U središtu suvremenih društava nalazi se jedan veliki paradoks

Za današnja ideološka strujanja ovaj tekst je u potpunosti nepoželjan, jer odudara od svih tih nametnutih obrazaca ponašanja i „ubijanja“ bilo kakvog čovjekovog esencijalnog izbora, jer kao da dira u svetinju, otvarajući pitanja određenih pojava određenog vremena. Ako imaš koliko-toliko jasnu sliku onoga što se događa često se to predstavlja kao svojevrsni fundamentalizam, dok se na drugoj strani relativizam, u kojem se čovjek baca u krajnosti pojavljuje kao jedini primjereni način ponašanja.

Sofističke varke

U središtu suvremenih društava nalazi se jedan veliki paradoks i sofističke varke u kojima shvatiš da u osnovi nemaš pravo na ništa pa ni na to hoćeš li se uništavati cigaretama, koje kako čitam opet poskupljuju. Ta silna briga svijeta oko nepušenja je u najmanju ruku smiješna kao i briga o pretilim osobama. Ne vjerujem, niti ću ikada vjerovati o brizi bilo koje države o mom zdravlju, jer isti imaju već provjeren modus operandi - prvo izazvati problem, a potom ga rješavati.

Jednom sam napisala i ponovit ću. Danas strukture moći zahtijevaju više nego ikad. Zahtijevaju upravo ono što je urođeno samom čovjeku, njegovom besmislenom daru - moći zahtijevati, a da za to ne postoji drugi uzrok do zahtijevanja. Bezuvjetno pokoravanje, oslobađanje od brige da mislimo, jer jedino oni daju istinu u gotovom obliku, i nema potrebe da se traži nova. Dokaz da samo čovjeka treba braniti od pretjeranosti njegove moći.

Sigurnost hrane

Kada smo već kod konzumiranja cigareta, odnosno zabrane, ako uistinu želimo dobro ljudima prestanite uzgajati duhan, proizvoditi cigarete i sve ostale duhanske proizvode. No ne ide, jel tako, jer ogroman kapital se vrti u duhanskoj industriji. Ako ne želimo pretilu naciju prestanimo uvoziti trećerazrednu hranu punu aditiva, podignimo standard, maknimo se i od praznoglavog konzumerizma po trgovačkim lancima na koji su nas narodno pretplatili, i u kojem ne dobiješ uslugu i proizvod za ono što plaćaš. Vratimo sigurnost hrane kao jednu od sedam glavnih prijetnji ljudskoj sigurnosti. S druge strane kao još jedan paradoks rješavajmo svu tu opsjednutost zdravom prehranom u kojoj odlazimo u stanje krajnosti, ortoreksije i pretjeranog fokusiranja na zdravu prehranu koja u konačnosti dovodi do fizičkih i psihičkih problema. Maknimo i igrice, društvene mreže na kojima se sati provode iz nekih stolica i pustimo djecu van da trče, a odraslima da smisao daju vlastitim mislima, emocijama i ponašanjima.

Ne želimo ovakve klimatske promjene! Pa spriječite ih, spriječite uzroke koji dovode do tih promjena. No ne ide ni to, jer sve bi stalo, a mnogi bi ostali bez milijardi u svojim džepovima, figurativno govoreći. Sve je veća diferencijacija između siromašnih i bogatih. Pa tko ju je napravio?! Između ostalih i ti isti koji se danas sastaju oko klimatskih promjena.

Ako želimo zdravu djecu, a ne djecu gdje 13 posto srednjoškolaca ima ozbiljne simptome depresije, 20,3 posto pati od anksioznosti, 13, 4 od stresa, 15, 7 posto djece se samopovređuje, a čak 20 posto ozbiljno razmišlja da si oduzme život maknimo današnja kretanja koja su između previše i premalo. Previše spektakla, svega što mora biti sada i odmah, a premalo ljubavi. Premalo onoga što imaju ovi s previše. U oba slučaja u konačnici dobivamo depresivnu i nezadovoljnu djecu.

Vratiti se na početak

Ako želimo pokretačku strast, čovjekovu duševnost voljnu, misaonu i emocionalnu, koja stvara i donosi promjene na osobnoj i društvenoj razini prestanimo je stalno „ubijati“ i život pretvarati u jednu boju. Ako želimo demografsku obnovu ne puštajmo ideologiju koja se provlači i koja sve češće govori zašto ne imati djecu. Ne tjerajte žene da se emancipiraju i postaju još porobljenije, ne razumijevajući da prava emancipacija počinje u duši žene i njenom raščišćavanju pojma dva suprotstavljena svijeta, da sloboda muškarca znači i njenu slobodu, da njeno mjesto i njena sloboda ne gura muškarca u stranu kao nekog uzurpatora. Ne puštajte je da se udaje za samu sebe, da se raspravlja o nekom pojmu sologamije.

Bezbroj je primjera koji govore o životu u proturječnostima koji su napravili ovi s početka teksta koji zahtijevaju i daju istinu u gotovom obliku. To što će se sav taj paradoks i licemjerje podignuto na najvišu razinu obiti njima o glavu ne zanima me ni najmanje, jer svatko od nas snosi odgovornost za svoje postupke no na žalost naučili smo da se sva ta ideologija moćnika obija o glavu „malog čovjeka“ koji nije sudjelovao u tim procesima. Jedino pitanje koje se nameće je kako sve to pomiriti, kako izaći iz današnjih proturječnosti i kako uopće dalje. Čini se, ipak da će se kao i u mnogim civilizacijama prije sve morati vratiti na početak.

Snježana Nemec