Gnijezda srama

Slika hrvatskog društva nije jednostavna, nije jednodimenzionalna i nije crno bijela. To je mozaik koji se sastoji od mnogo segmenata koje trebamo razumjeti i upoznati, ako želimo društvo promijeniti, unaprijediti i izaći iz krize. Naravno, većina ljudi voli jednostavne poruke, u dvije dimenzije, po sistemu „naši i njihovi". A zašto bi se uopće zamarali pokušavajući razumjeti što se u našem društvu događa, kada im sve lijepo objasne na televiziji i preko velikih naslova u Jutarnjem i Večernjem. Poslije mogu o svemu uspješno diskutirati uz dva gemišta i kriglu pive.

I zato znam da tekstovi u kojima se analizira naše Bedasta pitanjaKada su nam u početku kroz medije i „mišljenje" javnosti „prodavali fore o kapitalizmu" do kojeg ćemo doći, preko noći, ubrzanom privatizacijom, uvjeravali su nas da se trebamo što prije obogatiti, a da je manje važno na kakav način i s kakvim novcima i da je svaki novac novac i da je dobar bez obzira kako je stečen. Kod toga je bilo jako važno da se ljudima „opere mozak" i da ne postavljaju „bedasta pitanja". U normalnom društvu da se obogatiš potrebno je nekoliko generacija ili stvarno genijalne inovacije Billa Gatesadruštvo nisu zanimljivi, a primjećujem da se često ne razumiju i totalno krivo shvaćaju.

Otimanja kapitala države

Kada su nam u početku kroz medije i „mišljenje" javnosti „prodavali fore o kapitalizmu" do kojeg ćemo doći, preko noći, ubrzanom privatizacijom, uvjeravali su nas da se trebamo što prije obogatiti, a da je manje važno na kakav način i s kakvim novcima i da je svaki novac novac i da je dobar bez obzira kako je stečen. Kod toga je bilo jako važno da se ljudima „opere mozak" i da ne postavljaju „bedasta pitanja". U normalnom društvu da se obogatiš potrebno je nekoliko generacija ili stvarno genijalne inovacije Billa Gatesa. A u svim tranzicijskim zemljama, od Rusije do Hrvatske, na brzinu moglo se obogatiti samo otimanjem kapitala od države na razne načine.

Jednom ću se detaljnije baviti i svim tim metodama kako su se stvarala bogatstva privatizacijom i svim ostalim polukriminalnim radnjama, a posebno se zanimljive metode bezočnog bogaćenja izvlačenjem novaca iz državnih poduzeća i institucija. I sve je to jako vidljivo, to nisu nikakve komplicirane i mudre ili jako sofisticirane metode. To su sve vrlo priprosti i ne previše pametni procesi koji se mogu otkriti „iz aviona", svi ih vide. A temelje se na krajnjem bezobrazluku ljudi koji misle da im nitko ništa ne može i koji vjeruju da su svi ljudi glupi (a mnogi vjerojatno i jesu). I sve se to odvija zato, jer to nikoga ne smeta i jer je to u stvari „dozvoljeno". Ponekada se kroz medije izvuku neki podaci koji na trenutak razvesele ili razbjesne javnost, a onda se ubrzo sve zaboravi.

Novci se izvlače kroz ogromne plaće koje su si državni direktori (većinom poduzeća gubitaša) sami određivali (uz blagoslove raznih nadzornih odbora u kojima su sjedili i veliki „domoljubi"), zatim kroz ogromne otpremnine koje se mjere u milijunskim iznosima i još mnogim raznim metodama. Poanta je u tome da te ogromne iznose plaća i otpremnina nisu dobivali sposobni direktori koji bi ih i svojim rezultatima zaslužili, već redovito potpuno nesposobni, neradnici, partijski drugovi koji su svojim neradom upropaštavali poduzeća i zato bili i nagrađivani.

Gnijezda srama

Sada možemo analizirati još jednu metodu koja se odvijala pred našim očima, a sada se nakratko o tome počelo nešto malo pisati. U Večernjem listu od 8. kolovoza 2012. objavljen je članak „Agencije, zavodi, instituti... Bogovski život u krilu države". Mogli smo pročitati „Državne agencije, zavodi, instituti, fondovi... lani su potrošili ukupno 67,3 milijarde kuna. Od zapanjujućeg podatka da je u spomenutim državnim institucijama, kojih ima čak 184(!), zaposleno impresivnih 21.629 osoba, još su šokantniji podaci o prosječnim mjesečnim troškovima za zaposlene. Ispada da su plaće u većini agencija, zavoda i instituta dvostruko, a u nekima i višestruko, veće od prosječnih plaća u gospodarstvu".

Ne bih htio ništa generalizirati, na tom popisu našle su se vrijedne institucije s dugom tradicijom koje se bave korisnim istraživanjima, vrijednim i korisnim radom i u takvim institucijama ljudi redovito imaju male plaće. A to vrijedi i za naše razvojne agencije koje osnivaju gradovi i županije i koje rade ozbiljne poslove s malim budžetima i nevelikim plaćama.

Ali u tom popisu se našlo jedno posebno društvo, jedan broj novoosnovanih agencija (i sličnih institucija) s novoizmišljenim poslovima, u kojima svi, a posebno direktori i ravnatelji, imaju ogromne plaće, a nikada ih nitko nije pitao o rezultatima rada i niti se ne zna što rade, a oni sami ne znaju što bi trebali raditi. Ako smo popise poreznih dužnika nazvali „stupovima srama", tada možemo reći da su te sredine prava „gnijezda srama" koja su se posebno razbujala za vrijeme Sanaderove ere, kada se inaugurirao stil života u bogatom virtualnom svijetu, odvojenom od stvarnosti, posebne, nove klase ljudi i institucija. Netko naivan, iz nekog drugog, nepostojećeg vremena pitao bi ih: „Zar se ne sramite raditi poslove o kojima nemate pojma, odnosno ne raditi ništa korisno i za to dobivati velike novce koje niste zaradili niti zaslužili?" Naravno, oni bi se čudili pitanju, ne srame se, to za njih nisu „gnijezda srama", već dobro plaćena mjesta koja su zaslužili, jer su se bolje snašli od drugih i jer to tako mora biti. Budući da ljudi na vlasti nisu znali (a ne znaju ni sada) ozbiljno rješavati probleme stvarali su agencije za rješavanje određenih problema da imaju formalno opravdanje da nešto rade.

Katkada su zadatak da osnuju nekakvu agenciju dobili od EU i to im je opravdanje da troše ogromne novce bez kontrole. U agenciju ili sličnu instituciju zasipaju veliku lovu, a na čelo obično postave nekog, uglavnom, mladog čovjeka, iz „svog kruga", koji o poslovima koje bi trebala obavljati agencija nema pojma, ali je „nečiji kadar", on si sam odredi veliku plaću, jer misli da to zaslužuje, počinje zapošljavati ljude, a da ih nitko nikada ne pita što rade i što su napravili. Zašto? Zato jer oni koji su ta radna mjesta izmislili i na ta mjesta ih postavili nemaju pojma što bi to društvo trebalo raditi, a to ih u krajnjoj liniji niti ne zanima.

Kada je nova vlast smjenjivala te direktore i ravnatelje i postavljala svoju škvadru, smijenjeni direktori 6 mjeseci zadržavaju punu plaću (ne radeći ništa) i onda još 6 mjeseci pola plaće.

I sada netko ima morala smanjivati učiteljima i profesorima njihove male plaće.

Naravno, nisam direktno upoznao sve te agencije i slične institucije, ali neke, s područja kojim se bavim, jesam. Uvjerio sam se u njihovo neznanje, nesposobnost i krajnju bahatost. U nekim od tih agencija ljudi se boje javiti na telefon, jer ne znaju odgovoriti niti na jedno pitanje. Slušao sam predavanja nekih stručnjaka iz takve institucije (osnovane čak pri Sveučilištu) o inovacijama, klasterima i poduzetništvu i njihovo neznanje je bilo spektakularno. Jednom su se pojavili na televiziji i govorili o svom radu i voditelj je bio zabezeknut kada su na pitanje što su u dvije godine napravili, osim što su potrošili veliki novac, odgovorili da su napisali jedan pravilnik. (Takav bi pravilnik moja ekipa napravila za tjedan dana). I to se sve dozvoljava, nitko ne prigovara i „svi" su zadovoljni. Budući, da ih ja stalno prozivam, mene uglavnom ne mogu smisliti.

Jednog mladog direktora sam pitao kako može voditi jednu uskostručnu, specijalnu energetsku agenciju, a da o tome nema nikakvog stručnog znanja. Odgovorio je, iskreno začuđen mojim pitanjem: „Ja ne moram biti stručnjak, ja sam menadžer". I on je kao vjeran partijski kadar promijenio već nekoliko potpuno različitih, dobro plaćenih takvih poslova o kojima nema pojma. A budući da oni koji su ga postavili o tome imaju još manje pojma, svi su i zadovoljni. I što je još najgore što je sva hrvatska javnost prihvatila idiotsku tezu da „menadžer ne treba biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake".

I to je temelj procesa koji su neznanjem i nekompetentnošću upropastili Hrvatsku.

Takvi stručnjaci često vole putovati u inozemstvo i tamo mnogi od njih ili sramote Hrvatsku ili se takmiče kako će više ogovarati Hrvatsku. Pred dvije godine, čak me je nazvao jedan profesor iz Novog Sada i upozorio me da je bio na nekom simpoziju u Mađarskoj i slušao stručnjake iz jedne naše institucije osnovane uz veliki razvojni institut kako vrlo ružne i neistinite informacije iznose o Hrvatskoj. I dogodilo se da je Hrvatsku branio čovjek iz Novog Sada koji je bolje poznavao stanje u Hrvatskoj od tih naših stručnjaka. U toj instituciji osnovanoj i uz kredit Svjetske banke postavili su mladog direktora koji si je odmah odredio ogromnu plaću i htio kupiti Audi 5. Sve je otišlo tako daleko da su čak protestirali iz Svjetske banke. Ove godine je to poduzeće propalo, ništa nisu napravili, potrošili su ogromne novce, a direktor se negdje ponovno dobro uhljebio. U proljeće sam na jednom stručnom skupu u Westinu spomenuo i kritizirao taj primjer, jer to sve spada u znanstvenu zajednicu. Svi su me napali, jer je nepristojno takve primjere spominjati. A nova vlast želi ponovno na sličan način osnovati nešto slično.

Na jedan skup u Bugarskoj i Srbi i Makedonci poslali su svoje vrhunske stručnjake koji su se agresivno borili da njihovi stavovi uđu u zaključke skupa. Naši su poslali dvije curice iz neke agencije koje su samo sjedile i treptale okicama.

Srbija želi biti lider u „regionu" na području inovacija i novih tehnologija i u EU-projekte koji se time bave ubacili su svoje nabolje ljude. Hrvatska je poslala troje ljudi, doktora znanosti, koji se nikada nisu bavili inovacijama, a glavna u našoj delegaciji je jedna Otvoriti očiNe treba sada misliti da su sve agencije ili slične institucije nešto loše. Same za sebe nisu niti loše niti dobre. Njihova vrijednost ovisi o rezultatima koje ostvaruju. Neće nitko ništa progovoriti onima gdje rade stručni, vrijedni ljudi i koje realiziraju zadatke zbog kojih su osnovane i koje ostvaruju rezultate korisne za društvo. Ali takvih je malo pa treba ukazivati na one drugeprofesorica s Filozofije.

Nedavno sam u članku „Stupovi društva i stupovi srama" opisao slučaj mladog čovjeka koji je već s dvadeset dvije godine došao u Uprave naših najvećih kompanija i na najodgovornije dužnosti. To je iskoristio da se do svoje tridesete strašno obogati i otiđe u Ameriku ne plativši porez. Nisam primijetio da je taj slučaj izazvao preveliku buru. Ljudi više na ništa ne reagiraju i smatraju da je kriminal nešto tako uobičajeno da se to samo uklapa u opću sliku.

Ne treba sada misliti da su sve agencije ili slične institucije nešto loše. Same za sebe nisu niti loše niti dobre. Njihova vrijednost ovisi o rezultatima koje ostvaruju. Neće nitko ništa progovoriti onima gdje rade stručni, vrijedni ljudi i koje realiziraju zadatke zbog kojih su osnovane i koje ostvaruju rezultate korisne za društvo. Ali takvih je malo pa treba ukazivati na one druge.

Zašto je Hrvatska u krizi

Često sam se pitao kako se osjećaju ljudi koji dolaze u poduzeće, instituciju ili agenciju koju uopće ne poznaju, dolaze na odgovorne i važne poslove o kojima nemaju pojma i moraju donositi odluke o nečemu što uopće ne razumiju. U jutro dolaze na posao, sjedaju za stol i moraju nešto raditi, a ne znaju što, oko njih, u raznim sobama su ljudi koji rade, hodaju, nose papire, odvijaju se razni poslovi o kojima ti novi direktori ne znaju ništa. Kolege iz jednog poduzeća su mi rekli da njihov (takav) direktor dođe u jutro na posao, s njima se pozdravi i u 9.00 otiđe i više ga ne vide cijeli dan. Takvi direktori se osjećaju neugodno kraj ljudi kojima moraju naređivati, jer u njihovim očima vide prezir zbog neznanja i načina na koji su došli na tu funkciju. I, naravno, zbog toga ti novi direktori zamrze svoje suradnike i odmah se pobrinu da zaposle nekoga svoga, koji isto tako nema pojma o poslu, ali s njim bar mogu razgovarati bez straha da će ispasti neznalice. Kada se okruže svojima, tada se osjećaju sigurnim i tada počnu pokazivati vlast prema „starim" radnicima koji rade svoj posao i počnu ih maltretirati. Svoj status žele si stvoriti kupovanjem skupog namještaja i skupih automobila.

Znam jedan vrlo zanimljiv i poučan slučaj. Početkom devedesetih član nadzornog odbora jednog poduzeća u velikim teškoćama ponudio je jednom mladom, vrlo sposobnom i inventivnom inženjeru da bude direktor. Mladić je prijedlog odbio rekavši da još nije spreman i da još mora učiti da bi to mogao dobro obavljati. Tada su ponudili dvojici njegovih kolega koji su to odmah prihvatili. Pokazali su se nesposobnima, poduzeće je dalje propadalo i te direktore su smijenili. Onaj mladić koji je odbio ponuđeno osnovao je svoje poduzeće koje raste i razvija se i uspješno nastupa na svjetskom tržištu. On je po mom mišljenju naš najinventivniji i najsposobniji poduzetnik. Koja je pouka iz te priče? Ljudi koji mnogo znaju su samokritični, jer znaju i što ne znaju. Ljudi koji malo znaju, ne znaju niti što ne znaju i prihvaćaju svaki posao, samo da poberu lovu ne razmišljajući kako će ga obavljati.

Početkom devedesetih, dok su ljudi odlazili na bojište, u jednom velikom poduzeću koje se raspadalo razarano štrajkovima novi direktor koji uopće nije znao što bi trebao raditi prvo je zatražio veliki auto u „skladu sa svojom funkcijom". Poduzeće je trebao uzeti kredit i založiti jednu nekretninu da bi moglo taj auto kupiti.

Sada se puno priča o tome kako će velika državna poduzeća trebati napraviti planove restrukturiranja. Od ljudi, koji niti ne znaju kako njihovo poduzeće funkcionira, očekuje se da će voditi najsloženije projekte unapređenja poslovanja, reorganizacije i izvlačenja poduzeća iz krize. Jednom me direktor jednog takvog poduzeća nazvao i rekao mi: „Nadzorni odbor nam je dao zadatak da napravimo preko vikenda plan restrukturiranja firme. Reci mi što oni misle pod tim restrukturiranjem. Što je to?" Preko vikenda su napravili nekakve prijedloge, nadzorni odbor je to prihvatio, ništa se nije promijenilo, poduzeće ima sve veće dugove, a uprava poduzeća spada u zagrebački „jet set". Takvi se procesi odvijaju u stotinama državnih poduzeća i institucija u Hrvatskoj.

I onda se netko pita zašto je Hrvatska u krizi.

Zanimljivo je da često lideri raznih stranaka ponosno izjavljuju kako u stranci imaju mnogo „mladih i obrazovanih ljudi". To lijepo zvuči i djeluje simpatično. Ja sam upoznao jako mnogo briljantnih, mladih, vrijednih i pametnih ljudi, ali se na njih ta izjava ne odnosi. Takve stranački lideri ne poznaju, s njima se ne druže i takvih nema u njihovoj okolini. Oni misle na mlade karijeriste koji si kroz stranačku pripadnost žele osigurati „kruh bez motike", bez rada i znanja. Ako političari kažu mladi, to znači neiskusni, bez znanja, a kada kažu obrazovani, tada ispada da je to obrazovanje koje s njihovim poslom nema veze. Ali glavno je da se takvim floskulama impresionira naivni birački puk.

Prosvijećena diktatura i demokracija

Kada vidimo tu nesposobnost i nekompetentnost koja je zavladala Hrvatskom, kao rezultat „demokratskog" sustava koji je kod nas instaliran nije čudno da se sve više čuju vapaji za „stručnom i kompetentnom" nestranačkom Vladom. A dva ugledna doktora (Gabrić i Radman) razočarana ovakvom demokracijom izazvala su zaprepaštenje kada su predložili da demokraciju zamijeni „prosvijećena diktatura" koja bi se temeljila na stručnosti i kompetentnosti. (To dobro zvuči, jedini je problem kod prosvijećenih diktatora što nakon dva dana prestanu biti prosvijećeni i ostanu samo diktatori, a nakon komunizma znamo kako izgledaju diktatori).

Demokracija će kod nas uspjeti tek onda kada će stranke koje osvoje vlast biti zainteresirane za dobrobit Hrvatske, a ne samo za podjelu plijena i ostanak na vlasti. Tada će angažirati najbolje i najsposobnije ljude koji će rješavati probleme.

Demokracija će uspjeti i kada će birači ići na glasovanje s mišlju o društvu u kojem odrastaju njihova djeca, s ciljem da izaberu onoga koji je dokazao da zna raditi za opće dobro, a neće glasovati samo za one koji su „naši", koji su simpatični, koji su „muškarčine", koji su im obećali postavljanje klupe u parku ili im lijepo lažu.
Tko zna hoćemo li to doživjeti.

Marijan Ožanić

Napomena – molim sve čitatelje koji to mogu i žele da mi pošalju svoja iskustva i svoje priče o privatizaciji naših poduzeća, a i suvremene primjere koje svakodnevno doživljavaju u našim poduzećima i institucijama. Ja pišem knjigu pa mi treba što više pravih, živih primjera. Posebno me zanimaju priče o Prvomajskoj, TPK-u, Plivi, Tesli, RIZ-u mnogim drugim poduzećima. Mnogo toga sam već zapisao, mnogo sam i sam proživio, ali nikada nemamo dovoljno podataka koji su nam potrebni da shvatimo što nam se dogodilo u zadnjih dvadeset godina.
Ali i da bismo mogli pronaći rješenja za izlazak iz ove grozne krize.

Moj mail je Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.