Sprdnja s osjećajima Hrvata

Tri dana gotovo nisu ni izlazili sa svečanosti u povodu pravoslavnoga Božića prvi ljudi države, predsjednik dr. Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović, a s njima i cijela laskajuća im državničko-politička svita. Od svečanoga domjenka, preko Badnje noći pa do svečane božićne mise. Čelnik srpske zajednice u RH dr. Milorad Pupovac sve ih je okupio. Valjda je anđeoski dašak svetosti naglo zahvatio sve te dojučerašnje okorjele ateiste i agnostike i oni su skrušenim držanjem, pognutim glavama kao u stanju transcendentalne meditacije, mogli spoznati istine protiv kojih su se čitav život borili.

Zatim su lomili kruh, lizali žitku pšeničnu smjesu te naposljetku biranim riječima međusobno se ulagivali i veličali zajedništvo. Mogli bismo i mi samo reći: Hristos vam se rodi, komunisti! Jest da je idilično bratstvo i jedinstvo tijekom proslave vjerskoga blagdana malo kasnije pomućeno vijestima iz Vukovara i Borova gdje su lokalni Srbi pjevali četničke pjesme, vijorili zastave strane države, nosili obilježja „krajinske vojske", vadili revolvere i noževe, ali tomu nisu ovi slavljeničari pridali nikakav značaj. Nikakav značajHristos vam se rodi, komunisti! Jest da je idilično bratstvo i jedinstvo tijekom proslave vjerskoga blagdana malo kasnije pomućeno vijestima iz Vukovara i Borova gdje su lokalni Srbi pjevali četničke pjesme, vijorili zastave strane države, nosili obilježja „krajinske vojske", vadili revolvere i noževe, ali tomu nisu ovi slavljeničari pridali nikakav značajDok se to događalo, Pupovac je u jednom intervjuu govorio o mržnji Hrvata prema Srbima, a vjerojatno im je bilo toplo oko srca kada su čuli da je u Tribunju u more bačena bista prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana pa su to šutnjom zapravo pozdravili.

Najmanji problem je u čestitkama

Najmanji je problem u čestitkama „Hristos se rodi" koje su hrvatski vlastodršci uputili pravoslavnim vjernicima. Zapravo, to uopće nije problem, nego humana gesta. Ništa sporno ni u hiperboliziranoj trodnevnoj nazočnosti pravoslavnim obilježavanjima, bez obzira što nije bilo simetrije u odnosu na tjedan dana prije katolički Božić, jer ni Josipović ni Milanović nisu bili na katoličkoj misi za Badnjak, nego samo na svečanoj božićnoj misi u zagrebačkoj katedrali. Diskrepancija se, međutim, prepoznaje u činjenici što su svi oni izvorni ateisti koji su cijeli svoj život prezirali vjeru u skladu s marksističkom krilaticom da je ona „opijum za narod".

Pupovac je bio polaznik kumrovečke škole zajedno s Jadrankom Kosor, Josipović je tri dana naricao kad je umro Tito koji ga ja nadahnjivao zajedno s ocem Antom, kojega pamtimo po progonu hrvatskih domoljuba 70-ih godina, Milanoviću ništa nije bilo jasno, nije se osjećao ni Hrvatom ni katolikom, a reda radi, na nagovor i za ljubav svoje supruge vjenčao se u crkvi. A onda je nastala hrvatska država, vjera je dobila pravo građanstva, pa su takvi, shvativši da im se politička filozofija raspala u prah i pepeo, naglo evoluirali u agnostike, ne zbog kognitivne evolucije vlastite svijesti i savjesti nego zbog konformističkih razloga. I evo ih danas na vlasti, opet dijele lekcije, opet sebe postaviše da određuju razliku između dobra i zla, svjetla i tame.

Čudovišna dijalektika

Čudovišna je ta hrvatska dijalektika. Božić, katolički ili pravoslavni, isključivo je vjerski blagdan, pa nije jasno što ateisti i agnostici tamo uopće imaju raditi. Ovo što se vidjelo na pravoslavnim božićnim priredbama zlouporaba je vjere i Božića. Ali još i prije te fundamentalne svjetonazorske razlike između naravi Božića i habitusa onih iz prvih redova, prvi paradoks je već u samome nazivu Srpske pravoslavne crkve. Svaka država ima vlastitu, autokefalnu pravoslavnu crkvu, samo se Hrvatskoj to ne dopušta. U imenu Srpska pravoslavna crkva već je sadržana više ili manje suptilna negacija hrvatske samostalne države, što je osobito dolazilo do izražaja u daljnjoj i novijoj hrvatskoj povijesti kada su pravoslavni popovi škropili paravojne postrojbe nakon počinjenih zločina nad Hrvatima.

Recimo, pak, da smo odavno spoznali podmuklu i pokvarenu politiku Milorada Pupovca pa nas najnovija politička provokacija s nagrađivanjem Josipa Boljkovca i Rade Bulata, partizanskih zapovjednika koji priznaju i ne kaju se što su ubijali Hrvate bez suda nakon Drugoga svjetskog rata, i ne iznenađuje odveć. Kako ove godine njima, tako je i lani nagradu dodijelio dr. Vojislavu Stanimiroviću, čovjeku koji je sudjelovao u agresiji na Vukovar, a po padu Vukovara, napisao da je palo „poslednje ustaško uporište".

Ali kako, pak, shvatiti činjenicu da su Ivo Josipović i Zoran Milanović s dubokim emocijama sudjelovali u tom nečuvenom ritualu nagrađivanja ubojica. To je zapravo strašno jer ne definira Josipovića i Milanovića činjenica da su poželjeli „Hristos se rodi", ni to što se odazivaju na vjerske blagdane u režiji provokatora Milorada Pupovca, nego činjenica da su u društvu agresora na zemlju koju vode i ubojica vlastitoga naroda - u društvu Vojislava Stanimirovića, Rade Bulata, Josipa Boljkovca. Ali i činjenica da bi pod svaku cijenu izbjegli susret s generalima Gotovinom, Markačem, Merčepom, Norcem...I to je taj tragični arhetip iskompleksiranog hrvatskog političara: bolji je tuđi zločinac, nego vlastiti junak.

Sprdnja s državom

Nadalje, jesu li Josipović i Milanović zaboravili da je upravo vodeći manipulator srpskoga pitanja u Hrvatskoj dr. Milorad Pupovac tijekom najteže oružane agresije svojih sunarodnjaka na Hrvatsku lažno pred svijetom optuživao Hrvatsku da je prekrstila 14. 000 Srba. Znaju li njih dvojica da je taj isti Pupovac hrabrio srpske pobunjenike u agresiji na Hrvatsku, uz ostalo odlazio je kod Veljka Đakule, vođe pobunjenika, i govorio mu da izdrži samo još nekoliko dana, o čemu je posvjedočio bivši američki vojni ataše Ivan Šarac.

Smiju li hrvatski predsjednik i hrvatski premijer, te još cijela svita njihovih ministara i savjetnika, svojom nazočnošću davati legitimitet takvim ljudima, onima koji nagrađuju i onima nagrađenima. Mogu, dakako, ali onda se moramo upitati je li ovo normalna država ili stvarno sprdnja od države u kojoj je sve pretvoreno u svoju suprotnost. Ne smije se, naravno, Smiju li?Smiju li hrvatski predsjednik i hrvatski premijer, te još cijela svita njihovih ministara i savjetnika, svojom nazočnošću davati legitimitet takvim ljudima, onima koji nagrađuju i onima nagrađenima. Mogu, dakako, ali onda se moramo upitati je li ovo normalna država ili stvarno sprdnja od države u kojoj je sve pretvoreno u svoju suprotnostnikad zaboraviti da je takav nakaradni odnos sa srpskom etničkom zajednicom stvorio HDZ, odnosno njegov bivši predsjednika dr. Ivo Sanader koji je uspostavio suradnju i koaliciju s onima Srbima koji su mišlju i djelom bili protiv samostalne hrvatske države te izravno ili neizravno u funkciji agresije na Hrvatsku, čime je nanesena i duboka uvreda i nepravda i prema brojnim Srbima koji su se rame uz rame s Hrvatima, oružjem, borili za slobodu Hrvatske. Čelnici HDZ-a ove su godine izbjegli doći na pravoslavne svečanosti, što samo svjedoči o njihovu licemjerju.

Ali činjenica da ni Josipović ni Milanović nisu rodonačelnici tog neprirodnog saveza s upravo tim Srbima, nego da je to HDZ, nimalo ih ne amnestira. Nema alibija za njihovo ganutljivo božićno druženje s ubojicama i agresorima. Osim, naravno, ako i za njih dvojicu Stanimirović, Boljkovac ili Bulat nisu pozitivni likovi naše povijesti, što ne bi čudilo, s obzirom na politiku Josipovićevih i Milanovićevih predaka, politiku u kojoj su oblikovani.

Kada se, dakle, rezimira sav taj šušur i sva ta plejada opskurnih likova iz prvoga reda, Josipović, Milanović, Čačić, V. Pusić, Milorad Pupovac, Vojislav Stanimirović, Josip Boljkovac, Rade Bulat, Budimir Lončar, Saša Perković, Željko Jovanović..., prije no što razmislimo možemo li im kao kršćani oprostiti, moramo zaključiti da su oni prekršili svih 10 božjih zapovijedi. Na žalost, nisu oni došli u te hramove na ispovijed i na pokoru, ni na preobraćenje, nego na još jednu demonstraciju zajedništva partizana i četnika kojoj je implicite bio cilj uvrijediti Hrvate, a povijesnu istinu i pravdu pretvoriti u lakrdiju. Eto, sad znamo kakve smo ljude, jadna nam majka, izabrali i komu služe. Dok smo bili država, takvo što bilo je nezamislivo.

Ivica Marijačić
Hrvatski list