Tajna zla

Na slobodi je da ona upravlja nagonima u nama, a ne da oni vode nju. Ona se potpuno gubi kada čovjek postaje rob nagonima (prof. Tomislav Ivančić).

Čovjek je stvoren razuman s udjelom dostojanstva osobe, obdaren inicijativom i gospodstvom nad svojim djelima. Prepušten je u ruke svoje vlastite odluke. Stvoren je slobodan i gospodar je i otac svojih čina. Bog mu je dao slobodu, a time i mogućnost volje da čini dobro ili zlo.

Njegova sloboda sposobnost je njegove volje, da se opredijeli za oprečna djela, moć izbora između dobra i zla. Ukoliko se opredijeli za dobro sloboda je snaga, no ukoliko se opredijeli za zlo ona je slabost. Izbor između dobra i zla nije drugo do li napredovanje u savršenosti, ako se odlučimo za dobro, odnosno malaksanje i griješenje ako se odlučimo za zlo.

Sloboda se očituje u služenju dobru i pravednosti i što čovjek više čini dobro, to je slobodniji, dok je opredijeljenost za zlo izbor neposlušnosti, to je zloupotreba slobode, koja vodi u ropstvo grijeha. Ljudska volja stvara i politiku, a kako je ta volja slobodna ona može biti i dobra i zla. Prema tome može ona činiti dobro i činiti zlo.

Dobro je ljudska osobina koja odgovara biti čovjeka, to je najveća moralna vrijednost. Međutim je činjenica da većina naših političkih elita dobro odbacuje kao neprihvatljivo, a pristaje uz zlo kao prihvatljivo, što je suprotno moralu i moralnom zakonu, koji potiče da se čini dobro a izbjegava zlo.

U služenju svojom slobodom većinom su skloni zlu i zlo je postalo sastavnim dijelom hrvatske političke kulture. Hrvatske političke elite zloupotrebljavaju slobodu, što rađa nesreće, nepravde, tlačenja. Takvim neispravnim služenjem slobodom ne priznaju se i krše se uvjeti ekonomskog, socijalnog, političkog i kulturnog reda, što je stvorilo stanje zaslijepljenosti, nepravde i nesreće. Stvara i stanje opće neslobode čime je i sama politika lišena smisla, jer ne ostvaruje smisao koji se zove sloboda.

Slika naše stvarnosti danas tako nije slika slobodnog društva, to je slika autoritarnog režima kojeg karakterizira policijska država, koncentracija vlasti, jedna monopolistička partija s dva imena, potpuna kontrola nad društvom, privilegirani elitizam, atomiziranje i izoliranje pojedinaca, pretvaranje kulture u propagandu itd.

Politički sustav koji imamo i koji to omogućuje, uz to hrvatskim građanima zatvara vrata političkog koje monopoliziraju izabrani i na vlast pretplaćeni, tako da sloboda i demokracija još dugo neće postati stvarnost. Stvarnost je jedna vladavina koja ima radikalno anti politički karakter. Stvarnost je da vladaju ljudi nad ljudima, a ne zakon nad svima, stvarnost je da je samo određeni broj ostvario svoju volju i moć i da ta ostvarena moć služi promicanju interesa centara moći, a ne dobrobiti društva kao cjeline.

Slika Hrvatske danas predstavlja moćnu manjinu s jedne strane i pokorenu većinu, one s kojima se upravlja, koji su podređeni s druge strane. Hrvat danas nije slobodan i većina njih svoju ličnost ne mogu kao takvi oblikovati i razvijati po vlastitim odlukama. Moćnici od hrvatskog čovjeka danas traže da se ponaša onako kako se po vlastitoj i slobodnoj volji ne bi ponašao.

Takvo nakaradno stanje proizlazi i iz činjenice da se politika duboko odvojila od etike i morala, te kao takva unakažava i duhovno siromaši. Tako će to potrajati sve dok se ne počnu poštivati zakoni koji postoje od Boga i koji se zovu moral ili etika ili ćudoređe i po kojima se sudi što je dobro, a što je zlo. Zakoni kojima se mora pokoravati ljudska volja i po kojima se mora ravnati u svakom dijelu, ako se želi ostvariti dobro, sloboda i sreća.

Kad je politika u pitanju onda je jasno da neće biti pokoravanja takvim zakonima. Političke elite umišljaju da je dopušteno činiti zlo, da bi se navodno postiglo dobro. Samo zlo u hrvatskoj politici nastalo je otuđenjem slobodne volje političkih elita od Istine, Pravde i Ljubavi, nastalo je u odmetništvu njihove volje od vrhovnog dobra.

Ono što je za narod očigledno zlo za njih je neizmjerno dobro, jer oni spadaju u kategoriju "izabranih" što znači da mogu činiti drugima što će za njih biti dobro, ne obazirući se što će to za druge biti neizmjerno zlo. Zato zajednica stalno i teško stradava.

A stradavat će i dalje jer elite nemaju savjesti ili imaju bolesnu savjest, bolesnu iz razloga što ne spoznaju što je dobro a što je zlo. Ili im je savjest zatajila, jer je svjetlo što je u njima postalo tama (Lk 11, 35)

Stradavat će i dalje jer elite, kao takve predstavljaju neizgrađene ličnosti, jer nemaju karaktera, nemaju vlastitih načela i osobnih uvjerenja. Jer su nezrele osobe stoga jer nemaju izgrađene svjetonazore tj. smisao i svrhu života, jer nisu savjesni i odgovorni, jer su moralno usmjereni prema zlu, jer nemaju sklada između naravi i nad naravi.

One imaju neobjašnjive nagone, kojima su se predali i sklonost prema negativnom, prema zlu, što je u prvom redu posljedica labilnosti, a upravo ona je pokretač zla, jer mu popušta, jer griješiti znači popuštati. Ta labilnost u biti se temelji na ograničenosti, koja nije ništa drugo doli nesklad sa samim sobom. Taj nesklad izražava se željom u njima da ne budu ono što jesu, nego da budu ono što nisu i što u konačnici ne mogu ni biti, da budu kao Bog, da preskoče svoju ograničenost, da budu gospodari i suci dobra i zla, da prigrabe sebi božanske povlastice, da sebi osiguraju moralnu autonomiju, samodopadljivost, da postanu bogovi.

Predajući se nagonima, sebeljublju i oholosti one na perverzan način i oponašaju Boga. Ta izopačenost proizvod je izopačene i pokvarene volje, koja ih je u konačnici zarobila, jer se iz nje najprije rodila požuda, pa navika i potom nužda. Taj lanac koji čine karike izopačene i pokvarene volje Sv. Augustin naziva "krutim ropstvom".

One i jesu zarobljenici, u ropstvu, jer sloboda nije upravljala nagonima, već su nagoni vodili nju i što god se više budu prepuštale nagonu tim više čine zlo, tim su više zarobljeni i u ropstvu grijeha, grijeha koji je njihov osobni čin i kojeg su prihvatili svojom slobodnom odlukom. Taj grijeh im u konačnici pomračuje i oslabljuje um, ranjava slobodu, on je uzrok njihovog ropstva i smrti. Političke elite u Hrvatskoj stoga su sigurno i duboko ranjene, ranjene su neznanjem, koje im pomračuje razum, ranjene su zlom, koje se nalazi u njihovoj izopačenoj volji, pa tako ne mogu činiti dobra i kreposna djela. Njihova opredijeljenost na zlo izbor je neposlušnosti i odmetništvu volje od vrhovnog dobra. Zloupotreba je to slobode na zlo.

U jednoj zajednici u kojoj upravljačke strukture ne služe dobru, u kojoj su se upravljačke strukture opredijelile na zlo, ne može se ostvariti onaj smisao za koji smo se borili, a to je sloboda. Time se ne može ostvariti niti sam smisao i svrha života - sreća. Jedno bez drugoga ne ide, jer biti sretan znači biti slobodan i obrnuto.

Sreća može rasti i raste samo u činjenju dobra, dok u činjenju zla raste tuga i nesreća čemu svjedoči stanje hrvatske nacije danas. Unesrećene nacije koju je unesrećili zlo, po sebi uvijek protivno dobru i sreći. Upravo u tome i jest tajna zla u unesrećivanju, koje svoj naum unesrećivanja ostvaruje kroz one koji imaju vlast i moć i koji su tu vlast i moć stekli opredijelivši se i pristajući uz zlo. Ali ni oni koji imaju vlast i moć, koji unesrećuju ljude služeći zlu nisu izuzeti od unesrećivanja, jer i njih unesrećuje zlo koje je u njima.

Zlo u Hrvatskoj ne može se poreći, ono je očevidno, stoga ne treba maštati i stvarati predodžbu o dobru, nego se boriti kako bi se tog zla oslobodili i na taj način ostvarili dobro i sreću.

Mirko Omrčen