Kronologija izlaska iz krize

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman imao je viziju, i vjerovao je, da Hrvatska uz ostvareno ratno čudo i političko čudo, koje je ovjekovječeno uspostavom, obranom i međunarodnim priznanjem samostalne i suverene države, može ostvariti i gospodarsko čudo. U uvjetima ni rata ni mira, kad je sve bilo razrušeno, takvu viziju bilo je teško ostvariti, osobito ako nemate sposobne i stručne kadrove i ako se u samome početku napravi pogreška u vođenju kadrovske politike. Upravo takva pogreška je i napravljena, jer se tražilo političke podobnosti, koja se dokazivala samo stranačkom pripadnošću.

Tuđmanova vizija i stoga nije mogla biti ostvarena, već naprotiv sve je krenulo u suprotnom smjeru. Već 1993 godine Mate Granić uvjeravao je javnost kako tadašnja vlada ima strategiju i na sebe preuzima obvezu da donese kvalitetan gospodarski i socijalni program. Hrvatskoj slijedi teško razdoblje od nekoliko mjeseci, a nakon toga bit će vidljivi rezultati našeg rada, govorio je tada Granić. Tadašnji "kvalitetni" programi nisu se kvalitetno odrazili na hrvatsko gospodarstvo i donijeli kvalitetniji život hrvatskim građanima. Ali već za vrijeme Nikice Valentića najavljuju se bolji dani. On obećava kako će hrvatsko gospodarstvo rasti 10% što će RH svrstati među europske zemlje s najvećim rastom. Zaustavljanje inflacije i stabiliziranje domaće valute nije bilo dovoljno da se njegove najave ostvare.

Bez grižnje savjesti, a vjerojatno iz razloga, jer se pripremao za privatni biznis, pred kraj svog premijerskog mandata, na Zagrebačkom jesenskom velesajmu, Valentić obećava da će u slijedećih nekoliko godina gospodarski rast iznositi najmanje 12% godišnje, te da će s takvim porastom gospodarstvo RH za pet godina udvostručiti svoj društveni proizvod. Takav "napredak" hrvatskog gospodarstva donio je nezaposlenost od oko 20% u vrijeme premijera Zlatka Mateše, koji u trenucima tolike nezaposlenosti optimistično najavljuje, kako ima naznaka nestašice radne snage u RH. U Novogodišnjoj poruci građankama i građanima poručio je da će svaka naredna godina, koja dolazi, biti sve bolja, a standard naših građana sve veći. Ostvarenje te njegove vizije spriječila je promjena vlasti u RH.

Račanova socijal-demokracija i brzi izlazak iz krize

Nakon dugogodišnje HDZ-ove vladavine došli su novi ljudi i nove vizije. Nastupilo je vrijeme Ivice Račana i koalicije. Račan tada govori: Vlada kojoj sam ja na čelu želi pridonijeti da RH iziđe iz duboke gospodarske i socijalne krize, koja nije i ne smije biti njezina sudbina. Želimo brzo iz nje izići, a to nije moguće bez žrtava i odricanja, Brzo - riječ je o dvije do tri godine, želimo doći u fazu svekolikog razvoja i boljeg rješenja socijalnih problema. Vratit ćemo dug od devet milijardi dolara - ne reprogramizirati, jer bismo izgubili ugled, nego vratiti. Vratit ćemo i devet i pol milijardi kuna duga poduzetnicima i građanima. Vlada bi se ponašala neodgovorno ako bi ostala dužna i ne bi vraćala dugove. Nas valja ocjenjivati ne po onome što deklariramo, nego po onome što činimo i što će biti rezultat na kraju našeg mandata, tada ćemo pred svojim narodom položiti račun. Od Hrvatske ćemo učiniti civiliziranu zemlju, zemlju pluralizma, socijalne pravde, slobode i demokracije.

Pluralizam, sloboda i demokracija Račana, Budiše, Tomčića, Jakovčića, Pusić i Čačića - demokrata, liberala, socijal-demokrata i liberalnih demokrata izrazili su se na način da su javnu televiziju pretvorili u stranačku. Smjenu, degradaciju, premještanje na svojoj koži osjetilo je više od pedeset novinara javne televizije. Provedena je nemilosrdna čistka, a i mnoge druge demokratske institucije pretrpjele su pravu boljševičku čistku. Na mnogim funkcijama diljem društva postavljani su ljudi prema partijskom ključu. U mnogim institucijama skinuto je bezbroj ljudi, smjenjivani su kompletni Nadzorni i Upravni odbori domova zdravlja i bolnica u cijeloj zemlji, smjenjivane su čak i čistačice. Smjenjivalo se i u svim javnim ustanovama poduzećima i školama.

U vrijeme vladanja koalicije RH se razvijala po latinoameričkom modelu "meke diktature" i rodbinske povezanosti velikih igrača u biznisu i politici. Izostale su najavljivane reforme, ali bilo je "jeftinih" kredita, bilo je zabave bez pokrića. Deficit je buknuo, rastao je javni dug, a usporedo s njim rasla je i inozemna zaduženost. Tromo pravosuđe, nesposobna i korumpirana državna administracija karakteristike su tog vremena. Ti problemi su ostali i nisu rješavani. Da bi se riješila nelikvidnost i vanjski dug dodatno se zaduživalo. To i gradnja autoceste generiralo je nove dugove. Vanjski dug povećao se za daljnjih desetak milijardi eura. Iz relativno niske zaduženosti RH se dovelo do granica održive zaduženosti. Od četiri milijarde eura, koje se naslijedilo od Ante Milovića, pa do deset milijardi eura ukupnog duga u mandatu HDZ-ove vladavine za Račana i njegove koalicije taj dug se popeo na dvadeset milijardi eura.

Problem korupcije nije rješavan, a bio je velik. Lijeva vlada Ivice Račana na veliko je rezala socijalna prava. Smanjivane su plaće državnim službenicima, mirovine, kršeni su kolektivni ugovori....Račanova vlada nije uspjela pokrenuti državu. Obećavali su 200.000 novih radnih mjesta i rast hrvatske ekonomije, a kad je izgubila vlast koalicija je ostavila proračunski deficit, ostavila je manjak u državnoj blagajni od 6,3 % BDP-a. Stanje u koje su ušli, dolaskom na vlast, nazvali su neredom, ali taj nered nisu počistili, a imali su priliku. Nisu jer nisu bili sposobni za upravljanje državom. Takvoj politici koalicije glasači su odlučno rekli 'ne'. Poraz na izborima bio je upravo stimuliran rezultatom neispunjenih velikih očekivanja glasača koji su donijeli izbornu pobjedu 2000 godine.

Nemamo vremena za čekanje

Ivo Sanader je prije tih izbora pozvao narod da svoj glas dade HDZ-u trenutačno najjačoj hrvatskoj stranci i jedinoj stranci u zemlji koja može zemlju izvući iz krize u kojoj se nalazi. Kritizirao je najavljene porezne reforme te neučinkovitost administracije koja stvara plodno tlo za nastanak korupcije. "Mi znamo ponuditi rješenja, u našoj stranci nema mjesta za članove narušenog moralnog 'imagea', to bi moglo biti preskupo za stranku. Birači ne smiju davati glasove onima na kojima postoji bilo kakva sumnja, osnovana ili neosnovana, jer bi četiri izgubljene godine bile kobne" . "Hrvatska nema vremena za čekanje" poručio je iz Zuricha.

U kampanji je obećavao smanjenje poreza, gospodarski rast, rast zaposlenosti, rast standarda. U svojoj vladavini zaveo je tešku diktaturu, zemlju zadužio do granica neodržive zaduženosti, povećao deficit proračuna, rasprodalo se sve ono što drugi prije njega nisu uspjeli rasprodati. Država doživjela teško ekonomsko, moralno, kulturno i političko rasulo. Ono što je krasilo dotadašnju vlast, krasilo je i njegovu, a to je, ortakluk, partitokracija, grupno-interesno djelovanje.

Suočavanje s istinom

Njegova nasljednica nastupa optimistično i izjavljuje: U 2010 godini RH će izići iz krize. Pokazat ćemo Europi da Hrvatska može vlastitim snagama izići iz krize i vjerujem da ćemo u 2011 godini bolje živjeti. Hrvatskoj slijedi brzi izlazak iz krize. Njen koalicijski partner Josip Friščić vjeruje u sposobnosti koalicije i govori kako sadašnja koalicijska vlast ima snage izvući zemlju iz krize.

Danas živimo lošije nego ikada prije. Gospodarski gledajući RH danas nema svoju samostalnu i nezavisnu nacionalno orijentiranu gospodarsku politiku. To za nju rade institucije kao što je Svjetska banka, strane banke locirane van i u RH, te poslovni subjekti koji su potpuno uništili hrvatski gospodarski suverenitet. "Pomoć" koju smo dobivali od raznih institucija, krediti koje su davali i koje se uzimalo, doveli su RH u dug a time i u položaj u kojem ovisi o moćnim, utjecajnijim i gospodarski razvijenijim zemljama.

Sve veća zaduženost znači i sve veću ovisnost o međunarodnim financijskim institucijama. Kao takva RH teško će gospodarski moći funkcionirati. Ona već sada nema slobodu djelovanja, ne može donositi samostalne odluke o investicijama, kamatnoj stopi, carinskoj politici, jer to uvjetuju vjerovnici, kojima je cilj zaštita vlastitog profita. Pod takvim uvjetima ne može se govoriti o Hrvatskoj kao nezavisnom čimbeniku. Hrvatska danas, kao zemlja dužnik, primorana je pritegnuti kaiš, reducirati prihode vlastitih građana, kljaštriti socijalne službe i ulagati onako kako joj vjerovnici narede, kako bi kreirala dovoljno sredstava da može isplaćivati kamate na stare dugove. Svaka vlast u takvom slučaju je vazalska vlast.

Hrvatska ekonomija danas je tako jedna od rijetkih u Europi koja i dalje bilježi pad. Hrvatska kontinuirano živi s visokim deficitom, sa mjerama odricanja i štednje za koje nema odgovora do kada će trajati i koji je njihov konačni cilj. Politika HDZ-a i SDP-a, koja nas je u ovakvo stanje dovela, nema ni volje, ni snage, ni znanja to promijeniti. I jedni i drugi vode računa samo o kratkoročnim političkim ciljevima. SDP nudi samo parole, nudi sve već viđeno, nudi porez na bogate, povećanje zaposlenosti, zatiranje korupcije, reviziju pretvorbe. Sve to nudio je i Račan, a jezgru današnjeg SDP-a čine one snage koje su u vrijeme vladavine Ivice Račana rezultirale neuspjehom u vođenju države. Sile od jučer ostale su na svojim položajima u SDP-u. Politika sadašnje predsjednice vlade očituje se u stalnom traženju suglasja oko svega a ne u izražavanju odgovornosti oko donošenja odluka i provođenja reformi. To nije rješenje za RH i njene probleme.

Današnja kriza posljedica je neuspjeha politike jednih i drugih, posljedica je grešaka u ekonomskoj politici, osobito u politici privatizacije i pretvorbe. U privatizaciji nacionalnih bogatstava kao što su INA i Telekomunikacije, jer je to kao bio jedini način da se zakrpaju rupe u državnom proračunu, ali i namaknu sredstva za realizaciju ključnih ."razvojnih programa". Kriza je posljedica i nesposobnosti i pasivnosti menadžera koji još i danas, dvadeset godina nakon promjene sustava, očekuju bezrezervnu pomoć države. Od svega, najveći propust je učinjen kada se u pristupnim pregovorima potpisala obveza otvaranja našeg tržišta europskim proizvodima i odluka prodaje banaka. To je uništilo domaću industriju, poljoprivredu, tržište novca...

Politika jednih i drugih nije odraz današnjih potreba hrvatskog naroda i nije temelj za njegovu budućnost. Njihova dosadašnja vladavina dvadeset je izgubljenih godina za Hrvatsku, jer dvadeset godina živimo u sustavu i politici koji se temelje na obmani. Oni nisu gradili, oni su rušili Hrvatsku, dajući prednost svojim interesima pred općim dobrom čitave zajednice.Takvo što ne smije se dalje slijediti, jer ideal nije slijediti putove zla ( Ps 18,22 ; 25,4).

Mirko Omrčen