je kilometara daleko od višedesetljetnog pogubnog sindroma hrvatskih "pokretnih slika": tjeskobnog sivila.

Zasluga za to najprije je u Bulićevu scenariju, koji ima "glavu i rep" i pažljivo je i prilično znalački razrađen, u smislu poznavanja svijeta o kome govori, ali i scenarističkog zanata – a to nije nešto što se u hrvatskoj dramaturgiji podrazumijeva. Posebno je bitna bila odluka da se sukob, uvjetno rečeno, sela i grada smjesti – ne čak ni unutar jedne hrvatske regije, u ovom slučaju Dalmacije, već unutar dviju obitelji i jednog jedinog otoka, čak i kad je on u Zagrebu. Time je stvorena zanimljivaZanimljiv obratPosebno zanimljiv je obrat u odnosu na vladajuću "političku korektnost", velikim dijelom izvana nametnutu: negativci su u gradu, a pozitivci su, uvjetno rečeno, na selu. To je u suludom sustavu, u kome se "urbano" nameće kao neupitna vrijednost ili aksiom, prava prevratnička misao mreža međuljudskih odnosa, s nizom dojmljivih likova i sudbina.

Posebno zanimljiv je obrat u odnosu na vladajuću "političku korektnost", velikim dijelom izvana nametnutu: negativci su u gradu, a pozitivci su, uvjetno rečeno, na selu. To je u suludom sustavu, u kome se "urbano" nameće kao neupitna vrijednost ili aksiom, prava prevratnička misao. U središtu je obitelj, s četiri i više naraštaja, koja se brani "do posljednjeg daha". Na Kamparu se drži zadana riječ, postoji bračna vjernost, očinski autoritet, muške i ženske uloge, uzajamna privrženost lokalne zajednice... Čovjeku se tek na trenutke učini da je scenarist Bulić sustav vrijednosti, koji se obično povezuje s nekim krajevima iz dalmatinskog zaleđa i Herceg-Bosne, spustio nešto južnije, uz more. Ali, to su, i u slučaju ovog novinara, one obične natruhe "narodske sociologije". One se – kad manjka pravodobnih i točnih znanstvenih uvida, ali i kritične mase nacionalne dramaturgije u svim medijima, koja bi s vremenom izoštrila sliku stvarnog čovjeka ovog podneblja – oslanjaju na nepouzdana pojedinačna iskustva, a potom i stereotipove, u kojima Hrvati vide jedni druge.

Na Kamparu se, osim toga, poštuje i vjera. Mjesni svećenik nije nikakav pedofil niti srebroljubac, već narodski čovjek, očinski lik i prijatelj iz gostionice, koji živi sa svojim pukom. I konačno, crkvena hijerarhija, koju vladajući janjičarski mediji ocrtavaju kao tek jedan bešćutni birokratski stroj u društvu, ovdje u konačnici, i pored mafijaških pritisaka, staje na pravu stranu.

Sve u svemu, tvrdnja iz glazbene teme Saše Lošića, odnosno Tadije Bajića (Tedija Spalata) da na Kamparu žive "neki dobri ljudi", te da su "ruralne" opačine sitnica naspram onih "urbanih", velegradskih, zgodna je promjena prema gledanju, koje već dva desetljeća ovdašnja vladajuća i uvelike izvana nametnuta oligarhija pokušava ugurati u zbunjene hrvatske tikve.

Izvan začaranog kruga

HTV je konačno iznjedrio dobro prihvaćenu tv-seriju, koja uz to poštuje većinski svjetonazor svoga gledateljstva. Još jedna dobrodošla novost: ova nacionalna ustanova ovim je uočljivo iskoračila iz začaranog kruga zagrebačkog "star rock caffea" i par okolnih lokala, koji se u ovoj zemlji pokušavaju nametnuti kao mjera svih stvari. To je suvremena inačica one tjeskobne i okljaštrene Hrvatske, koja se "vidi s tornja zagrebačke katedrale".

Život se, naime, događa u svim hrvatskim zemljama i krajevima. Postoji već godinama, recimo, gotov tekst za moguću televizijsku serijsku uspješnicu o rodijaku Ćipi i njegovu svijetu moga kolege i prijatelja Petra Miloša iz Tomislavgrada u Herceg-Bosni, ali HTV se u to nije htjela ili nije smjela upustiti. I, što je posebno zanimljivo i dobro, pokazalo se da izvan Zagreba, u Splitu, Šibeniku i drugdje, ima cijeli jedan stari i novi naraštaj dosad prvenstveno kazališnih glumaca, koji mogu iznijeti cijelu jednu takvu zahtjevnu seriju. Krivi odzivStjecaj okolnosti da su i one domaće/strane televizije konačno proizvele neke gledane tv-sapunice, smještene na hrvatski jug, navele su neke komentatore u Osijeku i Rijeci da kažu, otprilike, "je li dosta više te Dalmacije?". To je potpuno kriv odziv – pravi bi bio: "Pokažimo i mi u Slavoniji, Istri, Primorju i bilo gdje drugdje da i mi imamo svoje priče, svoje pripovjedače i svoje glumce"I to tako da se glumi vrlo "filmski", a ne "kazališno", što je bio smrtni grijeh, posebno spomenutih "humorističkih" serija tipa "Naša mala klinika" i slične.

To je važno, ne samo za rast samosvijesti mjesnih umjetničkih snaga, već i radi zdrave – u ovom slučaju, i kulturne – decentralizacije hrvatske države. Stjecaj okolnosti da su i one domaće/strane televizije konačno proizvele neke gledane tv-sapunice, smještene na hrvatski jug, navele su neke komentatore u Osijeku i Rijeci da kažu, otprilike, "je li dosta više te Dalmacije?". To je potpuno kriv odziv – pravi bi bio: "Pokažimo i mi u Slavoniji, Istri, Primorju i bilo gdje drugdje da i mi imamo svoje priče, svoje pripovjedače i svoje glumce". Samo neka paze da ne nalete na kakve Mataniće, koji su svoje ličke zemljakinje tjerali da opće sa svinjama...

Takav pozitivan pomak u svijetu "pokretnih slika" dobro bi se odrazio na cjelinu hrvatske države, koju još uvijek (pre)mnogi (ne)kulturnjaci drže taocem one propale zlotvorevine. Ovih je dana, recimo, u Slobodnoj Dalmaciji jedan nekadašnji komunistički direktor tvornice karbida i ferolegura današnji Split – govoreći o kulturnoj politici, a imajući, očito, u vidu gradonačelnika Keruma i intendanta HNK-a Mucala – proglasio "Mrdušom Donjom".

Ova serija "Loza" odgovara na najbolji način i takvima, kojima je sve, pa tako i kultura, "prije bilo bolje": Milan Štrljić, Žarko Radić, Snježana Sinovčić-Šiškov, Trpimir Jurkić, pokojni Čedo Martinić, od starijih, i Vicko Bilandžić, Goran Marković, Anastazija Jankovska, od mlađih – postava je iz jednog jedinog, splitskog HNK. Ona nimalo ne zaostaje za splitskim glumačkim velikanima, koji su ostavili traga u povijesti hrvatske igrane televizijske produkcije (njima svaka čast, ali svako vrijeme mora ostaviti svoga traga u nacionalnoj baštini audio-vizualnih medija).

Ova serija je, konačno, ostavila i otvoren završetak, a ponegdje je najavljen i njezin nastavak. Započeta u vrijeme navodno narodnjačke vladavine HDZ-ovih ministara kulture Bože Biškupića i Jasena Mesića, dočekala je dolazak na vlast lijevo-liberalne družine, koja je i za njihovih mandata gotovo u cijelosti vladala kulturom, medijima i katedrama. Prema znanom političkom profilu – dovoljno je bilo svih ovih godina listati njezin sorosevski bilten za kulturu imenom Zarez – i prvim potezima nove ministrice Andreje Zlatar, ne bi iznenadilo da cijela priča o toj čvrsto ukorijenjenoj hrvatskoj "Lozi" ostane bez svoga nastavka.

Domagoj Barić
Hrvatski list