Zlatko MilišaZlatko Miliša karikatura

Šutnja je zlo

 Izbor

Zašto je srljanje u propast postalo važnije od kulture života? Njemčki filozof Urlich Horstmann u Das Untierknjizi Unntier (u prijevodu Neživotinja, 2004.) objašnjava da čovjek, kao umstveno-neprirodno biće, ubija prirodu, druge i sebe.

Ne postoji sudac koji može okriviti čovjeka kao što čovjek može otkriti samoga sebe. Sumnja u sebe gorak je križ života. Kada i ako ju se prevlada, zna biti putokaz života. "Nesreća oblikuje čovjeka i prisiljava ga da upozna samoga sebe" (Goethe). Ovome bih dodao misao svetog Jeronima, Errare humanum est (Griješiti je ljudski). Tko može biti veći sudac od žene koja se odlučila na abortus? Nećemo valjda ignorirati njene razloge i stavljati je na stup srama? Svojevremeno mi je jedna bivša ovisnica rekla: "Sebi sam oprostila drogiranje. Vjerujem da su mi i roditelji oprostili. Sumnjam da ću ikada zaboraviti sredstva koje sam koristila da sakrijem drogiranje. Mislila sam da imam dva velika problema, a odabrala sam bijeg kojim sam probala najveće zlo – drogu. Dok sam bila duboko pod utjecajem droge, nisam se znala nositi s lošim osjećajima pa sam tako i ugušila život u meni". Svatko je gospodar svoga tijela, ali pravo na izbor između prava na život i smrt ima druge implikacije...

Pravo na izbor: u čije ime?

Kanadski psihijatar W. Glasser svoju slavu je utemeljio na "teoriji izbora", tvrdeći da se svatko treba ponašati onako UpitnikIzboranadski psihijatar W. Glasser svoju slavu je utemeljio na "teoriji izbora", tvrdeći da se svatko treba ponašati onako kako izabere, ali pritom i snositi posljedice. Ne shvaća da djetetov izbor nije isto što i izbor odrasle osobe. Ne piše o ogromnoj razlici između izbora prava na život i smrt. Kakav izbor ima život u utrobi majke, kada odlučuje/u odrasla soba/e? Odluka o životu drugog ne može biti stvar osobnog izbora.kako izabere, ali pritom i snositi posljedice. Ne shvaća da djetetov izbor nije isto što i izbor odrasle osobe. Ne piše o ogromnoj razlici između izbora prava na život i smrt. Kakav izbor ima život u utrobi majke, kada odlučuje/u odrasla soba/e? Odluka o životu drugog ne može biti stvar osobnog izbora. Dawkinsova (evolucionistička) stajališta o tome kako bi trebalo lišiti života djecu s Down sindromom, (bolesne) starce, invalide itd.. otvaraju pitanja radikalnog moralnog relativizma, gdje sve ima cijenu a ništa vrijednost, pa ni život. Taj svjetski priznati evolucionista smatra kako bi bilo "nemoralno" da majka ne abortira dijete "sa smetnjama". Podsječam da je tijekom devedesetih godina 20. stoljeća u Peruu nasilno sterilizirano više od 300 tisuća žena iz nižih slojeva društva, kako bi se natalitet smanjio. Japan je od 1907. do 1953. godine provodio prisilnu sterilizaciju i abortus nad osobama koje su klasificirane kao "poremećene".

U toj je zemlji 1940. godine donesen Nacionalni zakon o eugenici po kojemu je od 1940. do 1945. provođena prisilna sterilizacija. Poslije Drugoga svjetskog rata, 1948., donesen je zakon o Zaštiti eugenike, po kojemu je trebalo sterilizirati sve kriminalce s "genetičkim predispozicijama" i pacijente s genetičkim bolestima – od shizofrenije, manične depresije, epilepsije do daltonizma. Japanski ministar financija Taro Aso izjavio je potkraj siječnja 2013. da su "stari ljudi prevelik teret za državne financije" pa bi im trebalo dopustiti "da se požure i umru" kako bi smanjili troškove za socijalnu i medicinsku skrb. Dodao je i kako bi se on "osjećao sve gore kada bi znao da Vlada plaća njegove zdravstvene troškove". Isti je ministar tada imao 73 godine, ali i iznimno visoka primanja pa je mogao plaćati sve troškove, dok je siromašne starce navodio na eutanaziju. Kina je sterilizacijom jačala državnu politiku jednog djeteta po obitelji.

No, u listopadu 2015. Kina pravi zaokret u populacijskoj politici te dopušta parovima da imaju dvoje djece. Ranija Kinarestriktivna obiteljska politika, po kojoj je svaka obitelj smjela imati samo jedno dijete, izazvala je eksploziju namjernih pobačaja. Australija je do 2003. prakticirala sterilizaciju "mentalno zakinutih", no tu su praksu najradikalnije provodili nad domorocima. Danas Australija primjenjuje jednaku praksu na slučajeve "krajnje mentalno oštećenih osoba" i obvezatni abortus u slučajevima kada se pokaže da je fetus u majčinoj utrobi "telesno defektan". Po Eugeničkom zakonu, u Australiji se može sterilizirati djecu bez pristanka i znanja roditelja. Belgija je početkom 2014. dopustila eutanaziju djece terminalno bolesne. Predlagači toga zakona navode da djeca mogu sama o tome odlučiti, uz prethodni razgovor s dječjim psihijatrom ili psihologom. Belgijski donositelji toga zakona kažu da na taj način dijete lišavaju boli, ne pitajući se jesu li ta djeca nesretna? Kako možemo znati da, primjerice, dijete od pet godina može shvatiti tu situaciju?

Belgija, Japan i Nizozemska prve su države na svijetu koja su legalizirale eutanaziju. Posljednjih se godina u EutanazijaBelgija, Japan i Nizozemska prve su države na svijetu koja su legalizirale eutanaziju. Posljednjih se godina u Nizozemskoj udvostručio broj onih koji su eutanazijom zatražili kraj života, a zahtjevi sve više pristižu umornih od života! Pristaše eutanazije sada se zalažu i za daljnju liberalizaciju zakona – traže odobravanje eutanazije za sve Nizozemce starije od sedamdeset godina te dopuštaju da se ubije dijete s Down sindromom i poslije rođenja!Nizozemskoj udvostručio broj onih koji su eutanazijom zatražili kraj života, a zahtjevi sve više pristižu umornih od života! Pristaše eutanazije sada se zalažu i za daljnju liberalizaciju zakona – traže odobravanje eutanazije za sve Nizozemce starije od sedamdeset godina te dopuštaju da se ubije dijete s Down sindromom i poslije rođenja!

Pitanje za ili protiv simplificira pitanje života, jer tu nema crno-bijele slike, a priklanjanje jednoj strani ne otkriva sAbortusagledavanje spektra činjenica i odnosa. Rigorozni zakoni nisu doveli do smanjivanja pobačaja. Tada žene vrše pobačaje u "ilegali" (rikirajući vlastit život) ili odlaze izvan zemlje koje dopuštaju prekid trudnoče. Što se tiče pobačaja i pitanja je li ljudski embrij – osoba, tu nema i dugo neće biti konsenzusa. Pitanje pobačaja ne riješava se referendumskim pitanjem, za ili protiv. U kontkstu ovoga trebamo znati da je tradicionalnih brakova u Europi sve manje. Zato ne iznenađuje činjenica da je u europskom rekorderu Islandu 2008. rođeno čak 63 posto djece od nevjenčanih roditelja, a slijede Švedska i Norveška s 55 posto izvanbračne djece. U “novom svjetskom poretku" roditelji neće brinuti o odgoju djece, a "monogamni brak bit će dokinut" (R. Epperson).

Andrea Dworkin, u knjizi Pornography: Men possessing women (Pornografija: muškarci posjeduju žene), piše kako je brak institucija nastala na silovanju kao praksi, kako brak postaje nepotrebna forma življenja, a ideal samosvjesna i/ili sama žena. Emma Goldman u knjizi Anarhizam i drugi ogledi definira brak kao "poredak zasnovan na slobodi koju ne ograničavaju ljudski zakoni", a "Bog, država i društvo ne postoje". Za nju se brak i ljubav "neprijateljski odnose jedno prema drugome". Ako brak kao institucija nestaje, trebao nam je referendum s pitanjem da li ga i mi želimo sahraniti.

Zakonske (rigidne) zabrane pobačaja ništa esencijalno ne riješavaju, jer žene odlaze obaviti pobačaj u "liberalnijim DjecAdržavama". Postoje brojni tzv. "granični slučajevi" ZA abortus, DvojbenostArgument zagovornika abortusa u svakom slučaju i bez ikakvih preventivnih programa po principu slobode izbora (o svom tijelu) je krajnje etički dvojben, jer postoji dugi život u utrobi majke. Ako je sve relativno, onda kulturu života zamjenjuje pravo odlučivanja o smrti drugoga.na primjer kod silovanja, incesta, narkomana, ili kada je majčin život doveden u pitanje. Argument zagovornika abortusa u svakom slučaju i bez ikakvih preventivnih programa po principu slobode izbora (o svom tijelu) je krajnje etički dvojben, jer postoji dugi život u utrobi majke. Ako je sve relativno, onda kulturu života zamjenjuje pravo odlučivanja o smrti drugoga. Milivoj Solar, u knjizi Kritika relativizama ukusa ovako zapisuje: "Ako je sve relativno, bi li to moglo značiti da je onda samo ta istina apsolutna? Ako to znači, onda nije sve relativno, ali je odustajanje od znanja o moralu".

Papa Ivan Pavao II. upozoravao je da je suvremeno društvo u procjepu kulture života i kulture smrti. Zato se vrijedi podsjetiti implikacijama oproštajnog pisma vrsne hrvatske novinarke Ane Rukavine Želim život. Nerođeni bi možda istu poruku imali, da su je imali priliku iskazati. Zar ne?

Zaključno: Istinita priča Miris kiše

"Kada je liječnik ušetao u bolničku sobu Diane Blessing, bila je slaba nakon operacije. Ona i suprug David očekivali su nalaze. Toga popodneva, 10. ožujka 1991., komplikacije su prisilile Dianu, trudnu samo 24 tjedna, da se podvrgne hitnom "carskom rezu" kako bi porodila curicu Danu, koju je par nestrpljivo očekivao. Trideset i šest centimetara dugu i tešku samo jedan kilogram i devet dekagrama. Doktorove riječi odzvanjale su kao bombe. "Mislimo da malena neće preživjeti. Postoji 10% šanse da će preživjeti noć, a čak i tada, ako preživi noć, njezina će budućnost biti okrutna." Otupjeli od nevjerice, David i Diana slušali su dok je doktor nabrajao poražavajuće probleme s kojima će se Dana morati suočiti ako preživi. "Ona neće nikada hodati, neće govoriti, vjerojatno će biti slijepa, bolovati od cerebralne paralize ili teške mentalne retardacije", Diani i Davidu svijet se srušio. Sutradan su saznali da je Danin nerazvijeni živčani sustav toliko osjetljiv da bi i najlaganiji poljubac ili dodir pojačao njezinu bol, tako da nisu mogli ni priviti svoju malu krhku curicu na grudi kako bi joj pružili snagu ljubavi. Mogli su se samo moliti da Gospodin ostane blizu njihove curice. Kako su tjedni prolazili, ona je polako dobivala po gram na težini. I, poslije dva mjeseca, iako su doktori nastavili upozoravati da su njezine šanse preživljavanja, a kamoli življenja bilo kakvog normalnog života, jednake nuli, Dana je otišla iz bolnice.

Pet godina poslije toga Dana je bila majušna ali žilava mala curica s neutaživom voljom za životom. Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih ni tjelesnih nedostataka. Jednostavno, bila je sve što djevojčica može biti, i više od toga. Jednog popodneva u ljeto 1996. pokraj svoje kuće u Texasu Dana je sjedila u majčinu krilu u lokalnom parku. Mala Dana upitala je: "Osjećaš li ovaj miris?" Mirišući zrak i otkrivajući blizinu grmljavine, Diana je odgovorila, "Da, miriše na kišu". Dana je sklopila oči i ponovno upitala: "Osjećaš li ovaj miris?" A majka joj je opet odgovorila: "Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu." Dana je glasno rekla: "Ne, to miriše poput Njega. To miriše poput Boga kada nasloniš glavu na njegove grudi." Suze su napunile Dianine oči dok je Dana sretno skočila i otišla se igrati s drugom djecom. Riječi njezine kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi njezine obitelji vjerovali. Tijekom tih dugih dana i noći, prvih dvaju mjeseci njezina života, kada su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Danu na svojim grudima i njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća."

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Pon, 26-06-2017, 08:52:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0073_Marusevec_0349.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).