Zagrepčanima se prodaju uvijek iste "fore"

Među ključnim zadacima suvremenog svijeta posebno se ističu oni koji se bave rješavanjem smeća i oni koji se bave osiguranjem pitke vode. Ogromni znanstveni, financijski, vojni, a često i mafijaški resursi uključeni su u rješavanje tih zadataka. Ljudi svaki dan trebaju piti vodu, a čiste vode ima sve manje. A svaki dan, svaki sat, svake sekunde stvaraju se ogromne količine smeća koje treba negdje odložiti, spaliti, zakopati, balirati, kemijski obraditi, odnosno nešto napraviti s njim. Svaka ozbiljna država i svaki ozbiljan grad tim zadacima se bave na najodgovorniji, najozbiljniji i najstručniji način.

Je li netko svjestan ozbiljnosti problema

U Zagrebu jedan stanovnik dnevno proizvede 1 kilogram otpada, znači 800.000 Zagrepčana dnevno proizvede 800.000 kg, to znači 800 tona, gotovo tisuću tona smeća dnevno. A to je oko 300.000 tona smeća-otpada godišnje. Meni je to nevjerojatna cifra. Pokušajte si zamisliti tu količinu u obliku jednog brda koje dnevno raste. Ja se čudim da to brdo na smetlištu u Jakuševcu nije već naraslo veće od Sljemena. Još nije, ali ne znači da i ne bude. Kada svakodnevno svoje koševe za smeće iz stana praznimo u zajedničke kontejnere i gledamo kako se to ukrcava u kamione Čistoće, jesmo li uopće svjesni te količine? I te tisuće tona smeća ne odvoze se nikuda izvan Zagreba, ne odvoze se negdje daleko, u Afriku, one ostaje kod nas u Zagrebu, u našoj blizini, Tuđa brigaSmeće bacamo u kontejnere i zaboravljamo ga, jer mislimo da je to tuđa briga i da će to netko drugi riješiti. A što ako to taj netko uopće ne rješava, ako to uopće ne zna riješiti, što da napravimo? Da se pravimo kao da se nas ne tiče, stavljamo glavu pod jastuk, zažmirimo i kao mala djeca mislimo da će to samo nestatiodvoze se i odlažu na odlagalište na samom rubu Grada. Netko tu blizinu osjeća i može namirisati više (mi u istočnom dijelu Novog Zagreba), a netko manje (oni na sjevernom ili zapadnom dijelu). Ali to smeće je tu uz nas, jer svi udišemo isti zrak i pijemo istu vodu koja je u blizini tog nagomilanog smeća.

Najlakše je ne misliti na to. Smeće bacamo u kontejnere i zaboravljamo ga, jer mislimo da je to tuđa briga i da će to netko drugi riješiti. A što ako to taj netko uopće ne rješava, ako to uopće ne zna riješiti, što da napravimo? Da se pravimo kao da se nas ne tiče, stavljamo glavu pod jastuk, zažmirimo i kao mala djeca mislimo da će to samo nestati. Ili da čekamo da problem dođe do Cvjetnog trga pa da društvo iz središta grada, poslije kavice sa šlagom napravi neku predstavu za medije ili da čekamo da talibani s Filozofskog faksa dobiju neki signal iz Pariza i Londona i započnu štrajkati ili da gledamo kako će Zagrepčani ponovo na izborima izabrati one koji su pokazali i dokazali da nisu sposobni riješiti niti jedan problem.

Ovaj prosvjed koji se dogodio krajem kolovoza na smetlištu u Jakuševcu, na temperaturi od gotovo 400 malo je probudio zagrebačku javnost iz svog uobičajenog drijemeža, malo se oko toga galamilo, čak se sastala Skupština i potrošila gotovo 200.000 kuna za svoju predstavu kojom je htjela praznim diskusijama uvjeriti Zagrepčane da nešto rade. I naravno ništa se nije riješilo, ali će svi reći da su se polomili u rješavanju problema Grada Zagreba. I vjeruju da su pokazali Zagrepčanima, sada prije izbora, kako nešto rade. Predsjednik skupštine je čak odredio neki nebulozni rok u 2018. To je lako, kada ne znaš što napraviti, onda kažeš da ćeš to napraviti u dalekoj budućnosti, a do onda će svi zaboraviti što si rekao. Još je to povezao sa zahtjevima EU, kao da smetlište i otpad u Zagrebu nije naš problem, već problem EU. Čule su se izjave raznih političara, koji su našli za potrebu da se oglase (naravno HDZ šuti, kao što u Zagrebu šuti već godinama, jer nema što reći) i iskoriste malo medijske pozornosti, čuli smo malo diskusija u medijima i, kao što je to uobičajeno, ubrzo će se sve zaboraviti.

Prava dimenzija problema koji se lomi preko ljudi što žive tamo, u neposrednoj blizini smetlišta zamagliti će se informacijama o ekološkoj renti i novcima koji Jakuševčani dobivaju, a među njima i mnogi koji tamo niti ne žive. I sve će otići u smjeru u kojem će se sve manje govoriti o pravom problemu, a sve više će se vaditi pojedini detalji sve dalji od suštine problema.

I na kraju će se pokazati kako je i političarima i medijima, a i mnogim Zagrepčanima jako malo stalo do Grada Zagreba. Mediji žele senzacije, političari žele moć i lovu koja ide uz to, a što žele Zagrepčani? Sada je počela nova turska serija „Sulejman veličanstveni" pa tko će se baviti smećem. Valjda netko ne misli da će Zagrepčani u subotu uz kavicu sa šlagom diskutirati o smeću i o budućnosti Grada Zagreb, kada je sada bitno pitanje kako će se razvijati ljubav između sultana Sulejmana i robinjice Hurem.

Zabrinuti Zagrepčani

Budući da spadam u onu skupinu koja se naziva „Zabrinuti Zagrepčani", kojima je stalo do Grada Zagreba, ovu situaciju iskoristio bih da malo dublje osvijetlimo kakav je naš Zagreb i kako i zašto (ne)funkcionira.

Problem smetlišta, odnosno odlagališta otpada na Jakuševcu traje od 1965. kada se tamo počelo odlagati smeće i rješava se već gotovo 50 godina. Do početka devedesetih godina prošloga stoljeća smeće je zauzelo i zagadilo gotovo milijun m3 tla i ozbiljno ugrozilo kakvoću pitke podzemne vode koju piju Zagrepčani.

Ne može se reći da nije ništa rađeno i da nije ništa napravljeno. Još 1995. počeli su veoma složeni poslovi sanacije tog odlagališta, a do godine 1999. sagrađena je jedna radna ploha površine oko šest hektara s dijelom pratećih sadržaja. Nakon dobivanja zajma od Europske banke za obnovu i razvoj, 85 milijuna eura, uz jamstvo Grada, radovi su intenzivirani, da bi bili dovršeni u nepune 3,5 godine i to uz znatno manje sredstava od planiranih. Završna cijena, naime, iznosila je 55 milijuna eura, što je 24 milijuna eura manje od procijenjene vrijednosti investicije. Sanacija smetlišta bila je gotova 27. kolovoza 2003., čak prije roka, u mandatu Gradonačelnice Vlaste Pavić. Na smetlište u Jakuševcu površine oko 80 hektara, do 2003. kada je završena sanacija odloženo je oko 7,5 milijuna tona otpada, a smetlište je, kapacitirano na oko 11,5 milijuna tona otpada.

Sanacija se odvijala kvalitetno, u skladu s terminskim planom, hrvatskim propisima i normama EU, a njeno se značenje u prvome redu ogleda u zaštiti tla, posebno podzemnih voda, jer je preslagivanjem starog otpada onemogućeno zagađivanje okoliša. A osim uređenja okoliša, radovi se nastavljaju izvođenjem prekrivke što će omogućiti zaštitu zraka. Na ekološki prihvatljiv način odlaganje otpada osigurano je do 2010. godine, kada je smetlište trebalo zatvoriti i pronaći mjesto za novo odlagalište. Mi koji živimo u istočnom dijelu Novog Zagreba više ne osjećamo smrad, što se za same Jakuševčane, naravno, ne bi moglo reći. Kada se zbroji cijena sanacije odlagališta, spalionice smeća te postrojenje za otplinjavanje to je gotovo 100.000.000 eura. To je jako mnogo, a problem još uvijek nije riješen. Nakon 2003. ne znam je li se nešto uopće na tome radilo.

Predizborna politička predstava

Čovjek treba biti jako naivan i imati jako kratko pamćenje da ne shvati da je sve što se nedavno događalo oko Jakuševca vrlo vjerojatno ista predstava kojom se pred svakim izborima skupljaju glasovi i manipulira s običnim ljudima. Do sada su izvođači predstave bili ZET-ovci, a sada se koristi opravdani gnjev ljudi zabrinutih za svoje zdravlje (ali i za „ekološku rentu" koju su ove godine izgubili). Iako je Gradonačelnik glavni krivac za stanje, on „briljantno" potiče prosvjed i usmjerava ga na Vladu, SDP i Bernardića pokazujući kako su nesposobni. Zanimljivo je da ljudi na Jakuševcu brane Bandića, iako su on i cijelo Gradsko poglavarstvo jedini zaduženi da taj problem riješi i glavni su krvci za to stanje. On je odmah otišao „među narod" i stalno je u medijima kao veliki „zaštitnik naroda" i misli profitirati i u ovom slučaju. Obećao je da će ispuniti sve što su prosvjednici tražili i lovu ( jer se uvijek u Zagrebu sve vrti oko love) i dozvolu za držanja domaćih životinja (a svinje smrde više od smeća). Niti Bernardić, niti Ministar nisu došli među ljude, jer niti imaju znanje o tom problemu, a niti znaju i žele razgovarati s ljudima.

Treba se sjetiti kako se obično izvodi ta predstava. Šest mjeseci prije izbora ZET-ovci zatraže veće plaće i prijete štrajkom. Bandić osniva povjerenstvo (zadnje povjerenstvo je vodio Stipe Tojčić) koje dugo i bezuspješno vodi pregovore, puni medije i iritira javnost. Kada uzbuđenost i bijes Zagrepčana dođe do vrhunca, Bandić se pojavi kao „vitez zaštitnik siromašnih, slabih i poniženih" i potpiše sve što su štrajkaši zatražili. Time je omogućio da ZET-ovi vozači imaju plaće kao kirurzi, ZET stotine milijuna kuna gubitka, ali ima sigurnih dvadesetak tisuća glasova holdingovih namještenika i njihovih obitelji.

Uvijek ista priča i „glupim" Zagrepčanima se uvijek prodaju iste „fore".

Tko to rješava probleme zagrebačkog smetlišta

Problem smeća, smrada i mogućnosti zaraze nije ništa manji, ako ga prekrstimo u „gospodarenje otpadom", jer se i dalje svodi na pitanje „kaj da konačno napravimo s tim smećem". Problem nije jednostavan, veoma je kompleksan, vrlo težak za rješavanje i zahtijeva vrsne stručnjake da nađu rješenje. 20 000 glasovaŠest mjeseci prije izbora ZET-ovci zatraže veće plaće i prijete štrajkom. Bandić osniva povjerenstvo (zadnje povjerenstvo je vodio Stipe Tojčić) koje dugo i bezuspješno vodi pregovore, puni medije i iritira javnost. Kada uzbuđenost i bijes Zagrepčana dođe do vrhunca, Bandić se pojavi kao „vitez zaštitnik siromašnih, slabih i poniženih" i potpiše sve što su štrajkaši zatražili. Time je omogućio da ZET-ovi vozači imaju plaće kao kirurzi, ZET stotine milijuna kuna gubitka, ali ima sigurnih dvadesetak tisuća glasovaTo je i ekološki i tehnološki i urbanistički i financijski i organizacijski i energetski i zdravstveni i sociološki i pravni problem

A koga smo čuli da se javlja glede tog problema? Gradonačelnik koji niti je stručna osoba za taj problem, a niti oko sebe ima bilo koju stručnu osobu, niti ga stručni aspekt i samo rješenje problema uopće zanima. On misli da svaki problem može riješiti manipulirajući građanima, pričajući im fraze koje nemaju veze s problemom, obećavajući nekakve novce, izvodeći predstave za „prosti puk", računajući da su ljudi glupi i da im se može pričati bilo što i da će to oni ponovo „popušiti". Za njega je taj problem važan samo kao mogućnost obračuna sa svojim protivnicima u Gradskoj skupštini, da pokaže kako su oni, a posebno Predsjednik Skupštine, njegov protivnik na sljedećim izborima, potpuno nesposobni.

Da bi to dokazao nije se trebao previše truditi, jer to društvo u Skupštini stvarno nije sposobno riješiti niti jedan problem, jer većina njih u životu nikada nisu niti rješavali bilo koji ozbiljan problem i prelijeni su da bi nešto pročitali, proučili i potrudili se uopće razumjeti o čemu se radi. A zašto bi se i trudili kada su oni vlast, imaju novce i sve privilegije, mogu raditi što žele ili ne raditi ništa i „tko im kaj može". Jer u našoj „demokraciji" to tako funkcionira. Takvo ponašanje demonstriraju na svakoj sjednici Skupštine gdje se diskutira kao u birtiji „Kod dvije lipe" ili u kafiću „Kod Charlija". A posebno su svoju nesposobnost pokazali prošle godine kada su problem taksista (koji se inače može riješiti za dva sata) zajedno s Gradonačelnikom „rješavali" mjesecima i problem dječjih vrtića koji su rješavali godinu dana i još ga nisu riješili. I uz to su izluđivali Zagrepčane. A da ne pričamo o činjenici da nisu u stanju donijeti suvisli GUP (svako malo ga mijenjaju) i Strategiju razvoja Grada Zagreba. Većina od njih zajedno s cijelim Gradskim poglavarstvom niti ne razumije što je to strategija i što bi to trebalo biti.

Naravno, niti novinari u medijima nisu stručnjaci, pa su građani mogli gledati, slušati i čitati kako taj strašno ozbiljan i opasan problem, od životne važnosti za Grad Zagreb, rješavaju ljudi koji su potpuno nestručni i o svemu ne znaju ništa. To sve daje sliku društva koje mrzi znanje i izbjegava stručne ljude koji bi jedini mogli riješiti problem. Kod tog pod stručnjacima ne mislim na onu čuvenu „struku", hrpu znanstvenika i stručnjaka koji bi, ako im se dobro plati, napisali i elaborat da je „Zemlja ravna ploča". A takvi su i napisali hrpu elaborata kojima su opravdavali nekada Obrovac (najveći investicijski promašaj iz bivše države), a nakon toga opravdavali osnivanje Holdinga, koncepcije privatizacije gradskih poduzeća, sve strategije i sva neodgovorna lutanja koja su izgleda manje neodgovorna, ako su nakićena potpisima hrpe doktora i sveučilišnih profesora.

Kada je problem smeća eskalirao, nisam čuo da je itko porazgovarao s nekim stručnjakom, nitko nije pitao niti stručnjake iz ZGOS-a, niti Čistoće, a niti ljude koji se profesionalno bave gospodarenjem otpada. Zašto se nitko nije sjetio nazvati gospodina Josu Bičanića, dugogodišnjeg direktora Čistoće, sada u mirovini, koji o tim problemima zna jako mnogo. Zašto nije nitko pitao o raznoj opremi vrijednoj milijune eura koja stoji na Jakuševcu neiskorištena, jer gotovo da ne radi. Zašto se konačno ne pita što je to bilo s onom nesretnom spalionicom smeća PUTO koja je izgorjela 2002., znači pred deset godina i još se ne zna zašto. Sjećate li se da je tada Gradska skupština osnovala nekakvo povjerenstvo koje je vidio g.Stipe Tojčić, nekoliko mjeseci su na Skupštini postavljali pitanja: „Što se to i zašto se to dogodilo i gdje ćemo sada spaljivati otpad". Nikada nisu dobili neki suvisli odgovor i nakon toga se sve zaboravilo. Tako se to rješavaju problemi u Gradu Zagrebu.

Simptomi jedne patologije

Da sam mlađi, da sam sociolog ili psiholog, a još bolje psihijatar, sigurno bih napisao doktorat na temelju proučavanja diskusija u Skupštini Grada Zagreba. Način na koji se diskutira, „argumentira", komentira i donose zaključci daje pravu sliku patologije našeg društva, naše „demokracije" i ludila koje kod nas vlada. Kada će za nekih dvadesetak godina neki mladi istraživači čitati transkripte diskusija u Skupština glavnog Grada Hrvatske, neće vjerovati da je to bilo moguće i vjerojatno će misliti da im je netko podvalio scenarij i dijaloge iz neke predstave „teatra apsurda". Zapadna civilizacija (a valjda i mi tu spadamo) svoju kulturu i filozofiju crpi iz antičke filozofske baštine. Tijekom zadnjih 2500 godina, s blistavim počecima u staroj Grčkoj, posebno se razvijala vještina govorništva (retorike) kao umijeće ili tehnika govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja sugovornika.

Osnova tog umijeća je prikladno argumentiranje i donošenje uvjerljivih zaključaka. Važna sastavnica dobrog govorništva je logika, grana filozofije, odnosno znanost o oblicima ispravne misli i metodama spoznaje. Nakon što se kroz povijest razvijao logičan način argumentiranog diskutiranja, uvjeravanja, izlaganja, dokazivanja, pobijanja i zaključivanja, danas, u XXI. stoljeću, u našoj „demokraciji", svjedoci smo da je to sve bačeno u vjetar, da to sve nije važno, jer jedino što je važno to je broj ruku koje će izglasati tko je u pravu i tko nije. Logika i argumenti nisu važni, onaj tko ima vlast taj je u pravu, većina se obično smije pokušajima onih koji nisu na vlasti da nešto argumentiraju i dokažu. A mediji će iz tih diskusija vaditi i stavljati u naslove samo nekakve prizemne „štosove" kojima će zabavljati prosti puk. Nakon diskusije o problemu smeća u Skupštini u naslovu je velikim slovima napisano: „Nisam dobio minimalno razumijevanje i što da si sad pucam u čelo zbog toga. Neću, Boga mi".

A što reći za stil diskusije u Zagrebačkoj skupštini. Pokušati ću rekonstruirati jednu polemiku iz prošlih godina po pamćenje. Na govornicu dolazi poznati zastupnik iz jedne oporbene stranke i postavlja pitanje Gradonačelniku: „Iz financijskog izvješća vidi se da je u Dubravi za uređenje prometnica potrošeno samo 20% predviđenih sredstava. Zašto se nije više radilo u Dubravi? Građani Dubrave zaslužuju da im se poprave i urede prometnice".

Gradonačelnik izlazi na govornicu i odgovara: „Uvaženi zastupnik postavlja to pitanje, jer je dobio malo glasova na prošlim izborima i svoju ljutnju usmjerava na pogrešnu stranu".

Zastupnik se ponovno javlja za riječ i maše s financijskim izvješćem: „Niste mi odgovorili na moje konkretno pitanje. Ja vas to nisam pitao. Ponavljam, zašto je u Dubravi potrošeno tako malo novaca od ukupno predviđenih?".

Gradonačelnik ponovno dolazi za govornicu: „Uvaženi zastupnik misli da sam ja zaboravio. Ali ja se dobro sjećam da ste na prošlim izborima vi o meni širili svakakve informacije, ali ja sam ipak pobijedio."

Većina gradskih zastupnika se smije i zabavlja ih kako gradonačelnik sređuje oporbu. (To je bilo dok je Gradonačelnik bio dio vladajuće koalicije). Situacija je krajnje groteskna, bolesna i uopće nije smiješna, ali to nikoga ne zabrinjava. Javnost se na temelju krajnje perverznog smisla za humor zabavlja, a političari svima pokazuju: „Dok imamo u Skupštini dovoljan broj ruku za glasanje možemo pričati što hoćemo i nama nitko ništa ne može".

To je krajnje bolestan oblik demokracije.

Kako upravljati Gradom

Problem Jakuševca je veoma složen i stručan problem, ali on je samo jedan od ogromnog broja problema i zadataka koje treba rješavati u Zagrebu. A na izborima mogućnost i dužnost da te probleme rješavaju dobivaju u jednom milijunskom gradu redovito potpuno nestručni ljudi koji su potpuno nedorasli bilo kakvom ozbiljnom zadatku. To su ljudi koji nikada nisu vodili niti jednu organizaciju ili neki poslovni sustav, ljudi koji o organizaciji i vođenju projekata ne znaju ništa, koji o gospodarstvu i poslovnim procesima ne znaju ništa, koji ne znaju voditi i organizirati niti svoj ured, niti složiti papire na svom stolu.

Ali njih ne izabiru Japanci ili Kinezi, kojim se može fućkati za ovaj grad, već Zagrepčani kojima bi valjda trebalo biti stalo do ovog grada. Ali naši Zagrepčani kažu: „Gradonačelnik jako puno radi. On je jako puno napravio. On se brine za Zagreb". A kada pitamo: „A što je to napravio?". Onda nastaje tajac ili spomenu Bundek, na kome je samo pošišana trava, počupan korov, stavljeno par klupa što je koštalo više nego Terme Tuhelj. Ljudi više ne znaju što je to rad. Toliko im je ispran mozak da jurnjavu po gradu u stilu „muhe bez glave" i rješavanje problema koje bi trebali rješavati obični referenti, smatraju velikim radom.

I onda se čudimo da je zagrebačko gospodarstvo uništeno, da je poduzetništvo i obrtništvo uništeno, da ima 45.000 nezaposlenih, da Zagreb nema nikakvu suvislu strategiju razvoja, da se razvojem i gospodarstvom nitko ne bavi. A da pitate Gradonačelnika i Predsjednika Skupštine, bilo kod zastupnika u Skupštini ili pročelnika u Gradskom poglavarstvu da vam ukratko opišu što piše u Strategija razvoja Grada Zagreba, kako i u kom smjeru bi se Grad trebao razvijati, kako će Grad izgledati u budućnosti, samo bi vas „bijelo gledali". Ili bi vam vjerojatno odgovorili, kao što i inače odgovaraju, s nekoliko besmislenih fraza, računajući da smo svi potpuni idioti.

I sada je ključno pitanje, hoćemo li na sljedećim izborima nastupati kao potpuni idioti, kao ljudi kojima se fućka za ovaj grad ili ćemo se ponašati kao odgovorni i zabrinuti ljudi, koji vole ovaj grad.

Ako donesemo pravu odluku, tada ćemo i problem smeća na Jakuševcu i problem gospodarstva i problem nezaposlenih i ostale probleme zajednički riješiti, jer ćemo svi zajedno raditi za svoj grad i za svoj dom.

Ako ne donesemo pametnu i odgovornu odluku, naša djeca nam to neće oprostiti.

Marijan Ožanić