Zlatko MilišaZlatko Miliša karikatura

Šutnja je zlo

Zašto pitanja o silovanjima i abortusu ne trebaju biti u fokusu političkih obračuna?

Političari, osobito u predizbornom periodu, ne bi smjeli komentirati delikatna pitanja abortusa i/ili silovanja, prije nego što se uključe različiti stručnjaci: liječnici, psiholozi, pedagozi, pravnici, etičari, osobito oni koji rade s žrtvama silovanja i znaju kako bi se zaštitila prava žrtava te prevenirale neželjene i rizične trudnoće. Tek tada je na političarima red na da donose zakonske regulative. Ne podržavam nespretnu izjavu gosp. Škore (po pitanju abortusa odnosno silovanih žena). Šef Domovinskog pokreta je izjavio: “Ako žena zatrudni nakon silovanja onda se mora dogovoriti sa obitelji što će učiniti”. Ubrzo su stigle reakcije na tu izjavu, između ostalih i od ex predsjednice DRDržave koja Škori pokazuje srednji prst. S obzirom na tu gestu pitam KGK: Što je u svom mandatu učinila za Hrvatice, žrtve ratnih silovanja i što je učinila za djecu žrtve silovanja/zlostavljanja u i izvan obitelji!? To joj doista nije trebalo. Pokazivanje srednjeg prsta ne smatram damskim potezom, a najmanje njezinom pomoći žrtvama s obzirom da je imala punih pet godina sjajnih prilika poticati rješavanje upravo ovih problema na vrlo konkretnom, a ne deklarativnom planu.

Iako snažno podržavam gosp. Škoru i njegov Domovinski pokret, što je vidljivo iz svih mojih tekstova na ovom portalu, smatram nepotrebnom i nespretnom njegovu izjavu da bi se žrtve silovanja trebale (između ostaloga) savjetovati i s članovima (svoje) obitelji glede prekida trudnoće. Struka kaže da u situacijama kada nasilni seksualni čin rezultira trudnoćom razgovor s članovima obitelji ima smisla samo ako su podržavajući za žrtvu. Tek kada su žrtve tjelesno i emocionalno sigurne, možemo govoriti o zrelom donošenju odluka.

U suprotnom, razgovor, posebno s nepodržavajućom obitelji ima negativne efekte i dodatno stigmatizira žrtvu. Po ovim pitanjima uvijek treba štititi prvenstveno prava žrtve na vlastiti izbor i nuditi joj pomoć struke koja zna kako je podržati i pomoći joj u donošenju odluka. Na ovom mjestu pada mi na um jedna ilustrativna izjava psihoterapeuta Nathaniela Brandena: "Jedan od važnijih trenutaka u psihoterapiji je onaj kada klijent shvati da nitko neće doći spasiti Silovanjega, promijeniti njegovo djetinjstvo, učiniti ga sretnim… Ako želi poboljšati svoj život, mora to sam započeti. Kao dobar primjer navodim primjer kada je jedan klijent na skupnoj terapiji primijetio: “Stalno nam govorite kako nitko neće doći. Ali vi ste došli!” “To je točno, ali ja sam došao samo da vam kažem kako nitko neće doći.” Nathaniel Branden (psihoterapeut). Stručnjaci su oni koji znaju kako Žrtvi pomoći da ona sama donese najbolju odluku.

Svojevremeno sam za jedan portal izjavio da svi oni koji pišu komentare podrške osumnjičenima za silovanje (na jedenoj plaži u Zadru) zapitao kako bi reagirali da je silovana njihova sestra. U tim se komentarima osumnjičenici slave, a žrtva osuđuje. Takvi primjeri kada se u medijima detalji čina silovanja "recikliraju" silovana osoba iznova postaje žrtvom. Morbidna je činjenica da počinitelji postaju brendirani kod vršnjaka.

Sve su to razlozi zašto se o temama seksualnog zlostavljanja, silovanja, o tome kako se osjeća žrtva treba komunicirati i izvještavati pažljivo i etično, kako ne bismo dodatno traumatizirali žrtve nasilja, koje psihoterapeutima i same često kažu da, nakon javnih istupa nekih pojedinaca osjećaju još veću bol, sram, krivnju, obilježenost… I zato se ove teme ne bi nikako smjele koristiti za motiviranje birača u predizbornim kampanjama.

Primjeri moralne izopačenosti

Jesmo li zaboravili da je Nizozemska prva odobrila stranku pedofila "Dobrosusjedske ljubavi, slobode i različitosti" (NVD – Ljubav, sloboda i raznolikost). Jedna od zadaća te stranke jest ozakoniti spolne odnose s dvanaestogodišnjom djecom. Tadašnja granica bila je šesnaest godina. Manipulirajući osnovnim ljudskim slobodama, iznosili su "argumente" kako "zabrane čine djecu radoznalom, a da je cilj "razbijanje tabua i borba protiv netrpeljivosti". Zagovornici i osnivači te stranke pokušavali su se prikazati kao nepokolebljivi borci za dječja prava! Pravima šesnaestogodišnjaka smatraju prostituiranje i sudjelovanje u pornofilmovima. Pedofilskoj stranci nizozemski Silovanjeje sud odobrio rad, uz tvrdnju da nitko ne smije ugroziti pravo na slobodno izražavanje, okupljanje i udruživanje. O dobrobiti i zaštiti djece žrtava nije bilo riječi.

Njemački mediji zadnjih dana pišu kako je Berlinska Stranka zelenih razotkrila skandal zlostavljanja djece u domovima iz kojih su djeca stavljana pod skrbništvo pedofila više od tri desetljeća. Spominje se i stranka Alternativni popis, koja je osamdesetih godina tražila legalizaciju spolnih odnosa odraslih i djece. Detaljno o ovom skandalu izvještava ovaj portal pod nazivom "Šokantno izvješće."

Može li dijete slobodno svojim izborom pristati na seksualni odnos s odraslima? Ako da, od koje dobi i s kojim posljedicama - etičkim, pravnim, pedagoškim ili emocionalnim traumama? Konkretno, 24. travnja, 2017. godine u Francuskoj je djevojčica od jedanaest godina imala seksualni odnos s dvadesetosmogodišnjim muškarcem. Čin koji je šokirao javnost (iako nije rijedak ni u Hrvatskoj-podsjetimo svako peto dijete u Hrvatskoj, kao i u Europi je seksualno zlostavljano), a odvjetnik okrivljenika, tvrdio je da se ne radi o silovanju jer je odnos bio dobrovoljan. I s etičkog aspekta nesuvislo je pitanje pristanka jedanaestogodišnjeg djeteta na spolni čin s odraslima. U Francuskoj se spolni odnos dopušta od petnaest godina, Austriji – 14, Japanu - 13 i Meksiku - 12 godina. Kod nas je donja dobna granica za davanje pristanka 15 godina, a nažalost i mi znamo čuti kako je "ona to htjela", iako je imala 11, 12, 13 godina.

Petnaestogodišnja Australka Cassidy Trevan je u prosincu 2015. počinila samoubojstvo. Njezina majka je na svom Facebook profilu otkrila razloge zbog kojih se njena kćerka odlučila na suicid. Opisuje kako su njenu kćerku namamile vršnjakinje u ekipu mladića iz škole, a potom silovali (tada 13-godišnjakinju), dok su vršnjakinje sve promatrale i čekale da iživljavanje završi. Scene silovanja su objavili njeni vršnjaci iz razreda na "društvenim Facebookmrežama". U oproštajnom pismu Cassidy je zapisala: "Ne radim ovo iz osvete učenicima koji su me silovali, dogovorili silovanje, maltretirali me zbog njega i rugali. Ne radim to zbog privlačenja pažnje. Mislim da je moja dužnost to napraviti jer se to dogodilo meni i jer školski djelatnici nisu napravili ništa da mi pomognu. Još uvijek doživljavam da mi učenici koje nikad nisam upoznala šalju poruke na Facebooku nazivajući me droljom…". Počinila je samoubojstvo dvije godine kasnije, ne mogavši živjeti pod teretom stigmatizaije, uvreda i izopćenosti.

Šveđanka i nekadašnja predsjednica mladih liberala Cecilia Johnsson početkom veljače 2016. godine predala zahtjev za legalizaciju incesta i nekrofilije. Medijima je govorila o štetnosti moralnih načela te da nitko ne smije zabranjivati "ljubav’ incestuoznoj vezi." Za nekrofiliju je dodala ako osoba za života potpiše dokument "da daje svoje tijelo za takve usluge, država i to ne bi smjela zabranjivati."

Facebook i chatovi omogućuju stavljanje lažnih profila i emocionalno zlostavljanje. Facebookmanija omogućuje sve lakši pristup žrtvama. Poznat je slučaj britanske djevojke Ashleigh Hall, koja se odazvala pozivu na spoj s muškarcem koji se predstavio kao njezin (šesnaestogodišnji) vršnjak. Na "spoj" je došao višestruko stariji muškarac, policiji od ranije poznat kao seksualni prijestupnik. Oteo ju je, silovao i na kraju lišio života. Zar treba čuditi što je Marc Dutronx svojevremeno osuđen u Belgiji za otmicu i silovanje šest belgijskih djevojčica i djevojaka, od kojih su četiri preminule, dobivao brojne izraze potpore od adolescentica – od molba za dopisivanjem i igračaka do ljubavnih ponuda?

Neki primjeri (kako je) kod nas?

U Hrvatskoj, prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, 2013 godine 8 posto mladih je otišlo na susret s nepoznatom osobom, koju je upoznalo putem društvenih mreža. Još je zabrinjavajući podatak da 2019. to učinilo čak 35 posto njih.

U jednom od porno uradaka nekoliko maloljetnika s otoka Hvara pod nazivom "Mala Mare", mladići s kojima je Crnodjevojčica snimljena za vrijeme skupnog seksa izjavili su: "Ništa nismo napravili protiv Marine volje, bila je ponosna na snimku i sama ju je drugima pokazivala". Sada takvi "filmići" postaju trendovski. Mladi priznaju da tako postaju vidljivi i/ili prihvaćeni kod vršnjaka.

Medijski progon djevojčica u "popravnom domu" iz Osijeka, započeo je svojevremeno Drago Hedl sa tekstom "Ugledni Osječani kupuju usluge štićenica doma". U članku novinar Hedl navodi kako "postoji organizirani lanac maloljetničke prostitucije", a žrtve su štićenice Doma iz Osijeka. On "dokaz" temelji na iskazu oca čije je dijete u Domu i on, kao glavni svjedok optužuje svoju suprugu da ona organizira prostituciju. Naknadno, policijski inspektori otkrivaju da je pismo iznuđeno i da ono nije nikakav dokaz o organiziranoj prostituciji djece iz Doma s "uglednim Osječanima". Tjednik Arena je potkraj lipnja 2009. počinio medijsko silovanje izvrtanjem činjenica tvrdnjom da je štićenica iz toga doma davala "usluge" jednom policajcu. Uz tekst je bila otisnula eksplicitna scena seksualnog čina. Bila je to fotografija Ashley Jordan s njezine internetske porno stranice. Fotografiju su podmetnuli jednoj djevojčici iz (is)tog, (u socijalizmu nazivanog) "sivog doma".

Zaključno

Kada bilo tko želi dati izjavu o žtvama silovanja i njihovim pravima trebao bi prvo promisliti kako se osjećaju djevojčice, djevojke ili žene žrtve ratnih, obiteljskih i izvanobiteljskih silovanja odnosno seksualnih zlostavljanja. Smatram da je u njihovim procesima pronalaženja vlastitog mira osnovni preduvjet nedvosmisleno procesuiranje i kažnjavanje zločinaca, čime bi država jasno i nedvosmisleno validirala njihovu patnju. "Večina građana, njih više od četiri petine, sklona je oprostu pod uvjetom nadoknade štete i/ili isprike" (G. Milas, I. Rimac i N. Karaić u znanstvenom članku: Spremnost i pomirenje nakon Domovinskog rata). Stoga poručujem svim političarima: "Mijenjajte zakone, bavite se i diskutirajte o adekvatnom i pravovremenom sankcioniranju počinitelja nasilja, a ne ograničavanjem prava žrtava i izazivanjem njihovih dodatnih trauma. Tekst završavam Sofolkovim upozorenjem: "Tko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati!"

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Uto, 29-09-2020, 00:17:40

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.