Zlatko MilišaZlatko Miliša karikatura

Šutnja je zlo

Fraze i istine o snazi oprosta: pedagogija opraštanja

Glavna teza ovog testa je da zapravo opraštamo da bismo mi preživjeli, odnosno mogli nastaviti Oprost1normalno živjeti. Znatno je manje bitno koliko druga strana zaslužuje ili ne zaslužuje oprost. Nema osobe koja nekoga nije povrijedila, namjerno ili ne. Ako je planirano onda možemo misliti da takvi teže zaslužuju opraštanje. No, istinsko opraštanje je slobodno ili nije. Postoje brojni primjeri lažnog oprosta ili manipuliranja oprostom. Pored toga teže opraštamo onima zaslijepljenim sebeljubljem. Isto je i s netolerantnim ljudima koji uživaju ranjavajući ili svjesnim ponižavanjem drugih. Takvima se isto teže oprašta, između ostalog, i zbog toga što misle da su nepogrešivi. Pitanje oprosta je najmanje pitanje kognitivne dimenzije, ono je pitanje emocionalne zrelosti, ali iznad svega je vezano uz moralnost i duhovnost. Ljudi koji nisu zlopamtila imaju veći potencijal za opraštanjem. Dragan Kukavica konstatira: "Oprost je odustajanje od ega… Problem je što se ogorčenost pretvara u srdžbu, koja je gora muka od nanesene nepravde jer blokira protok energije i stvara bolest. Naš oprost ne može druge osloboditi njihove kazne… Oprost je bezuvjetna ljubav prema sebi. On nije namijenjen drugima, nego isključivo nama. Naš oprost ne može druge ljude osloboditi od njihove kazne jer je svatko odgovoran za svoja iskustva"

Opraštanje postaje fraza osobito kod nekih propovjednika koji obvezuju ljude na opraštanje. Opraštanje se ne smije Oprost2sagledavati samo kroz religiozni obred, jer tada postaje moralno farizejstvo. "Treba opraštati" je forma, bez sadržaja, ako se tretira kao imperativ bez istinskog razumijevanja. Razumjeti uvreditelja znači dokučiti neke njegove pozitivne porive, odnosno njegovo uvjerenje da čini dobro i da nema loše namjere. Na primjer počinitelj nasilja prema vršnjacima to radi da se svidi "ekipi", nasilni otac pokušava staviti sina "pod nadzor"… Opraštanje nije znak moralne superiornosti. Ako je opraštanje moralna obveza ili religijska obveza onda je ona udaljena od samih ljudi. Oprostiti da bi se ljudi pomirili i zadovoljili formu pred drugima je vulgariziranje izvornog značenja oprosta. Isto bi bilo kao kad bismo izjednačili poniznost i poniženje. Onda postaje nametnuta forma ili još gore trgovanje sa Svevišnjim. Jean Monbourquette u knjizi Kako oprostiti: Oprostiti da se ozdravi - Ozdraviti da se oprosti piše o terapijskoj moći oprosta te brani glavnu tezu da nam samo opraštanje otvara nove poglede na ljudske odnose i/ili čuva mentalno zdravlje. Opraštanje nam nerijetko pomaže preživjeti i daje snagu da živimo (dalje).

Navodi nadahnjujuće tumačenje svog prijatelja koje dotiče sadržaj a ne formu. Naime, umjesto "Otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim", njegov prijatelj predlaže (a ja snažno podržavam): "Otpusti nam duge naše da bismo i mi mogli otpustiti dužnicima našim". Tako se postiže nutarnji mir, oslobađanje od bolnih sjećanja ili novih poniženja, mentalno zdravlje, samilosti prema onome tko nas je povrijedio, dobiva toliko željeni mir… Opraštanje nije poniženje, trenutačni čin, a najmanje udovoljavanje drugima. Činom oprosta odagnavamo Oprost3vlastite nemire. Ovo govorim i iz vlastitog iskustva, jer sam u mjesecima teške bolesti doživio udarce i izdaju od onih od kojih sam najmanje očekivao. Na početku sam se, očekivano, pitao zaslužuju li moj oprost. Radeći na sebi, uz pomoć vjere i duhovnosti, počeo sam se pitati kako ću savladati bolest i bol koju su mi zadali ti bliski ljudi. Danas znam da je dugačak put da kojim dolazimo do autentičnog oprosta s puno uspona i padova, ali je jedini put za svekoliko preživljavanje.

Psihologinja Lovorka Brajković u Glasu koncila iz 2017. godine konstatira: "Oprostiti ne znači održavati dobre odnose s osobom koja nas je povrijedila… Oprost znači biti svjestan učinjene boli koju više ne prati ljutnja i potreba za osvetom … Opraštanjem se čovjek oprašta od ljutnje, bijesa i osvete… Ljutnja i osveta ljude samo prividno štite od novih razočaranja; ljutnja i osveta zamagljuju realnost i vode na put nezadovoljstva. Praštanje je protuotrov mržnji!" U istom tekstu autorica citira Oscara Wildea: "Uvijek praštajte svojim neprijateljima, ništa ih ne može toliko iživcirati".

Liječnici i ljudi od vjere šalju iste poruke da opraštanje ima blagotvorne učinke kod različitih oboljenja, osobito najtežih. Najgore rane nam mogu zadati najbliže osobe. Meni je na ovu temu najdojmljivija gore spomenuta knjiga Jeana Monbourquettea u kojoj tvrdi da "samo opraštanje može prekinuti pakleni krug osvete i stvoriti nove načine ljudskih odnosa". Iz knjige sam sistematizirao dvanaest važnih smjernica: 1. Opraštanje započinje otkrivanjem rana iz djetinjstva i/ili potisnute srdžbe, 2. Potrebno je priznati svoju povrijeđenost, jer bez toga nema promjena. 3. Opraštanje počinje odlukom da se nećemo osvetiti. 4. Opraštanje nije zaborav prošlosti jer ne možemo mijenjati prošlost, ali svatko od nas ima mogućnost drugačije je tumačiti, 5.Opraštajući se ne odričemo primjene pravednosti. 6. Oprostiti drugima ne znači opravdati ih, 7. Opraštanje je vraćanje sebi, (uviđanje razarajućih loših emocija, prvenstveno mržnje, želje za osvetom, odbačenosti…) ili "unutrašnje obraćenje" te pronalaženje novog smisla života, 8. Opraštanje otklanja razarajuće osjećaje, od srdžbe do mržnje. 9. Opraštanje članovima svoje obitelji najvažnije je jer u prisnim odnosima lako nastanu česti sukobi. 10. Oprostiti treba sebi "što sam se dozvolio prigodu da budem povrijeđen…, što sam predugo podnosio loš odnos…" 11. Znati oprostiti znači osloboditi se mračnog nemira što ga moc nesavrsnenstvadonosi zlopamćenje... i 12. Oprost znači okončanje odnosa koji nas je trovao odnosno shvaćanje (što ne znači i opravdavanje) uvreditelja! Oprostiti ne znači pomirenje s uvrediteljem!

Brené Brown profesorica na Sveučilištu u Houstonu, postala je popularna svojom knjigom Moć nesavršenstva iz koje izdvajam ovu rečenicu: „Gladni smo ljudi koji imaju hrabrosti da kažu "ne, nije mi dobro ili "treba mi pomoć", ili "oprosti, pogriješio/la sam". Gladni smo stvarnih, autentičnih ljudi s integritetom, autentičnih nas samih, zacjeljenja... Žudimo biti u miru kako s blagodatima života, tako i s njegovim nesavršenostima.“

Meni vrlo blizak mladić, je 18. rujna 2010., oduzeo sebi život. Bio je izvrstan student medicine, sjajno je svirao mandolinu, dopisivao se sa studentima diljem svijeta… Nekoliko sati prije nego što je sebi "presudio" komunicirao je sa svojim "virtualnim prijateljem" T. K., također studentom. Kada mu je poslao e-poruku "T., ja bih najradije digao ruku na sebe", ovaj mu je bešćutno odgovorio: "V., od tebe je život već dignuo ruke". Kada sam, nekoliko dana prije njegova pogreba, razgovarao s tim njegovim frendom, on nije pokazao ni malo kajanja. Mladićevim roditeljima nije izrazio sućut niti im se kasnije ikada javio. Ne trebam ni napominjati da je do tada redovito dolazio u njihovu kuću. Veličinu tih roditelja pokazuje činjenica da su zaista, uz pomoć molitve i jednog divnog fratra, autentično oprostili tom tzv prijatelju njihovog sina, a time su našli i svoj mir.

Onaj tko živi u uvjerenju: "Ne oprostiti, nego se osvetiti" je zatrovan mržnjom i željom za osvetom, što truje (tjelesno i mentalno) zdravlje i duhovnost. Ne treba dozvoliti da ostanemo zatrovani mržnjom, bez obzira koliko su nemoralni ili loši ljudi koji su nas povrijedili. Možda se oni nikada i neće promijeniti niti tražiti oprost. No, onaj koji je oprostio je dobio svoj mir. "Onaj koji ne može oprostiti drugima, ruši most koji sam mora prijeći jer svaki čovjek ima potrebu da mu bude oprošteno" (Lord Herbert). S druge strane, ispričati se nekome ne znači da smo u krivu, a drugi u pravu. To je znak da više vrednujemo ljudske odnose nego svoj ego. Oprostiti drugima ne znači da to radimo jer oni to zaslužuju, nego zato da bi sačuvali svoj duševni mir, osobito kada nam je oduzet nanošenjem teških emocionalnih rana od strane bliskih i važnih osoba, od kojih to ne očekujemo.

Dva primjera različitih gledišta oprosta ratnih strahota

Zlatko Dizdarević, proživljavajući kao novinar strahote rata u Sarajevu, u jednim je dnevnim novinama 8. lipnja 1992. napisao: "Agresori su nam srušili sve i sasvim je sigurno da će rušiti i dalje ono što je iza svega još preostalo. I za to će im, znam ja nas, jednog dana biti oprošteno, ali ne zaboravljeno. Međutim ni oprošteno ni zaboravljeno neće biti to 260što su srušili najbolje u nama, naučivši nas da ih sada mrzimo, što su od nas napravili ono što nikada nismo bili, pa više nismo u stanju ni njima oprostiti."

U svibnju, prije devet godina pročitao sam prvo djelo Marijana Gubine pod naslovom 260 dana. Riječ je o autobiografskom romanu u kojemu autor opisuju strahote preživljavanja od ljeta 1991. u srpskim kazamatima. Početkom devedesetih godina Marijan, tada dječak od deset godina, živio je u šesteročlanoj obitelji koja se našla na „krivoj strani“ istočne Slavonije, u Dalju. Strahote koje je proživljavao kao dječak, zajedno s ocem, majkom, mlađom i starijom sestrom koju su bjesomučno silovali, kod Marijana nisu ostavile tragove mržnje. On opisuje događaje od trenutka zarobljavanja njegove obitelji do 260. dana ritualnih premlaćivanja, odvođenja oca na (lažna) strijeljanja, susreta s egzekutorima koji su im do rata bili dobri susjedi druge nacionalnosti. Glavni krimen obitelji Gubina bio je što su Hrvati. Gubina izjavljuje: "Ja, logoraš, izabrao sam put na kojemu opraštam, ne osuđujem, ne mrzim i šaljem poruku mira". On svojim ispovijedima u romanu prestaje biti žrtva rata i gubitnik. Oprašta i UNPROFOR-u, tim nijemim promatračima ratnih stradanja u BIH i Hrvatskoj.

Ne usudim se ni pomisliti kako je udovicama domovinskog rata ili ženama žrtvama ratnih silovanja. Smatram da je u njihovim procesima pronalaženja vlastitog mira osnovni preduvjet nedvosmisleno procesuiranje i kažnjavanje zločinaca, čime bi država jasno i nedvosmisleno validirala njihovu patnju. "Večina građana, njih više od četiri petine, sklona je oprostu pod uvjetom nadoknade štete i/ili isprike" (G. Milas, I. Rimac i N. Karaić u znanstvenom članku: Spremnost i pomirenje nakon Domovinskog rata).

Zaključno

Opraštanje nije tek obična (religijska) floskula ni privremena (pojedinačna) olakšica. Ona je odrednica zdravog društva i mentalnog zdravlja pojedinca! Opraštanje je poučan putokaz života, koji nam pokazuje jedini put kojim možemo živjeti u miru sa samima sobom. Oprost(iti) nije pitanje zaborava (povijesti), povrijeđene časti ni ponosa. Važno je moći se spustiti s "visina" na kojima su emocije koje "potječu iz čovjekova osjećaja povrijeđenosti" (John Hess). "Opraštanje pomaže i onomu tko oprašta i onomu kome se oprašta" (John. M. Templeton)

Zar ne bismo, konačno, našu djecu trebali početi učiti pedagogiji opraštanja?

Na kraju se zahvaljujem pateru Josipu Sremiću, jer da nije bilo mog razgovora s njim u Zaboku prošlog tjedna ne bi bilo ni ovog teksta.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

 

Sri, 30-09-2020, 11:57:29

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.