Šibenski “pravaši” odnedavno posjeduju dio ratne dokumentacije obavještajnih službi i “milicije Krajine” u kojoj su evidentirani zločini nad uglavnom hrvatskim civilima, ali i njihovi počinitelji.
− Tražimo da se zločini jednako tretiraju, ma tko ih počinio, za njih ne može biti zastare ni abolicije − smatraju vodeći ljudi HSP-a Šibensko-kninske županije, branitelji Ivica Ledenko, Marko Rajčić i Ante Buha.
Žrtve bacili u Golubnjaču
− Čak su i institucije te paradržavne tvorevine pokušale provesti istragu o ubojstvima hrvatskih civila. A što rade naše institucije? One su ih abolirale po Zakonu o općem oprostu, a njihove zločine prekvalificirale u oružanu pobunu − veli Ledenko.

Koristeći priliku ponovnog susreta šefova dviju država, Hrvatske i Srbije, pozvali su Ivu Josipovića i Borisa Tadića da odu u Široku Kulu i do jame Golubnjače na Ljubovu kako bi se poklonili nevino pobijenim civilima hrvatske i srpske nacionalnosti čijim zločincima nikad nije suđeno iako su poznati i po svoj se prilici nalaze u Srbiji.

− Ako smo mi uspjeli doći do dokumentacije obavještajnih službi “SAO Krajine” koju je Hrvatska vojska preuzela pri ulasku u Knin 5. kolovoza 1995. godine, tada je izvjesno − kaže umirovljeni časnik HV-a Marko Rajčić − da sav taj dokazni materijal posjeduje i Državno odvjetništvo.

Zašto ti zločini nisu procesuirani iako su počinitelje detektirali i dio istražnog postupka proveli vojni organi “RSK”? Mogu li se evidentni ratni zločini prekvalificirati u sudjelovanje u oružanoj pobuni kako bi njihovi počinitelji bili abolirani?!

Samo iz dokumentacije do koje smo došli, čak 59 pripadnika srpske vojske izravno se terete za ubojstva, silovanja i palež. Što je DORH poduzeo na procesuiranju tih ljudi? − proziva Rajčić, podastirući novinarima dio “krajinskih” obavještajnih dokumenata.

Konkretno navode slučaj Čede Budisavljevića (pomoćnik komandira odjeljenja milicije) koji je na području Teslingrada (Gospić) ubio bračni par Nikšić (Široka Kula), a suprugu prije ubojstva silovao, i potom ih zapalio u njihovoj kući.

Budisavljevića terete da je zajedno s Miloradom Bogunovićem i Mirkom Malinovićem, nakon neuspjele razmjene, jedanaestero ili dvanaestero hrvatskih civila odveo u smjeru Ljubova, gdje su ih pobili i bacili u jamu Golubnjaču.

Navodno je Budisavljević najokrutniji zločin počinio nad obitelji Rakić iz Široke Kule, inače srpske nacionalnosti, osim supruge Hrvatice.

Dogodilo se to 18. listopada 1991. kada je ubio Manu Rakića, njegovu suprugu Luju, kćer Radu i sinove Dragana i Milana. Prema dokumentaciji, bili su privedeni pod sumnjom za suradnju s Hrvatskom vojskom. Informativni razgovor s članovima nesretne obitelji vodili su vodnik Nenad Davidović i trojica pripadnika VRSK, evidentirani u zapisniku pod kodnim imenima Zolja, Rambo i Ćato.

Ukratko, Budisavljevića navodno terete da je sa svojim jatacima pobio četrnaestero, petnaestero civila hrvatske i četvero srpske nacionalnosti. Indikativno je da je obavještajna služba “RSK” u Gračacu 11. studenoga 1991. upozorila na ovu surovu četvorku:

“Iste je potrebno lišiti slobode, svako kašnjenje može imati za posljedicu i daljnja nekažnjena ubijanja nedužnih civila (!).” Hrvatske institucije provodile su istragu protiv Budisavljevića i ortaka zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo sudjelovanja u oružanoj pobuni, protiv ustavnog ustrojstva i sigurnosti RH.

Tijekom istražnih postupaka, državni odvjetnik svojim je podneskom za čak 82 osobe promijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela, te su se teretili tek za oružanu pobunu i, po Zakonu o općem oprostu, za sudjelovanje u oružanoj pobuni od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine svi su abolirani.
Ubojstvo supružnika Bačić
U HSP-u posebno ističu procesuiranje ubojstva bračnog para Bačić (Mate i Marije) u selu Drinovci na Miljevačkom platou, 12. siječnja 1992. godine, te to dokumentiraju detaljnim zapisnikom o očevidu s fotoelaboratom leševa ubijenih, koji je potpisao vodnik Dušan Šorgić.

U dokumentima se navodi da je ubojstva počinio pripadnik srpske garde Boban Arsić, koji se navodno pravdao da je to učinio u samoobrani (sic!), iako je riječ o starim i nenaoružanim ljudima, a očevidom je utvrđeno i da je na njihovu kuću nakon zločina bačena bomba.

Iz ožujka 1993. godine datira i ćirilični zapis SUP-a Knin koji je potpisao šef Odsjeka za suzbijanje kriminaliteta Bjelja Milivoj, a gdje se za ubojstva jedanaestero civila u Puljanima i Krivićima (Oklaj) sumnjiče, nakon provedenog “operativnog rada”, pripadnici vojske “Krajine” Jovica Bojanić, Đuro Dujaković i Stevan Subotić.
DORH: Ako nema dokaza, ide prekvalifikacija
Državno odvjetništvo u obradi konkretnih predmeta koristi dijelove zaplijenjene dokumentacije obavještajnih službi i “milicije SAO Krajine” koja je, kako doznajemo od glasnogovornice DORH-a Martine Mihordin, pohranjena u Hrvatskome memorijalnom dokumentacijskom centru Domovinskog rata.

O slučajevima Čede Budisavljevića i drugih DORH je zatražio očitovanje od ŽDO-a u Gospiću i Šibeniku. Inače, Zakon o općem oprostu jasno kaže, navodi u odgovoru u ime DORH-a glasnogovornica Mihordin, da su od oprosta za kaznena djela iz čl. 1. tog zakona izuzeti počinitelji najtežih povreda koje imaju karakter ratnih zločina.

No, dodaje Mihordin, u slučajevima konkretnih kaznenih predmeta i nedostatka dokaza, te gdje za to ima osnove, u slučajevima da su osumnjičenici sudjelovali u oružanoj pobuni protiv ustavnog ustrojstva i sigurnosti RH, kazneno djelo prekvalificira se u djelo oružane pobune i primjenjuje se opći oprost.