Zlatko MilišaZlatko Miliša karikatura

Šutnja je zlo

 Demagogija i poltronstvo

LJjudski odnosi "mogu se svesti na dva oblika: odnosi moći i suradnje" (Đ. Šušnjić). Najopasniji tip ljudi, kao i političara, jesu demagozi - autoritarci i poltroni koji urušavaju (političku) demokraciju. Šef stanke upravlja i u svemu ima zadnju riječ. Uspijeva se održavati zahvaljujući svojim sljedbenicima. Poltroni mu se sluganski dodvoravaju i svojevoljno podčinjavaju. Oni su njegova "produžena ruka." Demagoge i poltrone obilježava isti doživljaj da je njihova uspješnost mjerljiva duljinom opstanka na političkoj pozornici. Rasadnik su negativne selekcije kadrova i političke prostitucije.

Parafrazirajući L. Dumura, može se reći da je najveća prijevara kada politika kao "umijeće služenja narodu" prerasta u uvjeravanje naroda da je u službi politike. "Kad ljudi strahuju od vlasti, u pitanju je tiranija. Kad vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi." (Thomas Jefferson) Dominium generosa recusat (Vlast plemeniti odbijaju) natpis je na jednom grbu u Pisi. Plemeniti ljudi duhovno su najbogatiji: malo ih je, a osobito ih je teško naći među političarima. Njemačka poslovica upozorava: "Vlast je kao krčma: iz nje rijetko tko izlazi trijezan." Generalno (op)staje percepcija građana analogijom politike s "najstarijim zanatom" i unosnim biznisom. I današnji homo politicus grupira se i pristaje govoriti u relacijama "mi-oni." Ljude se, kao i političare, može dijeliti na one koji misle samo o sebi i one koji misle o drugima.

Jedan od utemeljitelja sociologije Ogist Comte tvrdio je da se revolucijama radikalno ukidaju režimi, ali se post festum rijetko uspijevaju zaustaviti retrogradni društveni procesi. Na neizravan način to je potvrdio i njemački sociolog Theodor W. Adorno koji je davne 1950. godine u knjizi "Autoritarna ličnost" ustvrdio da ortodoksni komunisti kao i pristaše fašističke ideologije dijele istu sklonost totalitarizmu. Revolucionarno i krvavo osvajanje teritorija vode od represije, terora, ekonomskog regresa do zbunjivanja građana/ki do najnovijih primjera političkog "novogovora"...

U političkoj terminologiji političari su majstori tautologije i oksimorona. Od kada se vrši ispiranje mozga građana i građanki Hrvatske o ulasku u EU, započela je uporaba termina regija i region. Nitko nije odredio zemljopisnu ni političku odredbu širine ni implikacije istog pojma. To me asocira na političku sintagmu iz jednopartijske bivše Jugoslavije demokratskog centralizma i/ili diktature proletarijata. Tada i danas za "agresivne ateiste" (E. Ćimić) kaže se da su religiozni bezbožnici. Današnja sintagma tzv. korporativna demokracija dovodi u pitanje opstojnost naroda, država i građana.

U političkoj terminologiji (i Klaićevom rječniku) kolaboracija označava suradnju, ali s neprijateljem, neovisno o PojmoviPojam desnice u političkom žargonu neopravdano se izjednačio s (rigidnim) konzervativizmom. Političari su izmislili i pojam pozitivna diskriminacija. Od rata do danas, u migrantskoj krizi, je ostalo politizirano pitanje humanog preseljenja. Pojmovnu zbrku dodatno je potaknula aktualna afroazijska nametnuta preseljenja u Europu, koja do danas nisu dobila odgovarajuće pojmovne raščlambe: od migranata, izbjeglica, prognanika, ilegalnih useljenika do ekonomskih i/ ili političkih emigranata... "Humana preseljenja" se tretiraju, nekada i danas pod izgovorom "izbjegličkih kriza", bez usuglašenog političkog, sigurnosnog, kulturološkog ili međunarodnopravnog (prihvatljivog) tumačenja.činjenici da u drugim jezicima ta riječ ne podrazumijeva nikakvu (nacionalnu) izdaju, nego upućuje na suradnju. Sjećam se jednog bivšeg saborskog zastupnika kada je kolege iz druge stranke, koji su koalirali s HDZ-om, nazvao kolaboracionistima i u konkubinatu (divljem braku)?! I danas se rabi pojam tzv. principijelne i neprincipijelne koalicije čije značenje znaju samo šefovi stranaka.

Pojam desnice u političkom žargonu neopravdano se izjednačio s (rigidnim) konzervativizmom. Političari su izmislili i pojam pozitivna diskriminacija. Od rata do danas, u migrantskoj krizi, je ostalo politizirano pitanje humanog preseljenja. Pojmovnu zbrku dodatno je potaknula aktualna afroazijska nametnuta preseljenja u Europu, koja do danas nisu dobila odgovarajuće pojmovne raščlambe: od migranata, izbjeglica, prognanika, ilegalnih useljenika do ekonomskih i/ ili političkih emigranata... "Humana preseljenja" se tretiraju, nekada i danas pod izgovorom "izbjegličkih kriza", bez usuglašenog političkog, sigurnosnog, kulturološkog ili međunarodnopravnog (prihvatljivog) tumačenja.

Politikanti u Hrvatskoj često rabe pojam divljeg kapitalizma, a da nisu ponudili varijantu kapitalizma oslobođenog od trulog liberalizma. Zanima me kakva bi to bila sintagma pitomog kapitalizma? Jedan sociolog u Hrvatskoj je napisao knjigu pod naslovom demokratski diktatori. U doslovnom prijevodu "noble savage" određuje plemenitog divljaka, valjda svih nas s Brdovitog Balkana, po direktivama EU birokrata. Moj kolega s Filozofskog fakulteta u Osijeku, Branko Kuna o pojmu "novogovora" ne vezuje samo uz totalitarne oblike vladanja: nacizam, fašizam ili socrealizam. Evo što je kazao na jednom javnom predavanju: "U nas se prije govorilo o socijalističkim vrijednostima, a danas se dopunjuje atribut europski. Takva uporaba samo otjelovljuje misterij u čiju moć ne valja sumnjati, u suprotnom onaj tko njih niječe ili nije s njima u suglasju mogao bi u hrvatskom društvu, u kojem 'pravne institucije rade svoj posao', biti okvalificiran kao euroskeptik, militant, nacionalist, protivnik održiva razvoja i međunarodnog poretka ili onaj koji ugrožava nacionalne interese." Kada riječi gube smisao, tada se izvrće njihovo (prvotno) značenje, nenormalno postaje normalno, određeno neodređeno, znanstveno neznanstveno, višeznačno jednoznačno i smisleno besmisleno. Tada politika i laž o(po)staju dvije bešćutne „sestre.“

Njemački tjednik Der Spiegel u kolovozu 2012. otkriva političare "koji svojim radom i izjavama podrivaju temelje Europske unije." Među najpoznatijim su mađarski premijer Viktor Orban i euroskeptik Britanac Nigel Farage. Vlada mađarskog premijera Viktora Orbana, prema navodima iz tih novina, "donijela je niz kontroverznih odluka čime se oštro suprotstavila Bruxellesu" te je i on došao na listu deset nepoželjnih političara. Raniji ministar vanjskih poslova u Hrvatskoj Goran Jandroković medijima se hvalio kako su "identificirali skupine euroskeptika." Dakle ljudi koji otkrivaju strategiju porobljavanja i prognoziraju slom EU-a stavljeni su na listu ljudi s "opasnim namjerama." Nije mi žao što sam na toj listi. EU-foriju potiču poslušnici, plaćenici ili ljudi bez (EU) vizije i nacionalnog identiteta. Eurooduševljenju je davno došao kraj.

Unutarstranački sukobi i odnosi među strankama uvjetovani su (materijalnim) interesima i borbom za moć, gdje se makijavelističkom metodom, uvredama i diskvalifikacijama 'uvjerava' političkog neistomišljenika. "U političkom teatru kao i u potrošačkoj kulturi lukavština je najbitnija vještina." (Cris Hedhges u knjizi "Carstvo opsjena") Opijen politikom, državni autokrat - dogmata, misli i želi da je cijeli svijet stvoren za njega te da se upravo njega za sve treba pitati. Zna odgovore na sve i sva (pitanja). On je kritizer svih koji se ne uklapaju u njegovu narcisoidnost. Pribjegava makijavelističkoj politici nebiranja sredstava u difamiranju protivnika. Politiku doživljava kao spartansku arenu. Za njega ne postoji kategorija neistomišljenika ili političkog suparnika, nego (unutar)stranačkog neprijatelja. U pravilu takvi dobivaju lidersku poziciju u stranci od lokane do državne razine. Jezgru politički podobnih u svim strankama čine ljudi opijeni "foteljom" i visokom pozicijom (državnog) činovnika. Nije važno što nemaju vizije. Vole birokratski red. Ne drže puno do činjenica i/ili novinara "piskarala", a neovisni stručnjaci, po njima, šire defetizam. To su intelektualni kauboji koji izazivaju sukobe i šire nesnošljivost. Zarobljenici su demagoške frazeologije u pronalaženju i traženju (unutrašnjeg) neprijatelja.

Akademik Josip Županov 1982. godine u bivšoj je Jugoslaviji proveo istraživanje na populaciji radnika, gdje se AutoritarnostFenomenologija autoritarnosti od devedesetih do danas mijenjala se samo utoliko što je tek prvi predsjednik Hrvatske imao viziju, a ostale vlade i predsjednici nisu. Obrazac vladanja ostao je isti, proizvodeći "nove političke uznike" (Mislav Kukoč). Zahtjevi za detuđmanizacijom od dandanas odnarođenih socijaldemokrata (trenutačno na vlasti) završili su otpuštanjem radnika, masovnim odlaskom iz Hrvatske te inim represivnim postupcima sve po naputcima EU birokrata!pokazalo da je sklonost prema autoritarnosti jedna od dominantnih osobina zaposlenih u materijalnoj proizvodnji. Josip ZupanovTo je, tvrdio je Županov, bio važan razlog zašto nije bilo radničkih nereda. U svojoj knjizi "Kultura radničke omladine" Županov otkriva kako je prihvaćanje autoritarnosti kroz spremnost na podčinjavanje omogućavalo vođenje radništva od tada jedne političke opcije. Deset godina kasnije (u neovisnoj Hrvatskoj) u sličnom istraživanju otkriva se podatak da čak 54% ispitanika smatra kako je za dobrobit građana važnije da "pravi vođa može činiti više od svih zakona i priča o demokraciji" (Nenad Bulat – autor istraživanja).

Taj podatak, s vremenske distance, možemo tumačiti kao posljedicu ratnih razaranja Hrvatske i ondašnjeg osjećaja ugroženosti većine građana. Time su anketirani građani/ke neizravno dali legitimitet tadašnjem predsjedniku Tuđmanu. On je, za razliku od kasnijih predsjednika Hrvatske, imao viziju kako stvoriti i, u ratu, održati samostalnu Hrvatsku. Fenomenologija autoritarnosti od devedesetih do danas mijenjala se samo utoliko što je tek prvi predsjednik Hrvatske imao viziju, a ostale vlade i predsjednici nisu. Obrazac vladanja ostao je isti, proizvodeći "nove političke uznike" (Mislav Kukoč). Zahtjevi za detuđmanizacijom od dandanas odnarođenih socijaldemokrata (trenutačno na vlasti) završili su otpuštanjem radnika, masovnim odlaskom iz Hrvatske te inim represivnim postupcima sve po naputcima EU birokrata!

To je bilo razvidno u Hrvatskoj kada smo postavljali pitanje zašto nema demokratskog dijaloga u medijskoj i političkoj simbiozi za EU. U Hrvatskoj su od sredine 90-ih do danas svi premijeri i ministri europoltroni. Istovremeno, sada tehnički premijer Milanović i njegovi ministri su pred EU birokratima ponizni, a u Hrvatskoj provode samovolju. Milanović se od prvog dana ponaša bahato - despotski. Poznata je njegova izjava: "Mijenjat ćemo zakone jer mi to možemo." Njihove misli učvršćene u sukobu s neistomišljenicima prerastaju u oholost i demonstraciju moći. Svi su naši premijeri bahati, narcisoidni i bez vizije, od Sanadera preko Kosorice do Milanovića. "Od krize je nepodnošljivija bahatost i samovolja vlastodržaca." (Jasmina Popović) No svakoj samovolji dođe kraj.

Demagozi i poltroni

Demokraciju ruše demagozi, a poltroni su njihovi sljedbenici. Prvi i drugi se množe matematičkom progresijom. Poltroni1Takvi tipovi slobodoumne i nekompromitirane pojedince marginaliziraju ili im se osvećuju. Veličanje slobode i demokracije autoritarni dogmati na vlasti koriste za ograničavanje (političkih) sloboda mišljenja. Politici pristupaju s neodmjerenom strašću. Strah od demokracije zamjenjuju strahom od opozicije i gubljenja pozicije. Godi im osjećaj moći i osjećaj nezamjenjivosti, a imaju svoje (šuteće) sljedbenike u građanima koji su apolitični i dopuštaju da im takvi političari kroje sudbinu. Kada su na "državnom tronu", u regionalizmu „po sebi“ vide opasno autonomaštvo, a u liberalizmu anacionalnost. To su pripisivali Draženu Budiši, nestalog s političke arene (moralnih gladijatora)!

Autokratskom tipu političara taština je iznad nacionalnog interesa iako se često zaklinje u domoljublje, na primjer „tehnički“ premijer pred skore parlamentarne izbore! Samoljubivi autoritarni dogmat ne dopušta samostalnost slobodno mislećih pojedinaca, prihvaćajući tek odane i podobne partijske ljude. Psihoterapeuti koji su radili s takvim tipovima opisuju njihove karakterne osobine: uvjereni su da sve znaju, dijele savjete, od drugih ih ne žele čuti, netolerantni su, traže pokornost, a u onima koji se odupiru vide prijetnju, stvaraju napete odnose u komunikaciji, smatraju da ako nemaju apsolutnu kontrolu nad Poltroni3drugima, onda kontrole uopće nema... Autoritarne osobe sklone su cinzmu i/ili podcjenjivanju drugih, na druge gledaju u stereotipima, dijele ljude na "odane" i "neprijatelje", žude za moći i preziru kritičare (vidjeti u.: Theodor W. Adorno: "Autoritarna ličnost").

Gramzivost i vještina lova u mutnom dandanas smatraju se atributom „sposobnih.“ Laktašenje ostaje vrlina. Stranački poslušnici imaju, vremenski ograničenu, (profesionalnu) karijeru. Prosječni političar pun je obzira prema svom nadređenom i omamljen funkcijama i pozicijama. Pored stalnog straha od toga da se nadređenom ne zamjeri, (posta)je neiskren i "laskav spram utjecajnih i nadređenih" (F. Nietzsche). Dogmate i poltrone objedinjava doživljaj da dolazak na tron političke pozornice (p)ostaje mjerom (njihove) uspješnosti. Rasadnik su negativne selekcije. Strahuju od promjena, posebno kadrovskih. Za njih je vlast isto što i strast, a politika egzistencijalna udomiteljica.

Poltron ili politički sljedbenik oličenje je beskičmenjaštva. Umjesto iskrenosti PoltroniPoltron ili politički sljedbenik oličenje je beskičmenjaštva. Umjesto iskrenosti odlučio se za puzanje pred partijskim šefom. Poltronu je odanost nadređenom važnija od vlastita dostojanstva. Zadovoljavaju se malim pozicijama jer i tamo mogu nad podčinjenima "trenirati strogoću." Poslušnici ne pitaju i bez pogovora odrađuju što im šef naredi. Iz takvih struktura stasaju klonirani novi aparatčici. Nisu sigurni u vlastite sposobnosti, pa im poslušnost služi kao sredstvo o(p)stanka na poziciji. Priča o mediokritetima kaže: ako nečija glava izviri iz mase, sva su oružja uperena u tu glavu (koja se mora skratiti prema mjeri prosječnih).odlučio se za puzanje pred partijskim šefom. Poltronu je odanost nadređenom važnija od vlastita dostojanstva. Zadovoljavaju se malim pozicijama jer i tamo mogu nad podčinjenima "trenirati strogoću." Poslušnici ne pitaju i bez pogovora odrađuju što im šef naredi. Iz takvih struktura stasaju klonirani novi aparatčici. Nisu sigurni u vlastite sposobnosti, pa im poslušnost služi kao sredstvo o(p)stanka na poziciji. Priča o mediokritetima kaže: ako nečija glava izviri iz mase, sva su oružja uperena u tu glavu (koja se mora skratiti prema mjeri prosječnih).

Mediokritet je onaj koji se povodi za nametnutim mišljenjem jer nema svoga. Poltroni su rasadnik mediokriteta. Oni (neko vrijeme) lagodno prolaze u politici, poslu i životu. To je sorta ljudi koja uspijeva održati ravnotežu da ne padne u trenutku dok dodvornički pruža(ju) ruku (dolazećem) šefu, a u isto vrijeme okreće leđa bivšem Poltroni2nadređenom. Tipovi takvih političara, sada nestalih s političke scene, su „rabljeni“ esdepeovci Šime Lućin ili Marin Jurjević. Jezgrovita definicija Meše Selimovića o takvim ljudima glasi: "Poltroni su đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta." Dragovoljno pristaju na to da (im) je pozicija važnija od osobnosti. To su politički zombiji, figure u tuđim rukama. Takvih je političara najviše u svim strankama i parlamentima. Poltron participira na vlasti zaslugom moći vladara, dajući mu svoju "slobodu" za "mrvice sa stola." Poltroni su paraziti koji se odlučiše živjeti u "ovisnosti, na račun drugih i obično s prikrivenim animozitetom prema onima o kojima ovise" (F. Nietzsche). Kad bude došao kraj autokratima s jedne i mizantropima s druge strane, u svim političkim strankama otvorit će se vrata političkoj (i unutarstranačkoj) demokraciji. Zato podržavam eksperimentalni prijedlog ovih parlamentarnih izbora s tzv. preferencijalnim listama, gdje odlučujujemo o zastupnicima u parlamentima, a ne šefovi stranaka.

"Još sam davno morao birati između iskrene arogancije i licemjerne poniznosti. Odabrao sam iskrenu aroganciju i nisam požalio izbor." (Frank Lloyd Wright) Potlačeni i poniženi zadovoljavaju se prihvaćanjem standarda autokratskih osoba i strategijom pokoravanja. Vjeruju da tako stječu blagonaklonost oligarha. Neovisno o tome je li pokoravanje poteklo od politike, gospodarstva, odgoja, medija...

Hans Christian Andersen u briljantnoj priči "Carevo novo ruho" poučno opisuje ljudsku taštinu i pohlepu, strahu od istine, posljedicama filozofije nezamjeranja te ljudskoj gluposti. S kratkim opisima likova i događaja Andersen je opisao velike i svevremenske teme. Pokretač priče je careva opsjednutost ugledom koju mjeri vanjskom izgledu. Bio je toliko okupiran odijevanjem da ga ništa drugo nije zanimalo. To koriste dvoje varalica, koji se caru predstavljaju kao vrhunski krojači. Caru su obećali sašiti najljepše odijelo. Kada je lakomisleni car pristao, Carevo novo ruhonaručivali su najskuplje tkanine, i one sa zlatni nitima. Zavarali su cara i dvorjane, kako danonoćno rade na najljepšem odijelu. Nakon nekog vremena, car je najodanijim dvorjanima dao zadatak provjeriti kako napreduje izrada najljepšeg najskupljeg odijela. Iako nisu ništa uočili u "radu" s najskupljim materijalima, u strahu da su glupi ili možda nesposobni, oni daju izvještaj caru kako su tkanine "čarobno - zadivljujuće."

Poslije toga, car zajedno sa svitom pomoćnika i službenika odlazi prema "krojačima" provjeriti kako napreduje rad i kako će izgledati najljepše odijelo na svijetu. U strahu da ih se ne bi proglasilo glupima, svi ostadoše zadivljeni nevidljivom proizvodu te nagovoriše cara da odjene "odijelo" - veliko ništa. Posluša njih i "krojače"- varalice te car skine svu odjeću sa sebe pa odjene "novu odjeću" – nevidljivu paučinu. Car nakon toga povede svoju poslušnu povorku, a zadivljena masa se divila caru i njegovu "blistavom odijelu", sve dok jedno dijete iz povorke nije poviknulo "car je gol." Dijete, u ovoj priči predstavlja glas iskrenosti, dok su se varalice obogatile na temelju careve narcisoidnosti i šuteće većine. Masa ljudi se budi iz svijeta laži kada netko kaže nešto ono što oni vide ali se nemaju hrabrosti suprotstaviti. Dvorjani su opisani kao poltroni koji cijelo vrijeme žive u strahu kako da bi zadržali svoje položaje.

Paulo R. Freire, brazilski pedagog i filozof, u svojim je djelima zaokupljen osvješćivanjem potlačenih. U svojoj (najcitiranijoj) knjizi "Pedagogija obespravljenih" otkriva skrivene poveznice "potlačenih i tlačitelja." Jednom uspostavljena dominacija i potlačenost "sudbinski" povezuju obje strane, neovisno o tome jesu li izvršitelji podčinjavanja ili (tek) njezini objekti. Kod potonjih to započinje pristajanjem na sluganstvo, a žrtve su toga (današnji) naraštaji obespravljenih. U svijest im je utkana pasivnost, a kod prvih posesivnost koja druge svodi na promatrače njihovih direktiva. Tlačitelji tako "hrane" svoju potrebu za dominacijom, što u konačnici svodi izrabljivane na stvari u posjedu tiranina. To postižu izvanjskom kontrolom i/ili manipulacijama koje dovode do internalizacije njihovih ideja u svijest potlačenih. Kada se jednom uspostavi autokratski stil vladanja, poniženi postaju podijeljeni.

Iako svjesni da su obespravljeni, oni ne doživljavaju tlačitelja objektivno. Ne žele se suprotstavljati. Privikavaju se na maltretiranje. Na svim razinama, od obitelji, škole do politike. To vodi "bijegu od slobode" (E. Fromm), što Freire pronalazi u (elementarnom) "nedostatku dijaloga s obespravljenima" (u knjizi "Pedagogy of Hope: Reliving Pedagogy of the Oppressed"). Potlačeni svoj strah prikrivaju lažnim mehanizmom obrane kako "ne bi bilo još gore." U strahu prihvaćaju subordinirajuće − nametnute odnose. Prihvaćaju lažni supstitut sigurnosti ili konformizama, nasuprot ideje slobode. Sve dok potlačeni nisu osvijestili dugoročnu pogubnost tlačitelja, žive u okovima navodne predodređenosti. To rezultira zavedenosti moći "više sile" ili dragovoljnim ropstvom. . što naziva leader"kulturom tišine." Odriču se legitimnog prava da sudjeluju u "preobrazbama društva." (Paulo Freire u knjizi "Cultural Action for Freedom"). Tako konformistički nastrojeni, kolonizirani i izmanipulirani (političari) svoju frustriranost potom iskaljuju na onima koji su u istom položaju potlačenosti. Sve ovo na drugi način opisuje Frantz Fanon u knjizi "The Wretched oft he Earth".

F. Fanon u knjizi "Prezreni na svijetu" opisuje sve one koji politiku doživljavaju kao sudbinu: "Za takve je partija instrument vlasti, kao što im je politika samo sredstvo za postizanje vlastite promocije." Prvu i jedinu sociološku monografiju "Politika kao sudbina" napisao je Esad Ćimić u bivšoj Jugoslaviji 1982. godine. Iako je ta knjiga pr(a)vi prilog fenomenologiji političkog stradalništva za vrijeme tzv. socijalizma, naišla je na oštru kritiku državotvornih sociologa. Tako je svojevremeno Arif Tanović napisao da je Ćimićeva knjiga "carstvo anarhije bez ikakvih obvezujućih društvenih normi." Tanović je imao toliko drskosti ustvrditi da (jednopartijska) politika nije pogubna, nego je "karakter Ćimićeva sudbina." Kažem drskosti, jer je upravo Ćimić u svojoj knjizi progovorio o ondašnjim političarima, koji su bili neobvezni polagati račune "raji" (i) zbog političkog načela "demokratskog centralizma." Upravo ta sintagma bila je legitimno sredstvo korištenja pozicija kruga „režimlija“ u obračunu s neistomišljenicima. Tanović napravio zamjenu teza, optužujući za loš karakter čovjeka koji je za partijsku kaznu dobio Zadar kao odredište onda ideološki nepodobnih sociologa (u bivšoj Jugoslaviji). Ćimićeva knjiga bila je i ostala prilog fenomenologiji političkog stradalništva. Ona je i danas opis za beskičmenjake i kleptomane koji toleriraju stranačke autokrate i egzistencijalna udomiteljica. Njezini promotori bježe dandanas kao vrag od tamjana od struke, morala i nepodmitljivih. A puk neka i dalje preživljava egzistencijalnu dramu. S druge strane, utješno je da sve one koji žive od politike pogađa židovska kletva "Dabogda imao, pa izgubio!" Političari na vlasti poštuju se sve dok obnašaju (visoke) funkcije, a kada siđu s "trona", to doživljavaju kao dramatični pad ili neuspjeh.

Poželjni tip političara

Treći tip političara ili osoba s građanskom hrabrošću smatra(ju) da je, osim važnosti političkog i stručnog izbora, važan i moralni izbor. Sjetimo se samo Velimira Terzića! Stavlja(ju) opće interese iznad osobnih. Poželjan lider je onaj koji zna prepoznati problem, a potom ( u demokratskom dijalogu) definirati put njegova rješenja. To je osoba odabire tim (kritičnih i kreativnih) suradnika. Otvoren je za suradnju i kritike (s prijedlozima): što bi trebao prestati raditi, što nastaviti i s kojim projektima započeti kao najvažnijim. Mišljenje javnosti uvažava(ju) kao korigiranje vlastitih iskaza, projekata ili postupaka. Vide izazov u rješavanju problema, znajući da se (samo) preko politike mogu rješavati lokalni i nacionalni problemi. Ne zaboravlja prijatelje kad je (su) na vlasti. Dok je na poziciji, neće tražiti ni naći prijatelje. Zna da će mu se nuditi gomila lažnih prijatelja i da će imati obilje neistomišljenika. Te će druge respektirati i nikomu se neće osvećivati. Kao javni djelatnici s vizijom i strategijom postaju neprijatelji demagozima i poltronima. Oni shvaćaju poruku: "Sve dok ne izgubite svoju reputaciju, ne možete shvatiti koliki vam je teret bila." (Margaret Mitchell)

Nakon što je izgubio izbore za EU-parlamet u travnju 2013., Zoran Milanović „konzervativnu“ Ružu Tomašić nazvao je "elementarnom nepogodom i društvenim zlom." Na upit novinara kako doživljava svoj sjajan rezultat, Ruža odgovara: "Trebala bih se zahvaliti premijeru jer je mislio da vodi kampanju protiv mene, a meni je ta kampanja dobrodošla. Narod je pokazao premijeru što misli." Apstinenti (k)od potonjih izbora rekli su što misle o aktualnoj vlasti, a Ruža Tomašić sa svojim realnim EU-skepticizmom dala moralnu pljusku Milanoviću i svim EU-poltronima.

Nemali broj primjera čestitih ljudi koji su odlaskom s političke funkcije doživjeli vlastiti preporod. Sjajno je to opisala novinarka Mladenka Šarić: "U Hrvatskoj političari govore o javnom dobru samo kad se bore za pobjedu na izborima. Kad pobijede, uslijedi podjela plijena. Sele se na prestižne lokacije, voze u luksuznim limuzinama i uživaju u raskoši. Pozivajući se na narod oni su okrenuti sebi." I ovdje se možemo oduprijeti neapolitičnošću, građanskom hrabrošću i/ili aktivizmom, jer MI odlučujemo! "Na ovom planetu nema putnika, svi smo mi posada." (Jordan Maxwell)

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Ned, 17-11-2019, 06:57:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.