Sport i politika

U siječnju 2012. tadašnji ministar obrazovanja i sporta Jovanović je zagrmio pred novinara: "Isušit ćemo močvaru u HNS." Močvara je ostala ista samo što se broj komaraca umnožio. Je li HNS leglo kriminala pravosuđe do danas nije dalo odgovor. Njemačka poslovica kaže: "Male lopove vješamo, a pred velikim skidamo šešir." Navijači – "huligani" zrcale probleme društva, a problem je u tome što političari u tome 'ogledalu' ne žele vidjeti sebe.

Nakon huliganskih nereda na utakmici Hrvatska Češka HNS je krivca pronašla u Torcidi koja im je priopćenjem za medije uzvratila: Svoje huligane skrivate u ložama." Navijači - huligani sada su se odlučili na internacionaliziranje sukoba. Nije poznato je li im to bio glavni cilj. "Neću komentirati HNS, ali u temelju problema su i ljudi koji vode Savez i nogomet", kazao je tehnički ministar policije Orepić na nedavnoj konferenciji za novinare. Dodao je: "Ovo mora prestati i prestat će, jer je ovo veliki udarac ugledu RH."

Kada su se u 2014. godine u Hrvatskoj svi navijači našli na istoj strani protiv članova nogometnog saveza HuliganstvoNakon huliganskih nereda na utakmici Hrvatska Češka HNS je krivca pronašla u Torcidi koja im je priopćenjem za medije uzvratila: Svoje huligane skrivate u ložama." Navijači - huligani sada su se odlučili na internacionaliziranje sukoba. Nije poznato je li im to bio glavni cilj.Hrvatske, tada je ispisan grafit "Naše ujedinjenje za vaše uništenje." Navijači projiciraju negativne osobine na druge: "Oni su loši, ne mi." Većina pripadnika navijačkih skupina nisu ekstremni navijači i ne uključuju se u tjelesno nasilje, ali zbog konformizma u provociranju drugih pridružuju se nasilju. Atmosfera je u društvu takva da tek nasiljem postaješ netko. Neki političari u dokazanoj krađi ili kriminalnim radnjama dobivaju "kaznu" − dragovoljni rad. Zar i primjeri "uglednih građana" RH koji su imućni i dobro politički pozicionirani, a koji su izazvali smrt drugih ljudi u prometnim nesrećama, ne ostavljaju percepciju kod mladih da je istima sve dopušteno?!

Na jednom je stručnom skupu sociologa Dražen Lalić je izjavio: "Nasilje ekstremnih navijača nije najveći društveni problem, već su to korupcija, kriminal, nezaposlenost... Mislim da mi taj problem predimenzioniramo jer je u slučaju navijača zapravo riječ o simboličnom nasilju koje nije usmjereno na uzimanje tuđeg života, već na tuđe zastave." Znamo samo da naša reprezentacija uživa svjetsku reputaciju. Ali, priznajmo, Hrvatska ima toliko izbornika koliko i navijača. Izbornik je jednom legenda, a potom jedini krivac. Od euforije do otrežnjenja. Od nade do beznađa. Od nacionalnih uzora do izdajnika. Sve u najkraćem vremenu: reprezentativci postaju opsesija, a onda naša, (ne tuđa) zastava i nacionalni dres - ikone postaju "štraca"- krpa za čišćenje tuđeg, a u naravi vlastitog smeća!

Ping – pong loptica (ne)odgovornosti i/ili krivnje se i u ovom slučaju prebacuje na drugu/e starnu/e. Krivnja (gotovo) nikada nije na jednoj strani. Manfred Lütz, njemački psihijatar i obiteljski savjetnik, to objašnjava primjerom bračnih razmirica: "Doktore, mi nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi moj suprug shvatio da ja imam pravo", izjavila je jedna žena na početku prve bračne terapije. Njezin je suprug ljutito uzvratio: "Tako je, nemamo psihički problem. Naš bi problem bio riješen kad bi moja supruga opet radila što joj kažem − kao nekoć." Lütz u svojoj knjizi Ludilo navodi primjere kada se zaraćene strane udružuju protiv drugih, uključujući i terapeuta, a što neko vrijeme stabilizira njihov brak.

Sport (p)ostaje (politički) poligon za nasilje

Nekada i danas političari (po direktivi) treniraju strogoću nad navijačima. Političari su u Hrvatskoj 2010. godine odlučili drastično kažnjavati navijače kako bi pokazali svoju lojalnost "velikima." Siguran sam da je to bio jedan od uvjeta priključivanja EU-u. Objasnit ću jednim primjerom političkog pritiska, gdje su navijači postali kolateralne žrtve. Na temelju optužnice Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu 11. veljače 2011. godine navijači Dinama kolektivno su (o)suđeni zbog "mržnje" prema navijačkoj skupini nogometnog kluba PAOK iz Grčke. Za kamenovanje i bacanje jedne "bengalke" koja je uvjetovala paljenje autobusa, bez žrtava, osmorica su od njih na PaokOpćinskom kaznenom sudu bili proglašeni krivima i dobili kaznu nešto manje od sedamnaest godina zatvora! Zbog solidarnosti napadača nije poznato tko je bacio "bengalku", pa su svi dobili iste kazne. Da ta presuda može imati političke konotacije, pisao sam u kolumni na portalu Dnevno. hr 21. rujna 2011. u tekstu "Mladi i navijači 'dežurni krivci' za sve i sva."

Ovdje aktualiziram slučaj jednog od navijača - okrivljenika, za koga sam (u postupku obrane) napisao ekspertizu. M. L. je bio dijelom iste skupine navijača − napadača. I njega se teretilo zbog "mržnje" prema navijačkoj skupini nogometnog kluba PAOK. Kazna je okrivljeniku utemeljena na procjenama policijskih službenika. Nekada i dans pitam isto: Zar govor mržnje mladi ne slušaju u Saboru, od trenera na press-konferencijama i skupštinama nogometnog Saveza, za što se nikada nikoga nije kvalificiralo ni sankcionirao!? Iskazom o krivnji M.L. pokazao je svoje kajanje. BBBNjegovo je ponašanje odraz mladenačkog delikta, a optužbom se tretira kao teški delikvent. To mu je prvo kazneno djelo koje je okarakterizirano kao ponašanje iz "mržnje."

Okrivljenik je od 16 godine član navijačke skupine Bad Blue Boys s kojima se identificirao. Do tog nemilog događaja vjerovao je kako raditi u interesu navijačke skupine znači graditi lojalnost skupini. Rekao mi je: "Roditelji su me naučili da nikoga ne mrzim, pa nikada nisam iskazivao mržnju niti bio nasilan. Ako budem dobio novu kaznu, ništa od mog studija. Financijski ću slomiti svoje roditelje, a možda me i djevojka ostavi." Uvidio je kako se solidarnost među navijačima brzo istopila. Nakon incidenta brzo su ga zaboravili. Ispao je naivna žrtva. Na kraju me upitao: "Zar zbog jednog bačenog kamena na autobus i svoje povodljivosti moram uništiti svoju obitelj, izgubiti pravo na studiranje i povjerenje djevojke?!" Svoju ekspertizu zaključio sam riječima: "Vjerujem da će se optužnica odbaciti, a M. L. pružiti šansa da normalno završi studij, posveti se svakodnevnim obvezama i ne bude do kraja života stigmatiziran." (15. rujna 2011.) Druga pravomoćna presuda odbacila je optužbu "iz mržnje", ali je M. L. s ostalima dobio skoro istu presudu − dvije godine (bezuvjetnog) zatvora!

Zakon o navijačima i kolateralne žrtve

Državne institucije moraju, a nisu ponajprije političare - kleptomane "očistiti" od kriminala. Pitanje zašto nije tako Torcidaje za naivne. Radi se o simbiozi pravosuđa, represivnog aparata i politike! Zakon o navijačima, donesen neposredno prije opisanog slučaja, navijače tretira bitno drugačije od ostalih hrvatskih državljana. Sociolog KazneDrastičnim kaznama možda se riješi divljanje na stadionima, ali ćemo dobiti drugi problem. Zakonom spojenih posuda nasilje se prelijeva na ulice.Benjamin Perasović je upozorio: "Zakon treba vrijediti za sve građane Republike Hrvatske, a ne da netko ide u zatvor samo zato što je proglašen vođom navijača i jer se tučnjava odvija u kontekstu sportskog događaja. Vlada se ponaša kao da o sportu ovisi ulazak u EU" te zaključio: "Nasilje ne uzrokuju navijači. Nasilja ima u obiteljima, Saboru i Skupštini HNS-a. Nedopustivo je ovakvo iskazivanje represije i tretiranje navijača kao građana drugog reda. Tadašnja je premijerka Jadranka Kosor 4. svibnja 2010. na tiskovnoj konferenciji izjavila: "Stvari će se promijeniti radikalno i drastično" i dodala: "Potezi koje će Vlada povući bit će učinkoviti i drastični. Kazne se moraju brzo izricati i pravda mora biti kirurški precizna. Onima koji divljaju moramo poslati poruku da će ih zateći drastične kazne." Nije li to bio eklatantni primjer demonstriranja moći i pritiska tadašnje premijerke na pravosuđe i represivni aparat Države?!

Da i ovdje nije bilo u pitanju (samo) navijačko divljanje, komentirao je sociolog Dražen Lalić. "Nogomet postaje ventil za socijalno nezadovoljstvo." Drastičnim kaznama možda se riješi divljanje na stadionima, ali ćemo dobiti drugi problem. Zakonom spojenih posuda nasilje se prelijeva na ulice. U Slobodnoj Dalmaciji od 16. listopada 2011. novinarki sam obrazložio svoj stav: "To vam je kao da zaustavite dijete da napravi nasilje u školi, a ono ga napravi kad izađe iz škole." Psihologinja Mirjana Nazor je svojevremeno izjavila: "Atmosfera u društvu je takva da tek s nasiljem postaješ netko i nešto." Našoj Jaci, post festum nedostaje (politička) pozicija pa sada u medijima moralizira o nekadašnjim stranačkim drugovima, koji stranku vode nedemokratski. Bila je i ostala ovisnica o politici i medijima. Naravno, potvrđuje pravilo ponašanja većine političara/ki.

Zaključno i poučno

Mržnja nikad "ne mijenja osobu koju netko mrzi" (J. M. Templeton). Anđelko Kaćunko u svojoj knjizi "Raspuća blogovske (ne)ozbiljnosti" demistificira ideal mladih – Che Guevaru koji je pred samu smrt, na Trikontinentalnoj konferenciji 1967., uputio poruku mladima: "Mržnja je naš element snage u svakom konfliktu, nenadmašiva mržnja prema neprijatelju koja tjera našeg borca u akciju preko svih njegovih prirodnih granica i pretvara ga u djelotvorni, selektivni i hladni stroj za ubijanje." Sudjelujući u terorističkim zbivanjima i danas stječe simpatije mladih revolucionara, i onih na Europskom prvenstvu u nogometu - na stadionima.

Medijski miljenici su političari koji zaziru od dijaloga s neistomišljenicima, koje doživljavaju kao neprijatelje. Govore u relacijama "MI-ONI." Jedna mržnja otvara drugu: Ona vodi osvetama koje su razarajuće. Ovdje navodim drugu Njemačku poslovicu: "Vlast je kao krčma: iz nje rijetko tko izlazi trijezan." Pitam se i pitam druge (za komentar): Kada za političare, a do kada za puk otrežnjujuće?!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.